Sunčanik

(ulomak iz romana)

Preplanuli od sunca, koračamo uza sam rub rijeke, a iznenadni bljeskovi iz vode – kao da je na dnu razbijeno zrcalo – povremeno nas zasljepljuju; zelena rijeka, ne razlikujući se mnogo od okolnih livada, i dalje vijugavo teče, pojavljuje se, zatim nestaje u vodenom bilju, kao da se izgubila, pa sad opet žurno traži svoju pustu obalu. Ubrzo začujem zvuk i najzad ugledam avion, kao kod leptira, bijelih blizanačkih krila; dugo sam ga proučavao: što sam duže u njega zurio – a činio mi se nikad bližim, jer ima takvih dana kad se čini da se sve može rukom dotaknuti – avion je puneći prostor postajao sve više mojim. Pomalo zaboravljajući na avion, koji se guran bezimenim oblacima više nije ni vidio, a ni čuo, brzo smo krenuli dalje; trava nam je već bila gotovo iznad koljena, pa prijeđosmo na rimski put; tvrdoća ceste godila je našim izranjavanim stopalima. Prošli smo kroz mladi brezik, brižljivo uznjegovanih stabala, kao da ih kakav iskusni vrtlar nadzire sve vrijeme otkad su počela nicati: raščešljava im gusto lišće; usmjerava ih škarama i dlanovima prema nevidljivu životu. Prišao sam rijeci, čučnuo, umio se; jarko sunce iznad naših glava peklo je sve jače: ubrzo je bilo raspaljeno gotovo do usijanja, pa je ded iz naprtnjače izvukao pusteni šešir i nabio ga objema rukama sve do ušiju, još ga odozgor pritisnuvši dlanovima; ja sam na tjemenu držao isprepletene prste. Ded je zastao u sjeni staroga hrasta, gucnuo vode iz čuturice i pružio mi da otpijem; kako smo odmicali, opet je sve brže hodao, pognut, držeći se palcima za remenje naprtnjače; šutke smo koračali; na cesti nismo nikoga sreli, ali u daljini smo ugledali neke pastire kako zamahujući rukama ispred sebe gone sjedinjena stada ovaca. Tad se iza piramide brda, kao u nekoj vrsti sna, pojavi luk mosta, sve više poprimajući izgled zračne konstrukcije koja spaja dva svjetlosna oblaka. „Kad sam ovuda zadnji put prolazil, bil je mali i drveni“, kazuje ded, a most se na tu njegovu misao još više uzvisi. Pogleda uprta u modročeličnu građevinu, prilazili smo mu cestom koja neko vrijeme ide usporedo s rijekom; i dalje nismo skidali pogled s mosta što je na onom suncu, kao na osvijetljenoj pozornici, mogao biti sam Svevišnji koji se oplahuje u vodi; preko šavova polja sve smo mu se više približavali. Nakratko smo zastali u tišini i, ako se tada išta čulo, bilo je to obrtanje Zemljine osi; zamišljao sam i troprega kola na čijoj usijanoj osovini može stajati jedino bog sunca, Helije. Lagana koraka išli smo preko mosta koji se sve više zatezao od naših radoznalih pogleda, metalno nam odzvanjajući pod nogama; u daljini su se upravo čula i tri uznjihana zvona, odjekivala su udarajući jedno o drugo: prvi zvuk bio je gust, blago razvučen, drugi opirući i brz, treći najzvonkiji, kao dah koji se lako preobrazi u san, prateći nam vjerno ritam koraka. Pod nama je protjecala rijeka, noseći u sebi nevidljive vodene plodove, ali i na jantarnoj površini brodove od novinskog papira, tjerajući me da načas zastanem i ispratim ih pogledom; ded se još jednom osvrnuo, zatim me poveo uskom stazom kroz nepregledna mora livada, grabeći dalje, sve dok nismo naslutili svod kupole i bjelokosne tornjeve čiji su vršci dodirivali nebo, sjajno poput ulaštena zrcala. Od tolike svjetlosti i meni je oko zasuzilo, kao da sve to gledam u kaleidoskopu; kad sam se okrenuo, most je i dalje stajao na onom istom mjestu, na trenutak opet ovješen u zraku; izgledao mi je kao početak i kraj jedne savijene misli; još smo malo stajali zagledani u most, pa polako krenuli dalje.

SLIKA IZ DŽEPNE BIBLIJE

„Dede, a čime se vrag hrani?“ „Crnim mislima“, promatra dječaka s zebnjom jer ga podsjeća na sina. „Dede“, upita dječak, „a kojim crnim mislima?“ „Kojim bilo“, reče, želeći hrskanjem sjemenki rastjerati bilo kakve misli, „jer ko ima crne misli u glavi, vraga u svoje kolo doziva.“ „A dede“, stigne ga dječak, „jesu li crne misli da ćemo mi vidit vraga?“ „Nisu“, reče starac, „to su lipe misli.“ Ubrzo izbiše na sklisko, stjenovito tlo, tako blještavo da se dječaku učini kako se malo ovalno zrcalo ogleda u puno većem: oprezno su koračali po gustu kamenju, pa po tamnu usjeku u kamenitu tlu, nailazeći jedino na usamljena stabla jele ili bora; svaki put kad bi pored tih stabala prolazio, pokušavajući pogledom preuzeti njihov žilavi karakter – a i sad se zatekne u takvom razmišljanju – starac se s divljenjem pitao kakvo je to korijenje koje iz kamena, baš kao iz sasušena ljudska srca, i ljeti i zimi crpi životni sok. Nakon nekog vremena, a dugo se nisu zaustavljali niti jedne riječi prozborili, dječak reče: „Dede, daj mi malo vode“. Starac promrlja: „Čutura nam je skroz prazna.“ „Kako to!“ pritrči dječak i povuče ga za rub kaputa. „Pa tako“, podigne glas starac, „zato ča si sve popil. I više me nikad ne poteži za kaput! Jesi čul!“ obrecne se prema njemu da dječak ustukne za pola koraka. „Žedan sam!“ potrči za njim dječak, pokušavajući mu iz naprtnjače dograbiti čuturicu, ali ga starac zauzda i tek mu je onda nevoljko pruži: dječak uze čuturicu i nabrzinu odčepi: dugo ju je držao nad razjapljenim ustima, no iz nje se nije iscijedila ni kap. „Jel ti sad jasno?“ upita ga starac: dječak nanišani okom unutra, prodrma čuturu, onda drekne: „Dede, ja ću crknut od žeđi!“ Starac mu ote čuturu, vrati je natrag i reče (nagli koraci oslabili su mu glas), „još malo i pit ćeš koliko god možeš. A da nisi sve popil, sad bi imal“, progunđa. „A ti mi je onda nisi trebal dat!“ vikne za njim dječak. „Tebi je uvik neko drugi kriv”, reče starac, „poznam ja već jednoga takvog“, zabaci na leđa naprtnjaču i nanovo zakorači, nižući sve duže korake. Potom su, predani tišini, išli su po ravnoj livadi na kojoj je zelena trava bila složno polegnuta, kao da je u jednom otkosu pokošena; onda zaredaše stabla bukava, čija široka leđa brzo ostaše za njima, a svako iduće drvo starcu se ponavljalo kroz tu osmeđenu bukovinu; stali su se penjati uzbrditim puteljkom, glasno dišući, uz golu ledinu na kojoj nije bilo ni najsitnije trave; samo sivo, prašnjavo tlo, poput tamne ugašene lave. Prolaze ispod sunca prilijepljena za nebo – koje im, kad ga pogledaju, brzo mijenja pogled – opažaju prazne puževe kućice raznih veličina i boja, koje starcu počesto krcnu pod potplatom; dječak je te sadrene ljušture kojih je bilo posvuda, šutirao, ali odmjereno, da ih ne zdrobi; svakim novim udarcem požurivao je za starcem svoje razigrane korake: prošli su i pored visokog drveta, u čijoj se krošnji s raznih visina čuo opominjući zuj; pogledali su u krošnju u kojoj se ništa, osim nazubljena lišća, nije vidjelo. „Sad, da imamo malo vremena“, prižmiri prema gore starac, „mogli bi uzet ovo malo meda, ali možda se zasladimo na povratku“, reče; pčele zazujaše jače, a oni ubrzaše korak. „Nekad smo mi ovuda prolazili bosi“, zastane starac, osluškujući i dalje pčelinji mrmor. Dječak pokuša zamisliti kako bos ide po livadi punoj pčela, onda s nelagodom u tabanima svrne pogled na svoje iznošene cipele. „Još malo i eto nas kod vode“, reče starac: čim je nanovo zakoračio, ispade mu štap iz ruke, prigne se, a posred leđa ga iznenada štrecne. „Šta je bilo?“ priđe mu dječak. „Kičma“, odigne starac polako štap sa zemlje pa, kad je već bio sagnut, dobro izlupa prašnjave nogavice. „Jel ti već bilo tako?“ upita ga dječak. Starac zamahne štapom, ulašti ga dlanom, da mu više ne klizi, „Ma, sto puta“, rekne, a te riječi brzo pretoči u nove, punije korake. Tad se o nešto spotakne, da nisu misli, nisu, ni na što nije mislio, blažen je uživao u novim bojama mirisava lišća. Prođoše pored gola i zbijena drveća bez ijednog lista, koje je, nalikujući naglo izniklom zidu, bilo složno poredano jedno uz drugo; morali su se bočno provući između stabala „Eno, tamo je naš izvor“, pokaže starac prema šumarku na samom vrhu brdašca, koje je sažimalo sve nijanse zelenih boja krajobraza. A nijedna boja, zaključi – promatrajući oko sebe i spajajući iz pogleda u pogled sve prizore u jedan, ne vraća čovjeka u djetinjstvo kao ta najzelenija, koju mu je od svih boja i nekako najlakše zamišljati. „ Ako stanemo“, šapne starac, s više uzdaha nego izgovorenih riječi, „možemo čut kako šumi voda.“ Stane, prisloni uho na samo nebo, a dječak ga pogleda i reče: „Dede, ja ništa ne čujem.„ „A ja sam u tvojim godinami izvor s ovog mista jako dobro čul!“ reče mrko starac dodavši mu štap, pa se uhvati za golu bukovu granu iznad sebe; istegne se, protrlja bolno mjesto na leđima, pogleda u dječaka i reče, nekim glasom iz djetinjstva, kao da tu rečenicu izgovara u snu: „Najslađa je voda kad je ovde piješ iz dlana.“      

Krenuvši uzbrdo, starac se svako malo nadmeće s granama, razmičući ih; dječak iza njega, s rukama u stražnjim džepovima – što su dublje unutra, to on jasnije misli (da li je i oko rupa? je, kad je iskopano!) – nabraja sva ona mjesta kroz koja se vrag može ušuljati u nadmudrena čovjeka. „Dede“, izgovori malo kasnije u starčeva znojava leđa, koja su mu zbog svih tih žilovitih grana služila poput ljudskog štita: „ A je li tata kriv?“ Starac kimne: „ Pa jesam ti već rekal da je kriv, a kriv je i ča ti ni nikad jednu čekuladicu poslal…“ dometne, a oštra žaoka probode mu kičmu, pa od usijane kružnice – kao da je sunce u tome imalo svoje prste – bijesno okrene glavu. Onda, udišući oko sebe više slike bujnih stabala nego njihovu svježinu, ramenom počeše uho, a dječak, želeći što prije utažiti nesnosnu žeđ, uzrujano vikne: „ Di je više ta voda!“ „Daj, ćuti!“ reče starac, gomilajući u ustima psovke jer ga je opet žacnulo pri dnu kičme. „Jel te boli?“ šaptom će dječak. „Ma, ni to niš“, reče starac, oslanjajući se čvršće na štap, „to je nama i familijarno, moj ded, onaj junak, pod stare se dane od kičme toliko savil da je sam sebi vikal kako se toliko zgrbil pa više ne zna kad je dan, kad je noć, i još se tome smijal“, pokuša se i on nasmijati, ali usta mu se samo zgrče u zakrivljenu crtu. Zastavši iza breze, dječak u zemlji kažiprstom iščeprka rupicu, pljune unutra i zaželi: „Neka mome dedu prođe kičma“, pa potrči da ga što prije dostigne; zbog bolnih leđa starac nesigurno hoda. „Ne brini se“, reče dječaku koji ga je krajičkom oka sve češće pogledavao; planine pored kojih su prolazili narasle su još više u njegovim očima, kao i dječak, za dosadašnjeg puta: kad stigoše do bukova šumarka, starac odmakne rukama lisnat žbun, pronađe uzak puteljak, zaustavi se i oslušne šum labirinata vode; pričini mu se da kroz neprobojni gustiš netko grgolji vodu u ustima. Dječak šapne: „Dede, neko pije vodu.“ „Čujem“, reče pa odmah vikne: „Ko je to tamo!?“ a ozdo se javi muški glas: „Žedan čovjek je ovdje!“ „Dobro je“, reče starac i odahne, „važno da ni medvid, jer kad naiđemo na njega, onda je već kasno. Bilo je slučajeva“, reče dječaku, ali da i onaj tamo čuje, „dojdeš a životinje ovde ločedu vodu!“ Čim su se izvukli iz puteljka, nađoše se u prstenastoj krčevini s dva ugniježđena kamena, između kojih se u blistave kamičke točio mlaz neokaljane vode. Ondje je sjedio čovjek u bijeloj, prevelikoj košulji, koja je dječaku izgledala poput toge; ovaj se ponovno primakne vodi, lapćući jezikom iz dlana. „Je li dobra?“ priđe mu starac sigurnim, vojničkim korakom. „Ma, Božja“, ustane čovjek, „imate li možda cigar duvana?“ „Nemamo“, reče starac. „Šteta!“, obriše ovaj rukavom lice. Sjedne na isto mjesto, a starac klekne do izvora, zadržavši dah jer je pomislio da će ga opet zaboljeti kičma; najprije je hladovitom vodom nakvasio vrat, potom oplahnuo zatiljak, sretan što je bol u leđima prošla; napio se iz obaju dlanova: dok je pio, činilo mu se da postaje nekim novim čovjekom (gutanjem vode i kralješci su sjeli na svoje mjesto), a dječak je za njim sve jednako ponovio. „Samo polako“, reče mu starac, „ova voda je jako ladna.“ Utaživši žeđ, dječak sjedne na drugu stranu izvora, starac klekne, lati se čuture; odčepi je, pa svježa voda smjerno uteče unutra, on je ubrzava i mislima; dok se živo klobučila, reče onomu čovjeku: „ A mi mislili da je neka životinja.“ Ovaj se nasmiješi, gurne dlan u vodu, iz zaleta i svisoka, kao da se želi s njome rukovati. „Ovo je sigurno neki Rus“, pomisli starac, „tako se oni rukujedu.“ Dječak ode do starca: gutne još malo vode iz čuture. „Bolje ti je ovako“, pokaza mu on, spuštajući kosimice usta prema mlazu studene vode, ali dječak reče: „Bolje mi je iz čuture.“ „A jesi tvrdoglav“, žmirne starac, duboko dišući; opet se iz obaju dlanova napije; od ove vode i sama mu je misao bolje disala. „Ma ni Rus“, pomisli, gledajući se u vodi, „ovo je neki domaći čovik.“ Dječak zagladi mokrim rukama kosu, protrese je, raspršujući sa sebe kapljice vode. Starac mu reče: „Nemoj to radit, možeš se preladit.“ „Nego“, prekinu ih tiha glasa čovjek, dođe do njih, maramicom obriše mokro lice: „Jeste li možda vidjeli četvoricu šta sanduk nosaju?“ Starac kimne i pokaza rukom nadesno, pokušavajući što točnije složiti riječi: „Otišli su tamo.“ Čovjek se maši za češalj, namoči ga i bolje razdijeli po sredini kosu, naposljetku začešlja obrve. Starac zavrne čep čuture, sjedne. „A jesi li možda gladan?“ pogleda čovjeka. On istisne: „Da vam pravo kažem, nisam jeo puna tri dana.“ Starac izvuče iz naprtnjače konzervu sardina, otvori i gostoljubivo pruži. Čovjek sve učas prstima nagruva u usta, dojede u svega par zalogaja i ode se napiti vode. „Spasili ste me“, reče, premećući po ustima vodu; zatim se sagne i zategne jače vezice na cipelama, „sad moram ići.“ „A znaš li kamo ćeš?“, upita ga starac. „Preko rijeke“, reče i na izvoru opere usta, „samo ne znam plivati, pa moram neki čamac pribaviti, jel vi možda znate plivati?“ „Ja znam“, pohvali se dječak. „Kako se ono radi rukama?“ upita ga. „Evo ovako“, legne dječak potrbuške, poče micati rukama i nogama: s uzdahom se nadme, s izdahom smanji. „Hvala ti“, reče čovjek, pa ponovi stojeći nekoliko dječakovih kretnji rukama, potom otkorača izduljujući se u sjenu, na onaj puteljak, kao u neki samo svoj tok vremena. „Još vas molim“, okrene se, „nemojte nikome reći da ste me vidjeli, i hvala puno na onim zalogajima.“ Srdačno mu starac kimne, čitavo vrijeme s lica pokušavajući otjerati kukca s tri para simetričnih nožica koji napokon odleti, pa se predomisli i smjelo mu odmah sleti navrh nosa, na što ga on zamahom ruke otjera. Dječak se sagne do vode i poče srkati iz dlana, a kad je onaj čovjek, čiji se lik ocrtavao u različitim bojama, najzad nestao sa zaravanka, odande iz grmlja nisu se više čuli nikakvi zvukovi, osim što se još jednom, kao da već dopire iz velike daljine, začuo kašlj. Starac legne na mekanu zemlju, podloži ruku pod glavu. „Imaš li šta za jesti?“ pita ga dječak. „Jesi ti još gladan?“ žmiri starac. „Ne,“ reče dječak, „ali sad nećemo mi imat.“ „Ma, brzo smo mi u Svetoj Petki, a imam ja nešto para, pa ćemo tamo nešto čalabrcnut“, reče mu; ležao je i preko savijenih koljena promatrao razigrane leptire, s očima na krilima, kako lepršaju do vode. „A jel ti poznaš tog čovjeka?“, upita ga dječak, umnažajući u vodi pogled, jer je u izvor, proziran do samoga dna, zario kažiprst, pa, sjećajući se onog teleta i njegova teljenja, uronio ruku sve do lakta: sve u što se potom zagledao, činilo mu se blizu – kao i kad bi razmišljao o ocu – a onda bi ubrzo postalo daleko. „Jel ga ti poznaš?“ ponovi dječak. „Prvi put ga vidim“, izgovori starac i premjesti se polako na bok. „Ko je on?“ upita ga. „Ki će ga vrag znat“, gricka starac slamku, pa je sam sebi otimlje zubima. „On, dede, bježi od nekih ljudi“, reče dječak. Starac kimne, a misao o tome izgubi mu se u cvrkutanju ptića. „ A oni misle da je mrtav“, reče tiho dječak. „Da“, reče starac, glasno srčući okolni zrak. „Pa je li mrtav?“ pita dječak. „Živ je“, reče starac, prinoseći nosu vlažnu slamku, „ja sam ga dobro ponjušil, a mrtvaci mirišedu na jabuke.“