Martin Puchner: Pisani svijet. Kako pripovijesti oblikuju ljude, povijest i civilizaciju, Naklada Ljevak, Zagreb, rujan 2024.
Martin Puchner, profesor engleske i komparativne književnosti na Sveučilištu Harvard, napisao je prije nekoliko godina djelo Pisani svijet. Kako pripovijesti oblikuju ljude, povijest i civilizaciju, popularno-stručnu knjigu koja je prošle godine izašla kod nas u prijevodu u Nakladi Ljevak. Pisani svijet kratka je povijest naracije i narativa u pismu. Treba kazati kako nije riječ o kratkoj povijesti pripovijesti kao takve, nego isključivo one koja bi dobila svoje opredmećenje u zapisu – u tom smislu drugi dio naslova („kako pripovijesti oblikuju…“) može zavesti na krivi trag bez prvog dijela naslova. Predmet Puchnerova razmatranja stoga jest kronološki pregled utjecaja pisane riječi/pisane pripovijesti na ljude i društvene odnose.
Ova popularno-znanstvena knjiga strukturirana je kronološki, po poglavljima koja uglavnom prate velika pisana djela, s nekoliko ekskursa koji su se ipak metodski uspješno uklopili u cjelinu. Ti ekskursi nisu toliko „izleti na istok“ (kroz japanske, kineske i indijske zapise), pa čak ni „izleti u indijanski svijet“ (kroz majanske zapise), koliko otkrivenje autentično afričkih zapisa i onih koji pripadaju dugo nevidljivoj baštini kolonijaliziranih naroda. Uzevši sâm početak i kraj knjige, ona obuhvaća potez od velikih pripovijesti koje su došle s prvim otkrivenim pismom (Ep o Gilgamešu, stara Mezopotamija, klinasto pismo na glinenim pločicama), sve do današnjih digitaliziranih zapisa na internetu. Neka je tu sredina otkriće Gutenbergova tiskarskog stroja, s obzirom na to da s njim slijedi prava prekretnica ne samo u pisanju, nego i u oblikovanju moderne javnosti i modernih identiteta.
Puchner je pisanju i pismenosti pristupio interdisciplinarno – kroz povijest književnosti, antropologiju, arheologiju i uopće intelektualnu historiju – zadržavajući prešutno postavljenu teleološku nit koja, osim što strukturira cijelo djelo, otkriva i autorovu eksplicitno prešućenu, ali implicitno itekako artikuliranu filozofiju povijesti. Ta je teleologija i filozofija povijesti glavna filozofska sastavnica i metodološka okosnica ovog djela, koja sa sobom donosi i izvjesne probleme na koje ćemo se kasnije osvrnuti.
Tematski imamo zapisane pripovijesti koje pripadaju u kanon u najužem smislu za zapadnu civilizaciju (Ep o Gilgamešu, Biblija, grčka filozofija, Gutenberg, Luther, Don Quijote, B. Franklin, Goethe, Marx/Engels, disidentska literatura) i konstitutivna djela ne-zapadne civilizacije s velikim postojećim utjecajem na zapadnu (Buda, Konfucije, Murasaki, arapska literatura, majanska kultura, Ep o Sundiati iz zapadne Afrike, postkolonijalna književnost). Puchner put završava s internetskom wikipedijom i planetarnim dosegom Harryja Pottera. Taj slijed prati glavne funkcije pisane riječi kako su se mijenjale kroz povijesna razdoblja – pisanje kao izvor trajne istine (epovi, religijski tekstovi), tekst kao medij moći (krenulo najviše s osvajanjima Aleksandra Velikog), tekst kao javna stvar (kreće s Gutenbergovim tiskarskim strojem), tekst kao borba za identitet i priče kao temelj povezivanja/ujedinjavanja (s punim ulaskom u političku modernu i formiranjem nacionalnih narativa). U tom smislu, pismo je jedan od medija kroz koji možemo pratiti i razumijevati povijest civilizacije, ponajviše velike ideje koje su oblikovale svijet koji poznajemo – ne samo jedan od medija, nego vjerojatno i ključni medij. Prema tome, kad bismo tako svjetske epohe dijelili prema funkciji pisma/pismenosti, mogli bismo ih podijeliti na religijsko-herojsko razdoblje, razdoblje formiranja javnosti i identitetsko razdoblje. Religijsko-herojskim razdobljem tako dominiraju vječne istine, mitovi, legende, herojska djela, sakralni tekstovi, epovi i sl.; razdoblje formiranja javnosti prva publicistika, demokratizacija političke moći, proglasi i kronike; identitetskim razdobljem velike nacionalne književnosti, politički pamfleti, dnevnici te danas čitavo more digitaliziranih zapisa koji još čekaju svoje pravo ime i mjesto u povijesti pripovijesti.
Puchner nije bio proizvoljan – svi pisani tekstovi koje spominje simboliziraju velike epohe, prijelomne trenutke i velike „civilizacijske svjetove“ – ukratko, pisana riječ proizvodi civilizaciju, tako što čini narative (pripovijesti) stabilnima, prenosivima, javnima i moćnima. Ljudi upravo pisanom riječi pamte, vladaju, vjeruju i zamišljaju zajednicu. To pamćenje, ovladavanje, vjerovanje i zamišljanje konstituira ljudsku povijest, a ljudska je povijest povijest civilizacija i zajednica koje se temelje na vrijednostima i – zajedničkom narativu. Pisani svijet tako je ujedno kulturna i intelektualna povijest, te opća povijest civilizacija. Velike prednosti u tom pristupu autor je iskazao metodski sistematičnom i linearnom naracijom, preglednošću, interdisciplinarnošću te otvorenošću prema ne-zapadnim tradicijama kao ravnopravnim nositeljima pismenosti. U pogledu toga jako konkurira mnogim sličnim pokušajima sistematizacije ljudske povijesti, pa i onima koji su imali u središtu pažnje upravo naracije, kao što je to npr. ona Yuvala Noaha Hararija.
Unatoč ambicioznosti i širini zahvata, Puchnerova kratka povijest pisma/pismenosti/pripovijesti kao povijest kulture/civilizacije/ljudskog roda nije bez pukotina. Prvenstveno se radi o tome da je riječ o još jednoj „velikoj priči o velikim pričama“, odnosno da su u središtu velika djela kao prijelomne točke – po tome se Puchner nije mnogo udaljio od tradicionalnog pristupa povijesti gdje je ona povijest „velikih muževa i junaka“. Ako zanemarimo taj ionako još uvijek dominantni aspekt u historiografiji, Pisani svijet je možda i nesvjesno previše linearno-teleologičan, što onda, kao i kod svih linearno-teleoloških pristupa nameće pitanje koja je to autonomna sila ili „unutarnja logika stvari“ što upravlja tim procesom, a onda se nalazimo u uglavnom nerješivom epistemološkom problemu. Također, svakoj teleologiji imanentno je pitanje eshatona, što onda cijelu temu nepotrebno dovodi na posve drugi teren koji nije bio intencija niti autora, niti je ono što čitatelj (vjerojatno) očekuje. Takvu je „metafizičku prtljagu“ uputno izbjeći u štivima koja ne pretendiraju ulaziti dublje u filozofiju i spoznajnu teoriju.
Puchner nije prvi autor koji u prvi plan stavlja pisanu riječ kao točku kroz koju je moguće promatrati svjetsku povijest. U najširem smislu njegovo je djelo moguće smjestiti u širi kontekst promišljanja o odnosu medija, pisma i kulture. Njegov pristup tako dijeli određene dodirne točke s uvidima Waltera Onga, svećenika i profesora književnosti, koji je tvrdio da je tranzicija iz usmenosti u pismenost promijenila samu strukturu ljudske svijesti. Postoje sličnosti i s doajenom iz područja teorije medija Marshallom McLuhanom s kime dijeli stav da su mediji „produžeci čovjeka“, te s politologom i povjesničarom Benedictom Andersonom dijeli pojam „zamišljenih zajednica“, koje se u Pisanom svijetu eksplicitno ne spominju, ali cijelo su vrijeme prisutne. Ta je dodirna točka najvidljivija isticanjem Gutenbergova tiskarskog stroja kao jedne od glavnih prekretnica u povijesti – ona formira javnost, javnost gradi zajedničke narative, a oni identitet.
Teorijski je najzanimljivija tematska veza s poststrukturalističkim filozofom Jacquesom Derridaom, jednim od najgorljivijih, makar i najezoteričnijih kritičara tzv. logocentrizma i zagovaratelja povratka pismu/pisanju kao izvoru značenja na način „traga odsutnosti“. Primat pisma/pisanja kao otkrivatelja značenja putem „razlike“ i „odsutnosti“ kod Derridaa u tome se odmah i razlikuje od Puchnerovih nastojanja kojemu je pismo zanimljivo baš iz suprotnih razloga – jer značenja otkriva i stvara kroz „istost“ i „prisustvo“ . U tom je smislu Puchner svojevrsni „anti-Derrida“. Njihovi zaključci, kao i polazišne točke, nužno se razilaze – dok Derrida kroz pismo traga za značenjem kroz razliku, za njega pismo ostaje jedan od elemenata apstraktne strukture i tako ne dospijeva dalje od radikalnog epistemološkog i filozofsko-povijesnog skepticizma, Puchner ostaje „vedri mislilac“ koji vidi pismo kao materijalno-konkretni element nasljeđa koji traži kontinuitet, stabilnost i prisustvo smisla. On pisanim pripovijestima pridaje narativnu koherenciju i gotovo „prirodan“ razvoj telosa. Zato nije neobično da je u završnom dijelu „digitalija“ predstavljena kao produžetak tradicije pisanog svijeta.
Upravo u tom završnom dijelu stoje otvorena pitanja na koja Puchner ne nudi puni odgovor, niti je taj odgovor izvan potpuno spekulativne domene i moguće pružiti. Za ovu svrhu, onkraj futuroloških težnji, za Pisani svijet može se konstatirati da funkcionira kao podsjetnik koliko je ljudska povijest neodvojiva od načina bilježenja i prenošenja priča u njihovu pisanom obliku. Prešutno se vodeći mottom da riječi lete, a zapis ostaje (temelj kritike logocentrizma, onkraj poststrukturalističkih nakana), Puchner nas uvodi u oblikovanje zajednica, poredaka i vrijednosnih sklopova kroz pisanu riječ koja je u stalnoj dinamici. Pismo prema tome nije „arhiv“, kako često funkcionira povjesničarima, nego živa materija koja fiksira istine, omogućuje sporazumijevanje, legitimira poretke, kultivira zajednice i napose stvara horizonte zajedničke imaginacije. U digitalnom trenutku koji je tek upitno nastavak ove „pismene odiseje“ ta perspektiva ima neke svoje prednosti – prije svega se to odnosi na razumijevanje logike novih medija – ako i „digitalija“ nije ekstenzija pisma u klasičnom smislu, po modelu tradicionalnog proučavanja pisma moguće je proučavati i „digitaliju“ – ili, kako bi poststrukturalisti rekli, „sve je tekst“ – u ovom slučaju konkretan tekst, a ne tek apstraktan uvjet značenja.
Ako je nešto trajno u ljudskoj povijesti, onda je to potreba da svoje živote pretvaramo u priče koje nadživljuju pojedinačni trenutak. Možda je zaključak s „digitalijom“ ujedno neizrečena preporuka svim akterima u humanistici da obrane značaj i misiju svoje struke i poziva u svijetu koji se digitalno preobražava, na način da i ta „digitalija“ ne bude puki bezlični automatizam, nego tekst obavijen pismom i pismenošću kao i svaki drugi trajni civilizacijski pisani spomenik. Stoga Puchnerovo djelo, unatoč svim pojednostavljenjima i prisutnim pukotinama, uspijeva na popularan, pa čak i zabavan način pokazati da se u zapisu uvijek prepoznaju tragovi onoga što nazivamo civilizacijom.
