(Siniša Matasović: Odmetnute, Sisak: Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture, prosinac 2023.)
Samim naslovom nove zbirke, autor sažima i upozorava čitatelja, kako će između korica imati priliku zaviriti u odmetnute pjesme i cikluse. Prije nego započnem o samoj knjizi, smatram kako ne bi bilo loše spomenuti par riječi o njezinom autoru.
Siniša Matasović je svoju pažnju i energiju usmjerio na različite projekte: organiziranje i vođenje tribina Stihovnica Siska, Književni kompas i Književni tabure. Glavni je urednik u biblioteci Teatar piva u Sisačkoj udruzi za promicanje alternativne i urbane kulture, te je glavni urednik međunarodnog časopisa Alternator. Ostaje skroman, iako je predsjednik DHK Sisačko-moslavačke županije. Zbog silnih aktivnosti, osmišljavanja i animiranja kulturnog života, čovjek bi se mogao zapitati kada on stigne pisati, ali Matasović ima kontinuitet i ne posustaje u stvaralačkom radu. Do sada je objavio jedan roman, tri samostalne zbirke poezije, jednu zbirku haiku poezije i jednu koautorsku zbirku poezije.
Kada se 2015. godine pojavio na književnoj sceni s pjesničkim prvijencem Sisak se uspješno pretvara da spava, Davor Šalat ga je usporedio s Robertom Roklicerom, makar je spomenuo kako Siniša Matasović nije toliko radikalan, i bez sumnje je prepoznao u njegovom pisanju originalan pjesnički izričaj u kojem postoji otklon od „stvarnosnika“ zbog asocijativnog vođenja naracije, kombiniranja crnohumornog viđenja zbilje sa znatnijim izletima u fantazirane motive i situacije. Matasović se doista nastavio razvijati u tom smjeru što se uočava u nadolazećim zbirkama Tvoj novi dečko, O njoj, o njemu. Stil pisanja mu je obilježen emotivnošću koja sječe, direktnošću koja ponekad koketira s time da bude bezobrazna, a ponekad je, ne mareći za političku korektnost, hrabro i otvoreno bezobrazna, sigurna sam za neke uvredljiva i tu su još vječno prisutni neočekivani obrati unutar teksta. Autor se prije početka zbirke u uvodnom slovu obraća čitatelju pružajući otpor trenutnim akademskim strujanjima i stremljenjima unutar poezije, te pokušava čitatelju objasniti samoga sebe i svoj stav prema književnosti: „Ako se nešto ne doima mudro, filozofično, obrazovano, angažirano, pa čak i pretenciozno… čini se da nama automatski nije dovoljno dobro ili ćemo to smatrati intelektualno inferiornijim. Nedostaje nam u poeziji veselja, vrckavosti, humora, vica, dječje zaigranosti. Otkad pišem, nastojim to promijeniti…“
Temeljne Matasovićeve preokupacije jesu život u sivilu, život na rubu određen međuljudskim odnosima koje prelaze sve granice ukazujući na postupnu degradaciju humanosti i civilizacije u kojoj egzistiramo. Vjerojatno je zato i dobro pogođeno grafičko rješenje zbirke Odmetnute koju ovog puta potpisuje Tihomir Kosić. Jedan autor teško može pobjeći sam od sebe i od svojih motiva, preokupacija. Umjetnik svijet promatra kroz optiku svojih leća, ali unutar Sinišinog poetskog svijeta, koji je istovremeno skučen i napučen različitim stvarnostima, krije se pravo bogatstvo.
Odmetnute su pjesnički rukopis iznenađenja, autor uspješno zadržava pažnju, donosi potrebnu svježinu i napetost, ne izvlači se humorom, već se koristi humorom kako bi ukazao na ozbiljne stvari, virtuozno spaja prilično nespojive stvari i gotovo ujednačenim ritmom bez daha ostavlja opravdanom svaku tiskanu stranicu. Knjiga sadrži pet ciklusa: Žličica, O poeziji, O kornjačama, Trinaest pjesama od kojih će književnim kritičarima otpasti kosa s glave i Još malo o babama.
Pjesma Žličica otvara istoimeni ciklus i postavlja temeljni diskurs, ne samo ovog ciklusa, nego možda i ove zbirke, što dolazi do izražaja u stihovima „ostala mi je žličica i topao / miris nikada popijene kave. / njima je ostao hladan beton i prazno, / otuđeno srce. / njima je ostao cijeli bespotrebni svemir. “ Iako u naslovima relativizira pojam vremena i lukavo ga uvodi kao problem sam za sebe, Matasović kroz kontrast i naraciju postupno i vrlo pažljivo dokumentira tezu o promijenjenim prioritetima kod pojedinaca i drugačijem načinu života. Vrhunac bi svakako bila pjesma Amerika. Iako već ima pjesmu pod istim nazivom u svom pjesničkom prvijencu, Sisak se uspješno pretvara da spava, to uopće nije loše, jer se vidi koliko je u međuvremenu sazrio. Dok u prvoj Americi postoji tuga zbog neuzvraćene ljubavi, ovdje u drugoj Americi postoji tuga kozmopolitski obojena i zabrinuta za čovječanstvo u cjelini, ali nije lišena vagabundskog tona i time ostaje dosljedan sebi. Matasović progovara kroz općepoznata mjesta, razmišljajući o smislu svega na malom čamcu u predvečerje, jer „ni ovdje ništa nije kao što je bilo“, svjestan je usred ljepote trenutka, kako je gubitak pitanja, pojmova, simbola i zalaganja za izgradnju neke bolje realnosti, uzrokovala postupni nemar i pad u besmisao, iz kojeg nije niti on sam isključen kao pojedinac.
U ciklusu O poeziji, autor pomalo uzima predah od „teških“ tema izvršavajući uspješno i nemilosrdno demistifikaciju same književnosti kroz humor, promatrajući je kao normalni dio svakodnevnice, produkt nimalo savršenih ljudi i okolnosti. Često kreira pjesmu od neke trivijalne anegdote ili dosjetke, ali ne ostaje dužan čitatelju i objašnjava i samog sebe, zašto se ograđuje od glorifikacije umjetnosti i akademizma, dajući istima realnu kritiku, o čemu najviše svjedoče pjesme: Prozaici su gunđanje u svijetu, Režimski pjesnik, Space i Kada profesori književnosti i hrvatskog jezika pomisle da dobro pišu poeziju.
U središtu Odmetnutih nalazi se ciklus O kornjačama, koji sačinjava jezgru i srce ove zbirke. Mogla bih komparirati sa znatno drugačijim kornjačama Danijela Dragojevića, ili fantazmu koju su ostvarile kronopije i fame kod Julia Cortazara ili općenito basnama, ali to ne želim. Kornjače o kojima piše Matasović ne upotrebljavaju nepoznat postupak u književnosti, ali prilično je rijedak u poeziji i autor je otišao do kraja u svojoj spisateljskoj namjeri. Rezultat je sjajan. Protagonisti, dvije kornjače prolaze kroz život kao naizgled dva naivna i bezglava pustolova kroz različite situacije: od imigracije, pljačke u banci, pokušaja da prežive skupljajući boce, odlaska u knjižnicu, prostitucije, lansiranja u svemir, nabave kućnog ljubimca i prodaje otoka, te prilikom toga čitatelja mogu urnebesno zabaviti. No, cijeli ciklus pretvara se u maštovito, alegorijsko i precizno seciranje društvene stvarnosti kojoj sa distance daje komentar na ludistički način. Žarko Jovanovski je u pogovoru O njoj, o njemu davno ustvrdio kako ovog pjesnika treba čitati, ako ne i više puta, što ovaj ciklus svojim slojevima višestruko potvrđuje.
Trinaest pjesama od kojih će književnim kritičarima otpasti kosa s glave je ciklus koji kao da igra produžetke, međutim pjesme u njemu su kompaktne i stranice se nastavljaju okretati i iščitavati s daljnjom znatiželjom. Autor nepatvoreno kroz iskustva progovara o muško-ženskim odnosima, stanjima svog uma, naslovi su mu na vrhuncu u interakciji sa sadržajem pjesama koje ocrtavaju pomalo buntovnu izgubljenost i otpor pojedinca koji još uvijek misli svojom glavom.
U posljednjem ciklusu Još malo o babama, Matasović se vraća na temu koja se i ranije provlačila kroz njegov opus i posvećuje joj više pozornosti. Humora mu ni ovdje ne nedostaje, baš kao niti inspiracije da nam ukaže veličinu u malim stvarima kao u pjesmi Žganci. Ono što nedostaje svijetu koji tone u besmisao, u ovom ciklusu prigušeno izvire kroz toplinu obiteljskih odnosa koji jesu disfunkcionalni, ali ostavljaju pečat i imaju svoju draž.
Moram se zločesto zapitati, što bi bilo kada bi Siniša Matasović poželio pisati unutar modernih akademskih strujanja, kada bi se odrekao vlastite potrage za autentičnim izričajem? Mislim da bi mnogima zadao mnoge glavobolje, jer bi mu napokon morali udijeliti kakvu književnu nagradu. Odmetnute su doista originalna pjesnička zbirka prema različitim kriterijima. Može ju se čitati površno kao zabavnu knjigu, koja nekom čitatelju može biti ulaznica za sklonost prema budućem čitanju poezije. Ali može ju se čitati dubinski i natjerati nas da se suočimo s promišljanjem o vlastitim vrijednostima, putevima smisla i besmisla. Siniša Matasović kao pjesnik posjeduje osobit dar, jer omogućava čitatelju da se poistovjeti sa stvarima o kojima piše, odabirom svojih tema, preko apsurda, kojemu je gotovo svaki prosječan pojedinac izložen, indirektno uspostavlja komunikaciju s čitateljem, uspostavlja i izaziva reakciju, te to čini na spisateljski asertivan način. Svih pet cjelina jedinstveno su povezane, iako na prvi pogled tako ne djeluju. Svaka cjelina je pak svojevrsna avantura za čitanje i inovativna na svoj način. Odmetnute u svakom slučaju imaju moju preporuku za čitanje. Dubinsko, ne površno.
