Milan Bošnjak pripada krugu hrvatskih pjesnika književnih teoretičara i znanstvenika. Rođen je u Gospiću 1974. a na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završio je studij filozofije i komparativne književnosti te poslijediplomski sveučilišni doktorski studij kroatistike. Niz godina radio je u Ministarstvu znanosti i obrazovanja, a od 2014. do danas radi u Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Književne priloge te znanstvene i stručne članke objavljuje u brojnim časopisima i zbornicima u domovini i inozemstvu. Do sada je objavio dvije pjesničke zbirke i tri stručne knjige (od kojih dvije u suautorstvu) te jedan edukacijsko-ekološki vodič.
Zbirka koju predstavljamo nosi vrlo poetski naslov Tragom ljepote i sjaja. Iz podnaslova saznajemo da su pjesme nastale većim dijelom u vrijeme epidemije.
U pogovoru bez naslova Bošnjak objašnjava kako je nakon duže stanke počeo pisati poeziju. „U jednom trenu ipak sam popustio naletu riječi, slika i misli te sam ih naprosto zapisao – to su ove pjesme – većina pjesama skupljenih u ovoj zbirci napisano je od polovice 2019. do polovine 2022. godine“. Zanimljivi su naslovi koje je autor davao nekim svojim pjesmama. Na primjer, A4, A5, A6 i slično. On naglašava kako je oznakama D10 označio pjesme koje je napisao kao vrlo mlad čovjek. „D“ znači djetinjstvo, ali i dodatan, a pjesama je 10 iako se vjerojatno argumentirano može zaključiti kako ciklus D10 po mnogim kriterijima ne pripada ovamo, a možda i kvari zbirku i njezin koncept.
Autor prepušta svakom čitatelju da odluči o mjestu ovih pjesama u zbirci. Stoga naglašava: „Ovdje imam potrebu istaknuti, teoretski vrlo pojednostavljeno (možda i previše), kako umjetničko stvaralaštvo/kreaciju (ne bez argumenata) pre/poznajem kao jedinstveni modus čovječje vrhunske moći participiranja u idealnim svjetovima, kao sebe kroz uobličavanje – poezija sebe/uriječivanje. Poetički se cilj moga uriječivanja i nadalje ne mijenja: postmodernim sredstvima i metodama suprotstaviti se duhu postmoderne i pobijediti ga – umjetnošću (zahvaljujući trajnim vrijednostima, onome što neprolazne i neumitno jest, ljepoti, dobru istini i mudrosti, što je ponekad jasno i razgovijetno iskazano, ponekad grubo iskušavano i naizgled zagubljeno, ponekad položeno u tajnovitost i tišinu)“. Iz ovog kratkog pogovora samog autora vidljiva je njegova nakana poeziji dati snagu jaču od nje same te pretvoriti je u oružje ljepote kojom će pobijediti duh postmoderne. Dakle riječ je o pjesništvu koje predstavlja stanovitu novost u našoj suvremenoj poeziji. Refleksivna poezija obično se temelji na nekim filozofskim postulatima ili velikim idejama. Milan Bošnjak već u prvoj pjesmi pod naslovom Pjesma o ribi koristi sintagmu „Unutarnje oko“. Tim unutarnjim okom promatra realan svijet oko sebe i pokušava ga shvatiti.
unutarnjim okom gledam kako se peče riba
ili kako pečem ribu
pa mislim kako ću
pa mislim
riba se ljeska u plavim i srebrnim spektrima
Ova poduža pjesma s elementima poeme otkriva nesigurnost lirskog subjekta. U završetku autor piše stihove:
mogao bih ispeći koju novu riječ
kao što je nika pekla dok je bila mala
skakalište čekalište držalica
mogao bih ispeći pjesmu
(…)
a riba je ionako pečena
dobro pečena
osjećam miris u nosu
u ustima slutim savršen okus
mozak je spreman na ekstatičan trenutak
posvemašnju blagost
vidim ljepotu
svim očima
riba se ljuska u spektrima
Bošnjak je svoju zbirku podijelio u nekoliko poglavlja. Prvo nosi naslov Sve što dolazi primam sa zahvalnošću. Za ovaj ciklus pjesama dobio je prvu nagradu za poeziju Dubravko Horvatić za 2020. godinu.
Prva pjesma u ciklusu djeluje pomalo romantično i ekstatično. Naslov joj je Divno je biti čovjek. Pjesnik kao skalpelom zarezuje u društvene odnose i ljudske karaktere kako bi pronašao odgovor na sadržaj u naslovu.
Pretposljednja kitica u ovoj pjesmi otkriva tu društvenu ljudsku dinamiku i nesigurnost:
umetnuti u žrvanj našega vremena
u kojemu je sve prilagođeno zabavi
ispraznosti
bijegu
Upravo taj žrvanj „našeg vremena“ dovodi do rastrganosti nametnutih potreba i beskonačnih žudnji i dvojbi. Slijedimo pjesnika dalje. U idućoj postmodernistički strukturiranoj pjesmi Često zaboravljamo autor otkriva zašto je lijepo biti čovjek.
držeći na licu naučene osmijehe
kao da smo se zaboravili
smijati
govoreći riječi koje se očekuju
kao da gubimo
gla
s
srećom
malo je dovoljno
jedan trenutak jedna gesta
jedna misao
Upravo ovaj optimizam po meni ukazuje na dobrotu kao temelj ljudskog poimanja Bošnjakove poezije. Trebamo vratiti osmijeh na naša lica. Ali sa osmijehom trebamo znati i međusobno se razumijevati. U pjesmi Ljudi koji ne znaju i ne razumiju pjesnik upozorava:
ljudi koji ne znaju i ne razumiju
čak i ne naslućuju
ono bitno
često vrednuju i određuju
lijepo
dobro
istinito
pravedno
Takvi ljudi bez razumijevanja su isprazni ali oni „nezaustavljivo stvaraju javno mnijenje/prevladavajuće mišljenje /a smisao ne traže/cjelinu ne vide“ Autorovom pjesmom prelazi u sferu takozvane društvene nadgradnje. Njegov rastrgani završetak ove pjesme to potvrđuje:
kad bi se njih pitalo
ne bi bilo
ni boga
ni istine
ni ljubavi
s
lijepi
i
p
razni
preziru
p
u
n
i
n
u
Ideju o odnosu dobra i zla koju je rješavao prethodnim stihovima autor sublimira u posljednjoj pjesmi ovog ciklusa koja nosi naziv Dobro i zlo. Podsjećam na prethodne riječi o radovanju i smijehu autor se vraća radovanju životu:
svemu što dolazi
u životu koji mi je darovan
radujem se
nadajući se iščekujući
radost ljubav zdravlje
sa zahvalnošću primam
i bol
i tugu
i bolest
sve što dolazi
zlo i dobro
Navedene stihove možemo bez dvojbi svrstati u poeziju nastalu „u sjeni transcendencije“. Sljedeći ciklus u zbirci Tragom ljepote i sjaja nosi naslov ljubičasto, biserna i još jedna pjesma. Boje su u našoj umjetnosti i u našim životima imale snažno simbolično značenje. Stoga Bošnjakova „ljubičasta“ pjesma postaje „ljubičastvena i nasmiješena“, a susreo ju je u osvijetljenom predvorju.
Sljedeća po redu je Biserna pjesma koja se sastoji od 4 cjeline. Prva u nizu, pod brojem 1.
prepoznatljivo je transcendentna:
u prostoru izvan vremena
srebrnobijeli letač
svojom prisutnošću
govori mi
o savršenstvu
bisernog bljeska svjetla
u kapi
Pojam „prisutnost“ odnosi se na Gospodara naših sudbina. Samo Bog može biti sveprisutan,
dok ljudi mogu biti samo nazočni.
Četvrta pjesma završava stihovima:
vjeruje se
kad letač
kad cvijet pusti
suzu
eksplodirat će
biserje
u spektrima
oblika i boja
Svaki će čitatelj zaključiti sukladno vlastitoj duhovnosti sadržaj ovih stihova. Za mene oni su potpuno nov, suvremen, da ne kažem postmodernistički govor o najdubljim tajnama naše transcendencije. Sljedeći ciklus nosi naslov Putnik i vuk. Pjesme se nadovezuju na poetiku koja je rečena u ranijim stihovima, o ljudima bez dobrote i osmijeha:
putnici su zauzeli mjesta u prostranoj kabini
svoja ili tuđa nisam znao
i žamorili poput potoka
i brujali poput ceste
(…)
u daljini su iz nevida bljeskali simboli postojanja
obavijala nas je nebeska perspektiva
Treća pjesma u ovom ciklusu posvećena je vuku kao paradigmi:
vuk je izgledao zarobljeno
narančasti znakovi neprilični njegovoj prirodi
blokirali su atribute njegove siline
iako ima dovoljno snage
za raskinuti brnjicu i spone na prednjim nogama
krotak je
(…)
prepoznajemo se
mogli bismo zagrljeni usnuti
kad se ne bi trebao vratiti na brod
Četvrti ciklus u zbirci nosi naslov Muk – lik s podnaslovom Pisme Kosinjske. Dakle, riječ je o Kosinju, Lici, mjestu u kojemu je nastala prva hrvatska tiskana knjiga. Autor ju piše na lokalnom štokavskom narječju.
Primjeri – pjesma Čojek:
što je čojek
tko je čojek
a tko nije
bog se rodil
kaj čojek
ljudi bi tili bit
kraljovi
a kraljovi
bogovi
Ovaj ciklus je pisan zanimljivim lokalnim narječjem kojemu je autor dao poseban ritam i melodiju. Na primjer u pjesmi Muk – lik nalaze se stihovi:
nitko ne zna
niš
baš niš
i nitko niš
ne more
znat
a svako misli
da zna
bar malo
ili zera više
ili sve
(…)
dva su morda
a istina je
jedna
muk – lik
Ovom ciklusu autor je priložio rječnik manje poznatih riječi i izraza.
Novo poglavlje u zbirci nosi naslov B1 – različiti i slični. Posvetio je ove stihove svojoj ljubljeno kćeri:
istina – život
za boga priznati
krista
onoga
koji sebe u vječnosti žrtvuje
da mi danas živimo
(…)
upoznati
boga
koji sebe
cijelog i potpunog
zauvijek
daje
za
ži
vo
t
Cijeli ovaj ciklus izuzetno uspješno pisan je duhu kršćanske transcendencije. Sljedeće poglavlje B2 – bokal buke sadrži poetske minijature duboko refleksivno misaonog sadržaja. Na primjer, pjesma Krugovi smisla:
osobni život
obiteljsko nasljeđe
povijest naroda
evolucija čovječanstva
bitak svemira
Završava pjesma u istom duhu sa maksimalnom ekonomičnošću glasi:
badem bola
u boforu bure
buket boja
u bokalu buke
bitak
boga
b
.
Završno poglavlje nosi naslov Tiha sreća a posvećeno je djetinjstvu i ranom mladenaštvu. Posebno je potresna u ovom poglavlju pjesma „Rekvijem“ posvećena jablanu ubijenom od oluje. Čudesna biofilnost s jablanom kao apoteozom i paradigmom našega naroda glasi:
Ja nisam spreman
da prihvatim vijest o tvojoj smrti.
Ja ne vjerujem u tu lažnu vijest
koja me svojom istinom
obara s nogu
i sleđuje u nepokretan
i neljudski stup
bez topline pogleda
i boje živost.
ja ne vjerujem da nisi tu
mali Jablane s igrališta
kraj povelikog kamena trošnog
Pjesma je nastala 1988. Na kraju, zbirka koju smo predstavili pripada postmodernističkom poetskom diskursu. Pjesnik odlično vlada poetskim rekvizitarijem. Njegove prispodobe i asocijacije, asonance, polisemija i dadaistički pasaži uklopljeni su u skladnu lirsku cjelinu. Riječ je, glede predmetno-tematske razine, o poeziji kršćanske inspiracije, ali iskazane na način koji nadilazi tradicionalne norme kršćanske poezije. Bošnjak je unio jednu novu modernu i prihvatljivu lirsku notu u duboke i tajanstvene vjerske istine, objašnjavajući sve nekom čudesnom lakoćom, a opet je, oslanjajući se na teološki i filozofski pojmovni rekvizitarij.
Po mišljenju pisca ovih redaka Milan Bošnjak se u stvaranju svojih pjesama oslanjao na kršćanski egzistencijalizam čuvenog danskog filozofa Sörena Kierkegaarda (1813.-1855.). Život po Kierkegardu, kako je pisao u djelu „Stadiji na životnom putu“ prolazi tri osnovna stadija, a razvoj među njima je skokovit a ne postupni prijelaz. Prvi je stupanj estetski – život mašte, uvijek ponavljane igre (ideal Don Juan). Drugi je stupanj etički – zbilja koja je prvi put bila u ideji ponavlja se sada u činu (ideal Sokrat). Treći, najviši stupanj je religiozni (ideal Krist) – život se stavlja u odnos prema apsolutnom, odriče se svoje subjektivnosti, negira sebe sama i postaje neprirodan. Ovaj prijelaz Apsolutnom pun je patnji i boli, a on znači promjenu cjelokupnog života.
U svakom slučaju, zbirkom Tragom ljepote i sjaja dobili smo vrijedan prilog suvremenoj hrvatskoj poeziji.
