Nikola Šop je pjesnik koji traži poseban angažman, ali ne toliko zbog naravi svoga djela nego zbog činjenice što su ga suvremenici dobrim dijelom zanemarili. Istina, napori brojnih stručnjaka doprinijeli su osvjetljenju Šopova opusa, ali smo i dalje daleko od konačne sinteze koja bi Šopa prikazala u punini i postavila ga na pijedestal koji zaslužuje. Velika je većina nažalost ograničena na Šopovu tzv. pretkozmičku fazu, koja je obilježena naglašenim pastoralnim i duhovnim motivima, svodeći ga na bukolikog naivca. Poniranje u djela iz tog razdoblja ukazuje na apsurdnost takvog stava, a možda najjasniji demantij predstavlja poema Poraz djece pred nebeskim vratima.
Ona se javlja u poodmakloj fazi Šopove okupiranosti pastoralnim ugođajem i socijalnom tematikom. Objavljena je u više navrata, prvi put u Srpskom književnom glasniku 1935., zatim u zbirci Od ranih do kasnih pijetlova 1939. i treći put u zbirci Za kasnim stolom iz 1943., ali pod naslovom Balada o polju repe. Poema tematizira pobunu izgladnjele i promrzle djece protiv Boga i njihov juriš na nebeska vrata, te iako prevladava bajkovito raspoloženje postignuto Šopovim posebnim izričajem, ono je isprepleteno suptilno izvedenom ironijom i socijalnom kritikom. Desanka Maksimović svojevremeno je ustvrdila kako bi Šop zbog ovog speva mogao biti odlikovan i ‘zlatnom ružom Vatikana’, ali i ‘petokrakom zvezdom Kremlja’, kad bi se tendencija mogla osetiti. Srećom, ona je ovde diskretna i sasvim sporedna pred čistom lepotom ovoga speva.[1] Književna kritika nije se previše udaljavala od ove Desankine ocjene, držeći fokus primarno na djeci u jukstapoziciji s društvom koje im je uskratilo najosnovnije životne potrebe. Mješavina naivne bajoslovnosti i oštra kritika društva Šopovo je veliko postignuće u ovoj poemi u kojoj pokazuje kako ga nije zanimao čovjek kao proleter, nego kao biće sa svojim dostojanstvom. Stoga ću ovdje iznijeti svoje viđenje ove poeme u tome svjetlu.
Šop postavlja scenu ovako:
Što me sad iz teških snova
prenu davno zaboravljeni glas?
Jezivi krici, ko piskavi zov ždralova,
kad teški odšume u zimski užas.
Sa svih strana sve bliže čuje ih
moja duša uzdrhtala.
Iz kućica, raspuklih, iz sela ubogih,
sa raspuća pustih,
iz trnja glogova, iz grmova i žbunova:
to k polju repe lete gladna djeca mala.
Visokim skokom preskaču mališani bosi,
preko jaruge, preko seoskih živica.
S posljednjim lišćem vjetar sa njih nosi
posljednje krpe haljinica.
U Šopovoj nelagodom prožetoj invokaciji otkrivamo protagoniste koji iz margina postojanja putu po najgorem nevremenu izgladnjeli i bez odjeće. Egzistencijalni jad kao da se približio svom koncu kada se na trenutak ukazalo svjetlo nade:
I drhteći stižu kraju dana,
u zimski, cvokotavi sat,
pred pekaru zlatnu samotnog stana,
gdje već mnoge noći i mnoge dane
kruhove pravi vruće, zadihane,
čarobni starac, Krišpin brat.
Skriveni iza brašnenih okana,
prate mu oni svaki kret.
I bdjeli bi tu, dok zora rana,
ne obasja ovo sveto mjesto.
I dok sav daleko spava svijet,
za hljebove nove on mijesi tijesto.
O, svet je brat Krišpin, tako svet,
ko dragi Bog s nebesa.
O, divan kad rukom punom tijesta,
prah bijeli s duge brade stresa:
Na okna brašnom zamagljena
pripijaju svoj vid i sluh.
Divna im se tamo slika stvara.
Gle Krišpina brata, dobrog pekara –
pretvorio se sav u kruh!
Živ, miče se taj hljeb i hoda,
mijesi žurno i valja tijesto pri svijeći.
Taj veliki kruh s brašnenom bradom do poda,
kruhove male vadi iz peći.
Još mnogo ih treba ove noći
za vojsku, što će uz jutarnje trube
u krvavi boj poći.
Kao posljednja nada pojavljuje se brat Krišpin, pekar čudesnih sposobnosti koji je po posljednji put zagolicao maštu ubogih mališana. U susretu s njegovom pekarnicom, oni su vidjeli priliku da se okrijepe i zgriju, a prizori koji su ih dočekali predstavljaju ekscesno ostvarenje njihovih najdubljih čežnji. Krišpin nije tek običan pekar, nego mistična pojava čiji kruh u svojoj obilnosti ne obećava tek kraj gladi, nego i početak slasti.
Činjenica što je pekar imenovan ovim specifičnim imenom poziva nas da zastanemo i zapitamo se o kome se radi. Da nas je Šop obavijestio o bezimenom i bezličnom pekaru, ova poema vjerojatno ne bi privlačila previše pažnje. S druge strane, ime Krišpin sigurno se nije moglo pojaviti kao mistični ukras. Iako su to nepobitne činjenice, i dalje stoji neriješeno pitanje inspiracije za brata Krišpina. Rješenje koje mogu predložiti jest kapucinski svetac Crispino da Viterbo, časni brat laik Crispino koji je slovio kao marljiv i posvećen redovnik koji je uz redovito prosjačenje po gradu obavljao dužnosti čistača i pekara u svojoj zajednici. Zaista bi trebalo prekopati Šopovu osobnu ostavštinu kako bi se potvrdila jasna povezanost dvojice Krišpina, ali uočene sličnosti potencijalno obogaćuju interpretaciju ove poeme, pogotovo u svjetlu sljedećih stihova:
Na tornju odjeknu tuč.
Čas je, kada se dragi Bog slavi.
Brat Krišpin sa čavla uze teški ključ
i zavrnu ga triput u bravi.
O dobri brate Krišpine, de mi reci,
zar tako rano, zar ti se već spava?
Il’ misliš, da su dragi Bog i sveci
tako željni tvojih molitava?
Vrati se, širom pekaru otvaraj,
i hljebove dijeli, hljebove nove peci.
Oko glave će ti sinut nebeski sjaj.
Divan svetac postat ćeš gladnoj djeci.
Pred tvojim likom pjevat će ljeti.
O, hljebaru sveti, Krišpine, brate sveti,
nevini su uvijek dječji grijesi,
zato djeci obilno kruha umijesi.
Na raspuću pustom, uz tužno Raspelo,
i kip tvoj bit će podignut.
Smjerno će dolazit svako selo,
da ti poljubi skut.
I dječica radosna, rumena dječica sita,
spuštat će pobožno tebi na čelo
šuštave vijence mladoga žita.
Na prvo čitanje možemo pomisliti kako čitamo usrdnu molitvu. U točno propisanom času kada Krišpin treba obaviti svoju propisanu dužnost dolazi predano zalaganje za djecu s druge strane okna. Glas koji se obraća Krišpinu progovara iz dubokoga suosjećanja prema djeci i zauzima se za njih. Međutim, odmah upada u oči činjenica kako se glas pri zauzimanju za ubogu djecu uopće ne osvrće na njihovo teško stanje, nego progovara Krišpinovu egu. Glas otvoreno ispituje njegovu redovitu dužnost i poziva ga da postupi kao plemenit svetac, da učini veličanstveno djelo milosrđa i time postigne slavu u Boga i ljudi. Glas ne naglašava da će se djeca nasititi, nego da će Krišpina djeca nakititi brojnim častima i pohvalama. U zaista vještom dvosmislenom obratu Šop pretvara usrdnu molitvu u slatkorječivo zavođenje. Stoga nas ne treba čuditi Krišpinova reakcija na spomenute ponude:
Brat Krišpin užasnut glasom tim,
glasom nježnim, slatkim zavodljivim,
sam sebi zašapta uzbuđeno:
– O, dušo moja, i svetačka slava samo je dim!
Grimiz napasti sa sebe skini
i živi skromno i bezimeno.
Bogu se dragom privini. –
I brat Krišpin osjeti suzu krupnu,
niz lice mu toplo zadrhtala.
Kad časa tog u hladna okna lupnu
dječja ruka mala.
Čujem ih, kako kucaju
na okna brašnom zamagljena.
I jecaj, koji se tu guši
za kruhom, što se za oknima puši.
Priča je to slatka, priča neviđena …
U malim srcima kupi se žuč.
Slomit će okna brašnom zamagljena.
Slomit će okna –
Kad, čuj, i treći put odjeknu s tornja tuč!
Brat Krišpin izlazi žurno, bez riječi.
O pojasu mu pekare teški ključ
sumorno zveči.
I kucaju, kucaju sve tiše …
Pri površnom čitanju vjerojatno bismo osudili Krišpina. Njegovo držanje pred potrebitom djecom zaslužuje gnušanje, ali ton situacije tjera nas da se zamislimo. Stav apsolutne poniznosti i borbe protiv oholosti u skladu je sa spomenutim Crispinom, ali valja napomenuti da je on postupao znatno drukčije s prosjacima na vratima. Njemu se pripisuje misao da će Bog blagosloviti osobu koja drži dvoja vrata otvorena. Jedna za nebeski zbor koji pjeva Bogu slavu, a druga za siromahe u potrebi.[2] Šopov Krišpin ta je vrata dobro zaključao i na znakoviti treći tuč potpuno se povukao ostavivši djecu da očajno kucaju u nadi za kruhom. Jedan pristup ovim stihovima jasno osuđuje Krišpina, dok ga drugi pristup opravdava pred kušnjom koja ga je zadesila. Šop sučeljava oba stava stvarajući nerazrješivo ukrštenje. Intuitivno stajemo na stranu promrzle dječice, no s druge strane privučeni smo Krišpinu koji nije doživio poziv u pomoć nego kušnju taštine. Genijalnost Šopova prizora ovdje leži u tome što patnja nije rezultat tek jednoga čovjeka, nego nečega što ga u mnogo čemu nadilazi. Pitanje patnje dublje je od gladi u hladnoj noći. Zaista, čovjek ne živi samo o kruhu, ali bez kruha ne može i to je paradoks s kojim nas Šop suočava.
U idućoj se cjelini izvlače sve implikacije ovoga paradoksa:
Kroz mećave vrtlog uzavreli,
što se spušta u dô iz gorskog mraka.
Kroz blistanje iglica bridskog inja.
Kroz bolno cvokotanje životinja.
Kroz pustoš ružičnjaka,
gdje snivaju davne bajke lijepe.
S vjetrom, s mećavom doleti četa mala
na pusto polje repe.
I malim slabim ručicama
pod zemlju svaki rije,
neće li kome iz tvrde zemlje crne
debela koja repa da se nasmije.
Put ubogih mališana nastavlja se kroz mrzlu oluju i jedina im je nada bila repa na pustom polju. Njihov očaj je očit dok uslijed svih teškoća iznemogli kopaju kako bi našli kakvu mrvicu koja bi ih okrijepila. Čitatelj je svjestan kako otkriće repe neće previše značiti za njih. Ipak, uzaludna nada i dalje mami:
O repa, repa, ta čudna voćka slatka,
u polju što raste pod lišćem lelujavim,
na kome rosa bliješti o sutonima plavim…
O, repa, taj medni plod, što se lako dijeli,
skrivena u zemlji, pod korom hrapavom,
a tako je sočna i tako se bijeli…
Riju djeca mala, dok pada tama.
Al’ uzalud, jer odavno je već
sva repa iskopana oštrim motikama.
U šećer pretvorena trupina joj siva.
Sad ona razgovore sladi, dok bukti peć,
uz raskoš bogatih jestiva.
Sve umornije riju djeca mala.
Svako u duši san svoj slatki tepa.
Poljem se kovitla mećave užas.
Kad čuj, netko viknu u sav glas:
Repa, repa!
Misao na repu i njezinu slast gonila je djecu da do iznemoglosti kopaju, a njihovo tepanje jedini izvor uvjerenja da se rješenje može naći. Iako je čitateljima jasna bezizlaznost situacije, djeca su bila uporna i na svoje oduševljenje iskopali su nevjerojatnu repu:
Poklik vedriji no zora rana.
I eno gdje odjednom sa sviju strana,
pojuri izgladnjele dječice družba brojna.
I stade zadivljena: pred noge mališana,
velika, pusta, leži izvaljena repa gojna.
Jedva je podižu na suha ramena.
Al’ kud će sada, šta će s njom?
Tvrda i opora je kora njena.
Rasporit se može samo oštricom.
I vuku je tamo – amo
gonjeni vjetra jezom.
Sve teža i teža im glava,
dok vjetar zazviždi glogom i brezom,
i djecu s njome u bijelu težinu umotava.
I zlatni dječji san…
Veliko ushićenje zavladalo je otkrićem slatkoga spasa i oni se okupiše pred gojnom repom koja je čekala samo njihove glađu izmrcvarene ruke da je razgrabe. No, jedva su je nosila i bilo je pitanje što će uopće s njom. Mogla su tek da je iskopaju, ali da se njome okoriste bilo je nemoguće. Preumorni da nastave borbu, snijeg ih je postupno prekrivao, i oni su uskoro utonuli u svoj posljednji san:
Tako sad na njih nešto toplinom sipi, pada.
U nabujalu perinu bijelu
Umotava im lica vedra, mlada.
I gle, sad osjetiše,
neki ih slap mekote zasipa po čelu.
Buja taj slap i suho se na njih ruši, ruši …
I opojno nad njima se njiše.
Oh, i hljebom vrućim i brašnom zamiriše,
ko da je brat Krišpinova brada.
Uzbrkani nanosi snježni valjaju se pritajeno.
S dalekih proplanaka gamižu bez zvuka.
Vrtlozi im nijemi nose svjetla,
nose kolibice, nose sijeno.
Pustoš puca za njima mukla, bez jauka.
Ugasi se posljednji plamsaj dana.
Sa grada dalekog odjeknu strašna truba.
Iz ukočenih djetinjih usana
izleti u visine mutne
jato ledenih goluba …
Šop u duhu visoke elegije proglašava smrt djece koja su tražila kruha. Dok ih snijeg prekriva u muk, njihove misli iznova obuzima miris hljeba iz Krišpinove pekare. Njihova smrt nije teška smrt proletera nego polagano, a bezbolno umiranje. Dok nanosi postaju sve teži, djeca su postupno sve nepokretnija. Njihova je smrt slap fantazija koje su otupile bolove nevremena i iznemoglosti, a njihov su izdah ledeni golubovi, primjereno za njihovu priprostu narav. U tvrdom muku snijega dogodio se poraz uboge djece, ali kako ćemo dalje vidjeti – pravi poraz tek će doći.
Nakon ove tihe smrti prebačeni smo u potpuno suprotnu situaciju u kojoj je svaka blagost ustuknula pred bijesom koji traži osvetu:
Strjelovito jure svi bez daha.
Na licima im tmurnim
nema više osmijeha blagog.
Pred bliskim nebom nemaju straha.
Ne boje se ni Boga dragog.
Ogorčeni su njihovi krici.
Srce će im od jeda pući.
Ko strašni će pobjednici
gorde glave u nebo ući!
Vihor ih nosi put visina.
Skuplja ih i razdvaja.
I već su stigli u polja nebeskih tišina.
I skrivaju oči pred odsjevom Raja.
Blagost kakvu su djeca imala pred Krišpinovim vratima nestala je te pred nama stoji vojska osvetnika koji neće biti odvraćeni od svoga cilja. Prelaskom na onu stranu života, potpuno se izvrće perspektiva djece – za čim se u onom životu tek krotko čeznulo, u ovom životu će se silinom zgrabiti. Ulog pritom postaje puno veći. Zbog neuspješne potrage za hljebom, djeca su izgubila život, no izgubivši život mogu svojim groznim jurišem na rajske dveri dobiti sve, i to takvim jurišom da ni Bogu nije bilo svejedno:
Dragi Bog zabrinut se prenu.
Svim anđelima reče da krenu
u susret djeci ogorčenoj.
Čarobnim svojim gudalima
da rajske pjesme gude njima.
Šopu je jasno kako jurišnici na nebesa neće biti tek obična sirotinja nezadovoljna životom, sirotinja koja uz svoje brojne teškoće nosila i brojne svoje grijehe. Nositelji juriša su nevini i naivni stradalnici ovoga svijeta te samo oni mogu dosljedno i u potpunosti dovesti u pitanje način na koji se Bog ophodi prema svijetu. Drugim riječima, jedino su oni kadri dovesti u pitanje Božju dobrotu. Zato Šop u skoro heterodoksnoj slobodi dovodi Boga u nezgodnu situaciju iz koje će se pokušati izvući svojim prvim anđeoskim valom:
I toplo odlahori anđela lijet,
uz lepet paperjasti.
Priletješe svakom djetetu malom.
I zadrhta pod njihovim gudalom
pjev zvonak, divan i svet,
pun tihog sna, pun slasti.
Šireći svoje pahuljno ruho,
milim, nježnim glasom zanose im uho.
I gle, već ovdje – ondje, poneka mala glava,
u ožiljcima zemaljskih rana,
spusti se klonula anđelu u krilo,
nebeskim gudalom uspavana …
Šop svojim ritmom i odabirom riječi savršeno prenosi prvi Božji Bog udara na njihov duh, svijest i osjećaje. Nada koja im je uskraćena pred Krišpinovim vratima dočekala ih je u milozvučnim melodijama anđeoskih gudača i činilo se da će popustiti nekoć silna vojska osvetnika. Nisu više bile važne zemaljske rane, jer su um i duh počeli nalaziti svoj mir, uzibani u milozvučju koji obećava odmor i smiraj. Činilo se da će se ojađena vojska predati, ali osvetnici nisu se dali zavarati:
Al’ posljednji onaj iz povorke se sjeti
svega, što je na zemlji bilo:
svih gladnih dana što su sjekli britko.
Anđelu jednom doleti.
Slomi mu gudalo vitko.
To strašnu pobunu znači!
Što je tko bliže patnji, to je taj bliži dnu, i to dno nadjačalo je sve visine. Blagi zvuci rajskog pjeva odjednom su postali ispresijecani britkom patnjom zbog koje je pobuna i počela. Usprkos uzibanosti koju su djeca osjetila, ona su dobro znala da je rajsko milozvučje bilo samo to – milozvučje, a ne kruh kojeg su gladna. Bol ojađene djece uspavljujuća glazba neće otkloniti, nego će ih još više razjariti u osvetničkom naletu. Upravo će glazba anđela postati mlaka i slabašna u odnosu na onu koju će razjarena djeca svojim jurišom ‘otpjevati’:
I sluh dječice zabruja tad
još zvonkiji, opojniji sklad.
Al’ sve je ljući nalet njihov svježi.
I kor anđela u silnom strahu
u nebo pred djecom bježi.
Nasrću, jure za njima djeca mala.
Ore se povici, krici.
Čuje se prasak, čuje se lom gudala …
Patnja nevinih se u svoj osornosti obrušava na svaki vid tek ‘duhovne’ utjehe i traži konkretan odgovor. Koliko god ono primamljivo bilo, blaženo stanje uma ništavno je pred konkretnim iskustvom gladi i boli. Takvo jasno i britko iskustvo ne može zaliječiti tek blagi pjev. Dapače, ono može učiniti bol još težom jer se nedvojbeno postavlja pitanje kako pored takve blagosti patnja uopće može postojati? Djeca s punim pravom nastavljaju svoj juriš, a Bog protiv njih okreće drugo oružje:
Šta se to sad začu u daljini?
Ili se to dušama dječjim čini?
Glas, koji tako slatko uspava,
iz daljine naglo se približava.
I evo, sve bliže, i bliže, iz mraka
čuje ga dječija duša mala.
Je li to zvonko naviranje slatkih snova,
il’ uzbrkano more kristala?
Sve se bliže, sve bliže čuje
šum zvonki neke divne oluje.
Gle, to se sija, to bliješti iz mraka,
i zvoni
i šumi:
oluja igračaka!
Iskustvo uboštva traži opipljiv lijek, a igračke su za dječju maštu upravo najopipljiviji predmeti. One su sredstvo kojima dijete ostvaruje prethodno neostvarive odnose i svjetove i njihova prisutnost podrazumijeva životnu stabilnost, jer igračke djetetu predstavljaju sidro usred svih turbulencija oko njega. Nije li Šopov Bog upravo lukav što računa da će ovime umiriti nezasitne osvetnike:
Sve igračke snivane
i želje dugo skrivane
odzvanjaju tu zvonkim glasom,
opajaju slašću i užasom.
Ukočen stade dječji lijet,
kad vidješe neviđeni
igračaka blještav i šaren svijet.
Zaigraše oko njih vješto
patuljci slatki, smiješni, rumeni.
Sjajna su zabava dječijem oku
konjići drveni u skoku.
Trče, skaču po nebeskoj njivi,
o vratu praporci im zvone –
vjetar zviždi u grivi.
Pomamno kolo oko njih šumno se vije.
I ne znaju gdje bi,
ne znaju, šta bi
gledali prije.
Vedre im lutke sad prilaze,
u haljinama snježnim.
Pjevajuć, toplo ih grle i maze
rukama mekim, poljupcima nježnim.
Sad oblače svako dijete
u toplo odijelo grimizno.
I šapću:
Pred Boga dragog hodite
ko kraljevići,
al’ smjerno, ponizno.
U svojoj opojnoj konkretnosti igračke dolaze kao ispunjenje snova. Pokloni tek u snovima viđeni sada dolaze i kruže oko osvetnika i pripitomljuju ih nježnošću za koju su na zemlji bili uskraćeni. Bog ovim naletom nije htio samo umiriti jurišnike, nego ih pridobiti sebi. Oni su ipak Njegova djeca, i stoga pristoji da se prema njima odnosi kao prema kraljevićima. Uspjeh je gotovo siguran, ali začelje se ne da ušutkati:
Al’ posljednji onaj iz povorke se sjeti,
da je na zemlji glad i zima.
Vojniku olovnom on prileti,
otrgnu mu sabljicu od lima.
To pobunu strašnu znači!
Protunapad glazbom bio je neuspješan jer se utjeha nije mogla mjeriti s podnesenom patnjom. Protunapad igračkama neuspješan je jer se ne suočava s glavnim nezadovoljstvom djece. Ne živi čovjek samo o kruhu, ali bez njega nikako ne može! Da su djeca i na zemlji dobila igračke, one ih ne bi mogle okrijepiti ni zgrijati u teškoj oluji. Igračke su samo bijeg od stvarnosti koja ih je zadesila, a stvarnost zemlje su bol i uboštvo, upravo protiv kojih ustaju razjarena djeca. Ono čime ih je Bog htio pripitomiti zapravo je postalo njihovo novo oružje:
Odjeknuše bojni zvuci.
I već sva djeca,
na drvenim konjićima i sabljicom u ruci
na sama nebesa pomamno lete.
Za njima oluja igračaka jeca …
Kleknite, molite molitve svete,
da se umire djeca.
Evo, već se približava
djetinja vojska ogorčena.
Kricima se sad prolama
nebo sve u crnoj slutnji.
Po putu nebeskom jurnjava konjića brzih tutnji.
Sabljice limene sijevaju bljeskom.
Glad i uboštvo nevinih najveći je strah nebeskih vrata. Svaki Božji nasrtaj bio je neuspješan i razjarena djeca pretvorila su svako Njegovo oružje u svoje još strašnije. Gudala i igračke trebale su umiriti djecu, ali ona su osudila Nebo još više. Nedužno stradali najuvjerljiviji su svjedoci protiv raja i njegove dobrohotnosti, i upravo mu oni prijete konačnim uništenjem. Približava se vojska osvetnička, a pred nju izlazi posljednji Božji ratnik:
Šta prostruja sada kroz smjeli im lijet?
Glas bića najdražeg iz raja.
Glas bića, što se mirisom žita puši.
Glas zanosan, mio, svet,
što miluje, miri, opaja
i sitost nosi duši.
Biće, što se na zemlji javi
samo u anđeoskim snima
i čarom prene umorni vid i sluh.
Gle, u kovitljaju dima
pred djecom se nasmijan pojavi
preblagi, sveti
Kruha Duh.
Slika iz Krišpinove pekare upravo se utjelovila pred vojskom osvetnika. Zanosan i mio poput igračaka i gudala što su ih maločas salijetala, ali za razliku od njih – sveti Kruha Duh nosi sitost duši. Ono što je na zemlji bio predokus iza Krišpinova okna, sada postaje stvarnost koja im budi umoran vid i sluh. Sveti Kruha Duh nasmijan prilazi i u kovitljaju dima obuzima ojađenu djecu.
Puši se, miriše, bijeli.
opojno dišući.
Prilazi, raste, lomi se, dijeli.
Svakome spušta
u mrzle ruke
po jedan hljeb vrući.
Začarani u brašnenom zvuku,
ispustiše sabljice iz ruku.
Blaženo im klonu glava.
Ono što se nekoć tek na zamagljenom oknu u hladnoći promatralo, sada dolazi u svoj punini u njihove mrzle ruke noseći toplinu i sitost za kojom su čeznula. Iza svake dosadašnje utjehe, oni na začelju bi trznuli vojsku iz zanesenosti i uputili je prema pravom cilju. Ovaj put dogodio se obrat i ova je vojska našla sebi dostojna pekara:
Nebeskog pjeva dižu se zvuci.
A djeca s vrućim kruhom u ruci
pjevaju: Slava! Slava!
Na licima im razvedrenim
javlja se rumen osmijeha blagog,
u nebeskoj sreći.
I sve dublje pognutih glava,
pobožno stižu pred Boga dragog.
– O, slava, dragom Bogu, o slava! –
Pjevaju oni smireno ulazeći.
Konjiće za uzde vodeći.
Nebeska vrata preživjela su nalet ojađene djece i preobratila su vojsku osvetnika na svoju stranu. Djeca su poražena pred nebeskim vratima, ali jasno nam je da su se tom porazu obradovala. Tek su nakon poraza mogli uživati u pjesmi i igračkama što su ih trebale još na početku pokoriti. Poražena djeca slavila su svoga Pobjednika, i ovjenčana lovorom pobijeđenih ona su ušla u svoj dom, pognuta i ponizna kakva su pošla na zemlji!
U ovoj poemi, Nikola Šop kroz ovaj paradoks kruha izražava egzistencijalnu napetost čovjeka na njegovoj najintimnijoj razini. Zato se Krišpinovo uskraćivanje da dvojako čitati. Gledajući isključivo iz perspektive zemnog i materijalnog, Krišpin je zarad određenih ideala i pobožnosti nehotice osudio djecu na sigurnu smrt. Imajući u perspektivi prelazak na onu stranu života, Krišpin ih je nehotice uputio prema konačnoj pobjedi. Šop u svojoj pjesničkoj genijalnosti ne nudi svojim čitateljima konačnu rješenje nego gradi napeti paradoks koji ne dopušta svođenje ljudskog stanja isključivo na pitanje materijalne oskudice ili rajske nagrade za podnesene patnje. Drugim riječima, Šop je ostavio svoje čitatelje da titraju u paradoksu patnje i njezina razrješenja, a to je titranje pojačao pokušajem osvajanja nebeskih vrata.
Nekoć ubogi prosjaci, razjarena djeca su nakon smrti krenula u osvajanje onoga što su s pravom držala svojim. U svakom drugom kontekstu ovaj juriš bismo čitali kao blasfemičan čin koji znači automatsku ekskomunikaciju iz svakog blaženstva, ali Šop kontekstom svoga kazivanja opravdava djecu, ostvarujući pritom svojevrsni jobovski i jakovljevski trenutak. Jobovski je trenutak u smislu razrješenja i nagrađivanja patnje. Poput Joba, pravednika koji pati, a da ne zna zašto i čija frustracija svojim stanjem raste do neizdrživosti, tako i djeca, sigurna u sebe i svoju nevinost poput Joba izazivaju Boga da im se opravda. A Bog ne samo da odgovara na izazov, nego veličinom svoga postojanja ušutkava svaki postojeći argument. Job nikada nije dobio odgovor zašto je toliko pretrpio, ali dobio je jasniju spoznaju Boga, a time potpuniji odnos s njim. Djeca nisu dobila odgovor na glad i zimu koju su iskusila, ali dobila su vreli kruh od kojeg nikad neće ogladnjeti i utjehu od koje su jednostavno klonula u blagosti. Isto tako, ovo je i jakovljevski trenutak jer juriš ovih osvetnika konkretizacija je kršćanske mudrosti po kojoj samo siloviti grabe Kraljevstvo Nebesko. Naime, Jakov se do zore hrvao s Bogom i nije ga htio pustiti dok ne dobije konačni blagoslov. Boreći se do zore i iščašivši bedro Jakov je od Gospodina blagoslov dobio. Analogno gledano, djeca su u svojoj borbi s Bogom primila Kruh koji se neće dati do kraja razdijeliti.
Očite euharistijske aluzije nezaobilazne su pri iščitavanju ove poeme, ali one u Šopovu slučaju nisu tek pobožna poza, nego plod dugog pjesničkog promišljanja o pšenici i njezinom plodu. Kruh je kao bitan simbol u Šopovoj poetici, prisutan u njegovu stvaralaštvu i prije i poslije ove poeme. Pri razradi ovog motiva Šop kreće od osnovnog značenja pšenice kao hrane i uzdiže ga do ostvarenja svake utjehe i sitosti. To nije obični kruh Krišpinove pekare kojeg će nestati čim ga u ruke dobiju vojnici. To je kruh koji sadrži u sebi svaku slast i utjehu. On je konačno ispunjenje naših najintimnijih i najnevinijih htijenja.
Konačno, Šop je ovom poemom predstavio puni smisao Inkarnacije, odgovarajući na pitanje gladi i zime koje muči čovječanstvo. Pri govoru o toj utjesi Šop ne zanemaruje pitanje patnje. Dapače, ono jasnije osvjetljava Kruh kojeg istinski treba tražiti. Naime, Šop ne daje precizan odgovor na pitanje postojanja patnje jer mu je sasvim dovoljno naglasiti da se pitanje patnje ne može riješiti na polovičan način. Pribjeći isključivo nekom nejasnom ‘Vatikanu’ ili surovoj ‘petokraki’ znači ne pojmiti problem do kraja. Drugi uvid koji nam Šop ostavlja je taj da konačno razrješenje naše gladi i zime traži odbacivanje svake mlakosti. Razrješenje je jedino moguće u srazu s Apsolutnim, a kako nam je Šop vidno predočio – taj sraz znači poraz u kojem ćemo se zgrijati i nasititi.
Diagnosis, Treći program Hrvatskog radija
[1] Navod preuzet iz Miroslav Palameta, Pjesništvo Nikole Šopa, HKD Napredak, Mostar, 1993., str. 63.
[2] https://www.capdox.capuchin.org.au/saints-blesseds/saint-crispino-da-viterbo/, Saint Crispino da Viterbo, (19.1.2025.)
