(ulomak iz romana)

Samo ne ispovijed. Vlastiti život
Toliko mi dotužio a da bih našao utjehu
Pripovijedajući o njemu. I razumjeli bi me
Nesretnici, a koliko njih! Koji se gradskim ulicama
Klate, polusvjesni ili pijani,
Oboljeli od gube sjećanja i krivnje postojanja.
Czeslaw Milosz, Naputak (prijevod s poljskog Pero Mioč)

Pisanje je jezivo ozbiljna stvar.
Ernest Hemingway, Zelena brda Afrike

(…)

Ptice

Ležao je u improviziranoj covid bolnici, na jednom od masivnih metalnih kreveta postavljenih po liniji uzduž hodnika, plitko udišući zrak ispod silikonske maske. Nijemo je zurio u oljušteni strop i razmišljao o smrti.

Starac je imao jaku, životinjsku čeljust i nježne ženske ruke koje su sporo starjele, i činilo se da te profinjene ruke ne pripadaju tom propalom i onemoćalom tijelu. Ležale su položene preko prekrivača, jedna uz drugu, plahe i nepomične, drsko izložene pogledu poput zastave izvješene na oronulu i zapuštenu fasadu.

Bolnica se nalazila u upravnoj zgradi propale tvornice visokotlačnih pumpi po čijim su hodnicima, prislonjene uz zidove, još uvijek stajale odbačene ploče za crtanje, dok su u dvorištu, uz visoku ogradu od pletene žice ležale gomile čeličnih profila zarasle u visoku travu, koje je vidio kada su ga dovezli pred zgradu, dok su ga gurali na nosilima prema rampi lijevo od glavnog ulaza.

Starac je nekada bio slavni pisac. Dani njegove slave bili su davna prošlost, i sada se malo tko osim njega sjećao tih dana. A on je često razmišljao o tome, zapravo je malo o čemu drugom i razmišljao, pa i tu, dok se grčevito borio za zrak u sterilnom bolničkom ambijentu koji je u njegovim vizijama, pojačanim strahom, poprimao sve čudovišnije oblike. Bolnica ga je podsjetila na srednjevjekovni lazaret o kojem je pisao u jednom svom romanu, proročkim i apokaliptičnim glasom, kako je svojevremeno napisao jedan književni kritičar kojem se više ni imena nije sjećao. Pomislio je na deveti krug pakla, koji je jednom davno izmaštao, i na božansku ironiju. Ili je riječ o sudbini u koju je već odavno prestao vjerovati, jer je iznevjerila sva njegova očekivanja, iako je bio duboko svjestan da su bila nerealna i neostvariva? A možda u tome nije bio izuzetak? Pogotovo u tužnom književnom svijetu punom lunatika koji precjenjuju vlastitu važnost? Možda su svi pisci samo tupo oruđe u nečijim rukama, oni Borgesovi nesretnici kojima je suđeno cijeli život opisivati vlastito lice, i koji jednu tako važnu i banalnu činjenicu obično prekasno shvate? I da je u ljepoti, odnosno ružnoći opisanih lica, kada se jednom ukažu u svom konačnom obliku, sadržana suština književnosti?

Još do prije koji dan epidemiju je doživljavao kao smišljenu i dobro izrežiranu prevaru misterioznih svjetskih moćnika, a onda se preko noći sve dramatično izmijenilo, na najbanalniji mogući način, kada se i sam razbolio, u čemu je bilo i nečega ponižavajućeg. Neprestano se pitao tko je on sada. Slavni i poštovani pisac, bivši ministar kulture, ili samo jedan od bezimenih nesretnika što leže po krevetima poredanim u nizu uz desni zid bolničkog hodnika, dok s njihove lijeve strane, žurno, poput slučajnih prolaznika, nezainteresirano promiče bolničko osoblje u zaštitnim plastičnim odijelima?

Zbog čega je smješten na hodnik? Sve bi, možda, izgledalo drugačije da je smješten u bolničku sobu? Obećali su mu, čim je stigao, da će ga što prije prebaciti u sobu, čim se oslobodi koji krevet. Ili je bolnička popunjenost u njegovu slučaju bila tek dobrodošla izlika? Rekli su mu, zapravo, kako će ga smjestiti u sobu samo u slučaju ukoliko u međuvremenu netko umre, ili ako ozdravi. Njemu je bilo svejedno. Samo mu je bilo važno da ovo poniženje jednom prestane.

Zatim se okrenuo na bok, prema zidu. Krevet je jedva čujno zaškripao. Ležao je jedno vrijeme tako, pokušavajući zaspati. Zbog bolesti je izgubio čulo mirisa. Osjećao se zbog toga pomalo ranjivim, jer nije osjetio onaj karakteristični miris bolnice, oštri miris alkohola i medikamenata kroz koji se probija slabašni vonj raspadanja koji ga je tjerao na povraćanje, nakon čega bi uslijedile nesnosne glavobolje. Zbog toga je mogao sklopiti oči i zamišljati da je negdje drugdje, bilo gdje.

Usprkos svemu, razmišljao je o bolničkoj sobi. Smrt na hodniku, po čijim su se požutjelim zidovima i po stropu nazirale mrlje od vlage, činila mu se nedostojnom, kao da umire pred očima ravnodušnih prolaznika, negdje na nekom željezničkom kolodvoru ili trgu. Ili u dobro osvijetljenom izlogu trgovine, kao djelić bizarne inscenacije u koju je ubačen mimo svoje volje.

Na krevetu iza njega ležao je starac koji je bučno udisao zrak ispod maske. Čuo je svaki njegov udisaj i izdisaj, jer su im glave bile jedna uz drugu, pošto su dva susjedna kreveta dijelila isti, improvizirani dovod kisika koji ih je održavao na životu. Razmišljao je o njemu, jer mu se njegovo lice, koje je vidio nakratko, dok su ga premještali s nosila na krevet, učinilo poznatim. Ili mu se pričinilo zbog izraženog podbratka na starčevu licu od kojega je, sada, ostala samo ovješena, žućkasta koža? Pokušavao je zamisliti to lice s punim, napuhanim podbratkom. Zbog čega ga nisu priključili na respirator? Što se treba dogoditi, koliko teško starac treba udisati zrak, da se netko napokon smiluje i priključi ga na aparat? Hoće li se i s njim dogoditi nešto slično? Uznemirila ga je ta pomisao, a onda je shvatio da je razmišljajući o nepoznatom starcu razmišljao zapravo o sebi.

Podigao je pogled prema visokom prozoru u dnu hodnika kroz koji je pod oštrim kutom upadalo dnevno svjetlo. Njemu i svim tim nesretnicima koji su tko zna odakle dovezeni tu, u taj klaustrofobični hodnik, to je bila jedina veza s vanjskim svijetom iz kojega su bili grubo istrgnuti. Na grani stabla, koja se nadnosila nad prozor, čučala je ptica. Pretpostavio je da je riječ o golubu, iako mu se cijeli prizor maglio i razlijevao pred očima. Upitao se zbog čega misli da se radi o golubu. Možda zbog toga što nije htio tu, na bolničkom krevetu, u neprestanoj i ponižavajućoj borbi za zrak, u tihom i gluhom provizoriju u kojem se nije čulo ništa drugo osim dramatičnih udisaja i izdisaja, razmišljati o vranama? O smrti zapravo? Svjetska književnost bila je prepuna likova koji na stranicama knjiga žive svoje posljednje dane, i smrt je bila u njihovu naslovu: Smrt u Veneciji, Smrt Artemija Cruza, Kronika najavljene smrti, Smrt Ivana Iljiča, Derviš i smrt… On u svojoj bibliografiji nije imao sličan naslov. Kao da mu je bilo suđeno živjeti ga, što mu je sada zasmetalo. Doživio je to kao rezultat svoje površnosti. Ponovo je pomislio na božansku ironiju, da je kažnjen zbog toga što nije na vrijeme shvatio kako ne postoje granice između stvarnosti i književnosti. Da je stvarnost, pogotovo stvarnost pokopana u sjećanju, s jedne strane nepredvidiva i podložna imaginaciji, a s druge zaboravu, i da je u oba slučaja slika svijeta, koja se rastvori pred njim, zamagljena i nepouzdana, poput odraza u uznemirenoj i mutnoj vodi?

Starac je, usprkos svemu, usprkos depresiji koja se javljala pri pomisli na smrt, nastavio razmišljati o tome. Nije to bilo samo zbog ptice, koja je slučajno sletjela na granu uz prozor, bez obzira radilo se o vrani ili golubu, jer je u posljednje vrijeme, kako je zašao u godine, sve više razmišljao o smrti, i u tim je trenucima pažljivo osluškivao vlastito tijelo koje ga je sve slabije služilo. Najviše su ga brinuli nepoznati bolovi, kakve nikada ranije nije osjetio. Pretpostavljao je kako će sličan bol, tajanstven i neslućen, osjetiti u trenutku smrti. Sada ga je brinuo tupi bol u prsima, ledene igle u trbuhu, koje su se javljale s vremena na vrijeme, i kronični umor. Pogotovo mu je teško padao umor. Imao je osjećaj kao da mu je netko preko noći iscijedio svu životnu snagu i da je zatim bačen tu, poput iscijeđenog limuna, kao nikome potreban suvišak.

Ptica se podigla s grane, uz karakteristični, puni lepet golubljih krila, i odletjela negdje van njegova vidokruga. Na trenutak mu je laknulo. Promatrao je neko vrijeme granu na kojoj je do maloprije stajala, koja se kratko vrijeme blago njihala pa umirila. Nastavio je zuriti u strop, u mrlju od vlage ravno iznad sebe, koja je oblikom podsjećala na oblak. Pažljivo je osluškivao vlastiti dah. Učinilo mu se da se iz šara po stropu pomalja figura konja. Pažljivo se zagledao u nju. Učini mu se na trenutak nevjerojatnim da je silueta konja nastala pukim slučajem. Pomislio je kako je oblik tih šara predodređen, da je nacrtan još u vrijeme Postanka, i da je ljudski život predvidiva inscenacija koja se, idući ka svom kraju, neumoljivo odmotava pred njegovim očima po davno napisanom scenariju.

Kuća se nalazila na pitomom brijegu nedaleko od mjesta gdje je prestajala ravnica, a započinjala visoka, listopadna šuma koja se penjala u visinu, i koja bi u jesen prštala bojama koje su se postupno gasile, sve do prvih snjegova. Šume su bile bogate vrganjima koje je njegova majka brala i sušila u dubokom hladu oko kuće, stalno ih premještajući, prateći kretnje sunca, a zatim rezala na tanke listiće koje je spremala u duboke staklenke. Do kuće je vodio uski, provaljeni put kojim je za vrijeme kiša tekla mutna i blatnjava voda. Uz desnu stranu puta pružala se šikara po kojoj su u jesen ostajali ostaci sijena, po mjestima gdje je natovarena traktorska prikolica dodirivala gusto izraslo trnje. Po šikari je rastao glog i grmovi divljih ruža koji bi se u jesen osuli plodovima od kojih je majka kuhala pekmez, ili ih sušila za čaj. Kada je poodrastao, svake je godine zajedno s njom brao zrele, gnjecave plodove s bodljikavih grmova, on s nižih, a majka s viših grana, koje njemu nisu bile dostupne, i bilo je u toj prešutnoj harmoniji, kad sada pomisli na to, neke istinske sreće i boli istovremeno. Zatim se sjetio krvavih i izgrebanih ruku nakon cjelodnevnog branja šipka i očiju punih suza od dima, kada bi ispred kuće pomagao majci miješati pekmez prilikom kuhanja. Sjetio se i opeklina po zapešćima ruku, sitnih crvenih točkica koje su podsjećale na ubode kukaca, po mjestima na koja bi pala kapljica uzavrelog pekmeza, i neposoljene svinjske masti koju mu je majka nanosila na bolna mjesta.

Došao je predvečer, nakon dugih godina izbivanja, do samih kućnih vrata, i tu zbog nečega zastao. Pogledao je ispred sebe, tamo gdje se dizala visoka šuma koja se spram horizonta lomila i padala na suprotnu stranu brda. Svi njegovi dječji strahovi bili su vezani uz nju. Taj put ga je, usprkos svemu, nešto vuklo prema šumi, i on je krenuo prema mjestu gdje je započinjala, stotinjak metara udaljenom odatle.

Zastao je desetak metara od tamnog zida šume. Tu, točno na mjestu na kojem je zastao, iz nekog tajanstvenog, neobjašnjivog poriva, jednom je zaneseno slušao ptice. Zbog čega se nečega sličnog sjetio nakon tolikih godina? To daleko sjećanje došlo je na neobjašnjiv način, u trenutku, niotkuda, čisto i jasno, kao da se sve odigralo jučer, a ne prije dvadeset i više godina.  

Sada se nije čulo ništa. Dok je prilazio šumi nebo se iznenada naoblačilo i ptice su utihnule. Očekivao je kako će se svaki čas spustiti pljusak. Okretao se oko sebe, tražeći pogledom zaklon od kiše.

Sve se promijenilo. Nekada su se s tog mjesta vidjele linije horizonta u daljini, a sada su taj dio prekrivale visoko izrasle krošnje drveća. Nekada je znao, pred večer, kao sada, sklopiti oči i čekati onaj jedinstveni trenutak, da se iz tame pođu javljati zvukovi noćnog života. Na trenutak mu se učinilo da je sve ono što mu se događa plod slučaja, da ne postoji dublja veza između onoga što je bio i onoga što je želio biti. Da od nas ništa ne ovisi, da našom sudbinom upravlja slučaj ma koliko se mi trudili to promijeniti?

Iznenada je zagrmjelo i negdje u blizini, stotinjak metara dalje, grom je pogodio stablo divlje kruške kojega ranije tu nije bilo.

Krenuo je natrag. Pljusak ga je uhvatio desetak metara od kuće. Potrčao je, došao do ulaznih vrata, gurnuo ih ramenom i ušao unutra. Zastao je na vratima i par trenutaka gledao oko sebe. Sve je bilo zaraslo u gustu i otežalu paučinu, a po stvarima se uhvatio debeli sloj prašine. Činilo mu se da se ništa nije promijenilo od vremena kada je posljednji put tu boravio. Još je na niskoj polici kredenca ležao prastari televizor i uboga gondola s koje se ljuštila lažna pozlata. Pa provaljeni kauč iz kojega su, kao napukle kosti, na onom dijelu na kojem je sjedio otac, provirivale polomljene opruge. S desne strane vrata, koja su vodila u spavaću sobu, nalazio se niski štednjak koji je zaudarao na garež i katran. Na polici ispod televizora, uz Bibliju, bila su naslonjena i dva primjerka njegove prve objavljene knjige. Dohvatio ih je, pa ih odmah vratio natrag, kada je shvatio da su ih miševi teško oštetili, kada su se iz njih, poput konfeta, prosuli po podu komadići isitnjenog papira i mišjeg izmeta.  

Prišao je prozoru. Vani se smračilo. Stajao je pored prozora, u polumraku, i osluškivao kišu, sve dok nije prestala. Zatim je izišao vani. U sve jačem mraku ništa se više nije naziralo, pa ni šuma. Sklopio je oči i dugo stajao u mjestu. Ostao je u tom položaju sve dok nije počeo gubiti ravnotežu, a onda ih je otvorio. Sačekao je da mu se oči priviknu na tamu a zatim se udaljio, nijednom se ne osvrnuvši iza sebe.

Nikada nakon toga nije posjetio rodnu kuću, i sada mu je bilo pomalo žao zbog toga. Sklopio je oči i zamišljao kako otvara ulazna vrata, pa odlazi u spavaću sobu i dugo zuri u zaleđena stakla dvokrilnog prozora, koja zatim pokušava otopiti dahom. Prelazi prstom preko glatkog, okamenjenog kita kojim je staklo bilo pričvršćeno uz drvo, pa zastane.

Kroz glavu mu je prostrujala misao kako je svaki povratak neka vrsta umiranja, da su to dvoje, smrt i povratak, mnogo dublje povezani nego što se to čini na prvi pogled. Povratak je, kao i smrt, bio velika književna tema o kojoj nikada nije pisao. Ponovo je pomislio na božansku ironiju, treći put tog dana, kako na samrtnoj postelji pokušava nadoknaditi propušteno.

Negdje u dnu hodnika, iza njegovih leđa, netko je glasno zajecao, pa se odmah potom začula strka i glasovi.

“Petnaest sati i devetnaest minuta”, rekao je netko.

Ubrzo se sve smirilo, i ponovo su se čuli prigušeni uzdisaji i izdisaji i zvuk ventilatora koji je dopirao kroz otvorena vrata bolničke sobe, ravno preko puta kreveta na kojem je ležao.

Ponovo je pokušao prizvati pred oči sliku rodne kuće, ali bez uspjeha. Sklopio je oči i osluškivao uspavljujući zvuk ventilatora. A zatim je zaspao i sanjao oblake, kako plove visoko nad rijekom.

(…)

Uzroci i posljedice

Pokušavao se okrenuti prema zidu, ali nije imao snage. Imao je osjećaj da mu se pluća raspadaju. Netko mu je na zapešću lijeve ruke hladnim prstima provjeravao puls. Sve ga je boljelo, pa i taj lagani, ledeni dodir, ali mu se usprkos tome, usprkos stvarnom i nepodnošljivom bolu, činilo da se sve to događa nekome drugom.

“Kritično je”, reče netko. “Provjerite je li pri svijesti.”

Pritisak na njegovu zapešću je popustio.

“Gospodine, gospodine”, dozivao je glas.

Imao je osjećaj da dopire izdaleka. Otvorio je oči.

“Čujete li me?”

Klimnuo je nemoćno glavom.

“Priključit ćemo vas na respirator. Jeste li razumjeli?”

Ponovo je klimnuo glavom. Samo je želio da bol prestane.

“Dat ćemo vam anestetik.”

Bolovi su prestali, i imao je jedno vrijeme čudan osjećaj, činilo mu se da propada kroz mračni bezdan i da to traje cijelu jednu vječnost.

Kada su došli po njega, rano ujutro, J. K. je sjedio u svojoj kolibi i pisao. Sjedio je uz prozor s pogledom na šumu prošaranu prvim jesenjim bojama iznad koje se dizala magla. Taj ga je prizor umirivao, pogotovo u trenucima kada nakratko prestane s pisanjem i podigne glavu s papira, razmišljajući o sljedećoj rečenici. Pokucali su uljudno na vrata i zatim, tek nakon što je on rekao da je slobodno, bojažljivo ušli unutra. Radilo se o stražarima. Bila su ih dvojica, gorostas tupa izraza lica, visok preko dva metra, i drugi, koji je imao blijedo i produhovljeno lice. Zvao se Karlo.

“Vi ste J. K., pretpostavljam? Pisac?” upita Karlo.

“Da.”

“Ja sam Karlo. Državni stražar. Imam nalog da vas privedem na sud.”  

“Na sud!? Kakav sud? Je li ovo neka šala?”

“Na žalost, nije. S takvim stvarima se ne treba šaliti. Morate poći s nama.”

“A što ako ne htjednem?”

“Privest ćemo vas silom”, reče Karlo i okrene se prema gorostasu koji potvrdno klimne glavom. “A to nikako ne želimo. Osim ako nas ne prisilite na to.”

“Zbog čega me privodite?”

“Ne znam. U našem nalogu ništa ne piše, ali pretpostavljam da vi znate o čemu je riječ?”

“Ne znam. Ne vidim nijedan razlog za to.”

“Varate se. Sud nikoga ne uhićuje bez razloga. Zbog čega bi vi bili iznimka?”

Stavili su mu lisičine i izveli ga iz kolibe. Desetak metara dalje čekao ih je automobil.

Vozio je gorostas, dok su on i Karlo sjeli na stražnja sjedišta.

“Zbog čega ovo?” upita i podigne ruke, pokazujući lisičine.

“Takva su pravila”, odgovori Karlo, ne gledajući u njega, već duboko dolje prema rijeci uz čiji su kanjon prolazili.

Smjestili su ga u usku, klaustrofobičnu ćeliju koja se nalazila u napuštenoj zgradi na rubu grada, oko koje je bujao visoko izrasli korov. U ćeliji se nalazio niski, rasklimani stol i neudobna drvena stolica.

U ćeliji je ostao gotovo cijeli dan, izgubivši osjećaj za vrijeme. Kroz rešetkama okovani prozor vidjeli su se sivi krovovi ubogog predgrađa koje je započinjalo stotinjak metara dalje, a daleko iza njih visoki stambeni blokovi.

Kada su ga napokon izveli pred sud, padao je mrak. Učinilo mu se to čudnim, jer nikada nije ni pomislio da postoji sud koji zasjeda noću. Uveli su ga u tijesnu i neurednu prostoriju u kojoj su uz zid bile poredane metle i nekoliko plastičnih kanti punih prljave i ustajale vode. Stajale su na podu, iza visokog stola za kojim je, sav važan, sjedio sudac, visoki mršavi čovjek s pozlaćenim naočalama. Zurio je u papire pred sobom.

“J. K.?” upita.

“Da, uvaženi suče”, odgovori Karlo.

“Kakav je ovo sud?” upita on. “Nisam napravio nikakav prekršaj.”

“Jeste li sigurni?” upita sudac neobično oštro.

Nije ništa odgovorio. Sučev ton ga je pokolebao. Panično je razmišljao o razlozima zbog kojih su ga priveli.

“Jeste li religiozni?” upita sudac.

“Da.”

“Zasigurno vam je poznato da se može sagriješiti na stotine načina? Mišlju, riječju, djelom, propustom?”

On je šutio. I dalje je razmišljao o razlozima zbog kojih je izveden pred sud. Pomislio je kako je riječ o nekoj heretičnoj rečenici iz njegovih romana.

“Je li vam to poznato?”

“Da.”

“Ja bih tu dodao još i glupost, koja je sama po sebi grijeh. Pogotovo ako je nismo svjesni. Glupost upućuje na to da nismo dovoljno radili na sebi.”

On je i dalje šutio.

“Šutite, znači krivi ste?” upita sudac.

“Ne, samo razmišljam o vašim riječima. Bio bih podjednako kriv, pretpostavljam, da sam rekao nešto u svoju obranu. Jednostavno sam zbunjen.”

“Ne biste trebali biti. Pisac ste. I to loš. Zbog toga ste ovdje. Zar ne mislite da je sama ta činjenica dovoljna za osudu? Na ovom sudu, što morate znati, sudimo takvima kao što ste vi.”

Nije znao da postoji sličan sud. To ga je zaprepastilo.

“Sudite književnicima!?” upita. “Zar ne bi trebalo biti obrnuto, da sud štiti pisce?”

“Tko odlučuje je li netko pisac? Mi sudimo piscima koji to nisu.”

“Ne razumijem.”

“Ovaj sud u vašem slučaju ima istu onu ulogu koju u vašem svijetu predstavlja vrijeme. Osuđujemo pojedine književnike na vidljivost ili nevidljivost. Vi ne znate što će se s vašim djelom dogoditi kada umrete. Sud to pokušava ispraviti.”

“Kako to mislite? Vidljivost, nevidljivost… sve mi je to zamršeno?”

“Zar to nije jedino važno u vašem svijetu?”

“To nije stvar s kojom se treba baviti sud. Imam li pravo na odvjetnika?”

Stražari su začuđeno pogledali u njega.

“Dragi gospodine”, reče Karlo, “ponašajte se primjereno. Pa vi ste književnik!”

“Shvaćate li vi da na taj način priznajete krivicu? Pisac kojem treba odvjetnik, već je samim tim kriv. Razumijete što želim reći?” upita sudac.

“Hoćete li mi barem reći po kojim kriterijima sudite, da se pripremim?”

“Prvo mi odgovorite jeste li razumjeli što sam maloprije rekao?”

“Da, ali i dalje ne shvaćam smisao ovog suda.”

“Vremenom ćete shvatiti. Bit ću, koliko god je to u mojoj moći, blag, sve dok ne shvatite pravu prirodu ovog suda. Nas prvenstveno zanimaju uzroci i posljedice, odnosno veze između to dvoje. Nadam se da vam je jasno da je traženje odvjetnika u vašem slučaju uzaludan posao?”

“Uzroci i posljedice? Gdje? U knjigama? Jeste li vi književni kritičar?”

“Ne, zaboga! Vama bi bilo mnogo bolje braniti se šutnjom. Sa svakom izgovorenom rečenicom, sve se dublje ukapate. Je li sramota biti književni kritičar? Vi vrijeđate te časne ljude.”

“O čemu je, onda, riječ? Uzroci i posljedice? Objasnite mi!”

“Svaka posljedica ima svoj uzrok. U suprotnom, igrate se Boga. Činite čuda, pretvarate vodu u vino. Gradite književni perpetuum mobile, nesvjesni vlastitih ograničenja. To podjednako vrijedi i u životu. Ne postoji pisac koji barem jednim svojim dijelom ne živi u svojim knjigama. Slažete li se?”

“Da”, odgovori on nevoljko, razmišljajući je li možda trebao dati drugačiji odgovor.

“Mi sudimo vama, ali i vašim likovima. Vi ste na određeni način odgovorni za njih, za njihove postupke. Vi ste u svakom od njih.”

“Nisam”, usprotivi se on. “To je glupost!”

Stražari, zaprepašteni, pogledaju u njega.

“Čemu podcjenjivački ton?” upita sudac. “Pokušajte to sagledati sa strane, iz moje perspektive. Ili iz perspektive gospodina Karla. Vi ste i ono što mrzite. Hoćete reći da lice koje vas promatra iz zrcala nije vaše?”

“Odraz u zrcalu je posljedica, a ne uzrok.”

“Bravo!” reče sudac. “Počeli ste razmišljati na pravi način. Dokažite to i sud će vas osloboditi. Dokažite da ruku tajanstvenog stranca iz jednog vašeg romana, onda kada je sasjekao onog dječaka, nije vodila vaša mržnja. Ili one tisuće mrtvih neprijateljskih vojnika u ‘Leptirima i gusjenicama’… Što je s tim? Jesu li oni odraz vaše mržnje?”

Jedna je lijena muha uporno pokušavala izletjeti kroz poluotvoreni prozor visoko na zidu iznad sučevih leđa. Čulo se zujanje pa tupi udar o prozorsko staklo, i to se nekoliko puta ponovilo.

“Riješite ovo”, reče sudac stražarima.

Gorostas uzme jednu od metli koje su stajale prislonjene uz zid. Sačekao je da muha sleti uz staklo, a zatim udario metlom po prozoru. Od muhe je ostala samo krvava mrlja na staklu.

“Hvala”, reče sudac, nakon što je nakratko podigao pogled s papira.

Zatim pogleda u njega.

“Jeste li primijetili jednu stvar maloprije?” upita.

“Ne”, odgovori on.

“Najprije sam pogledao prema prozoru, pa se potom zahvalio stražaru?”

“To sam vidio.”

“Ali ne shvaćate?”

“Ne. Što bih trebao shvatiti?”

“Da sam se zahvalio uvaženom stražaru, a da nisam pogledao prema prozoru, to bi bilo neodgovorno. Slažete li se sa mnom?”

“I da i ne. To je logična stvar, ali nevažna.”

“Niste u pravu. Sve je važno. Tu se krije ključni nesporazum između vas i ovog suda. Roman je građevina sazdana od riječi. Naš sud o njemu najvećim dijelom se zasniva na njegovim slabostima. Kako bi to izgledalo da netko zaboravi postaviti na kuću prozore? Ili vrata? Trebamo li šutke preći preko toga jer se to, gledano izdalje, ne primjećuje? Ili da postavi na kuću slijepa vrata, koja ničemu ne služe? A da ne govorimo o nekim sitnim, naizgled nevažnim detaljima. Savršenstvo je preduvjet besmrtnosti. Što bi se dogodilo da je stražaru kojim slučajem muha pobjegla ispod metle? A to se događa. Zar ne?”

“Da, dogodi se katkad”, reče on, vidno zbunjen, jer nije imao nikakvu ideju na što sudac cilja.

“Moja zahvala je posljedica, a krvava mrlja na staklu uzrok. Slažete li se?”

“Da.”

“Shvaćate što želim reći?”

“Ne.”

“Da sam se zahvalio stražaru, a da nisam prije toga pogledao prema prozoru, a u slučaju da je muha izbjegla metlu, posljedica više nema veze s uzrokom. Možemo stvari postaviti i na drugačiji način: mrlja na staklu je posljedica stražareva udarca metlom. Što je uzrok?”

“Vaš zahtjev stražaru, pretpostavljam.”

“Bravo. Sve više sam uvjeren da počinjete shvaćati. Postoji li još neka uzročno-posljedična veza u ovom slučaju?”

“Ne.”

“Razmislite.”

“Ne postoji”, reče on nakon određenog vremena.

“Ipak postoji. Možda sam ja zamolio stražara da ubije muhu samo iz jednog razloga, da bih vam pojasnio određene stvari? Možda muha nije slučajno zalutala u sudnicu? Postoji li mogućnost da je tu po mom zahtjevu, kao dio inventara? Što je u tom slučaju uzrok, a što posljedica?”

“Posljedica je ubijena muha, a uzrok vaša namjera, iako ja i dalje ništa od ovoga ne razumijem.”

“U pravu ste. Imam osjećaj da bi ova priča mogla imati sretan svršetak. Sad ću vam nešto pročitati.”

Sudac je jedno vrijeme prebirao po svojim papirima.

“Hvala, rekao je stranac zureći u krvavi mač”, čitao je. “Je li vam poznata ova rečenica?”

“Da. Vi ste čitali moje romane?” upita.

Sudac iznenađeno podigne glavu.

“Naravno. Svi dokazi su tamo”, reče. “Kakav bi to ja bio sudac da se nisam prethodno upoznao s predmetom? Je li nešto nedostaje u ovoj rečenici?”

“Ne. Manje je više. Čuli ste za taj izraz?”

“Da, naravno. U vašem slučaju to pravilo ne vrijedi. Što bi se dogodilo da nije usmrtio neprijateljskog vojnika? Da ovaj, kao u lošim filmovima, posljednjim atomima snage podigne mač i usmrti vašeg junaka? Hvala, rekao je stranac, zamišljeno pogledavši beživotno tijelo neprijateljskog vojnika. Meni ovo izgleda bolje. Slažete li se sa mnom?”

“Da”, odgovori nevoljko. “Ali za to nisam odgovoran samo ja, već i moj urednik.”

“Bravo! Sve je na svome mjestu, osim činjenice da ovdje sudimo vama, a ne vašem uredniku. Vi ste, dakle, učinili prijestup djelom, a on propustom. Vaš grijeh je neusporedivo veći? Slažete li se?”

“Da.”

“Mislim da smo se dogovorili. Možete ići.”

“Sada? Odmah? Je li to znači da sam slobodan?”

“Ne. Ovo će potrajati. Ne želimo osuditi nevinu osobu. A ne želimo, također, da krivnja ostane nekažnjena.”

“Doći ćemo po vas, kada za to dođe vrijeme”, reče Karlo. “Dotada ste slobodan čovjek.”

“S tim”, reče sudac, “što u svakom trenutku moramo imati uvid u vaš rad. Dužni ste dostavljati nam kopiju svake stranice koju napišete. Od toga ovisi vaša budućnost.”

“To je cenzura.”

“Ne, zaboga! Vi ne želite shvatiti da smo mi tu zbog vas, da vam želimo pomoći.”

Došli su po njega deset godina kasnije, točno u dan. Na Karlovu licu vidjele su se duboke bore. Pokušavao se sjetiti je li i prvi put, deset godina ranije, imao bore po licu. Sada je s njim bio drugi stražar, podjednako visok i sa sličnim izrazom lica, kao da se radi o gorostasovu mlađem bratu.

“Vrijeme je”, reče Karlo. “Prošlo je deset godina.”

Ponovo su ga smjestili u kuću na rubu grada, i ponovo je tu proveo cijeli dan, sve do navečer, kada su došli po njega. Sud se nalazio u istoj prostoriji. J. K. je instinktivno podigao pogled prema prozoru.

“Tražite tragove ubijene muhe?” upita sudac.

“Ne. Instinktivno sam pogledao prema prozoru.”

“Niste, tražili ste tragove muhe, iako dobro znate da ih nakon toliko vremena nećete vidjeti. Pitate li se zbog čega se događaju slične stvari? Instinkt nema veze s tim.”

“Ne znam.”

“Radi se o paradoksu. Sve se svodi na uzročno-posljedičnu vezu. Vaš pogled je posljedica, a davna mrlja na staklu je uzrok. Slažete li se?”

“Da.”

“Vi ste vjerovali u čudo, što je pohvalno, ali niste zagrebli ispod površine, da shvatite da čuda ne dolaze sama po sebi.”

“To je prilično jednostrano objašnjenje. Možda mi je bilo dosadno? Cijeli dan proveo sam sâm u kući, i što sada trebam? Gledati u pod? Možda gledam u prozor da se što bolje prisjetim onoga što se događalo ovdje prije desetak godina? Da na taj način prizivam uspomene?”

Sudac kao da u međuvremenu nije ostario ni dana. Stol pred njim sada je, za razliku od prvog suđenja, kada je bio pretrpan papirima, bio prazan.

“Pitate se, pretpostavljam, zbog čega je stol preda mnom prazan?” upita sudac.

“Da”, odgovori on.

“Zbog toga što se u međuvremenu ništa nije promijenilo. Dali smo vam priliku. Deset godina je dug period. A vi? Što ste vi uradili za ovih deset godina? Ništa.”

J. K. je šutio.

“Niti retka niste napisali otada. Zbog čega? Da lišite sud novih dokaza? Umjesto da pokažete da ste shvatili naše plemenite namjere od prije desetak godina? To je jako nerazumno od vas.”

Karlo, s odobravanjem, potvrdno klimne glavom.

“Ovi stražari imaju obitelji koje izdržavaju. Vi im uzimate posao. Što bi se dogodilo da nitko u ovih deset godina nije napisao ni retka, kao vi? Trebate znati da vi niste jedini pisac kojem se sudi pred ovim sudom. Koliko bi stražara završilo na ulici? Morate misliti i na druge. Ili ste postali svjesni toga da niste pisac, da ste cijeli život zidali kuće bez prozora, što je onda ukočilo vašu ruku? Ako je to u pitanju, istog ću vas trenutka osloboditi? Ali, u tom slučaju, ne smijete više nikada napisati ni retka?”

“Ne, nije to u pitanju.”

“Dakle, ne radi se o tome?”

“Ne.”

“Jeste li sigurni?”

“Da.”

“Je li vam jasno da vas već danas mogu osuditi, bez grižnje savjesti?”

“Zašto? Jer mi je ponestalo inspiracije? Jer sam u krajnjem slučaju po vašem mišljenju loš pisac?”

“To nema veze sa mnom. Inspiracija je laž. Zašto koristite te potrošene fraze o inspiraciji, o instinktu… Ti pojmovi su zastarjeli. Instinkt je posljedica koja računa na vjerojatni uzrok. To je manje-više stvar prošlosti, odnosno vaše percepcije te prošlosti, koja ne mora nužno biti bolja ili lošija od stvarne slike, dok ovaj sud postoji zbog budućnosti.”

“Zbunjen sam. Ne mogu to više pratiti. Kakva je kazna? Priznat ću što god želite, samo da ovo napokon prestane.”

“Smrtna. Ne postoji nijedna druga. Nećete osjetiti ništa, nikakav bol niti nelagodu. Mi nismo barbari.”

“Ne razumijem.”

“U vašem su slučaju simboličko i stvarno pogubljenje jedno te isto. Inače, nikada ne biste došli pred sud. To bi značilo da niste pisac. Mi smo vam učinili uslugu.”

“Hoćete reći da to što ćete me pogubiti shvatim kao neku vrstu priznanja?”

“Upravo tako. Učinit ću u vašem slučaju i iznimku. Dopustit ću vam da odaberete vlastitog krvnika. Nekog mlađeg pisca, na primjer. To je rijetka privilegija.”

“Zbog čega to mora biti pisac?”

“Ne mora. Izbor je na vama. Ja vam, iz svog bogatog iskustva, predlažem da uzmete najboljeg od njih, jer vam je to u interesu. Nije nebitno tko će vas pogubiti. Ako ništa, ostat ćete upamćeni kao fusnota u njegovoj biografiji. Bi li danas itko znao za Salierija da nije postao fusnota u Mozartovoj biografiji?”

“Da mu damo još jednu priliku?” predloži Karlo. “Iako je ne zaslužuje?”

“Vidite”, reče sudac, pokazujući prema stražaru, “kako je Karlo plemenita osoba. Ne zaslužujete takvog stražara. Poslušat ću ga, ali ne zbog vas, već zbog njega. Dugujete mu život. Imate dvije mogućnosti, da napokon nešto napišete ili da shvatite da niste pisac, već da ste jednom davno krenuli krivom stazom, koja vas nigdje nije odvela. Da ste mogli biti dobar električar, ili sudac, da sada sjedite tu, na mom mjestu.”

Kada su dvadeset godina kasnije treći put došli po njega, Karlo i gorostas koji je došao s njim kada su ga prvi put priveli, J. K. je bio gotovo zaboravio na sud. Mislio je da se radilo o nečijoj gruboj šali.

Izveli su ga pred sud i osudili na smrt. Nije želio odabrati krvnika.

“Zašto nas ponižavate?” upita isti onaj sudac od ranije.

Taj čovjek kao da nije stario. J. K.-u se činilo da se u njegovu izgledu ništa nije promijenilo od onog dana kada su ga prvi put izveli pred sud. Pomislio je da se radi o uobrazilji, da krvnici i suci imaju uvijek jedno te isto lice.

“Ja vas ponižavam?!” reče on, podigavši glas.

“Da. Ali ćemo mi, bez obzira na sve, učiniti ono što je najbolje za vas.”

“Tko to mi? Kada ja koristim to famozno ‘mi’, to je zazorno i nedopustivo, a kada ga vi koristite, onda je u redu?”

“Da. Vi govorite u svoje ime, a ja u ime jednog složenog organizma čiji sam dio.”

“Znate na što mene ovo podsjeća?” upita on.

“Ne”, reče sudac iznenađeno i pogleda sa zanimanjem u njega.

“Na crkvenu inkviziciju.”

“Spaljujemo vaše smrtno tijelo, da bismo spasili vašu besmrtnu dušu?”

“Da.”

“Ne čini li vam se ta usporedba pomalo banalnom?”

J. K. je šutio i sudac iz sve snage udari čekićem po stolu, dajući na taj način znak da je proces završen.

Krvnik, kojega su mu odredili, bio je niski, neugledni mladić čije su oči blago gledale ukriž. Radilo se o mladoj književnoj zvijezdi. Držao je u ruci teški čekić i čekao na Karlov znak.

Doveli su ga na obalu i rekli mu da klekne u plićak, licem okrenut prema rijeci. Cijelo je vrijeme padala sitna i uporna kiša. J. K. je bio starac i mučili su ga bolovi u kostima, pogotovo u trenutku kada je kleknuo u vodu, na oštri kamen koji je ležao po riječnom dnu. Osjetio je kako mu žilama kola nezemaljska studen.

“Ne želimo da ostanu bilo kakvi tragovi”, objasnio mu je Karlo. “Inače vas ne bi tjerali da u vašim godinama klečite u hladnoj vodi.”

“Znate li što me je kod vas najviše živciralo sve ovo vrijeme, svih ovih godina koliko ovo traje? I kod vas i kod suca koji me je osudio?”

“Ne znam.”

“Ta vaša lažna ljubaznost kojom prikrivate svoju stvarnu prirodu.”

“Koja je moja stvarna priroda?”

“Vi ste obični poslušnik koji izvršava sulude zapovijedi svojih nadređenih. Jesam li ja prvi kojega ste doveli tu? Tko je sljedeći?!” reče grubo, gledajući ravno u Karlove oči.

“Zbog čega takav ton? Žalostite me. To ničim nisam zaslužio. Pogotovo što to ništa ne mijenja. Zaboravljate da mi dugujete dvadeset godina života. Kao da se ne sjećate da sam se tada zauzeo za vas? Da sam ja tu zbog vas, a ne obratno?”

J. K. se zamisli.

“Pogriješio sam”, reče pomirljivim tonom. “Uputio sam optužbe na krivu adresu. Oprostite.”

“Pitali ste me tko je sljedeći. Nema ga. Nakon vas odlazim u mirovinu”, reče Karlo. “Ja sam star čovjek. Trebao sam već odavno biti u mirovini, pecati s unucima ribe, da nije bilo vašeg slučaja.”

“Završimo s ovim!”

“Pripremite se. Osim ako nemate posljednju želju, s tim da to ne smije biti nešto što se protivi zdravu razumu.”

“Ne, nemam.”

Sklopio je oči i čekao. Osjetio je udarac, ali ne i bol. Osjetio je i beskrajno olakšanje. Sve je najednom postalo nevažno.

Dok mu se mrak navlačio pred oči, nije osjetio nikakvo žaljenje niti strah. Činilo mu se da je sve to jednom već doživio, da točno zna što slijedi, da je već jedanput umro, a da toga nije bio ni svjestan, i da je njegova stvarna smrt bila i uzrok i posljedica istovremeno.

Smrt u covid bolnici

Jučer je u ranim prijepodnevnim satima u gradskoj covid bolnici, nakon što je više dana proveo priključen na respirator, preminuo J. K., naš nekada slavni pisac, čovjek iznimno kontroverzne biografije, autor jedanaest istovremeno i hvaljenih i osporavanih romana. Za vrijeme vojne diktature obnašao je dužnost ministra kulture, nakon čega se povukao iz javnog života i prestao objavljivati.

“Ima u tom činu nečeg dostojanstvenog, nečega, rekli bi cinici, čega mu je nedostajalo za života, pogotovo za vrijeme dramatičnih ratnih zbivanja. Kao da je odustajanjem od pisanja, svjesno ili nesvjesno, okajavao vlastite grijehe, pristajući na zaborav”, izjavio je za naš list istaknuti akademik L. D.

Ukratko, radi se o čovjeku iznimno zanimljive, kontroverzne biografije i zanemarene i gotovo zaboravljene bibliografije. Doživio je najtežu sudbinu koja može zadesiti jednog pisca, što pogotovo vrijedi za one koji su, poput njega, pomno gradili mit oko svoga lika i djela, a što se na najbolji način ogleda u činjenici da su slični književni dinosauri za života gotovo u pravilu poznatiji od svojih knjiga, što je porazno, jer njihovom smrću, kao posljedica toga, prestaje svaki interes za njihovo književno djelo. J. K., čini se, kao da u sebi nije imao dovoljno snage i talenta za neku vrstu iskupljenja, za veliki roman koji bi ga zasjenio i po kojem bi ga pamtili, koji bi bio svjetionik epohe u kojoj je živio. Najbliži tom idealu bio je roman “Leptiri i gusjenice”, začudna povijesno-mitološka alegorija u kojoj se izmjenjuju besprizorna patetika i nevjerojatno dobro napisani pasaži, tako da više nije jasno što je od ovo dvoje organski, sastavni dio romana, a što višak.    

Udovica pjesnika N. D.-a, koji je netragom nestao za vrijeme rata, i za čiju smrt su mnogi izravno optuživali preminulog J. K.-a koji je u to vrijeme obnašao dužnost ministra kulture, pristala je govoriti za naš list o “liku i djelu” pokojnog J. K.-a:

“Kada je moj muž nestao, tri dana sam spavala u parku pored ministarstva, čekajući da me primi na razgovor. Svako jutro je prolazio pored mene, kao hodajući spomenik”, izjavila je. Nazvala ga je, zatim, “besprizornom huljom i ubojicom” i “čovjekom slonovskog pamćenja”. Navela je kako je razlog ubojstva njezina muža bila prijeratna polemika između dvojice pisaca, koja se rasplamsala nakon što je N. D. objavio u jednom književnom časopisu izrazito negativnu kritiku J. K.-ova romana, što mu ovaj, izgleda, nikada nije oprostio. Pogotovo je bio sporan jedan njezin dio:

“U njegovim prizorima bitaka, zbog čega ga je književna kritika svojevremeno slavila, nema ništa novo ni revolucionarno. Ti prizori, sada, nakon nužnog odmaka, podsjećaju na predvidive i nemaštovite prizore iz niskobudžetnih filmova. Radi se o eksploziji banalnosti tipičnoj za usmenu predaju, o onoj mitskoj žabi koja se napinje do veličine razjarenog bika. Povijest, onakva kakvom je zamišljaju naši vrli nacionalisti, nikada nije ni postojala, osim u glavama sujevjernog puka koji ju je prenosio s koljena na koljeno, nekritički i s nerazumijevanjem, po nekom suludom automatizmu, onako kako se prenosi u nasljeđe razbijeni pivski vrč. Radi se o uljepšanoj i iskrivljenoj povijesti koja podsjeća na neukusno nakićene kipove svetaca zaštitnika u crkvenim procesijama po našoj blatnjavoj provinciji. Povijesti kojoj su naši epski rapsodi, među kojima je J.K. bio jedan od istaknutijih, postavili granice, pretvorivši je svojim dogmatskim i mitomanskim pristupom u mrtvi narativ po kojem lutaju duhovi nepostojećih vitezova i tvrdoglavih, časnih i pravdoljubivih revolucionara, preuzetih iz zaboravljene europske tradicije, kao da nikada nije postojao Miguel de Cervantes koji je prije više od četiri stotine godina brutalno ismijao tu višestoljetnu laž. Zbog toga će pisci poput J. K.-a vrlo brzo potonuti u zaborav, što se, vjerujem, može dogoditi čak i za njegova života.”

J. K. će narednog petka biti kremiran i pokopan na gradskom groblju, u Aleji slavnih. To je simbolički kraj jedne biografije s kojom će biti sahranjena i jedna neslavna epoha, doba u kojem su živjeli posljednji književni dinosauri.