Fikcija Ivane Bodrožić unatoč svome naslovu želi se predstaviti kao priča o stvarnosti. Ili je bolje govoriti o pričama, u množini. Za poznavatelje teorije književnosti odmah će u um nahrupiti sva sila teorija o tome kako je i povijest samo priča, da je na francuskom jeziku riječ za priču upravo „histoire“, ništa dalje od historije. Naslov je u isto vrijeme i napad i obrana, on ističe artificijelnost umjetničkog djela, ali i ukazuje na stvarnost koja se skriva iza teksta. Uz to, odabrana je točno određena perspektiva. Autorica ide u smjeru feminističkog diskursa jer je to u ovo doba, kako se čini, jedini način da se autor ženskoga spola probije u hrvatskom književnom prostoru. Možda je i to bolje ni od čega. Naravno, nezaobilazni su motivi feminističke teorije, ta što je žensko iskustvo bez spominjanja menstruiranja i silovanja kao svojevrsnih ključnih riječi? Čitatelj je očekivao da će se navedene teme značajnije pojaviti u pričama, ali zapravo one su uključene puno prirodnije i iskrenije nego što bi se očekivalo na temelju dramatične najave. Prva je ostala prirodna pozadina ženske svakodnevice, a druga neprestani strah koji se ipak ne ostvaruje. Time priča, što se tiče spomenutih tema, ostaje na realističnoj razini ženskog iskustva.
Važno je istaknuti da je stil Ivane Bodrožić pitak i elegantan. Nije preplavljen pretjeranim slikama i metaforama te zbog toga u mnogome ostavlja dojam iskrenosti. Autorica se nije začahurila iza nerazumljivog stila i kilometarskih rečenica. U trenucima kada se obična rečenica pretvara u struju svijesti, Bodrožić ostaje razumljiva, bliska kao i naša vlastita misao. Suvremeni autori ponovno su otkrili misao koja je skokovita, ali i dalje povezana i razumljiva. Trenuci prijelaza su logični, a tek pri svjesnom promišljanju o početku počinjemo se pitati kako smo došli do završne misli. Upravo u stilu pronalazi se najveća vrijednost i suvremenost romana. Nema gubljenja u glumljenoj avangardi, a ni inzistiranja na modernističkoj kićenosti koja nije svojstvena suvremenom diskursu. Ostvaruje se osjećaj ranjivosti pripovjedačice i bliskosti s čitateljem, ali nažalost to se ne održava i u samom sadržaju. Barem je u većini priča tako.
Iako korice knjige ističu da autorica piše bez patetike, životna iskustva predstavljena su dramatično i prenaglašeno, što samo po sebi i nije loša stvar. Zar nismo imali stoljeća dramatičnih hipersenzibilnih muških junaka? Možda je vrijeme da i književnost autorica doživi svoj modernizam? Ali u tome i jest problem, književnost o ženskom iskustvu ispada ništa drugo nego zakašnjela književnost koja prekasno pokušava pronaći svoje mjesto u kanonu. Naravno, spominjanjem svih gorućih tema književnog područja koje se može nabrajati kao ključne riječi, pokušava se postići dojam svijesti pripovjedačice o gorućim problemima u svijetu i u domovini: žena, rat, sjećanje, ekologija, konzumerizam, tijelo. Čak i Vukovar postaje još jedna ključna riječ. On predstavlja razlog pozitivne reakcije drugih likova iz djela, ali i svojevrsnu zaštitu autorice od negativnih kritika jer predstavlja veliku ranu hrvatske povijesti. Naravno, u kasnijoj priči možete pročitati neuvjerljivu obradu stereotipne ljubavne priče sa Srbinom i Hrvaticom, za kakve oni koji su takvo što doista doživjeli u svojoj okolini znaju da nije uopće tako dramatično i da uglavnom negativno reagiraju ljudi s dubokim traumama, što nije zanemarivo.
Sve ljubavne priče općenito u zbirci nemaju ni trunku ljubavi, ali čini mi se da moderna književnost, a napose visoka književnost, više ne poznaje ljubav. Poznaje žudnju, ali ne i ljubav, pa se i priča koja bi trebala predstavljati ljubavni zanos pretvori u patetičnu prazninu. Kao što je postalo uobičajeno u feminističkim djelima, neizostavni su prikazi nasrtaja muške seksualnosti kroz javno samozadovoljavanje i ženskom samozadovoljavanju u skrovitosti. Autorica prati trendove feminističke književnosti prema kojima se ženska seksualnost prikazuje prvenstveno kroz masturbaciju i promiskuitet. Ona je postala znak visoke ženske književnosti feminističkog usmjerenja kao što je sretan kraj znak za ljubavni roman. Naravno, isto vidimo u „muškim“ romanima visoke književnosti, sasvim nezaobilazno, možda još od Joyceova Uliksa, možda i ranije. Možda je to jedino što se može dobro opisati u područjima suvremene književnosti, jer ljubav se očito ne može.
Najkvalitetnije je ostvarena priča o Woltovu dostavljaču u kojoj se prikazuje nelagoda žene koja vježba u parku dok je stranac promatra, ali i njezino licemjerje kada toga istoga stranca koristi kao svoga slugu u dostavi hrane te se zgraža što je odbija pogledati u oči. Istim očima od kojih je pokušavala pobjeći, sada prigovara što je odbijaju pogledati. Međutim, ni ta priča nije izbjegla patetici i određenoj dozi didaktičnosti. Posebno je prenaglašena didaktičnost u priči o femicidu, u kojoj su općepoznati koraci kako prepoznati budućeg ubojicu preoblikovani u fabulu. Idealno za sat razrednika i razgovor s učenicima. Za razgovor o visokoj književnosti? Baš i ne. Didaktično se autorica očitovala i u priči u kojoj naporna susjeda drži ekološku propovijed svojim sustanarima u chatu stanara zgrade.
Ni suvremeni pristup duhovnosti ne odskače od očekivanja. Što je suvremena visoka književnost bez negativnog odnosa prema dominantnoj religiji zemlje u kojoj nastaje? Svećenik za vrijeme uskršnje propovijedi nema vjere ni zanosa koji pripovjedačica očekuje, makar je to jedini put u godini da je došla u doticaj s religijskom ustanovom. Umjesto toga, utapa se u plitkoj duhovnosti koja se poziva na mitsku vezu žena sa zemljom, nekom čudnom vezom s prirodom makar junakinja već dugo, ili cijeli život, živi u potpunom neskladu s njom. To i priznaje, uočavajući značaj plastičnoga načina života.
Dobar je primjer dvolične kritičnosti priča Glad koja progovara o konzumerizmu, plastici i anoreksiji, a završava rečenicom: „Obaviti sve odjednom, osloboditi se logike plastike i života vječnog, preživjeti i pjevati prijetvore u druga tijela“. Koliko rečenica pokazuje poetsku vještinu i eleganciju autoričina pisanja, toliko je samo značenje prazno. Pokazuje nerazumijevanje i kršćanske teologije i života s prirodom. Život s prirodom nije samo ugodan život koji se temelji na transformacijama komposta, to je slika nastala upravo u izrazito urbanom životu, a kršćanstvo nije religija trajanja nego upravo neprestane mijene u nastojanju ostvarivanja ljubavi prema jedinom potpunom savršenstvu koje je utjelovljeni Bog.
Priča Na zidu prva odražava hrvatski pogled na svijet koji nas okružuje, ali dok oslikava pogled prosječnog Hrvata, sama po sebi ne kaže ništa posebno novo. Promišlja se o tome kako „svi imaju svoje mišljenje“, kako izgleda tipično komentiranje svakodnevnih događaja, ali i kritizira pretjeranu uronjenost u digitalni svijet. Cijela priča kao da je skup mišljenja tipičnih internetskih komentara i svakodnevnih običnih razgovora na kavama. Najneutralniji je teren upravo ova priča da se pokaže kako pripovjedačica izvlači slike iz stvarnosti, ali ih umata u slojeve patetike te se tako nešto što se proživljava u svakom domu u Hrvatskoj pretvara u dramatičnu tragediju svjetskih razmjera. Možda je to dobro, priznajem, možda smo mi puno više pristali na svakodnevne situacije nego što bi trebalo, ali činjenica je da je pripovijedanje u ovom djelu odraz pretjerano patetičnoga pogleda koji ne uspijeva zaviriti u stvarne probleme našega društva. Plače nad vijestima iz novina dok ne vidi što se događa u vlastitu dvorištu. Svoj trenutak ranjivosti uzdiže do razine Kristove muke, a ne uspijeva spoznati teškoće života najbližeg susjeda.
U tome leži srž problema Fikcije. Ona bi željela biti fikcijom koja prikazuje stvarnost, ali zapravo progovara iz zaštićenog kruga. Suosjeća sa svime i svakime, a zapravo ne uspijeva osjetiti što tišti prosječnoga čitatelja. Ni vlastita ranjivost ne čini se posebno originalnom i ne otvara nove vizure, nego se uklapa u cijeli niz djela koja tematiziraju žensko iskustvo. Knjiga je iskrena i u određenoj mjeri estetski lijepa, ali nije inovativna, a pitanje je i koliko je istinita. Ipak, Ivana Bodrožić lijepo se obranila. Ovo djelo ipak je samo Fikcija.
Zaključno, roman ili zbirka priča izrazito je prohodna za čitanje, stil je lijep, ali teme su preslika tipične, već istrošene vrste feminističke književnosti zamotane u celofan hrvatske kulture. Teme o kojima progovara su važne, ali kada su nabacane jedna za drugom u priči za pričom, one gube svoju dubinu. Svaka od tema tek je zagrebana po površini, gotovo da je kolaž već postojećih književnih obrada, iako te teme vape da im se pristupi dublje, istinskije i osjećajnije, da se kroz književni tekst osjeti dubina osjećaja i da svako čitanje bude dugo prijateljstvo, a ne tek još jedan površni susret.
