U novom dvobroju časopisa Republika Društva hrvatskih književnika po prvi je put objavljena jedna od dvije nepoznate drame Ive Brešana, Čovječja ribica – Proteus anguinus – napisana 1960. godine. Grozdana Cvitan, esejistica, kritičarka, pjesnikinja i novinarka, koja se sustavno bavi Brešanovom ostavštinom pronašla je drame, a u kratkom razgovoru za Suvremenik.hr naglasila je kako je objavljivanjem te drame u Republici konačno Brešanovo dramsko stvaralaštvo postalo javno i dostupno svima. U Čovječjoj ribici se, smatra Cvitan, prepoznaju Brešanova nastojanja postavljanja pitanja o dobru i zlu, politici, represiji i slobodi – svemu onome čime će se baviti u budućem stvaralaštvu, a već tada, kao mladi pisac pokazuje vještinu dijaloga i situiranje djela u prostor najbliži onom osobnom.
Cvitan ističe kako je pronalazak Brešanovih drama bio kao i sve dobre stvari – neplaniran i iznenadan.
„U Državnom arhivu u Šibeniku istraživala sam povijest HNK u Šibeniku od 1870. do danas kad me ravnatelj kazališta Jakov Bilić zamolio da za konačno uređenje Brešanove sobe u kazališnom foajeu sredim katalog te Brešanovu biografiju i bibliografiju. Problemi su počeli s bibliografijom, a natuknice koje su se umnažale uputile su me u istraživanje. Shvatila sam da postoji raskorak između naslova koje sam pronalazila, koji su se pojavljivali u Brešanovim esejima i intervjuima, datuma koji su pratili premijere njegovih drama, novinske najave s jedne i osvrte na premijere s druge strane“, kazala je Cvitan za Suvremenik.hr.
Nametnut broj od 27 drama, dodaje, nikako se nije poklapao s postojećim tekstovima (izvedenim ili objavljenim) i onda je, kako kaže, sistematski uronila u ostavštinu počinjući ispočetka kao da se prvi put susreće s Brešanovim djelom.
Lako je moguće da je Brešan treću, odnosno ukupno napisanu 27. dramu, uništio
„Tako je nastala knjiga Trajni sukob s Nečastivim: Ivo Brešan za koju mi se ponekad činilo da se upuštam u krimi-roman. To su i drugi kasnije primijetili. U konačnom određivanju broja drama pomogao mi je Vinko Brešan zavirivši u očevu oporuku u kojoj se spominje broj od 26 drama. Prelistavši svu Brešanovu ostavštinu pronašla sam rukopise dviju neobjavljenih drama (što zatvara broj od 26 drama) i naslov treće za koju se nadam da će se još negdje pojaviti. Međutim, lako je moguće da je Brešan tu dramu i sasvim uništio ne ostavljajući nikakve rukopisne tragove. Pojavio se i rukopis romana Venera i Proleter, dvije verzije drame Ledeno sjeme (hrvatska i poljska) te brojna pitanja iz bio- i bibliografije koja je trebalo raščistiti“, ističe Cvitan.
Neka je od tih pitanja u prvoj knjizi samo, kako kaže, pribilježila, a u novoj koja bi trebala biti objavljena 2026. godine, pokušava na njih dati i kvalitetne odgovore.
„Neke činjenice i dalje izmiču, ali mnogo je lakše kad barem imate postavljena pitanja. U novoj knjizi pozabavila sam se i uprizorenjima Brešanovih drama (do kojih sam zasad došla) kod nas i u inozemstvu, što je posao koji će dovršavati neki drugi ljudi, bude li zainteresiranih“, dodaje.
Republika Rosamaris – stanje društva bez ikakvih moralnih ograda u kojem kriminalni političari rasprodaju nacionalno blago
Jedna drama koju je sam Brešan označio kao „otočka farsa“ odnosno Republika Rosamaris objavljena je u zborniku Drugi Brešanov svibanj: Kultura i politika u okviru Trećeg Brešanovog svibnja u Šibeniku i Zadru.
„Zahvalni smo Vinku Brešanu što je za potrebe studijskog prikaza drame, ili kako ju je Brešan označio „otočke farse“ Republika Rosamaris, dopustio njezino objavljivanje u zborniku. Tako se ona pojavila uz tekst Martine Petranović „(Ne)poznati Brešan u Republici Rosamaris“. To je posljednja Brešanova drama nastala na kraju njegova stvaralačkog puta, petnaestak godina nakon što je prestao pisati drame. Potaknuta je jednom narudžbom, mišljena kao mjuzikl (ali ne nužno) i njome autor oslikava stanje u društvu bez bilo kakvih moralnih ograda i kočnica, društvu u kojem političari kriminalne provenijencije (a Brešan druge ne vidi, u čemu se njegovim čitateljima lako s njim složiti) rasprodaju posljednje nacionalno blago“, dodaje Cvitan.
Premda je Brešan preminuo 2017. godine, Cvitan ističe kako joj se čini kao da je dramu napisao jučer.
Prva napisana Brešanova drama 1960. po prvi puta objavljena 2025. u Republici – o slobodi, represiji, dobru i zlu
„Uostalom, neki su dramu zatražili na čitanje čim su za nju čuli, ali nitko ne žuri postaviti je. Istina, ona zahtijeva veliki ansambl i može ali i ne mora biti mjuzikl“, dodaje Cvitan.
Druga pronađena, odnosno, prva napisana Brešanova drama 1960. godine, a objavljena u nedavnom dvobroju Republike, nosi i latinski i hrvatski naslov – Proteus anguinus – Čovječja ribica.
„Uz izgubljenu ili uništenu dramu Sofist, Brešan se na nju referirao u poznatom eseju Osnovna načela moga kazališnog sustava (objavljen u zborniku Krležini dani 1995 – Osijek 1977, knjiga druga, i časopisu Republika 1-2, 1996.), ali i u brojnim intervjuima. U njoj se mogu prepoznati Brešanova nastojanja postavljanja pitanja o dobru i zlu, politici i represiji, slobodi. Sve ono čime će se baviti u svom budućem stvaralaštvu. Ujedno, kao mlad pisac pokazuje vještinu dijaloga i situiranje djela u prostor najbliži osobnom okruženju. Osmislivši situaciju u kojoj vanjski svijet ostaje bez utjecaja on kreće u raspravu koja je više filozofična nego scenična“, ističe Cvitan.
Neobjavljen ostaje samo još roman Venera i Proleter
Brešanove rane drame čitao je Marijan Matković, otkriva, upozorivši ga na nedostatke kojih se u kasnijem stvaralaštvu klonio.
„Uostalom, drama je konačno pred čitateljima pa neka prosude sami. I ono najvažnije, tom objavom Brešanovo dramsko stvaralaštvo konačno je objavljeno. Od proznih djela ostao je roman Venera i Proleter, meni silno zanimljiv rukopis koji otkriva neke Brešanove stvaralačke postupke za koje mislim da su vrijedni pozornosti. Prvu analizu tog djela zasad je objavila zadarska profesorica Miranda Levanat-Peričić“, izjavila je Cvitan.
„Dinamit u hrvatskom kazalištu“
Ovi pronađeni dramski biseri rezultat su višegodišnjeg bavljenja i istraživanja djela Ive Brešana čija je Grozdana Cvitan bila učenica u šibenskoj gimnaziji.
„Mi, njegovi učenici, imali smo sreću da nas je u formativno vrijeme mišljenju učio sjajan predavač, duhovit, talentiran i hrabar. Živjela sam u vremenu u kojem je Brešan, kako reče Zvonimir Mrkonjić, bio dinamit u hrvatskom kazalištu koje je išlo sasvim drugim smjerom. Uopće, bila su to teška i zanimljiva vremena u kojima je kazalište bilo veliko i važno utočište, prostor u kojem se sloboda zaista nastojala osvajati“, dodaje.
Nije to, kako kaže, uvijek uspijevalo što pokazuje sudbina nekih Brešanovih drama, ali i publici i javnosti – i pokušaji su bili važni.
„U Europi je Brešan živ i zanimljiv dok se kod nas njime bavi samo znanstvena zajednica“
„Sjećam se dviju ambijentalnih predstava iz tog vremena: Krležinog Areteja u Dubrovniku i Brešanovih Arheoloških iskapanja kod sela Dilj na Bribirskoj Glavici – mislim da se takvo što više nije ponovilo u hrvatskom kazalištu. Naravno, bilo je to i vrijeme velikih redatelja. Danas mi se čini da je previše citatnosti i pomodarstva u kazalištu, a ljudi koji imaju što reći gube pozornice kao i nekad, ponekad i brže. Istina, Brešan je autor koji zahtijeva veliki ansambl, a kazalište se sve više svodi na male grupe i komedije s kojima se kruži po gostovanjima. Zašto u Hrvatskoj nikad nije izvedena Brešanova drama Ledeno sjeme, a u Poljskoj je snimljena i za TV?“ pita se Cvitan i podsjeća kako su se „u vrijeme najžešćih napada na Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja karte za Teatar ITD nabavljale kod preprodavača“.
„Ta se predstava i danas igra u drugim zemljama, samo je u Hrvatskoj nema. Posljednju predstavu Mrduše kod nas vidjela sam na gostovanju Hrvatskog kazališta iz Mostara u vrlo zanimljivoj režiji Ivana Lea Leme. U njoj Bukara pada u sjenu pred likom učitelja. Odgovornost intelektualca kroz lik učitelja tema je na kojoj je temeljen Brešanov uspjeh u svijetu. Nama se taj lik intelektualca sasvim izgubio. Kao što se izgubila i katarzičnost. I ne samo kod Brešana. Mislim da uz spomenute drame ostaju i Gnjida, Utvare, Julije Cezar, Svečana večera u pogrebnom poduzeću i toliko toga što bi i danas bilo aktualno uz većinu njegovih proznih djela. Malošto je pojelo vrijeme. A upravu tu aktualnost ni jedna vlast nije podnosila bez većih uzbuđenja. Kad čitam tekstove koji se o Brešanu pišu kod nas i u Europi onda mogu reći da je Brešan živ i zanimljiv. Zašto je baš nama samo predmet znanstvene zajednice i čitateljima njegovih proza – očekujem odgovor kao i mnogi drugi“, izjavila je Grozdana Cvitan.
