(ulomak iz romana)
Sigurna je da je planina doziva. Huči u Marininim ušima kao da se našla na otvorenom polju sred oluje, a kao i većinu vremena stoji oslonjena na drveni stub verande, ruku skrštenih na grudima. Šuma ispred nje bi se u trenu razlistala, pocrvenjela kao da je u nju utonulo zrelo sunce, pa se rascvjetala u mraznim kristalima. Gore, visoko iznad brda, šuma je crnogorična, mirisna i gorda. Planinski vrh stjenovit, načičkan orlovskim gnijezdima. Odatle se orlovi, kao vojnici-čuvari s utvrde, spuštaju nad selo, na zidove njenih soba, zauvijek raširenih krila.
– Imaš oči orla, takve nisam vidio na ženi.
Ponavljao je njen muž svaki put kad bi pružio ruku prema njoj, a ona iz tegle izvadila dva orlovska oka i spustila ih na njegov dlan. To su prave oči, pomislila je kad je prvi put vidjela tegle na polici radionice. Da se razuvjeri, kad je ostala sama, izvadila je jedno oko, spustila ga na mramornu ploču, udarila po njemu stražnjom stranom sjekire i smrvila ga u prašinu. Radionica od betonskih elemenata preko puta kuće, do danas nije fasadirana, s nekoliko malenih prozora, kroz koje, zbog stabala jabuke u voćnjaku, svjetlo gotovo da ne dopire, ali oni tu i nisu zbog svjetla, unutra je s plafona gorjelo desetak sijalica, nego zbog svježeg zraka da rastjera oštre mirise kemikalija koje su se tu svakodnevno razlijevale po raznim posudama. Nisu se nikada zatvarali, ni zimi kad bi kroz radionicu svirao sjeverac i tada od hladnoće ne bi osjećala prste, a grijalica koju bi ostavljali upaljenom nije ju mogla ugrijati sve i da su prozori bili zatvoreni, ni ljeti kad je zrak bio zagušljiv i nepomičan, jer bi se dašak svježine osjetio s planine tek navečer kad bi njih dvoje već dovršili poslove. Vjerojatno se sada, sve i kad bi trebalo, ne bi mogli zatvoriti, drvo se toliko puta namočilo i osušilo da je poprimilo novi oblik. Njen je muž odlučno odbijao prijedlog da ljeti rade rano ujutro i navečer, a da preko dana odmaraju jer nije dao da mu se mijenjaju planovi pa su radili kako je navikao dok ona još nije bila došla. Marina je vrijeme radije provodila u radionici koja je uvijek bila besprijekorna za razliku od kuće zakrčene stvarima. Takvo što nikad nije vidjela – svuda naokolo bili su stogovi knjiga i novina, hrpe uspjelih i neuspjelih preparata jelenjih rogova, drvenih postolja, razne ambalaže, posuđa i odjeće. Kućom se kretala sporo i oprezno, jer bi svaki nagli pokret značio da će zrakom poletjeti kolopleti prašine i da će se poremetiti sklad koji je nekim čudom vladao u kući. Ni prozore nije otvarala, osim ako nije bila nužda, ako bi joj štogod zagorjelo na šporetu ili bi zafalilo zraka. Tada bi u kući zavladao kaos, vjetar bi, kao pred oluju, podigao prašinu, komade papira, zrak bi zašuštao i izgledalo je kao da je unutrašnjost kuće oživjela, da će ptice sa zidova poletjeti, vukovima, lisicama i zečevima zacakliti oči i noge pokrenuti, da će se hrpe stvari srušiti na nju i ugušiti je. Brže-bolje bi zatvorila prozore i vratila prostor u onu istu memljivu, tihu harmoniju. Kad bi završili s poslom u radionici, on bi ušao u kuću, legao na kauč i čitao lovačke novine i knjige o anatomiji divljih životinja jer što je više znao, to su njegovi preparati bili bolji. Marina bi za to vrijeme čistila radionicu, svaki instrument morao je biti opran, očišćen i pospremljen na mjesto. Ostatak vremena bi provodila na verandi, u stolici na ljuljanje izrađenu kod stolara u selu. Uz drvenu ogradu postavila je saksije s geranijama ne dopuštajući da se tu stvara nered. U kuću je ulazila samo kad bi trebala kuhati ili da legne spavati. Nisu joj smetali vrućina, hladnoća, kiša ili snijeg, uživala je promatrajući šumu i planinu kako se mijenjaju pod različitim svjetlom. Prema kretanju oblaka znala je dolazi li prolazni pljusak ili teška kiša koje se neće otarasiti danima, prema kliktanju i letu orlova znala je sprema li se oluja i prije nego što bi zrak zatreperio i nebo posivjelo. Pred noć su se zvukovi mijenjali kad bi iz svojih skrovišta ispuzala noćna stvorenja. U krevet bi išla kad je bila sigurna da je njen muž već zaspao na kauču i tu bi ga našla s knjigom ili novinama na prsima, napola rastvorenih usta. Hodala je tiho, preko njega prebacila pokrivač, popela se u sobu, i uvukla u krevet kao kakva životinja u brlog. Ustajala je u zoru i čim bi se odjenula i počešljala odlazila u radionicu. Palila bi svjetla i pred njom bi se ukazivali nedovršeni preparati, naručena lisičja krzna koja će se uskoro prodavati u trgovinama u okolnim gradovima i naposljetku će ih svijene oko vrata nositi gradske gospođe. I ona ima nekoliko lisica u ormaru, ali ih nikad nije nosila. Brzo je zavoljela zanat preparatora, u početku je samo pratila što njen muž radi, i tada, dok je bio posvećen poslu, izgledao je odlučno, crte lica su mu bile strože nego inače, postajao je osoba sa strašću i fascinacijom u pogledu s kakvom je gledao i nju, i povremeno bi joj se javila misao da bi ga možda mogla zavoljeti, iako ne onako kako je voljela druge prije njega. Promatrala je kako s nevjerojatnom brzinom i vještinom guli kožu s lisica, vukova, zečeva, kuna, fazana, žuna, orlova… svega što bi mu došlo pod ruke. Koža na jednu, oguljeni leš na drugu stranu. Njih je mjerio precizno i zapisivao mjere, svaki milimetar je važan, kao u krojačkoj radnji, pa je kasnije poput najvještijeg skulptora pravio modele od žice, slame, vune, gline, pur pjene… Nije prošlo dugo i Marina se uključila u proces prepariranja. Položio je tek oderanu kožu lisice pred nju, stavio joj nož u ruku i nježnim, ali odlučnim pokretima pokazao kako da je očisti od komadića mesa i ostataka masnoće. Kad je kroz njene ruke prošlo desetak koža, postala je brza i pedantna, a kasnije joj je povjerio i druge poslove – pranje perja i krzna, štavljenje kože, šivanje… Sve što je činila, bilo je bez greške.
– Zlatne su ti ruke.
Zabio je veliku iglu u krzno, prišao joj i okrenuo je prema prozoru, prema onoj slaboj svjetlosti što se uspijevala probiti kroz granje i lišće. Promatrao ju je onako kako je inače promatrao glave tek ustrijeljenih životinja, kada više nisu pružale otpor, a smrt im još uvijek nije narušila ljepotu, oči su im još uvijek sijale kao da su u trku sred šume. Malo koji je čovjek lijep poput životinje, ali ona je bila takva – čista, vitka i blistava. Dok ju nije sreo, nije se ozbiljno zainteresirao za neku ženu, bar ne toliko da bi dijelio postelju s njom. A ona… Ona je pod rukama bila onakvom kakvom ju je zamišljao i želio – istovremeno čvrsta i podatna, list mimoze, crni sljez. Razodijevao ju je usred bijela dana, kad je u sobi bilo najviše svjetla, promatrao ju i vršcima prstiju opisivao linije tijela – okrugle grudi, tamne bradavice, povlačio jagodicama po stomaku, oko pupka, preko bokova do gustog, najfinijeg krzna. Legao bi na krevet, napet poput strijele i čekao da se smjesti na njemu. Tu se pretvarala u vješticu, šumsku vilu. Takvu ženu u selu nitko nije imao, znao je da je drugačija od trenutka kad je prvi put s njom progovorio.
Rijeka je taj dan bila crvena i ljudi su vikali:
– Plijen! Plijen!
Čula ih je iz dvorišta, bacila kukuruz iz ruku i s kantom u ruci pojurila prema selu. S brda je vidjela ljude kako trče preko polja prema rijeci koju odatle nije mogla vidjeti od niza vrba koje su rasle uz rubove obale. Trčala je što je mogla brže, na nekoliko trenutaka se našla u tami šumskog pojasa, kao da je nekim nesretnim slučajem pala u rupu pa se u času izvukla i dospjela na prašnjavu seosku cestu. Žurila je prema putu koji vodi do polja, gledajući pred sebe kao da oko nje nema ljudi, trčala je preko beskrajnih strništa koja će uskoro, čim padne prva jesenja kiša, pocrnjeti i strunuti. Osjećala je njihovu oštrinu kroz tanku gumu na opancima, na golim nogama gustu prašinu što je unedogled izbijala iz zemlje. Haljina više nije bila crna, nego žuta kao da je o nju obrisala ruke prašnjave od kukuruznog brašna. U polju se huk Bosne miješao s glasovima ljudi koji su se nadvikivali i smijali. Na obali je osjetila hladnoću koja je vječito izbijala iz rijeke. Bila je crvena, iz smeđe se preobrazila u krvavu kao da je netko rasjekao venu. To bi se događalo povremeno, nikad s najavom, kad bi se iz Željezare u rijeku puštale otpadne vode, i riba bi u času na leđima isplivala na površinu. Izula je opanke, zadigla rub haljine, zataknula ga za pojas i zagazila u hladnu vodu. Dok je stajala u rijeci namjestila je kantu i u nju skupila ribu, do vrha punu. Izvukla ju je na obalu i izlila višak vode da joj bude lakše nositi je. Navukla je opanke, spustila rub namočene haljine i krenula natrag, ovaj put polako, vukući kantu za sobom. Sad joj se prašina lijepila još jače za mokre opanke, za noge, za haljinu. Unatoč suncu bilo joj je hladno, u zraku se osjećala jesen, sa šume će se uskoro na dolinu spustiti guste magle koje neće otići do kasnog proljeća. Čim je s polja kročila na cestu začula je konjska kola i maknula se na rub da ih propusti, ali su se zaustavila. Podigla je pogled prema muškarcu sa šeširom na glavi. Znala je tko je. Znao je i on tko je Marina. Je li uopće bilo nekoga u selima naokolo da nije čuo za Marinu? Nije dao da ga smete njezin pogled:
– Ajd’ popni se…
Konji su bili crni, leđa su im se presijavala na suncu kao razlivena voda i svidjeli su joj se više nego muškarac na kolima. Kuća joj je bila blizu, ali ipak… Najprije je nabacila kantu na kola pa se i sama popela i ostala stajati za čas kao da oklijeva.
– Sjedi kraj mene.
Sjela je i on je rekao:
– Otrovat ćeš se od te ribe.
– Nisam dosad, neću ni sad.
Udario je uzdama i kola su krenula, podižući za sobom sve više prašine. Poskakivala su po izrovanoj cesti, a on je koristio svaki trenutak da joj izbliza vidi lice, i svaki put kad bi je pogledao bila je drugačija nego trenutak ranije.
– Bi li otišla odavde?
Marina se okrenula i pogledala ga na trenutak pa skrenula pogled.
– Nemam gdje.
– Bi li otišla, pitam.
Odgovorila je gledajući pred sebe:
– Bi.
Udario je uzdama i kola su požurila, zašla u šumski pojas, i na trenutak mu se učinilo da su sami u zatvorenoj, zamračenoj sobi, i na tu je pomisao odgovorilo njegovo cijelo tijelo. I prije nego što je očekivao, kola su izašla na čistinu, nadomak dvorišta. Ustala je i skočila s kola, a on je uzeo kantu i dodao joj.
– Ja sam Marina.
Nasmijao se…
– Znam. Znaš i ti ko sam ja. Doću po tebe prije zime.
– Po mene?!
– Baš po tebe.
Najprije je krenula preko dvorišta bez riječi pa se na pola puta do kuće okrenula, nasmijala i rekla:
– Dođi.
Podigao je malo šešir u znak pozdrava pa okrenuo kola i spustio se na cestu, a Marina nestala u kući.
