Gabrijela Rukelj Kraškovič: U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća,
OceanMore, Zagreb 2025.
Čuda se događaju i treba vjerovati u njih. Val poetizacije romaneskne forme u hrvatskoj književnosti u posljednja dva desetljeća stigao je do svog vrhunca; teško je zamisliti da se nakon predmetnog romana može pojaviti išta bolje. Dubina dojma, osjećaj ispunjenosti, užitak u tekstu, sreća i zadovoljstvo nakon pročitanog prvog romana nepoznate autorice događa se vrlo, vrlo rijetko ili se uopće ne događa. Poetski je slog romaneskne forme ovim djelom konačno pokazao da je moćna formula visoke umjetničke vrijednosti i važan dobitak za novu/mladu hrvatsku prozu. Romani kojima je epskost temeljna kvaliteta postigli su u istom razdoblju u djelima Miljenka Jergovića, Zorana Ferića, Slobodana Šnajdera i Kristiana Novaka svoju ovjerenu legitimaciju, ali se poetsko-asocijativni algoritam ove protejske vrste dugo „tražio“ u različitim pripovjednim premazima, s promjenjivim uspjehom… od Ivice Prtenjače, Damira Karakaša, Luke Bekavca, Magdalene Blažević… do, zaključno, slikarice Gabrijele Rukelj Kraškovič. Kritički hvalospjevi i oduševljenje njenim prvijencem nepodijeljeno traju još uvijek. Njezin je pristup pripovijedanju obilježen trima značajkama: kompozicijskom kratkoćom forme = fragmentarnost, fikcionalizacijom vlastita života = autofikcija i emotivnom neposrednošć u= konfesionalnost. Drukčije: pred nama je priča o autoričinu životu ispričana u kratkim rezovima, minijaturama sjećanja, dojmova i poruka o vlastitu životu tako da granica između Ja-pripovjedača/lika i autorice nije nimalo skrivena ili pripovjednim strategijama zamućena, a sve kako bi se postigla neposredna i autentična ispovijed autobiografskog subjekta, pri čemu su introspekcija i katarza, odnosno moguće oslobađanje od tereta prošlosti i emocionalne boli, očekivane „sretne“ posljedice ogoljenog uvida u sama sebe. Ne možemo suditi je li se to doista dogodilo autorici, ali čitateljima, koji su svjedoci jednog raspadnutog obiteljskog svijeta i pokušaja ponovne uspostave kontrole nad vlastitim životom – kakav god on bio „zahvaljujući“ autoričinoj svijesti i spoznaji da živi drukčije od mnogih svojih vršnjaka, uz preživljavanje gadne bolesti i uspješnog pokušaja osamostaljivanja, uz njezin jak i analitički karakter koji dobro razumije ljudsku narav… dakle, u čitateljima se, barem sam ja tako osjetio nakon pročitane zadnje stranice, dolazi do suosjećanja s autoričinim mukama (ponegdje je krajnje bolno čitati njezina iskustva s udomiteljskom majkom i pravom majkom ili ocem), ali i do konačnog zadovoljstva što je bolest pobijeđena, što autorica nastavlja dalje u život, čini se još jača i spremnija nego prije. Zato su njezini retci ogledalo samopomoći koja se širi radijalno na sve strane, čineći od čitatelja nešto poput psihoterapijske grupe koja tiho, šutljivo, iz offa, prati, sluša, osjeća i pamti kako je život tanka crta u sudbinskoj raspodjeli nenamjernih prilika, društvenih pozicija, obiteljskih okolnosti, a u temelju stoji ona fluidna, neuhvatljiva i nedokučiva sastavnica – ima li sreće ili nema, i tko to tako relativistički ravna svijetom da naposljetku prevagne ona narodna u koju – da li fatalistički? – vjeruje i autorica, pa ju osamostaljuje u zaseban fragment-motto: danas jesmo, sutra nismo. Drukčije: netko cijeli život jede zlatnom žlicom, a netko prolazi kroz muke i nevolje različite vrste od rođenja do smrti. Bez popusta. Nepravedno.
Kako to već jest u poetskom romanu autofikcionalnog tipa, ovdje fragmenti kao izabrani istrišci iz autoričina života ne slijede strogu kronologiju, već su mozaično složeni prema ritmu njezina sjećanja i/ili slikama koje se bilježe tako da u čitatelja postignu recepcijski odmak, neku vrstu mentalne pauze i usporeni moment spoznaje i razmišljanja. Što to znači? Nakon što su se zaredali fragmenti u kojima pripovjedačica i autorica Gabi iznosi u manjem ili većem opsegu izmjenu materijalnih događaja (netko je došao, netko je otišao, nekoga je susrela, negdje je bila, nešto je vidjela i doživjela…), ali ne bez ironizirajućih ili humorističnih pozlata u vidu „brzih“ komentara, dolazi do kratkih stanki u formi osamostaljenih sintagmi ili dijelova rečenica kao zasebnih kompozicijskih cjelina kojima se ono prethodno izrečeno želi dodatno podcrtati, markirati, prevrednovati, resemantizirati… U dijelovima u kojima do izražaja dolazi taj nadsloj mentalnog i autospoznajnog komentara, odvaja se ono činjenično, autobiografsko Ja od fiktivnog, doživljajnog Ja. I tako ide cijelim pripovjednim ulančavanjem epizoda/fragmenata/fraktala. U tome smislu posrijedi je pomno razrađena arhitektonika, kompozicija koja pažljivo dozira i stupnjevito razdvaja osi događajnice od osi doživljajnice, a to je ono što bi se u ruskom formalizmu podijelilo između fabule (što se zapravo dogodilo) i sižea (specifičan raspored događaja u autorskoj izvedbi), s tim da su sižeu onda dodani sadržaji autoričine asocijativne/analitičke igre. Mreža suodnosa između tvarnoga i dodanoga čini zasebnu i začudnu pripovjedno-(s)misaonu napetost iz koje nastaje snažna emocionalna, gotovo religiozna povezanost čitatelja i autoričine ispovijedi: to je neka vrsta javno-partnerskog ugovora da je sve ono što vam govorim, dragi čitatelju, činjenično, iskreno, proživljeno i zauvijek zarobljeno u mome iskustvu. Dakako, snaga percepcije i recepcije autoričinih poruka i pouka ostaje čitateljski individualna, ali sumnjam da će biti onih koje njezini retci neće emotivno pokrenuti i odvesti na put u kojem nakon svjedočenja jednoj sudbini dolazi do naknadnog, možebitno višednevnog razmišljanja i još izraženijeg stupnja empatije i razumijevanja ljudskog života. Zato ovaj neobični roman svojim konstrukcijskim škarama uvjerljivo reže i kroji autoričinu životnu priču pogađajući u srce tame i malih radosti, u srce one iste zvijeri koja nam svima prijeti i olakšava, a zove se: život. (Upravo su „škare“ termin indikator kojim prizivamo autoričin višekratni spomen „krhotinskog“ autobiografskog romana Irene Vrkljan Svila, škare kao neposredan poticaj, stvaralački uzor). Izlažući hrabro svoje srce pred oči javnosti, a snaga joj leži u „pripitomljenoj autobiografičnosti“ (drugo ime za autofikciju), Gabi je putokaz svima nama – kako se boriti s teškim životnim izazovima da bi se pobijedilo i nastavilo dalje, kako nositi svoj križ a ne slomiti se pod njim, kako (p)ostati vjernik religije života nadajući se da ipak postoji viša sila koja je naposljetku tu negdje i svagdje (za mnoge je to upravo Bog), oko nas, a mi je možda nikada ili sasvim rijetko prepoznajemo i utječemo joj se uglavnom nespremni na njezino postojanje, stalno u sumnji, u propitivanju. Zato je ovo knjiga nade i povjerenja u čovjeka, makar taj čovjek bio upravo onaj koji se skriva iza naših „mrskih Ja“; zato je ovo knjiga osobne vjere u božansko prisustvo izvan tamjana crkve i kičastih reprodukcija.
U predmetnim zapisima najvažniji je odnos što ga autorica uspostavlja sa svojom nadomjesnom majkom, udomiteljicom od najranijih dana, koja se naziva „majkom“, dok se biološku majku naziva „pravom majkom“. Druga ju je samo rodila, pa kako nije bila u stanju voditi brigu o djetetu (alkoholizam, psihičko stanje), Gabi je odrasla i odgojena kod druge majke i oca, pokazat će se s vremenom – također ljudi čija veza nije bila funkcionalna, ali je prema van izgledala posve suprotno: zaglađena malograđanštinom prepunoj obzira i strepnji „što će ljudi reći“. Autorica u svojim intimnim izvještajima opisuje mučnu atmosferu odrastanja, naporne kritike i dociranja majke, navike i ponašanje svojih roditelja koje je doista tako i doživljavala (uostalom, cijelu knjigu i posvećuje uspomeni na svoju zamjensku majku). U njoj se od najranijih dana javlja otpor, nepristajanje na diktat, žudnja i potraga za vlastitom slobodom izbora bez nametnutih uvjeta i okvira. Otud i metaforika „kuće s cvijećem“, kako naziva njihov zajednički dom, koji iza šarenila boja i živahne flore skriva površnost, plitkoću i život bez svojstava, gdje žena ne voli svoga supruga, ali ga trpi jer joj „ipak“ nije odvratan, gdje se bolje čaše i tanjuri čuvaju „kad netko dođe“, gdje se živi za vrijeme koje nikad neće osvanuti, a pritom se emotivno trpi, niti ne pomišljajući da možda postoji nešto drugo i drukčije, nešto bolje i ljudskije, nešto srdačnije i iskrenije. Gabi istinski prezire tu cvjetnu i lažnu kulisu života na periferiji u svakom smislu, a najgora je periferija srca, tvrdog i zamrznutog, udaljenog i ranjenog… Umjesto tamnocrvenih karanfila i božura, čiju lirsko-likovnu-emotivnu čistoću autorica priziva, u toj nametnutoj kući cvjeta i raste plastično cvijeće, a u vrtu caruju tegle u obliku bijelih labudova umjesto patuljaka. Autoričin odgoj nastao je i narastao nekom vrstom minus-postupka: raditi i osjećati onako kako se nije radilo i osjećalo u „kući s cvijećem“, a kada je potrebno, i zaoštriti stvari do sukoba. Gabi se nikada nije sviđalo sve što je pretjerano, nametnuto, zadano, prostituirano boljim običajima i navikama osrednjosti… tako i inzistiranje na praktičnom vjerskom životu, iako na nekoliko mjesta u zapisima svjedoči da je vjernica, ali na njezin, „mekši“ način uz istodobno ironično i prezirno nabrajanje koliko je majka držala do prekobrojnih svetih slika u „kući s cvijećem“ (taj će naziv kod starijih čitatelja izazvati aluziju na „Kuću cvijeća“ u Beogradu gdje se nalazi Titova grobnica, što smisaono i nije daleko od kuće u kojoj je autorica odrasla: i udomiteljska kuća njene majke i oca bila je nešto poput grobnice, rupe u kojoj su živjeli ne-živi, udaljeni, nevoljeni ljudi): „Uvijek je bila prisutna nelagoda, panika, u savršeno urednim životnim prostorima. // Kuće u kojima je bilo mnogo raznovrsnog cvijeća (…) // U tim kućama// Nikada // Ništa // Nije // Bilo u redu.“
Ako je život s dotiranim roditeljima bio cjeloživotna, obvezujuća trauma, pa makar Gabi i osjećala izvjesni dodir zahvalnosti i ljubavi prema udomiteljskim roditeljima, a on već postoji i zbog toga što joj se u vidu prešutnoga otpora nametao neki drugi život kad bude tako zbrinuta mirno navršila 18 – majku i oca napušta sa svoje 23 godine i počinje živjeti sama – dodatna je trauma gurnula autoricu u bezdan borbe za opstanak, u strah i bolnu strepnju. Dijagnoza raka dojke, mučni prolazak kroz neizvjesnu avanturu liječenja, spoznaja ljudske bijede i krhkosti, a iz toga onda i čvrstoća karaktera i vjera da će biti bolje… tematska su okosnica drugog najvažnijeg dijela zapisâ. Tjeskoba življenja u „kući s cvijećem“ odmijenjena je tjeskobom teške bolesti, zatim susreti s nestabilnom naravi „prave majke“, njezina smrt kao i smrt polupostojećeg „pravoga oca“… iz redaka u redak, iz fragmenta u fragment, čitatelj se iskreno zapita kako to sve može podnijeti čovjek, tu navalu nevolja i nesretnih nizova, taj život skrojen da po mjeri prepreka i zebnji stalno stavlja na kušnju ono ljudsko u nama, kako to može podnijeti mlada žena čije je sidro oduvijek moralo biti samo u njoj, s posve malo pomoći sa strane, onoliko koliko je nužno da se ne prijeđe crta očaja i bacanje s desetog kata. To ostaje na svakome od nas, hoćemo li se upustiti u pronalazak odgovora…
Izvan cehovskih podjela i podvala, ova autentična proza visoke estetske vrijednosti tek čeka svoju recepciju, bez obzira što i dosad nije prošla nezamijećeno. Njezina će vrijednost s vremenom samo rasti. Dokaz kako istinska umjetnost nastaje iz iskrenog nadahnuća, bez ulagivačkih potpora lijevo i desno, bez nadmetanja i samohvale u kojekakvim medijskim trabantima, pljuska našim umišljenim i dežurnim književnim zvijezdama kojima je samo do nagrada i samopromocije, kojima je književnost postala posao, navika, dosada… Doduše, neke će nagrade autorica ove začudne, hrabre knjige vjerojatno i dobiti, ako se to uopće više i smatra nekim pokrićem vrijednosti u zemlji s osamdesetak književnih nagrada.
Siguran sam da će autorica uvijek ostati slobodna. Kojekakvog cvijeća, do drača, u vrtu ima i previše.
