(Ulomak iz knjige haibuna naslovljene Raskrižja i putokazi)
NARODNI HEROJ
Oštri zube
na podnevnu zvizdanu
– toplinski val.
Ljeto je i vrućine su iz dana u dan sve žešće. Ljudi spavaju na balkonima, a tijekom noći sva su vrata i prozori širom otvoreni ne bi li se stvorilo barem malo propuha, ne bi li se taj ustajali, kao melasa gusti zrak barem malo pokrenulo.
Stanovali su u istoj zgradi u kojoj i moji roditelji. On je bio novinar, a ona neka politička djelatnica u partiji temeljem svoje ratne biografije – iz onoga rata od prije gotovo jednog stoljeća. Ni on, ni ona više nisu živi, a i ovo što ovdje zapisujem dogodilo se prije više desetljeća.
Nedjeljom bi im u posjet dolazila kći s unukom, kojega je baka obožavala i često s njim odlazila u šetnje, na sladoled, u kino. I toga dana vraćali su se iz jedne takve šetnje, kročeći nekoliko koraka preda mnom. U jednome trenutku dječak je kroz otvoren prozor nekog prizemnog stana ugledao na zidu sliku Raspetoga.
– Baka, ko je taj striček? – progovorila je dječja znatiželja.
Nastala je trudna šutnja puna iščekivanja. Naćulio sam uši znatiželjan čuti odgovor.
Nakon oduže stanke, baka je napokon protisnula:
– Ma, to ti je jedan narodni heroj!
Tiha ljetna noć
– slušam usnuli grad kako diše.
VETERAN
Kanta za smeće –
s’jedi starac prebire.
Vire tek noge.
Viđao sam ga često u kvartu u kojem živim. Znao bi gurati kolica iz nekog supermarketa natovarena plastičnim vrećama prepunim PET ambalaže. Debelom, čvrstom plastikom omotao je i poderane, iznošene cipele. Kosa mu je bila u prosjedim dreadlocksima, nokti na rukama crni i neobrezani. Ljudi na ulici su ga se klonili i često bi, ugledavši ga kako ide niz ulicu sa svojim kolicima, prelazili na drugu stranu. Zapamtio sam ga po tome što je i u najtoplijim danima ljeta bio odjeven kao da je ciča zima. Na nekoliko slojeva majica, košulja i prsluka navukao je još i maskirnu vjetrovku s insignijama I. Gardijske brigade „Tigrovi“. Vlasnik obližnje pekare, koji mu je redovito davao neprodani kruh, rekao mi je jednom zgodom da mu je ime Zvonimir i da je doista veteran Domovinskog rata.
Toga sam dana, vraćajući se s placa, sjedio u mojem omiljenom kafiću i pijuckao kolu, kada je došao i sjeo za stol do mojega. Neka žena sa desetogodišnjim sinčićem, ustala je, pokupila svoju kavu i sinčićev sok, i prešla za stol na drugom kraju terase kafića. Kratko nakon toga pojavio se konobar i zatražio od Zvonimira da napusti kafić.
Prije nego što ću platiti svoje piće i otići, čuo sam i sljedeći razgovor nepoznate gospođe i njezina sina.
– Mama, ‘ko je taj gospon?
– On ti je jedan veteran iz rata koji je bil prije nek si se ti rodil.
– A, zakaj ga je konobar poteral?
– Pa, si videl kak zgleda! Sigurno spi negdi na cesti, il’ u kakvom haustoru!
– A, kaj je on tak siromašan da ni kuće nema…?
Odgovor na posljednje pitanje nisam čuo. Bio sam već odmaknuo niz ulicu.
Vlažni snijeg
prekrio smetlište
– al’ ne zadugo.
OTAC 1
foto album –
je li taj mladić moj
pokojni otac?
Otac Zvonimir umro je naglo, nenadano! I umro je prerano u šezdeset i prvoj godini. Njegova nas je smrt sve zatekla – mene u tuđini – pa nismo stigli ni crninu pripremiti! Sjećam se, drhturio sam na ispraćaju, u posuđenom baloneru, a vani mrzla veljača.
Još mi se jedna slika vraća s upornošću morskog valovlja.
U jednome trenutku pred lijes s očevim tijelom stupio je gospodin s ukočenom desnom nogom, naš susjed i poznati hrvatski proljećarac, stavio ruku na srce i duboko se naklonio očevoj sjeni.
Za života bio je otac velik čovjek. Samozatajan, ali velik.
I danas nâs, brata i mene, oni koji su ga poznavali, znaju nazvati „Zvonkovim sinovima“!
u bratovu vrtu
sa stare jabuke
dva ploda pala
Na godišnjicu njegove smrti donosim na grob, u kojem je sada i majka, cvjetni aranžman, izgovaram u sebi Očenaš i opet oćutim onaj isti mrzli drhtaj što me prožimao na dan njegova ispraćaja. A bilo je to prije četiri desetljeća.
Hladno je i dan se bliži kraju – Hineni!
BIO SAM NJEGOV POSLJEDNJI STUDENT
Na današnji dan 1977. godine napustio nas je Ivo Hergešić, hrvatski povjesničar književnosti, književni kritičar, filmski kritičar, kazališni kritičar, teoretičar, teatrolog, prevoditelj, novinar, esejist i diplomat. Utemeljio je 1956. godine Odsjek komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Dvadesetak godina poslije, bit ću mu posljednji student. Znam, ova tvrdnja zvuči gotovo nevjerojatno i pomalo preuzetno.
No, bilo je doista tako.
Pri kraju mojega studija komparativne književnosti, nekom čudnom ironijom slučajnosti, predavanja profesora Hergešića bila su raspoređena u legendarnu sedmicu, najveću dvoranu Filozofskog fakulteta. No, na ta predavanja ne bi dolazio nitko osim mene. Nerijetko bi stoga profesor predložio da odemo u njegov kabinet gdje bi mi održao predavanje, koje je počesto bilo sličnije razgovoru dvojice kolega.
Iz tih dana prisjećam se još jednog tužnog događaja, također povezanog s već rečenom dvoranom broj 7. Kada je odlazio u mirovinu, u toj je dvorani bio organiziran oproštaj. Tom zgodom ondje se okupio lijep broj njegovih kolega, suradnika i studenata. U trenutku kada se okupljenom skupu obratio profesor Hergešić, jedna kolegica studentica, koja je sjedila iza mene, dotaknula mi je rame i upitala: “Tko je taj frajer?”
Premda nisam siguran, pretpostavljam da se u ovoj kratkoj bilješci negdje krije i nekakva poruka. Znam tek da se i danas, nekoliko desetljeća poslije, s radošću i sjetom prisjećam svojega profesora kojem sam, eto, bio posljednji student…
Kraj jezera
sjedoh i zaplakah
– jesenji suton.
PREDSJEDNIK
Prvog hrvatskog predsjednika, doktora Tuđmana, sreo sam igrom okolnosti još za mojih gimnazijskih dana. Tada sam se, naime, intenzivno družio s dvije godine mlađom školskom kolegicom Nevenkom Tuđman, ili Sekom, kako su je doma zvali. Jedne večeri u njihovu domu u Nazorovoj, u prostoriju u kojoj smo bili Seka i ja, ušao je njezin otac, stasit muškarac mrka pogleda. Razmijenili smo samo nekoliko uobičajenih, kurtoaznih rečenica, a ja se sjećam da me tada njegov mrki pogled iza naočala debelih, tamnih okvira pomalo zatekao i preplašio. Tom sam prigodom, ako me sjećanje ne vara, upoznao i Sekinu majku te brata Stjepana. Bilo je to davnih šezdesetih godina prošloga stoljeća.
S doktorom Tuđmanom ponovo ću se sresti dvadeset i nešto godina poslije, kratko prije prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj – taj put službeno! Naime, tada sam, već kao novinar BBC-ja, pratio prve slobodne izbore u Hrvatskoj. Sreli smo se u HDZ-ovoj baraci u Savskoj ulici 16 gdje sam došao snimiti intervju s doktorom Tuđmanom. Nakon, službenog intervjua, ostali smo još neko vrijeme u neformalnom razgovoru tijekom kojega mi je rekao kako bismo mi Hrvati na BBC-ju trebali nešto napraviti da se tadašnje jugoslavensko uredništvo razdvoji na hrvatsko i srpsko. Odgovorio sam mu da mi na tome radimo već nekoliko godina. Zadovoljno me potapšao po ramenu i dodao: “Samo tako i nastavite!” U tome je trenutku u prostoriju u kojoj smo razgovarali ušao Vladimir Šeks, a doktor Tuđman me predstavio riječima: “Vlado, ovo je jedan tvoj landsman, Đuretić!”
Tom sam prigodom, sjećam se, obavio u Zagrebu razgovore s još nekim prvacima oporbenih i tada još uvijek vladajuće stranke, ali posebno pamtim da mi je doktorica Savka Dapčević Kučar, iz meni posve nejasnih i neobjašnjivih razloga, odbila dati intervju.
Koju godinu kasnije Jugoslavensko uredništvo BBC-ja razdvojit će se na hrvatsko i srpsko uredništvo! A, novi, prvi hrvatski predsjednik, doktor Franjo Tuđman, godine 1998. potpisat će odluku o dodjeli Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića, koji će mi biti uručen nakon mojega definitivnog povratka u zavičaj – sada samostalnu i neovisnu državu Hrvatsku!
prvi leptiru
kakvu poruku nosiš
ovog proljeća?
PJESNIK
Potkraj 2024. godine prijatelj me podsjetio da je od moje prve zbirke pripovijedaka prošlo pola stoljeća i da bi možda bilo vrijeme objaviti drugo, jubilarno izdanje. Ja poslušao savjet i već sljedeće godine to i učinio. Bilo je to u mjesecu prosincu, istom mjesecu kada nas je sedam godina ranije napustio moj drugi veliki prijatelj, pjesnik Jakša Fiamengo, čovjek koji je izrekao jednu od najljepših rečenica o mojoj prvoj zbirci priča. Jednom mi je u prostorijama Društva hrvatskih književnika, gdje bi se sretali povremeno kada bi Jakša došao iz Splita u Zagreb, rekao i sljedeće: “Ja kad god u Splitu u nekoj knjižari naiđem na tvoju zbirku, kupim po nekoliko primjeraka pa ih darujem prijateljima!”
Vječna svjetlost svijetlila mu!
želiš li me sresti
popni se na brdo
– ja sam oblak
BRAT
Na putu bratu
djevojčica maše
proljeću i meni.
Razgovarao s bratom o burnim raspravama koje je ponovo izazvao u hrvatskoj javnosti svojim televizijskim programima. Već neko vrijeme njegova „Zagrebačka panorama“ predmet je burnih razgovora. Ovaj put ne samo da je načinio medijski sjajan program, što mu svi priznaju (štoviše, govore o povijesnom trenutku hrvatske televizije, a kritika bilježi sve same hvalospjeve), nego je prvi put u Hrvatskoj, otkako su komunisti na vlasti, gledateljima televizije zaželjen „sretan Božić“. To je, dakako, izazvalo istočasne prosvjede „pravovjernih“. No, čini se da mu ništa ne mogu: postao je medijska zvijezda. Ima u tome i nečega dobroga, jer ga gledateljstvo, javnost, traži. Čim ga nema stanovito vrijeme na malim ekranima, gradom počinju kolati glasine da je „Đuretić opet na ledu“. Na ulici ga prepoznaju sasvim nepoznati ljudi, zaustavljaju nas u šetnji, izražavaju mu zahvalnost i čestitaju na odličnim programima. Nisam siguran, ali čini mi se da se to u nas nikada prije nije događalo. Ljudi bi prije prepoznavali glumce iz neke TV serije ili drame, ali oni su uvijek bili „drugi svijet“. Velimir je „njihov“, dio je puka, čovjek koji govori o njihovim problemima, boljkama, pritužbama. Zato se ne ustežu da mu priđu na ulici i stisnu ruku, puni zahvalnosti i divljenja. No, ima to i svojih opasnosti. Kolektivno je pamćenje kratkotrajno. S obzirom na to u kakvim vremenima živimo, pitam se koliko će vremena proteći prije nego što se pojavi neka ljubomorna budala koja će mu pokušati skinuti glavu, kako bi sebi priskrbila koji politički poen.
U bratovu domu
okićena jelka
– veseli i psi.
04. KOLOVOZA
Svake godine na današnji dan prisjetim se toga jutra prije mnogo godina. Bio sam u uredništvu BBC-ja u noćnoj smjeni, kada je negdje oko tri sata ujutro zazvonio telefon. Znao sam da to može biti samo netko iz uredništva vijesti. Iz podignute slušalice začuo se pomalo umoran i prepukao glas dežurnog urednika koji mi je kratko priopćio da kroz jedan sat u Hrvatskoj počinje vojno-redarstvena operacija Oluja. Jedva sam se suzdržao da ne pokažem svoje oduševljenje, ali i iznenađenje činjenicom da je netko na BBC-ju znao za početak operacije Oluja i prije nego što je ona krenula. Bilo kako bilo, pripremio sam i odradio jutarnju emisiju u šest sati ujutro s najnovijim vijestima o Oluji. Došavši kući nešto prije sedam sati, premda sam upravo bio završio iscrpljujuću smjenu od četrnaest sati, nisam mogao usnuti. Prepun adrenalina i ushita, molio sam se za dečke koji su krenuli u oslobađanje domovine. Danas ću to učiniti opet… ovaj put za one koji se prije toliko godina nisu vratili svojim domovima!
bjesni rat
a trešnje ipak
cvjetaju
STAROST
Bližim se godinama kada je umrla majka. Otac je bio mnogo mlađi kad nas je napustio. Moja žena isto tako.
– Jebote, kak’ smo mi stari! – uzdiše prijatelj dok u kafiću ispijamo bezalkoholna piva.
Veli da je nedavno bio na pregledu kod liječnika i da mu je krvna slika kao u tinejdžera, ali da će morati napraviti rentgen pluća, jer osjeća neki pritisak i teško mu se popeti stepeništem u stan na petom katu.
– Pa, čovječe, bližimo se osamdesetoj! Što se čudiš!? – protisnem i dodajem – Ja se vozim liftom i na prvi!
Dva sata poslije svjesno sam izbjegao lift. Otključavajući vrata stana samo sam uzdahnuo: „E, starosti i Bogu si teška!“
Oprosti, brodaru,
al’ danas mi se ne ide
na taj dalek put.
PRIJE NOVOGA RATA
Ljetni krijes –
iz plamena iskaču
Domaći.
Boli me širina i monumentalnost Slika s izložbe Musorgskoga. A tu su još i Glinkin Ruslan i Ljudmila te violinski koncert u D-duru Iljiča Čajkovskog. Sve je prepuno dubokih, sjenovitih, slavenskih lesova, rusalki, vilenjaka. Poslije se predajemo Černobogu na pustoj gori i svim duhovima mraka. Gotovo nesvjesno uspoređujem Musorgskog s Blakeom. Bludim nepreglednim ravnicama slavonskim, utapam se u žutilu žitnih polja. Izgovaram u sebi čarobne riječi: jorgovan, sunce, rijeka, ravnica, jablanovi… bojeći se da me netko ne prozre, da ne dokuči bol što mi se šćućurio na grudima. Samo se zlatni stubovi glazbe uzdižu nezadrživo, visoko, gradeći Velika vrata kijevska.
Kijevsko jutro –
prije eksplozija
pjesma kosa.
