(ulomak iz romana)
Želimir je vatom namočenom u konjak čistio porezotine na Sebinom licu. Seba je sa stola dohvatio kutiju u kojoj je ostala samo još jedna cigareta. Pripalio ju je.
„Ne kužim šta ti je to trebalo“, Želimir je novu vatu umočio u čašu s konjakom. „Jel’ to dio obreda? Nešto što je trebalo napravit’ u zelenoj zgradi?“
„Na neki način i je.“
„Žrtvovanje vlastite krvi?“
„Tako je.“
„Zašto se onda Mina toliko uplašila?“
„Očito ne voli žrtvovat’ vlastitu krv.“
„Nego čiju?“
„Na primjer krv bivšeg muža, ljubavnika… Pa, evo, na kraju i moju.“
„Nije baš da te najbolje kužim.“
„Ma, briga te. Noćas si ionako jedino ti dobro prošao. Našao si u mojoj garaži tu knjigu koju si toliko želio.“
„Bome jesam. Prije neki dan onaj Grobenski mi je posudio Malj za vještice za kojim sam isto dugo tragao… A onda noćas kod tebe nađem Nastanak Doktora Faustusa. U toj knjizi Thomas Mann navodi sve knjige koje su mu služile za pisanje romane Doktor Faustus. Ne bih se čudio da se na tom popisu nađe i Malj za vještice. Ne znam iz koje bi druge knjige uzimao građu za ono ključno poglavlje u kojem njegov kompozitor prodaje dušu vragu. To je pravi umjetnik, čak je i vlasitu dušu spreman prodat’ za umjetnost.“
„Onda si i ti pravi umjetnik“, Seba je uzeo vatu iz Želimirove ruke i sam nastavio čistiti rane na licu.
„Kako to misliš?“
„Pa i ti si noćas bio spreman prodat’ dušu vragu da bi zauzvrat mogao vidjet’ svog mrtvog starog, razgovarat s njim. To bi onda poslije opisao u nekoj svojoj knjizi u kojoj bi pokušao parirati Thomasu Mannu, jel’ tako?“
Želimir se lecnuo.
„Nisam baš mislio prodat’ dušu… Šta svako dozivanje duhova podrazumijeva prodaju duše vragu?“
„Nisu te to učili na vjeronauku? Pretpostavljam da si išao na vjeronauk, tako mi djeluješ…“
Želimir se umorno strovalio u fotelju.
„Da, išao sam na vjeronauk. I na krizmu… I, da, sjećam se da nam je kapelan govorio da nikako ne smijemo dozivat’ duhove. Ne sjećam se više zašto je točno rekao da ne smijemo… Sjećam se samo da nam je navodio primjer neke cure koja je dozivala duhove i poslije poludila. Ili postala opsjednuta. Tako nešto…“
„Eto. Postala opsjednuta. Što znači da se đavo naselio u njoj, uzeo joj dušu.“
„Jel’ i tvoju uzeo dok si se družio s Aleksandrom Millesom i razmjenjivao crne ruže s ekipom?“
„Čini se da je. Pa pogledaj me…“ Seba je okrenuo prema Želimiru svoje izrezano lice.
„A Mina? Jel’ i ona svoju prodala?“
„Nije imala šta prodat’. Milles je tvrdio da žene nemaju dušu. Đavo se oko njih ne treba nešto posebno trudit’. Žene su mu uvijek pri ruci.“
„Mina je spomenula da je Milles peder.“
„Pusti ti šta je ona spomenula.“
Nakon što je Mina prije petnaestak minuta izletjela iz stana bez da se, nakon svega što su te noći prošli , pozdravila s njim, Seba mu je rekao da je to tipično za nju – muški su joj dobri samo kad joj nešto trebaju, makar da joj popune vrijeme kad ne želi biti sama. Čim procijeni da od njih više ne može dobiti ono što ona misli da joj je potrebno, odlazi bez pozdrava. Sad, nakon što ga je Želimir podsjetio da je Millesa nazvala pederom, nastavio je sipati po njoj drvlje i kamenje. Rekao je i to da je, uza svu svoju inteligenciju, zapravo jebeno glupa jer na kraju sve ispadne na njezinu štetu. Tako je i muža izgubila. Živjeli su u njegovoj kući na Šalati. On je trgovao skupocjenim vinima. Počela ga je varati s nekim gitaristom kojeg je upoznala na nekoj promociji u knjižnici Bogdan Ogrizović u kojoj je bila zaposlena.
„Dovodila je tu budalu doma dok bi muž bio na putu. A taj je uvijek nekud putovao, prodavao vina. Uživala je pravit’ budalu i od tog ljubavnika i od muža. Samo da se sve vrti oko nje, samo da ona pravi neki kaos. Na kraju je izgubila i tog muža i ljubavnika. Nastala je neka mučna scena, i policija se morala umiješat’ u sve. Razbijeni prozori na kući, odvaljena vrata, probušene gume na autu, prijetnje smrću… Nakon sveg tog užasa muž je prodao tu kuću na Šalati u kojoj su živjeli.“
„Vidiš ti nju… Zbilja kao opsjednuta.“
„Opsjednuta ili ne, sad je završila u podstanarskom stanu u neboderu u Travnom. Onda je mene počela zivkat’ da joj obavljam sto stvari koje se njoj ne daju obavljat’. Isto tako me vozala, instruirala dok smo bili mladi. Samo me ona mogla nagovorit na tu debilariju…“
„Koju?“
„Da vas vodimo u zelenu zgradu“, Seba je zgužvao vatu, napravio od nje krvavo crvenu lopticu i ubacio je u praznu čašu na stolu, prilično precizno, bez da je i dotakla rubove.
„Ma, nek’ se jebe, nema šanse da joj se više ikad javim“, izgovorio je prilično ozbiljno.
„Njoj bi najbolje bilo da se nekako vrati tom bivšem mužu. Ipak imaju zajedno dijete“, rekao je Želimir.
„Njoj možda i bi, ali ne i njemu.“
„Ako je još uvijek voli…“
„Da, muški se znaju trajno zakačit’ za takve luđakinje. Ali on mi se ne čini takav tip, ipak je to racionalni vinar.“
„To ništa ne znači. Možda su im takvi malograđani najbolja roba“, rekao je Želimir.
Seba je ušutio. U koju kategoriju on spada? Bivši sotonist zaposlen u Pošti. To je tri koplja ispod malograđana. Nije ni čudo da se gadi Mini. Pa i bolje da joj se zgadio. Bolje i da joj izaziva gađenje nego da joj bude potrčko. Millesu ona nikad ne bi mogla prodavati svoja sranja o velikoj ljubavi. Milles je znao, kad ti žena govori o velikoj ljubavi to zapravo znači da od tebe hoće napraviti velikog roba. Naravno da su onda žene govorile za njega da je peder… Kao da mu čita misli, Želimir ga je upitao:
„Jel’ imaš možda neku fotku s Millesom? Na internetu baš i nema njegovih fotki. Samo ona jedna kad ga vode u lisicama zbog pljačke Nacionalne.“
Seba je odmahnuo glavom.
„Šteta, a sigurno si imao sto prilika.“
„Jebi ga, tad nije bilo mobitela. Mor’o si kupovat’ film za fotić, poslije ga nosit’ na razvijanje, čekat’ da razviju fotke… Nije ni čudo što skoro pa i nemam fotki iz mladosti. Samo iz djetinjstva, kad su se starci brinuli oko toga“, Seba je ustao sa stolice.
„Nemam fotki s Millesom, ali imam zato nešto njegovo puno zanimljivije.“ Izvukao je s police knjigu tvrdih, crvenih korica, debelu skoro kao Biblija. Čak je i naslov zvučao nekako biblijski, Knjiga zakona. Tu knjigu mu je za osamnaesti rođendan poklonio Aleksandar Milles. Prelistao ju je. Negdje na sredini između stranica je bila zataknuta požutjela kuverta adresirana na Aleksandra Millesa. Izvadio ju je, pružio je Želimiru.
„To sam maznuo Millesu jednom kad sam bio kod njega u stanu. Taj put nagovarao sam ga da provalimo u stan slikarice Nives Kavurić Kurtović i pokrademo joj slike, tad je bila jako popularna. Bila mu je susjeda u onim kućama u Cvjetnom naselju.“
Želimir je proučavao kuvertu sa svih strana.
„Vidim, tu kuvertu je njemu netko poslao… Iz Estonije.“ Želimir je palcem prešao po poštanskoj marki.
„Aha, pismo.“
„Smijem pročitat?“
„Dugačko je. Bolje uzmi pa doma u miru čitaj.“
„Fakat mi ga daš za doma?“
„Ne moraš mi ga ni vraćat’. Ukleto je. Ništa mi ne ide u životu otkako sam pročitao to pismo. Kad ga pročitaš to ti je kao da si s đavlom sijao plod za krvavu žetvu.“
Želimir je odložio kuvertu na stol, kao da je kužna.
„Šta, usro si se? Nećeš uzet’?“
Želimir je neodlučno zurio u kuvertu.
„Ma, hoću“, pokupio ju je sa stola.
Umetnuo ju je u knjigu Nastanak Doktora Faustusa.
„Uskoro se otvara Konjušnica“, rekao je.
„Misliš da tamo odemo?“ Seba je zatresao praznu bocu konjaka.
„Trebali bi, da. Teško da ću tako skoro moći zaspat’. Previše uzbuđenja za jednu noć.“
Dok si je išao u kuhinju natočiti vode, Želimiru je zazvonio mobitel koji mu je ostao na stolu u sobi. Tko ga to zove u pet ujutro? Seba se navirio nad ekran na kojem je pisalo: Mina. Osjetio je snažni ubod ljubomore. S jedva skrivenom mržnjom gledao je Želimira koji je dojurio po mobitel, pokupio ga sa stola i javio se na njega tek kad je ponovno bio u kuhinji. Koliko god je to bilo očajno, Seba se nije mogao suzdržati – na prstima se odšuljao do vrata sobe i naćuljenih ušiju prisluškivao razgovor. Želimir skoro pa je šaptao. Da bi onda u jednom trenutku prasnuo u smijeh. Sav izbezumljen, Seba je pomsilio: To se oni meni nešto smiju, ogovaraju me, naslađuju se kakvu su od mene napravili budalu i još dobili urnebesnu scenu s rezanjem lica, dobro da si još uho nije odrezao kao Van Gogh zbog one neke kurve iz Arlesa. Prošlo mu je kroz glavu da su njih dvoje možda i u nekoj ljubavnoj vezi. Mina je oduvijek patila na umjetnike ili, bolje rečeno, umjetnici su patili za njom. Pa i taj očajnik zbog kojeg je sjebala brak bio je nekakav gitarist. Umjetnike je voljela samo zato da im ona bude muza, nadahnuće, predmet divljenja. Tko zna što je zapravo htjela s tim odlaskom u zelenu zgradu? Napraviti se mistična, važna pred tim Želimirom, da ne ispadne da je samo obična knjižničarka. Po dobrom starom običaju, u to svoje kurčenje, prodavanje magle uvukla je i mene, pomisilio je Seba. Kao sporednu ulogu i dvorsku ludu.
Koliko god se trudio mrziti Minu, samo je još više mrzio Želimira koji je još uvijek u kutiji cvrkutao s njom na mobitelu. Kretensko, utrinsko piskaralo koje izigrava nekakvog pisca, književnika. Sva sreća da ti današnji pisci postaju sve veće ruglo, te idiote još samo Mina može popušit’, pomislio je. Bliži se pedesetoj, a još uvijek je izluđena od narcizma i lude želje za još nekim, uz blatnu cestu pokupljenim trubadurom. Te pjesnike, pisce uskoro će potpuno zamijeniti umjetna inteligencija, nastavio se opajati pakosnim mislima. Milles je o tome govorio, tome se veselio još ranih devedesetih. Jer je imao uvid u tajna znanja o stvarima, pojavama koje donosi budućnost. Umjesto piscima, pjesnicima, psihijatrima, svećenicima, žene će se obraćati umjetnoj inteligenciji kao što su se nekad u srednjem vijeku đavlu. Umjetna će im laskati, podilaziti, savjetovati im kako da rješavaju probleme. Umjetna će pisati pjesme o njima, čak i čitave romane ako treba. Idioti ala ovaj Želimir izumrijet će… Seba se toliko zanio likovanjem nad propašću pisaca da ga je Želimir na izlasku iz kuhinje zamalo uhvatio u prisluškivanju. Ali Seba se brzo snašao, napravio se kao da je krenuo pišati u wc u hodniku.
„Mina je zvala“, začuo je Želimira.
„Aha, šta kaže?“
„Htjela je čut’ kako smo, jel’ s tobom sve u redu…“
Seba je kimnuo, a u sebi izgovorio: Jebite se i ti i ona, dabogda ti prisjela.
„Ajmo do Konjušnice kad se popišaš“, rekao je Želimir.
„Okej.“
