Godine 2006. talijanska znanstvenica Raffaella Baccolini u eseju Dystopia Matters: On the Use of Distopia and Utopia [Distopija je bitna: O upotrebi distopije i utopije] naglasila je svoju prirodnu sklonost prema distopijskim tekstovima, istovremeno izražavajući razočaranje što brojni romani u kojima je pronašla „distopijske motive“ izmiču žanrovskim definicijama distopije, što ih učinkovito diskvalificira od toga da budu predmet istraživanja unutar područja studija negativne utopije. Poticaj za njezin rad na redefiniranju pojmova u području tih studija izvorno je bio roman Margaret Atwood The Handmaid’s Tale [Sluškinjina priča, 1985.], koji se danas smatra kanonskim djelom distopijskog žanra, ali kada je objavljen, kritiziran je zbog činjenice da, iako aludira na Orwellov roman Nineteen Eighty-Four [Tisuću devetsto osamdeset četvrta, 1949.], ne pridržava se u potpunosti konvencija žanra. Spominjem ovdje talijansku istraživačicu kako bih za njom ponovila da dijelim njezinu „urođenu“ sklonost prema distopijskim tekstovima, pa čak i onima „na granici žanrova“. Za razliku od Baccolini, međutim, nemam ambicije provoditi genološke analize ili predlagati redefiniciju distopijskog žanra; više me zanima slobodna, iako ne nužno oslobođena znanstvene strogosti, refleksija o distopijskoj imaginaciji. Slijedeći Gregoryja Claeysa i njegovu knjigu Dystopia: A Natural History [Distopija: prirodna povijest], koncept distopije, izveden od grčkih riječi dus i topos, shvaćam kao zlo, bolesno i disfunkcionalno mjesto, povezano sa suvremenim sekularnim pesimizmom, koji se ne bi trebao poistovjećivati isključivo s „neuspjelom utopijom“ totalitarizma 20. stoljeća.
Dok je Baccolinin ulazak u svijet distopijskih studija bio rezultat njezina interesa za žensku feminističku književnost sa snažnim kritičkim potencijalom, moj se dogodio kroz studije hrvatske inzularne proze. Paradoksalno, ispostavilo se da ovo stvaralaštvo ne replicira turistički mit o Hrvatskoj kao raju, već se vrti oko slika koje ga demistificiraju. Konačno sam napisala knjigu o otoku, ne toliko i ne samo kao stvarnom prostoru, već prije svega – figuri mišljenja, kako o otocima piše ciparski istraživač Antonis Balasopoulos (Utopiae Insulae Figura: Utopian Insularity and the Politics of Form [Utopiae Insulae Figura: Utopijska izoliranost i politika forme], 2008.), oscilirajući oko tema utopije i distopije. Ove sam koncepte tada spomenula na marginama svojih razmatranja. Tek sam u odnosu na roman Otok snova Damira Miloša pisala o „kritičkoj distopiji“, koja, prema Tomu Moylanu, nudi unutarnju kritiku jednostavnog antiutopizma (Scraps of the Untainted Sky: Science Fiction, Utopia, Dystopia [Komadići neokaljanog neba: Znanstvena fantastika, utopija, distopija], 2000.), ili, koristeći se klasifikacijom već spomenutog Antonisa Balasopoulosa, o „satiričnoj antiutopiji“, tj. tekstu koji, iako napada tradiciju povezanu s utopijskim mišljenjem razotkrivajući je kao nepraktičnu i nerealnu, kao „ludost“, ne ukazuje na racionalniju i funkcionalniju alternativu kritiziranom svijetu (Anti-utopia and Dystopia: Rethinking the Generic Field [Antiutopija i distopija: Ponovno promišljanje generičkog polja], 2011.).
Sada bih se htjela usredotočiti na tada komentirani roman Koraljna vrata (1990.) Pavla Pavličića i prethodno neanaliziranu novelu Zagreb iz zbirke Vilinski vatrogasci (1975.). Ovo posljednje djelo čitam kao preludij poetici i tehnikama pisanja karakterističnim za suvremenu distopijsku klimatsku fikciju (cli-fi). U spomenutom romanu (Koraljna vrata) vidim djelo koje odražava dinamiku promjena unutar distopije kao žanra na prijelazu iz 1980-ih u 1990-e, a istovremeno i kao važan glas u raspravi o potrebi održavanja utopijsko-distopijskog dualizma u mišljenju.
Treba spomenuti da hrvatski znanstvenici rijetko komentiraju Pavličićev rad u kontekstu distopije. Amanda Car u svojoj doktorskoj disertaciji Društveni ideologemi u hrvatskoj distopijskoj prozi (2017.) identificira Pavličićevu zbirku kratkih priča iz 1972., Lađa od vode, kao distopijsko djelo (slijedeći Slobodana Prosperova Novaka), te izdvaja priču Ljudevit, koju zbog jednostavnosti forme i sadržaja više povezujem s alegorijom i bajkom nego s distopijom par excellence. Nikica Gilić pak u eseju Vilinski vatrogasac /ili – kako sam čitao Pavličića? objavljenom 2021. u časopisu „Hrvatska revija“, Pavličićevo naslovno djelo čita u kontekstu, s jedne strane, kanona distopijske književnosti koja se odnosi na problematiku totalitarizma – romana Мы (Mi, 1924.) Zamjatina, Nineteen Eighty-Four [Tisuću devetsto osamdeset četvrta, 1949.] Orwella, i Utov dnevnik [1982.] Belana, te, s druge strane, odabranih interpretacija filmskog djela poljskog redatelja Jerzyja Kawalerowicza, Matka Joanna od Aniołów [Majka Ivana Anđeoska, 1961.], u kojem je prikazana slika viđena kao alegorija poljskog socijalizma u vrijeme snimanja filma.
Moj izbor, slično kao i kod Nikice Gilića, diktira kontekst života, ali ne „veliki“ događaji društveno-političke prirode, već mikrodogađaji koji me zaokupljaju u svakodnevnom postojanju. U kolovozu 2025. (više od 50 godina kasnije u odnosu na radnju priča iz zbirke Vilinski vatrogasci), nakon neobično kišnih tjedana u Poljskoj, kada u svom varšavskom stanu svakodnevno brišem muhe s prozorskih dasaka koje iritiraju moj osjećaj za estetiku, što prije nekoliko godina nije bio „normalan“ ritual, i kada se, boraveći u Mazuriji, poljskoj Zemlji tisuću jezera, svako jutro budim s tragovima novih uboda komaraca, kojih ove godine neočekivano ima više, upravo je prva od novela iz spomenute zbirke, tj. Zagreb, ona koja se obraća mojoj mašti. U njoj Pavličić skicira viziju grada koji pati od prevelikog broja monstruoznih (jačih i inteligentnijih) komaraca, čiji ubod, bolniji od injekcije, izaziva iznenadne napade nervoze, bijesa, pa čak i nasilnih djela. Zagreb, ispunjen razjarenim ljudima, pretvara se u pakleni prostor uzastopnih katastrofa i zločina, mjesto nereda i sveprisutnog kaosa. Glavni junak priče, ljekarnik Alojz Križan, pokušava iskorijeniti insekte koji muče stanovnike grada dodavanjem pripravka otrovu za komarce koji bi vratio ravnotežu u prirodu i uklonio višak vlage iz zraka. Paradoks ove situacije, međutim, jest da nije jedini koji dolazi na ideju da sam pronađe „lijek“…
Predlažem čitanje ove postapokaliptične Pavličićeve vizije u kontekstu razmatranja o klimatskoj fikciji (cli-fi) ostvarenoj u konvenciji eko-distopije. Odlučujem se na to znajući da bi i sam autor teksta najvjerojatnije smatrao ovaj pristup smjelim i riskantnim (još se sjećam intervjua s Pavličićem iz 2024. u emisiji Razgovor s razlogom, gdje spominje uznemirujuću proizvoljnost suvremenih književnih interpretacija… sic!). Ipak, osjećam da me i naslov treće priče iz spomenutog sveska i istovremeno postmodernistička formula „Sve jest sve“ koja se u njoj ponavlja poput mantre, duboko odgovarajuća vrsti pisanja koju prakticira Pavličić, ovlašćuju da poduzmem ovaj korak.
Smatrati Pavličićevo djelo, objavljeno 1975., tekstom koji se pridržava konvencija cli-fija, kada je jasno da je taj termin 2007. skovao Daniel Bloom, bilo bi anakronistički. Međutim, smatrati djela koja se bave pitanjem klimatskih promjena uzrokovanih ljudskom aktivnošću i njihovim utjecajem na društvo (pret)poviješću klimatske fikcije nije. To je ono što Andrew Milner i James Richard Burgman čine u svojoj knjizi Science Fiction and Climate Change. A Sociological Approach [Znanstvena fantastika i klimatske promjene. Sociološki pristup, 2020.], ukazujući na roman Julesa Vernea Sans dessus dessous [Kupovina Sjevernog pola] iz 1889. kao prvo znanstvenofantastično djelo koje predviđa antropogeno uzrokovan porast razine mora. Naglasit ću, međutim, ovaj put slijedeći Stephanie LeMenager (Climate Change and the Struggle for Genre [Klimatske promjene i borba za žanr], 2017.) da cli-fi nije, niti ne mora biti vezan za određeni žanr, da se manifestira u prozi svih vrsta – od psihološkog realizma do spekulativne fikcije – kao odgovor na potrebe samog društva, potrebu za vizualizacijom i razumijevanjem klimatskih promjena u situaciji postojanja obilježenoj krajem. Međutim, teško se ne složiti s Milnerom i Burgmanom da se ova tematika pojavljuje prvenstveno u žanrovskoj književnosti, često izmičući realističkoj poetici.
Ono što omogućuje da Pavličićev tekst klasificiram(o) kao (pra)povijest cli-fija jest središnjost problema nakupljanja komaraca i njihova destruktivnog utjecaja na lokalnu zajednicu. U prikazivanju ekološke katastrofe, koja, kako stručnjaci primjećuju, nosi obilježja „sporog nasilja“ jer su klimatske promjene postupni proces, koji se odvija godinama, desetljećima ili čak stoljećima, te stoga nespektakularan, Pavličić pribjegava hiperboli. Prvo, on koristi jezične signale krize u svom opisu zagrebačke stvarnosti kolovoza 1972., uvodeći tako atmosferu trajne tjeskobe:
„Svemu je bilo krivo gadno, vlažno vrijeme toga ljeta: bar jednom dnevno padala je kiša, zatim bi malo granulo sunce, pa se vlaga brzo isparavala, a preko neba su neprestano jurili neki čudni, nezdravi oblaci, za koje se nikada nije znalo što nose. Trave i korov su ižđikali i namnožila se razna gamad. A sve to, te stalne kiše i to otrovno i sumnjivo sunce, što prodire kroz slojeve otrovnih para, ti komarci, sve je to stvaralo neku čudnu, tešku i zagušljivu atmosferu punu slutnji, punu napetosti i očekivanja da se nešto strašno dogodi“ (P. Pavličić, Zagreb, s. 6).
Drugo, autor skreće pozornost čitatelja na pretjerane posljedice katastrofe. Ne opisuje širenje „pravog“ virusa, čiji je utjecaj često nevidljiv (ljeti 2025. WHO je izdao globalno upozorenje u vezi s virusom chikungunya koji prenose komarci Aedes – sic!), već se odlučuje za neznanstvenu, izmišljenu varijantu – komarci u njegovoj priči nose klicu koja izaziva bijes kod pogođenih osoba, što odmah mijenja ponašanje ugrizenih.
Ako bismo ponovili pitanje koje je 2011. godine artikulirao Rob Nixon u knjizi Slow Violence and the Environmentalism of the Poor [Sporo nasilje i ekologizam siromašnih] o strategijama predstavljanja klimatskog problema, koje su neučinkovite u smislu recepcije, tada, pozivajući se na spisateljsku praksu Pavličića od prije gotovo 40 godina, možemo ukazati na postupke tipa amplifikacije (ako se referiramo na jezik retorike), tj. one kojima je cilj uvećati, akumulirati i dati nečemu najveći mogući izraz. Ugrađivanje klimatskih narativa u hiperbolički jezik fatalizma (jezik eko-distopije), kako su istaknuli Rowland Hughes i Pat Wheeler (Introduction. Eco-dystopias: Nature and the Dystopian Imagination [Uvod. Eko-distopije: priroda i distopijska imaginacija], 2013.), postalo je de facto dominantna reprezentacijska paradigma većine umjetničkih odgovora na ekološku krizu. Pavličić se, odabirom teme i načina predstavljanja gradiva u priči Zagreb početkom 1970-ih, kada je, kako ističe Gregory Claeys, pitanje degeneracije okoliša, kasnije transformirano u diskurs o klimatskim promjenama s potencijalno katastrofalnim posljedicama, postajalo jednom od vodećih tema distopijskih djela, pojavljuje kao jedan od onih europskih autora koji su savršeno osjetili „duh vremena“ i mogli predložiti reprezentacijsku paradigmu za problem koji je već tada bio važan, a koji se i danas istražuje.
Dvadeset pet godina kasnije, objavom djela Koraljna vrata, Pavličić se ponovno svrstao uz tadašnje intelektualne trendove na području negativnih utopija. Kada je Lyman Tower Sargent 1993. godine pokrenuo raspravu o specifičnosti distopija 1980-ih i 1990-ih – koje su, kako je znanstvenik naglasio, očito bile i eutopije i distopije, čime su dovele u pitanje sve sustavne klasifikacijske sheme – hrvatski autor već je napisao djelo upravo takve prirode. U romanu Koraljna vrata, Pavličić je skicirao naizgled utopijsku viziju zemaljske sreće na otoku Lastovu, gdje, pod utjecajem prašine s nedavno otkrivenog cjelovitog rukopisa baroknog djela Ivana Gundulića Osman (koji sadrži sva pjevanja uključujući četrnaesto i petnaesto – ona koja se još uvijek smatraju izgubljenima), dolazi do daljnjih ozdravljenja. S vremenom se otok pretvara u zemlju izuzetu od vladavine bolesti, a time i smrti, da bi kasnije, pod utjecajem širenja „kuge zdravlja“ poprimio oblik zemlje ljudi zaokupljenih prije svega gotovo maničnom željom za čistoćom, sterilnog korpusa luđaka. Ideal se pretvara u karikaturu samog sebe, pripovjedač ismijava želju, vjerojatno podijeljenu s autorom, da napravi veliko otkriće i preobrazi nacionalnu tradiciju, prethodno osuđenu na deficit, u savršeno nasljeđe, te ga je stoga moguće okarakterizirati riječima Władysława Tatarkiewicza – „nedostatak nedostataka“, a roman otkriva značajke tipične i za postmodernističke tekstove i za suvremene kritičke distopije, tj. sklonost parodiji i satirični ton.
Održavanje zacrtane utopijske vizije gubi opravdanje pred sumnjama koje muče glavnog lika, Krstu Brodnjaka, kada počinje sumnjati da je ono što je bio spreman smatrati Dobrom samo njegova krinka, imitacija raja, da ono što je uzimao za „omnium munus“ radije nosi obilježja Boccaccijevog „omnium minus“. Pokušavajući shvatiti bit pojava koje se događaju na otoku s lokalnim svećenikom, Don Špirom, zaključuje da su polovi Dobra i Zla zamijenili mjesta, kao u gnostičkom mitu, te da su čudesna iscjeljenja, osim općeg entuzijazma, potaknula i inherentno opasnu želju za uklanjanjem sveg Zla iz svijeta, čime je pridonijela buđenju ljudskog ponosa, u konačnici zamagljujući granicu između Zla i svih emanacija Dobra. Misao iznesena ovdje potvrđuje paradoks savršenstva koji je izrazio Władysław Tatarkiewicz, naime činjenicu da je „svijet savršen zbog svoje nesavršenosti“ („perfectus propter imperfectionem“) (W. Tatarkiewicz, O doskonałości [O savršenstvu], 1976.). Osvrćući se na aksiološka pitanja i filozofske probleme, kojima se nije bavio samo Tatarkiewicz, već i Odo Marquard (Glück im Unglück: Philosophische Überlegungen, [Sreća u nesreći: filozofska razmišljanja], 1995.) ili, ranije – Gottfried Wilhelm Leibniz (Essais de Théodicée sur la bonté de Dieu, la liberté de l’homme et l’origine du mal [Teodiceja: ogledi o dobroti Božjoj, slobodi čovjekovoj i podrijetlu zla], 1710.), tekst hrvatskog autora pojavljuje se kao „lažni“ saveznik utopije, otkriva svoju kritičku distopijsku dispoziciju ili bolje rečeno – verbalizira potrebu održavanja utopijsko-distopijskog dualizma kao neotuđivog za ljudski način razmišljanja o svijetu, kao i bivanja u svijetu.
Zagrebački književni razgovori, 2025.
