Almin Kaplan, Ljetni dnevnik,
Klub Knjige „Ivo Andrić“, Mostar 2025.
Pojam fjaka često opisuju kao stanje uma. To je blaženo stanje opuštanja i besposličarenja, stanje u kojem se gubi pojam o vremenu i time žurnost u obavljanju obveza. Uz fjaku se vezuju i negativni fenomeni lijenosti, tromosti i bezvoljnosti što sa sobom vuče drugo stanje uma – dosadu. Dosada je kao fenomen karakteristična tek za našu epohu obilježenu stalnom potrebom za stimulansom. Bilo kroz scrollanje, igrice, gledanje filma, čitanje ili nešto drugo, prosječni čovjek današnjice traži razne načine kojima bi mogao ostvariti nužnu dozu stimulacije i tako zaboravlja što zapravo znači odmoriti se ili uživati. Malo toga što radi je promišljeno i smisleno, što često dovodi do stanja zasićenosti i bezvoljnosti. Paradoksalno, javlja se želja za aktivnošću, no pojedinac nema ni moć, ni snagu ni volju da krene nešto konkretno raditi. Stalno isprepletanje fjake i dosade nešto je što prati našu svakodnevnicu i nešto s čime se svatko od nas može poistovjetiti. Bosanskohercegovački pjesnik Almin Kaplan s tom premisom ulazi u zadani međuprostor otkrivajući naizgled banalnu svakodnevicu kao pjesnički potentan materijal. Konačni rezultat tog istraživanja je hibridna zbirka Ljetni dnevnik koja je u nakladi Kluba Knjige „Ivo Andrić” izišla 2025. godine u Mostaru.
Kako već napomenuh, pred nama stoji hibridna zbirka koja je podijeljena u tri dijela. Prvi dio nosi naslov Proljeće te predstavlja svojevrsni prolog u kojem prepoznajemo središnje okosnice cijele zbirke. Iako se na prvu doima kao novela, cjelinu Proljeće bilo bi bolje opisati kao lirsku prozu, jer ne pratimo nikakvu konkretnu fabulu. Autor u ovom dijelu opisuje boravak u iznajmljenoj kući, no ta kronika događaja zapravo predstavlja povod za asocijativno promišljanje, a ne temeljnu okosnicu radnje. Zatim slijedi središnji dio ove zbirke – Ljeto. U ovom dijelu autor kroz dvadeset i četiri pjesme u stihu priziva svoju ljetnu svakodnevicu. Pjesme ne povezuje nikakva fabulativna os niti neki čvrsti motiv, nego sentiment ljetne fjake u kojoj pjesnik osviješteno promatra i doživljava stvarnost oko sebe, bilo da se radi o vožnji na biciklu, dječacima koji se igraju loptom, ili odlasku u trgovinu. Zbirka je zaključena cjelinom Jutro je i sunce gole krošnje nosi kao rogove koja se sastoji od tri pjesme kojima autor asocijativnim slikama upriličuje kraj ljeta.
Kako već napomenuh ranije, ne postoji nikakva osnovna fabulativna ili idejna okosnica na kojoj se ova hibridna zbirka gradi, nego autor vodi kroniku uobičajnih pojava i doživljaja bez ikakvog znakovitog prekida u njegovom ritmu. U tom pristupu leži opasnost upadanja u trivijalnosti i jeftinu psihologizaciju, no Kaplan to vješto izbjegava. Njegovi stihovi prožeti su titravom melankolijom i osjećajem prolaznosti koja sugerira kako je autor promišljao o (naizgled) banalnim događajima svakodnevice s ciljem prodiranja u njihovu srž. Figurativno rečeno, Kaplan je nastojao oćutjeti trenutke fjake i dosade te ih izdići iz banalnosti kojoj ih često predajemo. U proznoj cjelini Proljeće uočavamo nešto jasniju i uređeniju strukturu nego u ostalim cjelinama. U toj cjelini upoznajemo se s autorom koji bježi u iznajmljenu kuću kako bi u miru zrakoplovnog načina mogao pisati. Autor je u krizi pisanja, te se kroz cijeli ovaj odjeljak hrva s bjelinom svoga Word dokumenta. Utipkavanje prve rečenice i zatim brisanje iste lajtmotiv je ove cjeline, i on je ispresijecan (naizgled) trivijalnim događajnostima poput izlaska na terasu, susreta s gazdom iznajmljene vikendice i odlaska u trgovinu. Sentimenti fjake i dosade prožimaju sve Kaplanove opservacije, te su određenom smislu prepreke koje priječe njegov kreativni rad. On se u ciklusima vraća svom Word dokumentu, no ne uspijeva maknuti se dalje od prve rečenice. Cjelinu Ljeto mogli bismo čitati kao prekid autorove blokade i početak lirske kronike svojih lijenih ljetnih dana. Osjetnom lirskom preciznošću Kaplan niza opažanja prostora i događaja oko sebe, opisuje svoju rutinu, odlaske u šetnju, na vožnju bicikla sa sinom, čitanje na terasi i u kući, pomatranje dječaka koji igraju nogomet, gledanje filma Quentina Tarantina i tako dalje. Pjesme su poredane proizvoljno, po principu struje svijesti pri čemu jasno pratimo trajanje ljeta. Vremenski razmaci nisu definirani, čak djeluje da je vrijeme stalo, no ako pažljivo čitamo uočit ćemo Kaplanovo hrvanje s fjakom i dosadom u kojoj prolazi razdoblje ljeta. Izbjegavajući trivijalizaciju, Kaplan je sa sjetom i nostalgijom artikulirao ljetno raspoloženje obilježeno prividom zaustavljanja vremena, prividom koji nas toliko opčini da ostanemo zatečeni kada ljeto završi. Koliko je god za Kaplana to prostor odmora i uživanja, jednako je tako mjesto svojevrsne agonije. Koliko god uživa u ugodnoj fjaci, Kaplan se bori s napastima dosade od koje je iznova nemiran. Ovaj sjetni dnevnik zaključen je u cjelini Jutro je i sunce gole krošnje nosi kao rogove gdje nam jednostavnim, ali jasnim slikama (npr. vađenje lišća iz oluka, hladnoća, debeli čovjek koji izlazi iz apoteke) najavljuje kraj ljeta i početak jeseni.
Fragmenti ove zbirke počeli su izlaziti na osobnoj stranici Miljenka Jergovića, i svaki fragment bi započinjao sa sljedećim epigrafom:
Pišem ovaj dnevnik radi sebe i svih vas koji ćete u njemu naći bar malo utjehe. Na kraju ljeta, u septembru, izbrisat ću ga sa svog kompjutora. Pustit ću ga da živi na internetu, kao ptica.
Ovaj epigraf, kao i ostvarena zbirka, otkrivaju bitan interpretativni ključ za čitanje ove zbirke, a to je trajno titranje između fjake i dosade. Kaplan u ovoj zbirci odbija prionuti uz jedno ili uz drugo, te ulazi u međuprostor u kojem življe i jasnije doživljava svakodnevicu koju često otpisujemo kao banalnu i uočava ljepotu življenja. Volio bih da mogu dodati kako otkriva i radost življenja, no to je iskorak koji mora doći kao rezultat dubljeg promišljanja te uračunavanja krajnjeg u to promišljanje. Tu dolazimo do jedine „zamjerke” koju možemo uputiti autoru.
Kaplan svojim sjetnim i nostalgičnim stihovima postavlja temelje za dublju refleksiju o stvarnosti i smislu naših života. U mnogočemu ovu zbirku možemo čitati kao egzistencijalističku predigru za lirsko suočavanje s pitanjem smislenosti našega suvremenog načina života, kao i s konačnim pitanjima čovjeka i njegove svrhovitosti. Međutim, Ljetni dnevnik se ne odvažava na tako radikalan iskorak. U stanovitom smislu ova zbirka ne pretpostavlja smrtnost kao element koji čini naša krajnja pitanja relevantnim. Kaplanova kronika nije povezana sa sviješću o tome kako će ona u jednom trenutku biti zauvijek zaključena. Kaplan ne bježi od prolaznosti i to najasnije vidimo u zaključku cjeline Ljeto:
Dok nam na šporetu pokušava osušiti odjeću
Čujem majku kako govori
Lijepo ljeto
*
Njene dvije riječi, na mene padaju
Kao latice prošlosti (str. 74.)
Iako s nostalgijom promatra prošlost, nedostaje mu pogled na budućnost koja neminovno uključuje starenje i samim time koračanje prema konačnom kraju koji je dramatičan prekid; toliko dramatičan da ga Simone de Beauvoir naziva neopravdanom povredom. U svjetlu konačnog kraja, Kaplanova svakodnevica ostaje tek niz frivolnosti ako se odbaci mogućnost bilo kakve transcendencije koja bi ju mogla opravdati. Ono što se može „zamjeriti” Kaplanu je to što ostavlja prostor za nju, no ne odvažava se razraditi je. Fjaka i dosada kako ih je Kaplan razvio u ovoj zbirci odličan su povod za konkretno promišljanje o smrtnosti i prolaznosti, no on se tek diže na sentiment sjete i na njemu ostaje:
Miris bostana iz djetinjstva
Negdje u meni, svio se kao gnijezdo lastino
Pod kućnom strehom (str. 73.)
U zbirci također pratimo pjesnika koji se „konzultira” s nizom književnika i umjetnika kako bi pronašao nadahnuće za pisanje pa tako između ostalog spominje redatelja Quentina Tarantina, pjesnikinju Emily Dickinson, pjesnika Marka Vešovića, prozaista Thomasa Manna, teologa Hansa Künga i pjesnika Tina Ujevića. Ova zbirka je tako mogla biti idealna prilika za intertekstualni dijalog s njima kojim bi njegova promišljanja dobila na istančanosti i dubini. Međutim, spomenuti potentni autori ostali su na razini usputnih referenci:
Noć je vrela i ja ne mogu da spavam
Čitam esej Marka Vešovića o poeziji Emily Dickinson
Prebirem po tavanu lubanje
*
Ponekad imam potrebu da besmislenom riječi produžim stih
da još malo zvuči
Večeras sam shvatio da su to oni krtnjaci cigli
što s njima zidari završavaju red
*
U sobu luksuznog hotela
Dok se odmaram od puta
Pokušavam se sjetiti
Jesam li ikada vidio bijelu pušku
Osim onih dječjih
*
Na pitanje novinara o tome zašto o ratu ne pišem izravnije
Okrenem se oko sebe, kao John Travolta u Paklenom šundu
Ali se ne nasmijem, ni onu zeru (str. 61.)
Postavka Ljetnog dnevnika ostavlja prostor za eliotovsko tkanje teksta i daje priliku Kaplanu da kroz svoje pjesničke uzore još konkretnije progovori o svojim svakodnevnim doživljajima i da im neki značajniji smisao. Kaplan se nažalost ne odvažava ni na taj iskorak, te spomenuti „umetci” ostaju na razini etiketa koje više govore o frivolnosti suvremenog čovjeka nego o uvidima koje je autor dobio od svojih književnih uzora.
Mnogo toga nam je Kaplan mogao ponuditi, no on je odlučio ostati skroman u svojim promišljanjima, i zato valja napomenuti kako ovdje iznesene „zamjerke” ne proizlaze iz autorove kompetentnosti ili nekompetentnosti, nego iz onoga što bi čitatelj mogao tražiti kada bi posegnuo za ovom zbirkom. U vidu pjesničke kompetentnosti, Almin Kaplan pokazuje vrsnost izraza kojim uspijeva ne samo u najbanalnijim pojavama otkriti lirski trenutak, nego ga i istančano artikulirati. Prepoznatljivost i običajnost trenutaka i doživljaja koje je Kaplan birao u ovoj zbirci uvijek dolaze s rizikom banalizacije i psihologizacije, no pjesnik se pokazao na visini zadatka. Rezultat Kaplanovog napora je istančana i nepretenciozna zbirka koja od čitateljskog laika ne traži napor, ali koja ne uskraćuje užitak iskusnim čitateljima. Ipak, ostaje osjećaj kako je Kaplan mogao nešto više odskočiti u svojim pjesničkim promišljanjima. Ostaje dojam kao da su idealne prilike za taj ključni skok propuštene. To nas u svakom slučaju ne bi trebalo zapriječiti u čitanju ove zbirke. Nekad ćemo tražiti nešto žešće da nas zadovolji, a nekad će nam biti dovoljna suosjećajna sjeta.
