Ljerka Car Matutinović: Književni zavjeti,
Biakova, Zagreb 2025.
Najnovija knjiga naše istaknute i svestrane književnice i prevoditeljice Ljerke Car Matutinović, znakovito naslovljena Književni zavjeti, šesta je u nizu njenih sabranih književnih ogleda koje od 2005. godine, dakle već dvadeset godina, piše za list Vijenac. U tom je razdoblju kroz njene ruke prošao pozamašan niz izdanja objavljenih u Hrvatskoj u novije doba. U ovoj su knjizi okupljeni ogledi pisani od 2022. godine do danas.
Kao i u prethodnim Ljerkinim djelima ovakve tematike, i ovdje se susrećemo s iznimno kreativnim i raznolikim tekstovima. Knjiga u koju nas uvode riječi urednice Zorke Jekić podijeljena je na dva dijela: u jednom se nalaze tekstovi koji govore o poeziji, u drugom oni čija je tema suvremena hrvatska proza. Jedna od osobina dobrog književnog kritičara je ta da ne pravi razliku između renomiranih književnika i onih koji tek startaju na književnoj sceni. Kod naše je autorice to posebno naglašeno: ona je u svojim izborima sasvim slobodna i bira samo one knjige koje su po njenom sudu vrijedne da se na njih skrene pozornost. Ne robuje nikakvim pravilima ni pritiscima i vješto izvlači ono najvažnije i najbolje iz pojedinog djela. Premda je ograničena brojem kartica, ta je činjenica nimalo ne sprječava u donošenju procjene.
Razvidno je da Ljerka Car Matutinović s osobitom radošću i pozornosti prati suvremenu hrvatsku produkciju stvaranu od Istre do Slavonije, od Podravine do Dalmacije, od Zagorja do Primorja te ponovno objavljena djela naših klasika – i niže svoje zapise.
Među tekstovima u kojima govori o suvremenoj hrvatskoj poeziji izdvajam onaj o knjizi Zdenke Maltar koja piše o nezaboravnom dobu djetinjstva, onaj o sanjarijama pjesnikinje Tamare Bakran te utiske o zanimljivoj knjizi dvoje autora – Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića naslovljenoj Breberika i eklektika u kojoj se isprepliću pjesme napisane na kajkavskome i na čakavskom narječju. Tu su i tekstovi o zbirci pjesama Ane Horvat posvećenoj životinjama te analiza misaone poezije našega uglednog pjesnika Željka Kneževića. Radi se o knjizi Tiha staništa o kojoj na početku svog ogleda Ljerka kaže: „Uvijek tražim, kad pišem o pjesmama odabranih pjesnika, poveznicu svakodnevnog života i lirike. O tome kako se život ulijeva u intimnosti prostora u srazu realnog i imaginarnog. Otvaram pitanje može li nam pjesma pružiti spokoj usred sveopće mahnitosti svijeta. Može li dovesti dušu u ravnotežu?“ (str. 19). Mislim da može. Zato je dobro čitati knjige ogleda jer uvijek pronađemo nešto što nas umiri i uvjeri da na svijetu još uvijek ima ljepote.
A ljepotu riječi nude nam i snažni pjesnički glasovi čije nam knjige naša vrsna književna kritičarka preporučuje: Miljenko Stojić, Ivica Glogoški, Veselko Koroman, Biserka Goleš Glasnović, Dragica Vranjić Golub i mnogi drugi. Također, znalački i mudro piše o panoramama i antologijama hrvatske poezije objavljenim, primjerice, u Čileu i Bugarskoj. Ona razumije koliko je važno prenositi bogatu kulturu jedne male zemlje svijetom.
Na ovim stranicama možemo pronaći i zapise o velikom pjesniku Antunu Branku Šimiću i knjizi njegovih izabranih pjesama naslovljenoj Zemlja mjesečara: izabrane pjesme u povodu 125. godišnjice rođenja koju je 2023. objavilo Društvo hrvatskih književnika. Naša autorica piše o „nadahnutom spoju vremena i prostora“ u knjizi Stjepana Šešelja Pjesme izabrane, o „jedinstvenim obzorima imaginacije“ Jasminke Domaš ili pak o „imaginativnoj poeziji“ Tomislava Milohanića. Također, o knjizi Marine Šur Puhlovski Neponovljiva koju smatra „nenadmašnom zbirkompoezije“. Mogla bih dalje nizati pjesnička imena koja obilježavaju našu stvarnost, no treba prepustiti čitatelju da sam potraži ono što mu najviše odgovora i da posegne za nekom knjigom koju je preporučila kao moguću lektiru. Meni osobno, iznimno lijepo i poticajno zvuči naslov pjesničke zbirke Zorke Jekić Poziv na putovanje. Nije nužno spremiti kofere, što mi nikada nije teško – ovoga se puta putuje ljudskom nutrinom i uspomenama.
Ljerka Car Matutinović na stranicama ove knjige opisuje i niz proznih knjiga naših suvremenih autora i proširuje nam obzorja. Ovaj ciklus započinje analizom putopisa Zlate Bujan-Kovačević naslovljenog Putujem da otputujem, kojom je obuhvaćeno 25 putopisnih proza. Između ostaloga, napominje: „U obilju slikovitih pejzaža i osobnih susreta s ljudima poznatim i nepoznatim što donose svoju priču, otkriva se svijet koji živi život i predaje mu se bez obzira na stvarne spoznaje da na koncu svemu dolazi kraj. Ipak, tužaljke za životom nisu esencija ovih putopisnih imaginacija“ (str. 80).
Piše i o „pustolovnoj igri“ Darka Pernjaka i njegovoj knjizi Muškarci imaju P., pričama Franje Deranje, romanima-uspješnicama Ludwiga Bauera Dvostruki život Eve Braun i Julijane Adamović Oče, ako jesi, biografskoj prozi Diane Rosandić Živković i Marine Šur Puhlovski, opisima djetinjstva Jadranka Bitenca. Svojom književnom svestranosti dokazuje da joj je upravo književnost životni poziv i misija i s jednakom se strašću predaje analizi knjiga svih književnih rodova. Zahvaljujem joj za lijepe riječi o mojoj knjizi književnih kritika koju naziva „prozorom u svijet“. Iznimno su zanimljivi i ogledi o djelima Božice Brkan Umjesto kave – izabrani blogovi o netemama, Sonje Zubović Da, ali to nije sve i Ovalno ogledalo te onom Lade Žigo Španić Avanture na stazama kulture objavljenom krajem 2024. godine.
ZapisiLjerke Car Matutinović su kratki, jasni i jezgroviti. U malo riječi kaže sve što je potrebno. I više od toga. To uspijeva samo nekome tko je vrstan književni znalac, tko aktivno sudjeluje u književnom životu i, kao što kaže urednica Zorka Jekić, živi za književnost.
Ona zna izvući poruku koju autor svojim djelom želi poslati čitateljima, zna ih uputiti na najbolje stihove naših poeta i poetesa, suptilno otkriti njihove male tajne. Isto tako, uspješno ukazuje na čudesan svijet riječi, na izniman izričaj, na mističnost i simboliku. Biranim riječima ističe maštovitost pojedinih autora, njihov senzibilitet i verbalnu raskoš. Piše o pjesničkim zbirkama punim ljubavi i strasti, unutarnjih suglasja i prilagođenosti životu, upućuje na autohtone glasove koji često pjevaju o zavičaju i kojima su uspomene iz djetinjstva vječno nadahnuće. Isto tako, o romanima u kojima se zrcali bujna imaginacija te o onima u kojima se protagonisti bore sa samoćom i traže svjetlost u našoj ne odviše blistavoj stvarnosti.
Kao književnu kritičarku odlikuju je istančanost, mudrost i veliko poštovanje prema autoru. Njezine su primjedbe uvijek poticajne; nikada zlobne. Ona nas uči da i književna kritika može biti i te kako zanimljiva ukoliko, kao njena, obiluje nizom lijepih riječi i ako je ispisana iskusnom rukom.
Ljerka Car Matutinović još je jednom napisala svojevrsni leksikon suvremene hrvatske književnosti kojim se zavjetovala na kvalitetu, stručnost i dobronamjernost.
