Svijetom je odjeknula za mnoge stručne poznavatelje književnosti i izdavače dugo očekivana vijest da je mađarski pisac László Krasznahorkai ovogodišnji laureat Nobelove nagrade za književnost. Uoči dodjele ovog globalno prestižnog priznanja kladionice su predviđale velike izglede ovom mađarskom pripovjedaču, a u širem krugu favorita spominjalo se i ime Pétera Nádasa. Nakon 23 godine od proglašenja prvog mađarskog književnog nobelovca Imrea Kertésza, Nobelova je nagrada ponovno pripala mađarskom piscu, što je izazvalo plimni val čestitki i pohvala na globalnoj mreži, a komentari i dalje ne jenjavaju. U jednom od recentnih intervjua pisac je posebno istaknuo da mu je uporaba mađarskog jezika i njegovo očuvanje jedna od najvećih vrijednosti te da mu predstavlja osobitu radost to što se i djelima napisanima na tom „malom jeziku” može dospjeti u sam vrh svjetske književnosti.
Osim s dva književna nobelovca, Mađari se mogu pohvaliti s još jedanaest Nobelom nagrađenih znanstvenika te rado ističu i deset nobelovaca koji nisu rođeni u Mađarskoj, ali koji su barem po jednom od roditelja mađarskoga porijekla.
S druge pak strane, Krasznahorkaijev je uspjeh, osim nacionalnog ponosa među Mađarima, pobudio i interes šire čitateljske javnosti koja je manje upoznata s njegovim djelima pa tako kritičari i piščevi izdavači i u Mađarskoj i u svijetu objavljuju vademecume za čitanje novog mađarskog nobelovca savjetujući čitatelje da ga počnu čitati ili od njegova romana-prvijenca, Sátántanga („Sotonskog tanga”) iz 1985. godine ili od novela u kojima se zrcali začetak i sukus Krasznahorkaijevog osebujnog stila i prepoznatljivog jezika. Vlada pomama za njegovim knjigama koje su do sada čitali većinom književni sladokusci vrlo profiliranog ukusa te ljudi od pera i književne struke.
U jednoj od svojih prvih izjava novopečeni nobelovac između ostalog spomenuo je da uopće nije namjeravao postati pisac. Planirao je napisati samo jednu knjigu, ali budući da Sotonski tango nije ispao savršen, odlučio je napisati drugu kako bi ispravio pogreške prve. Cijeli je njegov život, dodao je, zapravo posvećen ispravljanju.
Kako je tekao njegov životni i profesionalni put od početka preko „neprekidnog ispravljanja“ do svjetskog priznanja? László Krasznahorkai rođen je 5. siječnja 1954. u Gyuli, županija Békés. Majčini su mu pretci bili Mađari iz Transilvanije, dok s očeve strane vuče židovsko podrijetlo, što je saznao od oca kada je napunio 11 godina, naime, piščev je djed morao promijeniti obiteljsko prezime Korim u Krasznahorkai. Osnovnu i srednju školu pohađao je u rodnom gradu, zatim je studirao pravo u Szegedu i Budimpešti, a diplomu je stekao završivši studij mađarskog jezika i narodnog prosvjećivanja na Filozofskom fakultetu Sveučilišta ELTE u Budimpešti.
Svoj prvi tekst objavio je 1977. godine u časopisu Mozgó Világ („Pokretni svijet”) pod naslovom Tebenned hittem („Vjerovao sam u tebe”), a od 1982. godine djeluje kao profesionalni pisac.
Godine 1987. proveo je jednu godinu u Zapadnom Berlinu kao stipendist Njemačke akademske službe za razmjenu studenata (DAAD). Od sloma istočnog bloka stalno mijenja mjesto boravka. Često se vraća u Njemačku i Mađarsku, ali je dulje ili kraće vrijeme boravio i boravi u Francuskoj, Španjolskoj, Sjedinjenim Američkim Državama, Engleskoj, Nizozemskoj, Italiji, Grčkoj, Kini i Japanu. Dva puta se ženio i otac je tri kćeri.
Ugledni mađarski teoretičar i profesor književnosti Gergely Angyalosi odavno je zamijetio autentičnost Krasznahorkaijeva pisanja napisavši: „Kada su se pojavila prva djela Lászla Krasznahorkaija, ubrzo je postalo jasno da se na književnoj sceni pojavio autor iznimno osebujnog glasa, izrazito prepoznatljivog jezičnog svijeta i jedinstvenog stila koji se ne može zamijeniti ni sa kim drugim. (…) Ukratko: smatram Lászla Krasznahorkaija jedinim doista, a vjerojatno i posljednjim, metafizički nadahnutim piscem suvremene mađarske proze, koji je već u prvim godinama svoga stvaralaštva stvorio jezični svijet u kojem taj metafizički registar može najautentičnije progovoriti.”
Već se Sotonskim tangom Krasznahorkai svrstao uz bok najvećim mađarskim proznim piscima iz posljednje četvrtine 20. i prve četvrtine 21. stoljeća, velemajstorima postmodernističke naracije i mađarskoga jezika, Péteru Eszerházyju, Péteru Nádasu, Pálu Závadi, Miklósu Vámosu, Lajosu Partiju Nagyu i Györgyu Spíróu. Povezuju ih teme moralnog rasula, identiteta, povijesnog pamćenja, tragičnosti ljudske egzistencije, te odnosa pojedinca i društva u vremenu za vrijeme i nakon totalitarizma, umjetnička ozbiljnost, misaona dubina i jezična rafiniranost. S vremenom je Krasznahorkai u odnosu na njih otišao najdalje, ad extremum, s karakterističnim krasznahorkaijevskim, hipnotizirajuće dugim, vijugavim, višestruko složenim rečenicama, sporom naracijom natopljenom melankolijom, pesimizmom i crnim humorom, univerzalnim, egzistencijalističkim temama beznađa, bespomoćnosti i traženja vjere i arhetipskim likovima. Tako na primjer, u Krasznahorkaijevu romanu Zsömle odavan („Zsömle čeka”) iz 2024. svako poglavlje jest zapravo jedna rečenica, dok je pozamašan roman s preko 400 stranica Herscht 07769 iz 2021. godine satkan od jedne jedine rečenice! Taj potonji vrlo skoro ćemo imati priliku pročitati u prijevodu Xénije Detoni. Krasznahorkaijevi romani i pripovjetke fluidno tretiraju vrijeme i prostor, čitajući ih nailazimo na mala mjesta i velike gradove, zemlje Europe i Azije. Na poziv jednog od svojih hrvatskih izdavača, u jesen 2016. godine László Krasznahorkai posjetio je Dalmaciju, pa je tom prilikom napisao novelu inspiriranu mediteranskim krajolikom Mindig Homérosznak („Uvijek za Homerom“) , a Dalmacija je jedan od krajeva koje glavni lik već spomenutog romana Zsömle odavan posjećuje u svojim putešestvijama.
Za svoja djela veliki je mađarski pripovjedač do sada dobio pohvalne kritike od SAD-a do Japana te je osvojio brojne nagrade među kojma su najvažnije Nagrada József Attila (1987.), Nagrada Sándor Márai (1998.) te najviše mađarsko državno priznanje za književnoumjetničko stvaralaštvo, Nagrada Kossuth 2004. godine. Godine 2014. dobitnik je Nagrade Vilenica i Nagrade America za književnost, 2015. Međunarodne nagrade Man Booker za cjelokupan književni opus, 2019. američke National Book Award za najbolji roman u prijevodu, 2021. Austrijske državne nagrade za europsku književnost, a djela su mu prevedena na brojne jezike. Od 2004. član je Digitalne književne akademije i Akademije Széchenyi za književnost i umjetnost.
U obrazloženju dodjele ovogodišnje Nobelove nagrade, Švedska akademija priopćila je kako ove godine dodjeljuje nagradu ovom mađarskom spisatelju zbog njegovog „impresivnog i vizionarskog djela, koje usred jednog apokaliptičnog terora osnažuje moć umjetnosti“. Kako nadalje stoji u obrazloženju, Krasznahorkai je „veliki epski književnik“ koji pripada srednjoeuropskoj tradiciji koja se proteže od Franza Kafke do Thomasa Bernharda, „a obilježena je apsurdnim i grotesknim pretjerivanjima“, objasnili su članovi žirija. „Umjetnički pogled Lászla Krasznahorkaija, potpuno lišen iluzija i sposoban primijetiti krhkost društvenoga poretka, povezan je s njegovom nepokolebljivom vjerom u moć umjetnosti“, naglasila je Akademija.
Piščevo razumijevanje ne samo europske, već i azijskih kultura i filozofije istaknuo je pak pisac, urednik i kritičar Lajos Jánossy pišući o njemu: „Krasznahorkai je autor s dubokim osjećajem za tradiciju, koji nije ukorijenjen samo u europskoj, nego i u istočnoj kulturnoj baštini; neumoljivo traga za smislom; smatra da je umjetničko stvaralaštvo opravdano samo ako nosi mogućnost sakralnog iskustva – stoga mu misa postaje središnja estetska kategorija. Umjetnost doživljava kao izvorni oblik stvaranja, i upravo je tome svjedok i zastupnik – a ovdje, možda nije ni potrebno posebno istaknuti, naglasak je na činu stvaranja.”
O činu stvaranja ovog, prema mišljenju kritičara, već živućeg klasika mađarski su se novinari raspitali kod njegova mađarskog urednika. On je rekao da su Krasznahorkaijevi tekstovi gotovo besprijekorni već u rukopisu, jer autor u mislima komponira svoje rečenice poput glazbenog djela. Prilikom čitanja dugih, ritmičnih dijelova teksta, urednik često naglas čita rukopis kako bi osjetio njegov puls i glazbenu strukturu. Dodao je da iza djela nobelovca stoji golema količina znanja, budući da Krasznahorkai istražuje brojna područja od prirodnih znanosti i glazbe pa sve do kvantne fizike, prije nego što ih uobliči u svojim romanima.
No, Krasznahorkai harmonije nisu glazba za svačije uho: „Njegov je opus trajna, beskrajno blaga, a ipak do kraja uporna, odlučna provokacija. Od samih početaka njegova prisutnost ne uklapa se u okruženje, ali on ni najmanje ne popušta, ne ublažava, ne olakšava kako bi postao prepoznatljivo ‘domaćinski’. On je solist, a ne čovjek orkestra: njegovi se bujajući tokovi rečenica izvještavaju o finim strukturama svijeta koji se pomračuje, o zakonima koji su izgubili snagu, o ludilu praznine što zjapi na mjestu gubitka – u svijetu koji nema ni volje, ni namjere, ni jezika da se s time suoči. On iz svega toga skandalozno strši: prisutan je tako da zapravo nije prisutan, jer razara okvire koji legitimiraju prisutnost. (…) Onomu tko razumije i usuđuje se shvatiti što tvrdi, to je nepodnošljivo; onomu tko ne razumije, ili radi vlastitog mira to ne želi razumjeti, također je nepodnošljivo. Uznemirujuće. Potresno. Previše. Iritantno. Teško. Neistražen put. Opasan teren” , napisao je o njemu povjesničar književnosti Tibor Keresztury.
Osim u povijesti književnosti u koju se upisao s devet romana i brojnim novelama i esejima, ime Lászla Krasznahorkaija ostat će zapamćeno i u sedmoj umjetnosti, unatoč tome što pisac prvotno nije imao ambicije pisati filmske scenarije. Iz prijateljstva s redateljem Bélom Tarrom nastala je plodonosna suradnja dvaju umjetnika. Karasznahorkai je scenarist Tarrovih filmova Kárhozat („Prokletstvo“) iz 1988., Az utolsó hajó („Posljednji brod“) iz 1990., sedmoipolsatne ekranizacije „Sotonskog tanga“ iz 1994., Háború és Háború („Rat i rat“) iz 1999., Werckmeister harmóniák („Werkmeister harmonije“) prema romanu Az ellenállás melankóliája („Melankolija otpora“) iz 2001., A londoni férfi („Muškarac iz Londona“) iz 1997., i naposljetku A torinói ló („Torinski konj“) iz 2011. godine. To su crno-bijeli, spori i melankolični filmovi minuciozne fotografije i s malo dijaloga u koje je pisac pretočio svoju poetiku i pogled na svijet koji dijeli s redateljem.
„Melankolija otpora“ nije samo poslužila kao predložak za Tarrov film, već je inspirirala i nagrađivanog mađarskog skladatelja Pétera Eötvösa da sklada svoju jedinu operu na mađarskom jeziku. Tako je nastala Valuska, spoj opere i kazališta groteske u režiji Bencea Varge, koja je prošle godine na International Opera Awards nagrađena u kategoriji najbolje praizvedbe.
Krasznahorkaijeva Nobelova nagrada nedvojbeno intenzivira interes čitatelja, kritike i izdavača za njegove radove, a vrlo vjerojatno će doprinijeti prestižnijem statusu mađarske književnosti i jezika te Tarrove i općenito mađarske filmografije. U Mađarskoj se s nestrpljenjem iščekuje autorov najnoviji roman „A magyar nemzet biztonsága“ (Sigurnost mađarske nacije). Tome u prilog valja napomenuti važnost Kertészove Nobelove nagrade za književnost iz 2002. godine – osim što je tada nagrađeni roman „Sorstalanság” (Čovjek bez sudbine) doživio vrlo zapaženu filmsku adaptaciju 2005. godine, svakako je stavio do tada nedovoljno poznatu suvremenu mađarsku književnu produkciju u fokus interesa izdavača, kritike i publike i otvorio put drugim velikim mađarskim piscima ka hrvatskim čitateljima te potaknuo profesionalno profiliranje domaćih književnih prevoditelja s mađarskog jezika. Tako i ovogodišnja Nobelova nagrada na trenutak stavlja pod svjetla reflektora književne prevoditelje koji su svojim radom također dali veliki doprinos piščevu međunarodnom uspjehu. Književni prevoditelji često preporučuju autore izdavačima, a njihov složen, kreativan i filigranski rad ključan je za diseminaciju ne samo autora, već i određenog jezika, pripadajuće književnosti te razumijevanja kulture iz koje proizlazi. Krasznahorkaijeva djela dostupna su u hrvatskim prijevodima u najvećem dijelu zaslugom prevoditeljice Viktorije Šantić, Melankoliju otpora prevela je pak Angela Pataki, a Sotonski tango Lea Kovács.
S tim u vezi sam pisac nedavno je izjavio: „Mađarski jezik smatram fantastičnim. Njime se mogu učiniti takve stvari koje ne bih mogao ni jednim drugim jezikom – barem koliko se uopće može išta takvo tvrditi o vlastitom ili bilo kojem stranom jeziku. Kada ne bih bio Mađar i kada bih mogao birati, vjerojatno bih opet izabrao mađarski, jer ne poznajem niti jedan tako krhak i bajkovit jezik kao što je mađarski. Nije slučajno da se moji prevoditelji žale i govore o mukama: u našem jeziku postoji neka vrsta maglovitosti, kao da nije ni važno o čemu želimo govoriti – naš jezik u svakom slučaju govori kroz nas o tome da je negdje neko blago bolno skriveno.”
Veliki mađarski pripovjedač posjetio je Hrvatsku 2016. godine, zatim u listopadu 2017. kada je gostovao u Zagrebačkom kazalištu mladih te u Booksi, 2019. na Festivalu europske kratke priče, a ove je godine potvrđen njegov dolazak kao počasnog gosta u Pulu na festival knjiga i autora Sa(n)jam knjige u Istri, što će biti jedan od najvećih kulturnih događaja ove godine.
