„Mobitel je sve“, zaključio je nedavno Milivoj Solar, razmatrajući digitalizaciju pismenoga svijeta. „Mislim da će obavezno doći do preokreta u cjelokupnoj kulturi“, rekao je legendarni profesor zagrebačke komparatistike, jedna od ključnih figura hrvatske književne teorije u drugoj polovici 20. stoljeća, mentor naraštajima književnika, kritičara, teoretičara, novinara – Milivoj Solar, koji je u utorak 16. rujna preminuo u 90. godini života. Kulturna i civilizacijska promjena zacijelo će nastupiti, najavio je profesor Solar, ali do nje „još nije došlo“.
Nije nimalo čudno da je Milivoj Solar zamijetio kako je danas mobitel „sve“. Profesor Solar proučavao je književnost u vremensko-tematskom rasponu od davnine do današnjice, od velikog do malog; ne samo metaforički nego i doslovno – od mita pa do vica. Kako se književnost mijenja u digitalnom dobu, u kojemu se i ovaj intervju – vjerojatno posljednji objavljen s profesorom Solarom – u značajnoj mjeri čita na zaslonima „pametnih telefona“? Što slijedi nakon što se, kako je uočio, razlika između visoke i niske književnosti potpuno izgubi?
Jasmina Vojvodić, profesorica na rusistici zagrebačkoga Filozofskog fakulteta – i sama nekadašnja Solarova studentica – ustupila nam je razgovor koji je s profesorom Solarom nedavno vodila, a iz kojeg donosimo njegova promišljanja o nizu tema. Ovaj pregled, koji obuhvaća Solarova razmatranja o vlastitoj karijeri, omiljenim mu čitateljskim i znanstvenim preokupacijama, o stanju književne teorije danas i još mnogo toga, stoga objavljujemo kao posljednji pozdrav velikanu hrvatske književne znanosti.
Uredništvo
Visoka i niska književnost
„Korijeni trivijalne književnosti vezani su uz mit. Mit o letećim tanjurima, mit o supermanu, superheroju… Danas nema u književnosti razlike između visokog i niskog. Trivijalna književnost, kako smo je mi nekoć zvali, više ne postoji. Možda bi se moglo nešto naći po nečemu bi se visoka i niska književnost mogle razlikovati, ali ne tako jako kao ranije. Način obrade ne može biti isti u visokoj i niskoj književnosti. Ako imate čitatelja koji će razumjeti neke obrate, figure, primisli koji se vezuju na poseban način, asocijativni splet, onda je to nešto više od trivijalnog, a bez asocijativnih spletova je trivijalno. Mislim da je to nešto što je ostalo od visoke i niske književnosti. Zanimljivo kako se to brzo izgubilo.“
*
Solarova literarna demonologija
„Mislim da je Dostojevski sjajan, u demonologiju je on ušao dubinski. Malo ima dobrih romana na tu temu. Nije to samo pisanje o vragovima i tumačima. Malo je istinskih književnih djela koji ozbiljno pristupaju toj temi. Izdvojio bih Goethea, njegova Fausta. Ali Bjesovi Dostojevskog… Samo, socijalizam nije htio taj roman. Nije mi jasno, zašto im je smetao? Što je problem? Iz toga se mogla napraviti propagandna knjiga. Demoni igraju važnu ulogu. Bez vraga nema romana, to se može i tako reći… Nekim mojim kolegama dopadala se Grička vještica, a ja sam čitao Bulgakova. Kad sam pričao o Bulgakovu, govorio sam: ‘Slušajte, i tamo ima vraga, a ne samo u vašoj Gričkoj vještici!’“
*
Suvremena književna teorija
„Sad je već i poststrukturalizam postao ‘post’. Ja ne bih sada znao reći što je vodeće i tko je vodeći u teoriji danas. Guattari i Deleuze? Je li to nešto ili je li to bedastoća? Možda smo mi kao mladi počeli s nečim što je starima izgledalo smiješno. Ali rečenice su ipak, čini mi se, imale subjekt i predikat. Sada je sve svejedno. To je francuski poststrukturalizam, ali postoje i drugi njemu slični. Najbolje je pratiti suvremene filozofske i književne teorije. Čini mi se da danas nema neke koja bi bila vodeća, barem u nekom smislu ili možda za neko uže područje, ako ne za sve. Ranije ste mogli otprilike ići nekim redom i znati što je vodeće. Sad je to jako teško.“
*
Studij komparativne književnosti
„Nisam osnovao komparativnu književnost, ja sam je reformirao. Prije mene je tu bio profesor Ivo Hergešić. Kada sam došao, Odsjek se počeo raspadati. Sveto Petrović se spremao otići. Tko mi je ostao? Nitko. Slamnig je bio i nije, on je pjesnik, nije se moglo na njega računati. Onda sam predložio svoj sustav reforme. Pitao sam, tražio po različitim sveučilištima, kontaktirao nekolicinu velikih sveučilišta, razmišljao sam o njima, kako oni to rade. Došao sam do sistema koji je krajnje jednostavan: uveo sam da studenti biraju kolegije. Samo prvu godinu su mogli biti bez izbora. To je izazvalo velike probleme kod stare gospode u ono vrijeme. Imao sam velike muke u želji da to promijenim. Onda su se studenti za to zapalili, digli su buku pa su mi čak naškodili. Mislio sam da zbog njih neće proći reforma. Imao sam barem deset sastanaka s ovima, s onima. Na kraju me moralo podržati Fakultetsko vijeće. Propao bih na tom vijeću, ali psiholog Bujas, koji je bio jako cijenjen, me podržao. On je rekao: ‘Ma gospodo, pustite mladog čovjeka da radi!’. Otvorila su mi se vrata i otada sam mogao raspisivati natječaje. Boris Senker, Gajo Peleš, Miroslav Beker, to su kolege s kojima sam radio…“
*
Ocjena vlastite karijere
„U svojim predavanjima dobrim sam se dijelom držao strukturalizma. Ali nisam se htio čvrsto držati jedne teorije. Cijela priča je u mojem interesu počela s velikim Austinom Warrenom. Ja sam imao ideju da predajem filozofiju književnosti. Jedna od mojih prvih knjiga je Uvod u filozofiju književnosti. Ideja mi je bila da se ne držim nikoga prestrogo, nego da predajem svoje. Ne znam koliko je to bilo pametno. Studentima sam predavanja držao drukčije, puno određenije i mislim da su im se ta predavanja, posebno na postdiplomskom svidjela. Kad sam predavao, počeo bih klasičnim početkom. Što sam išao više u sadašnjost, bilo je zanimljivije. Završio bih s Amerikancima, Bulgakovom… to je bilo bolje, to im se više dopadalo.
Radio sam svašta, imao sam i političko djelovanje, ali radio sam koliko sam mogao i što sam mogao i nisam to radio loše. Vjerojatno sam mogao bolje, ali nemam dojam da sam radio loše. Ako bih se ocjenjivao, ne bih si dao jedinicu ali ni peticu. Možda sam radio za četvorku. Sigurno je da sam u nekom općem kontekstu mogao u raznim situacijama bolje i više… Pavao Pavličić nikako nije razumio kako sam prihvatio da budem ministar prosvjete. A meni se činilo da je to jedna moguća varijanta opstanka. Ne samo za mene.“