Ružica Martinović-Vlahović: Mrvice s pisaćega stola,
Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski DHK, Osijek 2025.
Ružica Martinović-Vlahović (rođ. Zagreb 1950., odrasla u Kominu, Dalmacija), sve snažnije kroči prema vrhu hrvatskoga književnog Olimpa. Ova bivša cijenjena liječnica iz Slavonskog broda ostvaruje i svoj drugi život, sada kao književnica. Knjiga koju predstavljam je njezino petnaesto samostalno djelo. Objavila je sedam zbirki poezije, tri knjige pripovijedaka, dva romana i zbirku eseja. Sve njezine knjige naišle su na dobar prijem književne kritike. Dobitnica je više književnih nagrada, osobito za esejistiku.
U Uvodnoj riječi Ružica Martinović-Vlahović vrlo samozatajno (pomalo neobično za naš spisateljski stalež) o svojim tekstovima piše: „I sam naslov zbirke Mrvice s pisaćega stola možda na prvi pogled ukazuje na nešto efemerno i pomalo suvišno, odnosno nešto što bi se moglo i ne pokazati, čak bez velike štete i baciti. No ovim naslovom ponajprije se htjelo naglasiti skromnost stava bez iole preuzetnosti, ne samo tekstualnoga sadržaja knjige već prije svega poruka u njima. Nikako ne bih htjela da netko pomisli kako mi je želja docirati ili još manje ideologizirati birajući u tu svrhu pogodnu sapiencijalnu tematiku, jer to mi nije bilo ni na kraj pameti. Jednostavno sam slijedila svoje misli dajući im prostora na ovim stranicama i stvarnosnoga daha kako bi oživljene riječi krenule pa neka idu ako i kuda mogu i žele doći!“
S ovakvim uvodom pisac ovih redaka se slaže – djelomično. Tim više što u prethodnom ulomku autorica nastupa još strože prema vlastitim tekstovima: „No ovi spisi kratkog su daha. A to im je ujedno i mana. Jer njihova priča vrlo je kratka i zamire već u začecima te svojega tvorca ne uspijeva povesti u divnu avanturu imaginacije i zavesti ga čarima neiscrpnih, nepredvidljivih i uzbudljivih stvaralačkih dubina koje ga onda lako prikuju za pisaći stol.“
„Ovi spisi“ kako piše autorica, mit respekt, nisu kratkog daha, jer su pisane literarno relevantno, misaono određene i s pascalovskom „podlogom“: „Misao čini čovjekovu veličinu“. Po Pacalu i ljudsko dostojanstvo, a ne samo njegova veličina, zasnivaju se na mislima i njegova. „Spisi“, odnosno „mrvice s pisaćeg stola“ naše književnice iskazuju upravo i kroz samozatajnost snagu ljudskog dostojanstva, ali i unutarnje harmonije.
Pokušat ću kratkim citatima iz pojedinih dijelova ove knjige dokazati kako autorica nije imala razloga za ovakvu pretjeranu samokritičnost. Da ne spominjemo jedino Pascala, kada je je riječ o filozofsko-literarnim fragmentima, istržcima sačuvanima kroz citate drugih filozofa, tada treba nezaobilazno spomenuti Heraklita koji je do danas ostaoveliko ime svjetske filozofije. Dužina ne određuje dubinu nekoga teksta, već njegova dubina. Na ovu „polemiku“ motivirao me je mladi kolega Štahan, ispravno shvaćajući kako ova knjiga zaslužuje širu elaboraciju od kratkog prikaza koji sam napisao kao prvu varijantu. Zahvalan sam mladome kolegi. Uostalom i od mladih treba učiti.
Knjigu Mrvice s pisaćega stola pogovorom je popratio ugledni književnik Stjepan Tomaš. Već ta činjenica upućuje na ozbiljnost djela koje je pred nama. Vrlo je indikativan naslov Tomaševog predgovora Ledena berba. Enolozi znadu kako je riječ o zimskoj berbi grožđa od kojeg se radi posebno kvalitetno vino, kako kažu Nijemci, Eiswein. Ružica Martinović-Vlahović živi u Slavonskom Brodu, a ledena berba se najčešće prakticira u ne tako dalekom požeškome vinogorju. Sukladno naslovu Stjepan Tomaš o knjizi koju predstavljamo piše: „To su kratki prozni zapisi koji izmiči definiciji pripovijetke, novele, novelete, pa čak i crtice – kraći su to ili duži ‘bljeskovi’ proze, esejističkog promišljanja, zapisi u kojima je važniji sadržaj nego forma. Skromno ih naziva pabircima, dakle ostacima pokupljenim nakon žetve ili berbe. Kaže za njih, također, da su ‘zaostali mali grozdići’, ali mislim da se ovdje ne radi ni o zaostalom klasju/zrnju nakon žetve, niti o zaostalim grozdićima koji ostanu vinogradaru nakon uobičajene berbe grožđa, najčešće krajem kolovoza, nego o grožđu ostavljenom do siječnja, kada se temperatura spusti na najmanje -7 stupnjeva i potraje bar jedan dan, poželjno je i dulje pa se od takve zimske ledene berbe načini vrhunsko ledeno vino“.
Zbirka Mrvice s pisaćega stola podijeljena je u tri cjeline: I. dio: Mrvice i okrajci, II. dio: Prisjećanja i poniranja i III. Dio: književne mrvice.
U crtici Plamičci postojanja koji mi pomaže u „polemici“, autorica koristi samokritičnost, ali tekst kazuje suprotno. Štoviše, potiče na ozbiljno razmišljanje. Postojanje je vječita tema filozofije, teologije i literature. Autorica o tome piše: „Zašto nas toliko uzbuđuje postojanje, ono najtanje, najdublje i najskrivenije mjesto u nama na kojemu smo s njime povezani? Gdje je to mjesto i kako ga dotaknuti? I tko drži sveze ove povezanosti, kako se učvršćuju ili kidaju? I zašto ih nekada osjećamo kao sigurnu luku, kao majčin zagrljaj, kao dodir sreće i pripadanja ljubavi, a drugi put ne osjećamo ništa osim lebdeće mutne dubine bezdana što nas okružuje i tupe boli na mjestu prekida gdje još krvari spoj sa živim tkivom pupkovine nebesa?“
U crtici Izgubljeni u svemiru autorica, zapravo, produbljuje pitanje iz prethodnog citata: „Ipak, nismo uvijek pravedni prema senilnim starcima i svima onima koji su odlutali svojim unutarnjim prostranstvima. Jer nitko ne zna što se tamo zbiva i kako im dragi Bog sve to nadoknađuje. Možda su oni jednom nogom već zakoračili u Njegovo kraljevstvo te gledaju nama skrivene prizore i bolje razumiju jezike tog kraljevstva. Možda je njihova tama svjetlija od našega tobožnjega dana i njihov stvrdnuti mir postojaniji od našega u kojima neprestance pokušavamo prikupiti raspršene mrvice svijesti (…)“.
Ove misli trebali bi pročitati kolege koje nazivam „generacijskim šovinistima“ jer se starim kolegama odnose bez potrebnog poštovanja i respekta. To se tiče i pisca ovih redaka koji je godinama u kojima se može očekivati i demencija, pored senilnosti.
U crtici teškog naslova O smrti, naša autorica piše: „Tijelo se opire smrti – ni u smrti ne da se do kraja, čak ni onda kada je već mrtvo. Stvrdne se, skrutne i skameni, kao da bi htjelo trajno ostati poput kipa ili spomenika. Istina, ono je i zadnje od svega što čovjek ostavi ovdje te posljednje napušta svoj zemaljski prostor koje je jednim rođenjem zauzelo. No ubrzo nastupa u njemu promjena pa rigor mortis popusti i tijelo se započne brisati.“
Diskusija o fenomenu smrti trajat će zauvijek. Možemo o njoj diskutirati s teološke, filozofske, biološke, ili bilo koje druge strane, ali smrt je fatum koji sve čeka, jednako crva i cara.
Vrlo je poticajna crtica O slobodi. U njoj autorica daje zanimljiv osvrt na ovu vječitu temu našeg postojanja: „Sloboda bdije iza zida straha. Sakrivena i pritajena, ponekada jedva prepoznatljiva, u sjeni svagdašnjice, strpljivo čeka i nada se otkrivenju. Kada će istupiti na svjetlost dana i posve otvoreno pokazati svoje lice: bez straha, bez srama, bez bojazni od odbačenosti i moguće kazne? Čovjeka čini slobodnim spoznaja kako je prihvaćen u svome hodu prema slobodi, potpuno i blagonaklono. I kako je voljen ma kakav bio – tako će i sam najlakše naučiti voljeti. Jer sloboda od ljubavi ne postoji i bez ljubavi nema ni slobode.“
Nemamo što dodati, osim razmišljanja o slobodi s pozicije nacionalno osviještenog čovjeka. „Tko slobode nema, taj o slobodi sanja.“
U poticajnoj crtici Vrijeme i čekanje čitamo: „U čekanju postajemo vlastiti promatrači, ali ne mirni i s odmakom, već napeti i nestrpljivi. Javlja se svijest o sadašnjosti i o sebi u njoj. Oboje zahtijeva suočavanje sa stvarnosti – a s njome se treba znati nositi! Jer zahtjevna je, često i lukava i nepredvidljiva. Prepuna skrivenih neosvijetljenih prolaza i nepočišćenih zakutaka. (…). I kad se na kraju priberemo od svih ovih misli čekanja i osvrnemo oko sebe, dogodi nam se da odjednom shvatimo: zaboravili smo živjeti sami sa sobom!“
Znati živjeti sam sa sobom staro je filozofski pitanje. Polazimo još od velikog Sokrata i njegovog aksioma kako neophodno spoznati samoga sebe, a da bi mogao živjeti sam sa sobom.
Naša autorica je iznoseći svoje svjetonazorske misli proizašle iz osobnoga iskustva i širokog obrazovanja često i vrlo duhovita. Npr. u crtici Tajna poruka luka čitamo: „Uvijek iznova pokušavamo prodrijeti u nepoznato i objasniti postojeće. Taj pokušaj domišljanja i verbalizacije domišljenoga u pojedinim životnim stvarnostima često nam ne uspijeva i zbunjuje nas. Odižući sloj po sloj s neke stvari želimo izljuštiti ono bitno. Slično ljuštenju crvenoga luka. Skidajući gornje pa donje slojeve, očekujemo svaki put neko otkriće, sve do posljednjega ovoja – istom onda shvatimo kako smo sve što je valjalo već odbacili.“
Drugi dio zbirke nosi naslov Prisjećanja i poniranja. U ovom dijelu knjige autorica iznosi u obliku crtica ili kraćih proznih zapisa, osobna životna svjedočenja. Neka od njih su pisana kao pjesme u prozi. Npr. Pahulja: „Gledajući snijeg kako pada, jedna je od rijetkih navika koju smo ponijeli još iz djetinjstva. Kad se šćućureni uz prozor pritajimo i promatramo zamamni vrtlog magične bjeline što usisava u sebe čitavo nebo i briše obrise postojeće stvarnosti. Ovo nas uvijek iznova uspijeva očarati svojom nestajnom ljepotom. Ta opčinjenost počelima vjerojatno spada u atavizme stečene još u povojima čovječanstva. Jedan od mojih prvih zapisa, negdje početkom srednje škole, odnosio se upravo na ovu temu.“
U istom duhu napisana je i biofilna crtica Lišće i nemir: „Stablo breze u nedaleku dvorištu. Vidim ga kroz prozor. Lišće treperi, cijelo je stablo uzbibano i ustreptalo nemirno. U pokretu, samo što ne krene, a kad lišće otpadne, nestat će i nemira; ostat će gola sleđena mirnoća ukopana u trenutak, u nepomičnost vremena.“
Za sve koji žele bolje upoznati Ružicu Martinović-Vlahović, treće poglavlje ove knjige dat će uvid u njen književni svijet, u literaturu kojom se služila i nadahnuća koja su ju vodila. Svi su zapisi puni lirizma i osobnog doživljaja svijeta i prostora. Ističem nekoliko njih. U crtici O književnoj istini ili istinitoj književnosti, autorica ističe: „Mnogi od nas još uvijek nisu odustali od istine. I nadam se kako smo u većini. Premda ima podosta književnika i općenito umjetnika koji u smislu postmoderne a danas i posthumanizma posve otvoreno i bez imalo stida govore da istine nema ili je posve relativna. Jer apsolutna istina ne postoji i sve je razbijeno na bezbroj osobnih partikularnih istina. I tako se briše razlika između stvarne istine i pojedinačnog ljudskog mišljenja. Što bi Držić kazao za ljude moglo bi se reći i za Istinu: ‘Na prav i na hvao’, odnosno: Na jao!“
U istom duhu napisana je i crtica Pisanje kao otuđenje. U njemu autorica naglašava: „Ukoliko zamamnost svijeta riječi nekome služi kao mjesto bijega i spasa od besmisli ništavila, onda je to samo jedan oblik otuđenja više. Jer čovjeka odvaja od napora stvarnoga traženja smisla i odvodi nas stranputica gdje ga nikako ne može naći; pa ni u samoj umjetnosti. (…) potrebno je dugo i mukotrpno probijati put kroz magluštine apsurda i koristiti jarku svjetlost Duha pa da se kako-tako održi smjer što vodi prema cilju. Kako proći taj teški prijelaz rađanja za vječnost aktivno i svjesno, a ne anestezirano, različitim strastima, prigušivačima svijesti ili aromatičnim sredstvima zaborava stvarnosti? Pa i pisanjem samim, ako ono poprimi neki od tih oblika. Tajna pisanja ostaje neriješena od kada pisanje postoji. Ta je tajna dio misterije zvane čovjek. Za književnika je pisanje način života.“
U crtici pod ovim naslovom, naša autorica ističe i sljedeće: „Kako pisati istinski i je li to cilj? Možda zavaravati sebe i druge zbog osjećaja blaženstva što nam ga stvaranje donosi? Je li to poziv, znanje, božanska iskra ili produžena ruka ega koja uživa dok ju se miluje, ljubi, dok se s nje liže sol odanosti? I gdje je ta granica? Tajnu pisanja, kao i tolike druge tajne zasigurno nije moguće do kraja proniknuti – onda ne bi bila više tajna. Jer ima skriveno lice koje se nikako drugačije ne može vidjeti ako se samo ne pokaže (…).“
Treći dio knjige sadrži pedesetak esejističkih zapisa autoričinog dugogodišnjeg druženja s knjigama. U ovom poglavlju , kako smo citirali, ona piše upravo o tajnama svog stvaralačkog postupka. O ovom poglavlju Stjepan Tomaš misli sljedeće: „Pisci će rado reći što je novo u njihovoj književnoj radionici, ali neće ili ne mogu posve racionalno objasniti svoj stvaralački postupak: o krizama koje ga prate, o rečenicama koje nesuzdržano naviru ili pak o spisateljskoj ‘blokadi’. Ona piše o vlastitom iskustvu pisanja, o stvaralačkoj krizi, o tajni pisanja koja zauvijek ostaje tajna.“
Skrenuo bih pozornost na dio knjige pisan u duhu kršćanske transcendencije. Nikako apologetski ili propedeutički. Navodim nekoliko „crtica“ kao primjer ovakvog razmišljanja.
U „mrvici“ pod naslovom Pahulja Ružica Martinović-Vlahović autorica piše gotovo u stilu poetizirane proze: „Gledati snijeg kako pada, jedna je od rijetkih navika koju smo ponijeli još iz djetinjstva. Kad se šćućureni uz prozor pritajimo i promatramo zamamni vrtlog magične bjeline što usisava u sebe čitavo nebo i briše postojeće stvarnosti. Ovo nas uvijek iznova uspijeva očarati svojom nestalnom i otajnom ljepotom. Ta opčinjenost počecima vjerojatno spada u atavizme davnih predaka, stečene još u djetinjstvu čovječanstva. Jedan od mojih prvih zapisa, negdje početkom srednje škole odnosio se na ovu temu. Pahulje se gube u snijegu ali ne gube svoju jedinstvenost: svaka od njih neponovljivi je unikat. Presretnemo li jednu od nebrojenih pahuljica primivši je na svoj dlan, osjetit ćemo njezinu treperavu poniznost i kako drhti pred skorim nestajanjem… Ako kojim slučajem imamo tamnu rukavicu na ruci i vidjet ćemo sve to: zvjezdoliku raskoš, krakove koji se grče i uvlače u sebe, anđeosku bjelinu kako prelazi u bezličnu prozirnost vode. A majstorski izrađena čipkasta struktura briše se. I sve je gotovo u trenutku: odjednom zakipi, ishlapi i nestane – ostane samo kapljica vode.“
U sličnom duhu ljubavi prema prirodi i transcendenciji napisana je „mrvica“ Tako blizu a daleko: „Gledajući krupan i purpuran sunčev kolut pri zalasku, učinilo mi se na trenutak kao da je tu – gotovo na dohvat ruke! Nebo je gorjelo, ali zemlju nije moglo užgati. Mrki i hladni brid obzora presijecao je sunčevu glavnju napola i njezin plamen sukljao je uokolo, rasipajući se po vodama i obroncima. Kako se igramo vatrom nebesa i ne sluteći njezinu moć?! Propuštamo taj plamen kroz uske procjepe zjenica, dopuštajući mu da nas iznutra dosegne, sve dok ga ne prigušimo na epidermi svijesti. Provlači se on potom kroz tunele tmina silazeći u dno duše, gdje će od njega ostati makar pokoji mali plamičak što će nam grijati izbu noći. Ako se ohrabrimo i zapalimo njime i vlastitu luč, ona će nam osvijetliti maleni put koji nas može daleko dovesti…“
Budući da naša autorica svjetonazorski pripada kršćanstvu sa zanimanjem sam pročitao zapis Pjesničke riječi i molitva iz kojega navodim nekoliko misli: „Iz istog izvora teku poetske riječi i riječi molitve. Iako pjesma nije molitva, može to postati. Kao što se molitva katkada prelijeva u pjesmu te na kraju završi u stihovima, tako i stihovi neke pjesme mogu postići rezonanciju sa strunama duše i probuditi molitveni duh u nama. Uz to, i pjesnička obuzetost i predanje molitvi čovjeka mogu posve obuhvatiti i obuhvatiti i ispuniti mirnim zadovoljstvom, gotovo srećom. Stoga pjesma zamjenjuje molitvu u onoj mjeri u kojoj u sebi čuv izvornu snagu i moć božanskoga…“
Knjiga Mrvice s pisaćega stola ostavila je na pisca ovih redaka duboki utisak. Ne samo bogatstvom misli, nadahnuća, tema, opservacija već i ljepotom i kultiviranošću hrvatskog književnog jezika. Kratkoća zapisa u ovoj knjizi nije njezina mana već blagodat. Knjiga se može i treba čitati svaki dan, zabilježiti pojedine teme, ponovno im se vratiti te uspostaviti sa autoricom literarnu i misaonu sinergiju.
Pomalo birokratski zvuči, ali ipak želim poručiti kako je zbirka Mrvice s pisaćeg stola dobrodošlo, da ne kažem poticajno književno ostvarenje. Autorica je pokazala i prikazala širinu svoga književnog obzora i snagu svoga literarnog iskaza. Rečenice kojima je knjiga napisana gipke su i elegantne. U pozadini svega je njezino korištenje svete trijade: dobro, lijepo, sveto.
