Poetry comes from a place that no one commands, that no one conquers. So I feel somewhat like a charlatan to accept an award for an activity which I do not command. In other words, if I knew where the good songs came from I’d go there more often.
Leonard Cohen
Ovaj epigraf izvučen je iz Cohenova govora na dodjeli nagrade Princa od Asturije, i osim što nam nudi uvid u Cohenovo poimanje poezije, osvjetljava nam samu njezinu narav. Nije malena stvar kada pjesnik poput Cohena, koji je poznat po tome da je po nekoliko godina pisao i dorađivao svoje pjesme, govori kako je poezija djelatnost kojom nitko ne može vladati. Domišljat zaključak o nepoznatom mjestu gdje se dobre pjesme nalaze dodatno poentira njegov stav da poezija nije stvar mehanike, nego otkrića. Težinu ovim riječima daje činjenica da Cohen nije osamljen u ovoj tvrdnji. Pjesništvo se u svojim začecima poziva na raznorazne nositelje nadahnuća iz kojeg su pjesnici crpili svoju materiju, a cijela povijest pjesništva svjedoči o trajnosti toga načela, u ovom ili onom obliku. Već sam ranije u eseju Sakramentalnost poezije napisao da poezija predstavlja utjelovljenje nadnaravnog, nadosjetilnog u naravnome, osjetilnome.
Ta inkarnacijska narav poezije svjedoči o nekolikim stvarima. Prije svega svjedoči o postojanju stvari koja nadilazi osjetilnu dimenziju stvarnosti. Kvalitetna poezija nedvojbeno je obilježena time. U kojoj mjeri je obilježena, radi li se o razrađenom metafizičkom sustavu (kao u Danteovu slučaju) ili se sustavnost tek naslućuje (slučaj romantičara), to je drugo pitanje. Jasno je kako se ipak priznaje stvarnost koja nije skučena u usko u se, na se i poda se. Druga implikacija inkarnacijske naravi poezije jest čovjekova mogućnost da spozna tu stvarnost, i ne samo da je spozna – nego da upravo njoj ponajprije teži. Tu stvarnost čine moral, smisao, odnosi, ideali i sve ono što se ne može svesti na isključivu materijalističku računicu. Treća implikacija koju izvlačimo iz inkarnacijske naravi poezije, i to ona najvažnija, jest postojanje jaza između čovjeka i nadosjetilne stvarnosti kojoj teži. Poezija (kao u konačnici sve grane umjetnosti) predstavlja napor da se taj jaz premosti. Ona je, kako smo već napomenuli, utjelovljenje emocija, nagnuća, čežnji, ideala i odnosa koji nadilaze osjetilnu stvarnost. Kroz poeziju, i umjetnost kao takvu, mi zornije izražavamo načela po kojima živimo i stvarnost u kojoj postojimo. A premda nadosjetilno nadilazi osjetilno, oni nisu u oprečnom odnosu, nego su u suglasju, i zbog toga je utjelovljenje u umjetnosti moguće.
Spominjem cijelo vrijeme pojam utjelovljenja i volio bih odmah naglasiti da to ne činim s ciljem mistificiranja poezije i pjesničkog zanata. Mislim da svi takvi pokušaji zapravo maskiraju amaterizam ili autorovu nesposobnost. Kada koristim spomenuti pojam, prije svega se pozivam na razliku između „simbola“ i „znaka“ o kojoj govori Paul Tillich. Iako su ovi Tillichovi koncepti u određenim aspektima nategnuti (pa time potencijalno i moji), vjerujem da mogu osvijetliti ono o čemu govorim. Za Tillicha „znakovi“ predstavljaju općenite označitelje koji u svojoj biti nemaju vezu s onim što označavaju. Tu za primjer uzima prometni znak, koji nosi tek informaciju i koji je dogovoren po promjenjivim konvencijama. S druge strane, simboli su bitno povezani s onim što prikazaju, odnosno svojim kvalitetama bitno osvjetljavaju ono što označavaju, i ne samo to – oni sudjeluju u značenju s onim kojeg označavaju.[1] Stvarnost koja se običnim jezikom ne bi mogla izraziti, kroz simbole dobiva jasnu artikulaciju. Tillichovim riječima: „Svaki simbol otvara razinu zbilje kojoj, osim simboličkoga, ne priliči ikakav drugi način govora“[2]. Simboli se ne mogu dogovoriti poput znakova i proizvoljno stvoriti. Oni primarno niču iz podsvijesti te su proizvod više otkrića i spoznaje nego domišljanja. Najbolji primjeri onoga što govorim su arhetipi kojih se danas spominjemo. Bilo da ih vadimo iz konteksta mitologije ili kršćanstva, oni i razvodnjeni imaju snage artikulirati stvarnost koja nadilazi naše osjetilne sposobnosti. Djelatnost poezije tako možemo opisati kao ostvarivanje simbola kojima opisujemo nadosjetilnu stvarnost. Svaka pjesma predstavlja splet simbola ili jedan složen simbol u kojem se utjelovljuje nijansa stvarnosti koju običnim jezikom ne možemo spoznati.
Sa svim ovim u vidu, nameće nam se sljedeće pitanje: je li onda poezija isključivo stvar nadahnuća? Naravno da nije. Poezija je jednako stvar zanata, koliko i nadahnuća. Kako sam već napomenuo, Cohen je brusio i dorađivao svoje pjesme po nekoliko godina prije nego što bi ih objavio, a opet je pokušavao „naći“ onu pravu pjesmu koji bi mogao pjevati. Ne radi se ovdje o protuslovlju, nego dolazimo do još jasnije spoznaje pjesničkog procesa. Ono polje kojim nitko ne vlada, to je nadosjetilna stvarnost koju kvalitetna poezija aritkulira, što znači da pjesnik nikada do kraja ne može vladati svojim zanatom. U svojoj srži, pjesnički zanat određuje pjesnika više negoli on njega. Pjesnik ne može birati svoju narav – ona je sama po sebi pretpostavljena datost. Pa tako ne može birati ni svoje dubinske afinitete i nagnuća, on može samo odlučiti hoće li se na njih odazvati i kako će se na njih odazvati. Karakter i temeperament su stvarnosti koje se daju brusiti, ali ne i u korijenu određivati i mijenjati. Te datosti određuju kakve će signale i podražaje pjesnici primati, pa čak i u kojoj mjeri će ih primati. Zato se kaže da je djelatnost pjesnika poziv, jer većina ne dobiva takve signale i podražaje, ili barem ne onakve kakve pjesnik dobiva. Nakon primanja signala i podražaja, dolazimo do pjesničkog zanata.
Pjesnički zanat se može opisati kao proces po kojem pjesnik utjelovljuje nadosjetilne podražaje koje prima. Podražaji su nezgrapan termin i sugeriraju nešto manje od onoga što opisujem, ali koristim termin podražaj da bih jasno naglasio kako nadosjetilno traži artikulaciju. Tu dolazi pjesnik koji se brine za utjelovljenje. Konkretno rečeno, on počinje tražiti riječi kojima će uspješno artikulirati podražaj koji je dobio. U razjašnjavanju pisanja pjesme volio bih se osvrnuti na šesto poglavlje proroka Izaije:
One godine kad umrije kralj Uzija, vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu. Skuti njegova plašta ispunjahu Svetište. Iznad njega stajahu serafi; svaki je imao po šest krila: dva krila da zakloni lice, dva da zakrije noge, a dvama je krilima letio. I klicahu jedan drugome: »Svet! Svet! Svet Jahve nad vojskama!
Puna je sva zemlja slave njegove!« Od gromka glasa onih koji klicahu stresoše se dovratci na pragovima, a Dom se napuni dimom. Rekoh: »Jao meni, propadoh,
jer čovjek sam nečistih usana,
u narodu nečistih usana prebivam,
a oči mi vidješe Kralja, Jahvu nad vojskama!«
Jedan od serafa doletje k meni: u ruci mu žerava koju uze kliještima sa žrtvenika; dotače se njome mojih usta i reče: »Evo, usne je tvoje dotaknulo,
krivica ti je skinuta i grijeh oprošten.«
Držim prikladnim osvrnuti se na Izaiju ne zbog teologije ili duhovnosti, nego zbog iznimne poezije koju nam donosi, a kako šesto poglavlje svjedoči, sva ta poezija rezultat je primljenih nadahnuća, odnosno podražaja kojima pjesnik ne može ovladati. Odmah želim naglasiti da time ne tvrdim kako je pjesničko nadahnuće stvar nekog izvanrednog bogojavljenja. Ono je često puno spontanije i nezamjetnije. Ovim ulomkom volio bih ukazati na nešto drugo – na Izaijinu svijest o vlastitoj neodostojnosti pred otajstvom koje mu se otkriva; on se žali kako je čovjek nečistih usana. Seraf zatim prilazi Izaiji i žeravom mu očisti usne, i ovo je savršena slika preobrazbe koju pjesnik mora proći ako želi pisati kvalitetnu i vrijednu poeziju.
Kada govorimo o čistim usnama, ili bolje reći o čistom jeziku, volio bih odmah naglasiti da ne govorim o nekom uskogrudnom malograđanskom purizmu. Čist jezik je bremenit. Govoriti ili pisati čistim jezikom znači koristiti jezik koji nije opterećen suvišnostima. To je jezik oslobođen banalnosti i ispraznosti, u kojem svaka riječ mora imati svoje mjesto i svoje značenje. Taj jezik ne trpi samodopadne poze, samodostatne kolokvijalizme i jalove klišeje. Kao što rekoh ranije, poezija je stvar simbola. Svatko može stvoriti skup znakova, ali oni ne mogu biti ništa više od pokaznice. Simboli su ti koji konkretiziraju ono na što upućuju, i ostvaruju taj pojam sa svim svojim posebnim nijansama. Za kovanje simbola pjesnik se ne može oslanjati isključivo na svoju receptivnost.
On prije svega mora brusiti svoju tehniku pisanja i vokabular. Zato ne može postojati dobar pjesnik, dobar književnik općenito, koji ne čita puno. Nitko se nije rodio samodostatan, ta iskustvo pokazuje da ne može postojati urođeni genij, takav koji se ne treba pozivati na svoje prethodnike. Postoje iznimni talenti i obećavajući potencijali, ali oni su uzaludni ako se ne ostvare. Pjesnik koji hoće da njegovo djelo traje mora intenzivno čitati e da bi uvidio dokle je sve jezik dosegnuo i da vidi koje su njegove mogućnosti. Pjesnik mora usvojiti razne tehničke i misaone koncepte kako bi se što jasnije mogao izraziti. U konačnici, on se i uza sve to ne može oslanjati tek na lektiru. Pjesnik mora biti osoba koja je otvorena životu i susretu, osoba koja neće bježati od odnosa s ljudima i od kontemplacije svijeta oko sebe. Poezija nije filozofija koja se može ograničiti na apstraktne definicije. Poezija podrazumijeva konkretno iskustvo koje traži nabijen i bremenit jezik. Zato, ako želi biti uspješan, pjesnik ne može ostati „zelen“, nego mora rasti kroz životna i spisateljska iskustva. To je cjeloživotni proces u kojem pjesnik mora čuvati neprestani osjećaj čuđenja i divljenja. Pjesnik s vremenom postaje sve svjesniji svoga postupka i time analitičniji u pristupu, ali to ne znači da pritom gubi stav čuđenja i divljenja. Naprotiv, on sazrijeva i jača s vremenom.
Načitanost, praksa i životno iskustvo bitno određuju pjesnički postupak. Primanje nadahnuća ne znači uvijek da pjesnik biva odjednom zahvaćen porivom koji traži izraz. Nadahnuće je češće stvar kontemplacije, u kojoj se ideje postupno otkrivaju do pravog trenutka, kada se pretaču u pjesmu. Ta kontemplacija ne mora biti intenzivna i namjerna. Misaonost je trajna karakterna crta pjesnika i u tom trajnom stanju on skuplja ideje i motive koji će kad sazriju postati pjesma. Pjesnik je intuitivno svjestan predmeta koji mu dolazi kao nadahnuće. Često ga može u skicama i opisati, ali je nedorečen dok se ne artikulira u pjesmi. Kada pjesnik odluči pisati, on počinje tražiti najprikladnije riječi za ono što hoće izreći. Iz tog procesa nastaje prva skica (ono što u anglofonom svijetu kažu draft), a slijedi vrijeme prepravljanja i dorađivanja.
Kvalitetna pjesma traži preciznost izričaja. Pišući, pjesnik ne teži označavanju, već izražavanju i najsitnije nijanse koju drži važnom. Intuitivno čuje zvoni li ili ječi odabrana riječ i ne miruje dok ne izabere onu koja će zvoniti. Ta zvonkost ne podrazumijeva nužno isključivo milozvučnost. Zvonkost u najširem smislu podrazumijeva prikladnost riječi u kontekstu kojeg zadaje pjesnik. Dobar i kvalitetan pjesnik teži jasnoći u svom izrazu. Jasnoća ne znači očitu shvatljivost ili razumljivost. Sadržaj pjesme po svojoj naravi izmiče običnom jeziku, te stoga ne može podrazumijevati očitost ili analitičku mogućnost spoznaje. Jasnoća pjesme podrazumijeva u najosnovnijem smislu pravilno korišten jezik. Pjesnik, čak i kad koristi svoju „slobodu“, mora biti svjestan svih pravopisnih, gramatičkih i funkcionalnih aspekata jezika te kako se plodonosno odmaknuti od njih. Jasnoća mora postojati i na razini diskursa pjesme, u kojem se mora očitovati dosljednost i suglasje svih značenjskih elemenata. Dobar i kvalitetan pjesnik zatim radi na skladu svojih pjesmama, odnosno raspoređivanju svih elemenata na najpotentnija mjesta. Kao što na razini riječi pjesnik traži zvonkost, tako i na razini cjeline gradi zadovoljavajuću zvonkost. U konačnici, svaki dobar i kvalitetan pjesnik nastoji izgraditi cjelovitu pjesmu.
Kako napomenusmo ranije, pjesnički jezik (pa ni sama pjesma) ne trpi prazninu ili višak, stoga je zaokruženost ključna karakteristika strukture pjesme. Zaokruženost ne znači kraj svih potencijalnih asocijacija ili promišljanja. Naprotiv, zaokruženost podrazumijeva kako je pjesma strukturalno dovršena cjelina kroz koju se pjesnička misao artikulirala, te zato ne smijemo miješati zaokruženost pjesme sa zaokruženošću svih asocijacija, implikacija i emocija koje proizlaze iz pjesme, jer ukoliko se oni zaokruže, mi više ne govorimo o kvalitetnoj pjesmi. Svi ovi pobrojani elementi mogu na prvu djelovati kao neprimjenjive apstrakcije, ali ovo su načela po kojima vrednujemo pjesničko djelo i kriteriji koji se bez iznimke očituju kod pjesnika u njegovom procesu, bio on svjestan toga ili ne. Imenovanje ovih kvaliteta ne pretpostavlja njihovo postojanje u apsolutnoj formi. One su svojevrsne univerzalije koje kod različitih pjesama nalazimo u različitim stupnjevima. Vrednovanjem tih stupnjeva mi određujemo kvalitetu i uspjeh poezije, i sukladno tome kvalitetu i uspjeh samoga pjesnika.
Čitatelj me može optužiti za manjak analitičnosti. Može me čak optužiti za grijeh mistificiranja na koji sam upozorio koji paragraf prije. Iako sam protiv mistificiranja, jednako tako držim da se mora priznati određena mističnost u pisanju poezije. Ono što krasi pjesništvo kao ljudsku djelatnost je činjenica da nadilazi običnost ljudskog postojanja i upućuje čitatelja na ono što nadilazi osjetilno u se, na se i poda se. Pjesništvo i govor o njemu ne mogu se smjestiti u kategorije empirističke analize, već se mora naći registar koji će uz racionalnost i potkrijepljenost argumentacije ostaviti mjesta za intuitivno i emocionalno iščitavanje koje nužno prati promatranje i vrednovanje umjetnosti, pa time i poezije.
Uključivanje subjekta (odnosno subjektiviteta) u vrednovanje ne znači nužno pad u pristranost i relativizam. Naprotiv, to stavlja još veću odgovornost na pisce i čitatelje. Naše iskustvo mora biti upućeno i nadahnuto prije svega jasnim i stabilnim moralnim načelima, a zatim iskustvom čitanja koje je i ukorijenjeno u iskustva prethodnika i otvoreno novinama koje iz tih korijena mogu proizaći. Istina je, mi ne možemo vladati domenom poezije, ali smo pozvani u njoj obitavati i dodatno je rasvjetljavati i otkrivati. Istina je, mi ne znamo odakle dobre pjesme dolaze, ali smo i dalje pozvani da ih iznova tražimo. Ovo su uvjerenja koja izmiču onima kojima ne odgovara postojanje više nadosjetilne stvarnosti koja se može utjeloviti u naš osjetilni svijet. Onima koji su otvoreni za njezino postojanje omgućeno je istančaniji osjećaj i razumijevanje poezije.
Poezija u svojoj naravi svjedoči o postojanju stvarnosti višeg reda, stvarnosti koja izmiče našim osjetilima, ali koju čovjek ipak može percipirati. Negiranje takve stvarnosti (u bilo kojem obliku), dovodi do negiranja poezije i umjetnosti kao takve.
[1] Tillich nam nudi primjer razlikovanja: Razliku između simbola i znakova čini sudjelovanje u ukazanoj zbilji koja odlikuje simbole, kao i izostanak sudjelovanja u ‘usmjerenost-k’, koja odlikuje znakove. Primjerice, ispisana slova abecede, neko ‘A’ ili ‘R’, nemaju udjela u glasu na koji ukazuju. S druge strane, stijeg ima udjela u moći kralja ili naroda na koji upućuje i kojim se iskazuje. u: Paul Tillich, Teologija kulture, Ex Libris – Synopsis, Rijeka – Sarajevo, 2009., str. 52.
[2] P. Tillich, Teologija kulture, str. 54.
