Damir Karakaš: Sunčanik,
OceanMore, Zagreb 2025.
„Bez vraga nema romana“, rekao je Milivoj Solar u intervjuu objavljenom na Suvremeniku. I to je točno. Štoviše, ne samo da bez vraga nema romana, nego bez vraga nema ni književnosti. Religijski gledano, kozmička pri-povijest započinje, dakako, božanskim stvaranjem. Od Boga svaka radnja polazi, s Njime i završava, no vrag joj daje elementarni sastojak bez kojeg bi svemir bio posve harmoničan te, samim time, lišen mogućnosti pričanja priča kakve ljudski rod u svakoj kulturi prepoznaje, od starodrevnog mita do suvremene književnosti. Vrag je vrhovni antagonist u prostoru i vremenu, uzročnik preokreta i peripetije kao ključnih elemenata radnje, to jest glavnih preduvjeta drame kako ih je prepoznao i usustavio Aristotel. Ista se logika s drame može proširiti i na epiku, sve do romana 21. stoljeća. Od arhetipa do stereotipa, svaki antagonist odbljesak je glavnog Antagonista u kozmičkoj drami, dakle žanrovski, zbog sretnoga kraja – kako je ispravno uočio još Dante a elaborirao Northrop Frye – komediji. Svaki od tih antagonista, ako ničim drugim, svojom književnom funkcijom predstavlja odraz vraga u njegovoj ovozemaljskoj i onozemaljskoj funkciji.
Sama je književnost, u tom smislu, tek nusprodukt đavoljeg djelovanja. Bez Luciferove pobune – ostanimo još uvijek u religijskoj domeni – nema preduvjeta za pričanje priča kakvo poznajemo. Bez vraga nema povijesti, pa tako ni pripovijesti. Ovo nije samo igra riječima – prvi argument jest teološki, ali drugi spada u književnu teoriju, bez obzira shvatili mi vraga kao stvarno biće ili tek kao arhetipsku figuru zapadne (i ne samo zapadne) civilizacije. Na sadržajnoj razini, pobuna palog anđela prvi je događaj koji zadovoljava sve elemente priče kakve danas poznajemo; on za priču u svim njezinim oblicima postavlja osnovnu strukturu. Čineći ishodišno zlo, vrag omogućuje i pojavu književnosti čiji je zlo jedan od strukturalnih preduvjeta… da bi kasnije – književnost, naime – tim zlom pokušala manipulirati kako bi proizvela dobro, baš kao što manipulira laži da bi dokučila istinu ili ružnoćom da bi iznova otkrila ljepotu. Književnost se poigrava antitranscendentalijama kako bi postala dostojnom transcendentalija. Kada Goethe piše o Sotoni kao sili koja uvijek želi zlo a naposljetku čini dobro, to zapažanje smisla može imati jedino u istom onom kontekstu u kojemu ju je Goethe i izrekao – to jest, u književnosti. Riječ je o književnosti koja govori istinu o samoj sebi.
Intuitivno prepoznajući sve navedeno kroz čitavu povijest književnosti, pisci su često posezali – ne ograničavajući se samo na pridavanja demonskih osobina običnim likovima – i za demonološkom motivikom kao takvom. Iako toga ima u svakoj umjetnosti, knijževnost je ona stvaralačka disciplina gdje ta navada u najvećoj mjeri dolazi do izražaja, dok pak u povijesti književnosti ona svoj vrhunac vjerojatno doseže u modernosti, kao kategoriji koja podrazumijeva i povećanu dozu podsvjesne samosvijesti o naravi stvaralačkog čina, a koji, eto, spletom okolnosti podrazumijeva i ono demonsko. Primjera demonskim motivima napučenih književnoumjetničkih vrhunaca ima previše da bi ih imalo smisla navoditi, još od Dantea, preko Miltona i Goethea, pa do Manna i Bulgakova…
Sve nas ovo dovodi do novoga romana Damira Karakaša, naslova Sunčanik. Kada bi radnju bilo potrebno sažeti u jednoj rečenici, ona bi glasila otprilike ovako: djed i unuk putuju Likom u nekom neodređenom trenutku u drugoj polovici 20. stoljeća kako bi vidjeli vraga. Kako je i zašto vrag na raspolaganju, gdje ga se može vidjeti i što, uopće, učiniti s njime, to se u romanu ne objašnjava. Radnju se može razdvojiti na niz više ili manje efemernih epizoda: povremenih susreta s drugim putnicima, jednim čovjekom koji kasnije umire, starim djedovim ratnim znancem. Osim kršćanske motivike koja radnju manje prožima a više joj daje začin, provodni je motiv i grčka mitologija na koju se dječak, maštovito uočavajući paralele s antičkim mitovima u šumi koja ga okružuje, neprestano referira. Roman, kao i obično kod Karakaša, karakterizira ljepota rečenice na jezičnom standardu u opisu krajolika, na što se nadovezuju jednako lijepe no posebno osvježavajuće dijaloške dionice izvornoga ličkog govora. Nedostatak je što je radnja – također: kao i obično kod Karakaša – toliko reducirana da je gotovo i nema, što se iz nekog razloga u glavnini suvremene hrvatske književne kritike danas smatra prednošću.
Ono što, međutim, Sunčanik izdiže ponad prosjeka medijski obljubljene suvremene hrvatske proze dvije su dodatne kvalitete koje Karakaš u nekim svojim ranijim djelima nije demonstrirao. Ipak, jedno romaneskno svojstvo i dalje ga priječi da se odveć odvoji od tog prosjeka, zbog čega Sunčanik, u nekoj budućoj retrospektivi, ipak neće biti označen kao djelo koje je uzmoglo preokrenuti neke negativne trendove u suvremenoj hrvatskoj književnosti. No prije toga vrijedi navesti dvije glavne vrline Sunčanika. Obje od njih, nije naodmet napomenuti, predstavlja isti taj vrag kojega djed i unuk putuju vidjeti.
Prva od vrlina Sunčanika jest odnos prema tradiciji, shvaćenoj vrlo široko. Uvodeći vraga u igru, Karakaš se na neki način vraća onome što se u nezanemarivu dijelu suvremene hrvatske književnosti smatra zastarjelim. Sunčanik, međutim, kako i priliči, tradiciju ne reproducira slijepo, nego se njome poigrava: Karakašev vrag nije ni svemoćan ni nemoćan: on nije ni Šenoin vrag koji postolaru dolazi „skok na skok“, ali nije ni moralno ambivalentna nadnaravna sila poput Wolanda koji u Majstoru i Margariti cijelu Moskvu okreće naglavce. Lik vraga u romanu je prisutan samo kroz razgovor djeda i unuka, najčešće u formi pitanja i odgovora, te, svim nepoznanicama unatoč, kao konkretna svrha njihova putovanja. „Kako to vrag uđe u čovika?“, „ima li vrag kosti?“, „oćemo li ga mi moći nešto pitat?“, „čime se vrag hrani?“, „a kakav glas ima vrag?“ pitanja su razbacana svim dijelovima romana, a koja unuk upućuje djedu, na što uglavnom dobiva sažete, gotovo aforističke govore – vrag se, naime hrani „crnim mislima“, a u čovjeka može ući, „ako treba, kroz najmanju ušicu igle“. Glas ima „kakav god poželi“. Štoviše, „kad si na livadi i ako oko tebe nema nikog, a čuješ da ti ljudski glas govori: daj mi ruku, napravit ću od tebe gospodara svita, biž koliko te noge nosidu, jer to te vrag mami“. Kako onda vrag, ako je to što jest, može biti sputan poput cirkuske atrakcije koju protagonisti žele pohoditi? Iz izostanka odgovora na ovo pitanje proistječe znatan dio fabularne dinamike.
Druga vrlina romana i zasluga vraga u njemu jest što se radnja, za razliku od mnogih drugih poetički mu srodnih djela iz recentne hrvatske književnosti – pa i pojedinih Karakaševih proza – kreće prema nekom cilju. Vrag prema kojemu djed i unuk putuju svrha je i smisao njihova putovanja. Neobično fantazmagorijska svrha za razmjerno realističnu radnju, što je u suvremenom hrvatskom književnom kontekstu pohvalno. I dok likovi mnogoga novijeg domaćeg romana bezglavo glavinjaju bez svrhe i smisla, tako likovi Sunčanika putuju prema nečemu što, zauzvrat, obasjava cijelu radnju, udišući joj smisao. Pozamašan dio suvremene hrvatske književnosti nema valjani pripovjedni luk, nego se događaji nižu bez ikakva razvoja, u krug, a protagonist je psetance koje lovi vlastiti rep. Tobožnja aluzivnost i ostavljanje „praznih mjesta“ kako bi čitatelj naknadno upisao značenje imaju svoja pravila i svoju logiku – oni, naime, moraju voditi prema jednom ili više potencijalnih smislova. U novijoj hrvatskoj književnosti ta prazna mjesta, međutim, najčešće pokušavaju prikriti bezidejnost i besadržajnost. Ta su mjesta danas često tek svojevrsna umjetna praznina koja služi kao maska za stvarnu kreativnu i idejnu prazninu, a ne, kao u vrhunskoj modernističkoj književnosti, privid besmisla na podlozi skrivena smisla. Bez vraga, radnja ovog romana ne bi išla nikamo. Karakaš je već pisao takve romane… Činjenica da ovdje radnja nečemu stremi govori u prilog Sunčaniku kao kvalitetnijem djelu od nekih drugih Karakaševih romana, čak i kritički hvaljenijih od ovoga.
I dok se Sunčanik od ostatka medijski obljubljene hrvatske književnosti razlikuje po tome što tradiciju ne ignorira već se njome poigrava te zbog toga što se radnja ne rasipa u ništa nego ima smjer kretanja prema kakvoj-takvoj svrsi, ono po čemu se od njih nažalost ne razlikuje dostatno jest nešto što kao da i sȃm roman u sebi nehotice prepoznaje, a što ga, ironično, čini boljim od onih na koje se može primijeniti isti taj poučak:
Zagledan u dječaka, starac odjednom stisne šaku i reče: „Vidi ča lipo imam unutra.“ „Šta imaš?“ priđe mu dječak, zamišljajući djedovu šaku mračnom tamnicom iz koje još nikad nitko nije uspio umaknuti. „Otvori, pa ćeš znat“, zagleda mu se starac sa zagonetnim smiješkom duboko u oči; dječak mu pokuša otvoriti šaku najprije jednom, onda objema rukama, trseći se prst po prst; već je skoro i uspio kad mu je ovaj naglo iščupa iz ruku. „E, ne može tako!“ vikne dječak, preplavljen naglim bijesom, „pokaži mi šta imaš unutra.“ „Može“, vrati mu starac pomirljivo šaku: sad dječak još srčanije navali. Ponovno mu poče otvarati prste, no starac opet otme šaku i pokaza mu pred nosom prazan dlan. „Nema ništa“, reče smeteno dječak, „prevario si me!“
I doista, ne bismo li ovaj prizor – djed koji se poigrava dječakom pretvarajući se da je u šaci nešto, dok se u njoj zapravo ne nalazi ništa – mogli uzeti kao metaforu velikog broja suvremenih hrvatskih romana, i ne samo romana? Vidi ča lipo imam unutra, govore naslovnica, preporuke na poleđini, kritike, intervjui. A unutra – praznina. „Nema ništa, prevario si me!“ I tako bezbroj puta. Pa iako se tu kritiku jednim dijelom može uputiti i Sunčaniku, Karakaš je barem ovdje stekao pravo da – kada ustvrdimo da radnja na kraju odlazi kvragu – čitatelj ne može dokučiti je li to dobro ili loše.
