Boris Beck: Ljubi hejtera svoga,
Društvo hrvatskih književnika, 2025.
Svoj kultni roman Graditelj svratišta Ivan Aralica započinje jednim zaista dobrim pitanjem: trebamo li uopće pisati? „Moj ujak Ivan Peko, od kojega sam mnogo naučio“, glasi prva rečenica romana, „znao bi mi reći neka mislim što više, govorim što manje, i neka ne pišem nikada.“ Zatim nastavlja: „Nije on imao ništa protiv lijepa razgovora ni protiv pisane riječi. Dapače! Baš zato što je cijenio i učeno štivo i iskren razgovor, držao je da ni jedno ni drugo ne možemo očekivati od čovjeka koji se žuri da što prije i što više kaže.“ Današnji svijet, sklon odbacivanju normi i posvemašnjoj relativizaciji, ne trpi sintagme kao što je „učeno štivo“, a mrzak mu je i „književni tekst“, no ja ću se ipak usuditi, u tonu Ivanovog uje, reći: baš stoga što cijenim učeno štivo, i stoga što se s Pekom istovremeno i slažem i ne slažem, a ponajviše stoga što cijenim Borisa Becka, voljela bih mu ovim tekstom uputiti pokoju dobronamjernu misao.
Ne prođe dan da barem jednom negdje ne vidim rečenicu: „Živimo u užurbanom svijetu.“ I jest, živimo. Živimo u njemu, s njim i od njega. Tim užurbanim svijetom informacije kolaju kao sumanute, projure nam kroz krvotok a da se nismo ni okrenuli i tom boleštinom – vječitim nastojanjem da budu negdje drugdje – zaražavaju i ljude, pa se i oni sami sve manje bave onime što i gdje jesu, a sve više odumiru u hvatanju onoga što i gdje žele biti. Uronjen u zamku koju i sam na nekoliko mjesta adekvatno detektira, Boris Beck u svojim tekstovima već ionako preopterećenom i prenapregnutom čitatelju donosi pregršt informacija, situacija, slučajeva, momenata iz popularne i aktualne kulture, referira se na nedavne događaje koje u trenutku prepoznajemo svi, a za nekoliko godina neće ih prepoznati nitko. Kao da je smetnuo s uma razliku između teksta i bloga, eseja i statusa – pri čemu potonji s odličnim imunitetom trpe simptome histerične smjene istina, dok papir od čovjeka ipak traži mir, dostojanstvo, eleganciju i razbor – bombardira čitatelja nizovima rečenica kojima nerijetko manjka stilske istančanosti koja poziva na umni predah. U prilog tome najviše govore upravo oni dijelovi zbirke kao što je prva polovica eseja Nešto je trulo u danskoj pošti: kad autor dopusti snazi duha da ga preplavi i dozvoli si prekrasne misaone tokove, kad uroni u onu sirovu a melankoličnu, pitku i nepatetičnu, romantičnu i zagonetnu nostalgiju za razglednicima, pismima i poštanskim sandučićem, kad pisanje po školskoj ploči nazove „pismom prisutnima“, a čovjeka „snabdjevena smislom svega svijeta“ supostavlja konzumentu „instant-znanja“, kad čitatelja potiče na poistovjećivanje iznoseći pred njega zajedničku im traumu – prazan papir koji tek čeka biti ispisan – tada mi je, ako mogu reći, najdraži. Tada Beckova retorika nalikuje podšišanom, urednom, lijepom ali svejednako bujnom i raskošnome grmu.
Nasuprot takvoj hortikulturi stoji, na primjer, Tko će biti svjedok?: provokativan i intrigantan esej, ali nebrušen i raštrkan. U njemu se autor dotiče jednog od najznačajnijih simbola političko-ideoloških sukoba u gradu Zagrebu. Kako i sama trenutno živim na Savici, pitanje je, dakako, i meni goruće: zašto jedna živa, snažna, plodonosna, hrabra župa još uvijek nema svoju crkvu? Dakako, neću se baviti tom temom, nego Beckovim tekstom, u koji smo uvedeni stihom iz pjesme Nicka Cavea po kojemu je imenovan i esej, iako ta srodnost kasnije niti je produbljena niti je stilskom podudarnošću potvrđena. Nick je, takoreći, došao i otišao a da nitko ne zna zašto. Baš kao i Konrad Adenaur, Adolf Hitler, Andy Warhol, Usain Bolt, Marco Ouellet, Stjepan Radić i mnogi drugi. Kanonadom imena i informacija, kao i skokovitim obiljem podtema, nedovršenih usporedaba i umetnutih priča (reakcija Hrvata na svjedočanstvo Blanke Vlašić, generalna problematizacija pozicije Crkve u nominalno katoličkom društvu, kritika prepotentnih pseudokršćana i poučna crtica iz života Charlesa de Gaullea samo su neke od njih), autor stvara ono što ću uvjetno nazvati TikTok efektom. Oči čitatelja lete sa slike na sliku, raspon pažnje sužava se, misao biva sputanom, a kad se kontrola nad rečenicama u potpunosti izgubi, vrijedi postaviti Pekovo pitanje s početka: jasno je što je autor htio reći, no je li nužno trebao? Izgradnja crkve na Savici, odlična tema gladna daljnjih razrada, a koja je zauzela prevelik komad teksta da bi je se odbacilo kao puki uvod u nešto dublje, usred teksta potpuno iščezava: tok rijeke pretvara se u razgranatu deltu, a ne ulijeva se ni u što.
Osobno, dijelim s gospodinom Beckom većinu stavova, mišljenja i pogleda (ne mogu mu, primjerice, oprostiti višekratne poluistine o topljenju ledenih kapa – iskaze koji će mi uvijek izgledati kao tobože spontani pledoaje svakom zalutalom mainstream čitetalju kojim se odvajamo od zadojenih ekstremnih desničara i teoretičara zavjere, a još teže obranu prokazano toksičnog establišmentskog Twittera čije će posljedice unesrećeni još dugo, dugo osjećati na svojoj koži, neki i na srcu i venama, a neki na spolnim organima). I usuđujem se, unatoč posvemašnjoj prisili na slavljenje raznolikosti, reći da tako i treba biti, jer oko mnogih stvari jedino što čovjek i može biti jest u pravu ili u krivu: objektivna istina nije društveni konstrukt i autor to itekako zna. Ali, na momente mi se čini da je zaboravio da usmena predaja nije isto što i pisani, da ne kažem, književni tekst. Caka je u tome što digitalna sfera zaista lebdi na granici između ta dva polja: niti je u potpunosti usmena, niti bi je bilo pošteno tretirati kao pismenu, zbog čega smo skloni nasjesti na primamljivu zabludu da je određena količina objavljenih online kolumni dovoljna da bi ih se pretočilo u knjigu. No online pisanje često je efemerno, žargonsko, da tako kažem – ulično – i kontekst korica i listova papira ne priliči mu, upravo zato što ne trpi trajnost koju knjiga kao takva od njega zahtijeva. Kolumne je svakako poželjno ukoričiti, ali mišljenja sam da ih valja tom izdanju prilagoditi. Na kraju dana, promjenom vrste, nerijetko se mijenja i publika. Čitatelj statusa i online članaka vrlo često ne dijeli pregršt karakteristika s čitateljem knjiga. Da ne kažemo da je horizont očekivanja značajno drugačiji svakoj osobi kada u ruke primi knjigu, a ne mobitel, što autor u jednom od eseja i sam navodi. Ukratko, dok je nekim esejima u zbirci itekako mjesto, nekima jednostavno nije. Mislim uvelike na one poput Medijskog zombija ili spomenutog Svjedoka, u kojima bi se svaki od ubačenih rukavaca rijeke dao razviti u novi, konstruktivniji, plodonosniji, a i estetski uzvišeniji esej.
Boris Beck na mnogim je mjestima u svojoj zbirci dobro ustanovio: svijet je polariziran, napet, nagrižen i ugrožen, praktički pred pucanjem. I kvalitetno je detektirao „naše“ probleme – hrvatsku se mladu desnicu, nažalost, zaista može opisati kao naivnu, intelektualno osiromašenu, sklonu neozbiljnosti i individualistički nastrojenu. No ono što se barem mi, zainteresirani za djelovanje u kulturnom sektoru, moramo zapitati jest – kako to promijeniti? Kod Becka primjećujem podvojen pristup – što je donekle i logično, jer onaj koji piše stalno, piše jednom raspoložen ovako, a drugi put onako – s jedne strane s određenom strogoćom, ali i cinizmom pokazuje koliko ga određeni trendovi u mladeži živciraju, s druge strane ostavlja prostora za ne znam otkud izvučenu nadu (i ja bih tamo rado zaronila) da će današnja djeca „popraviti svijet“. Autor skače iz prikrivenog, gdjegdje i otvorenog prijezira prema suvremenim trendovima i sklonostima društva u ponešto izlizano okrivljavanje sustava, a sve bi to bilo podosta jasnije i smislenije da odluči prkositi trendu užurbanosti pa se na jednoj temi, ma koliko sitna ona bila, odluči zadržati dulje od tek nekoliko rečenica.
Dok pojedini Beckovi tekstovi jure sadašnjicom, a osjećajem koji stvaraju podsjećaju na zabavni park (taj se efekt, ponavljam, postiže hipetrofijom primjera, navoda, događaja i nevažnih imena, ubacivanjem nategnutih referenci te proškropljivanjem čitatelja natruhama svoga mišljenja bez konkretnog ulaska u temu), neki, upravo suprotno, djeluju kao oaza, dolina, predah. Radi se upravo o onim momentima u tekstu koji vrve ljubavlju ne zato što eksplicitno, dominantno i svisoka na nju pozivaju, nego zato što obiluju Lijepim. Takva su djela na koncu i najkonstruktivnija. Ako želimo, kako kaže Beck, popraviti društvo, ne moramo za to biti poletni i mladi. Moramo biti skloni Lijepom. Moramo moći hrabro, bez ispričavanja i ustručavanja – uljepšavati. Jalov je posao i teško pobjediva bitka uzdići hrvatsku mladež iz ralja površnosti, izgraditi neku – izlizanom frazom rečeno – bolju budućnost, ako se ne usuđujemo uzvisiti naš stil, konačno izbaciti šale i pošalice iz ozbiljnih tekstova i pokazati da ljepota nije arbitrarna i relativna kategorija, već konkretan put ka uzdizanju duha. Pri zamišljaju implicitnog čitatelja, moramo se nadati onome koji se želi uzdići k tekstu, a ne onome koji očekuje da se tekst spusti k njemu. Primjera radi: ako se Beck, a što se da iščitati iz tona, protivi treštanju električnih gitara u crkvama, onda je zaista dužan izbaciti i hashtag s naslovnice. Pa makar bio i ciničan!
I upravo to je Araličin Peko, čini mi se, mislio, kada je ustvrdio da tekst prije no što bude napisan, mora dugo sazrijevati. Da je gospodin Beck dopustio svojim rečenicama da nekoliko godina sazrijevaju prije nego što ih odvagne za tisak, poput ulja u vodi isplivale bi one spremne da ih se žlicom odstrani. A one koje bi ostale – stamene, veličanstvene, dostojne nositi teret bivanja knjigom – predstavljale bi predokus svijeta kakav i Beck i ja želimo. Kako je jednom rekao jedan mudar čovjek: „Ne treba brojati svezaka, nego im vagati sadržaj.“
Statusi i kolumne ne moraju prolaziti kroz taj proces fermentacije – oni su sprint, a knjiga maraton. Ako Beck, kao ja, zamišlja idealan svijet u kojem su svaki mladić i djevojka razboriti i umjereni, neskloni ekstremima i promišljeni, potkovani znanjem i istančana duha, onda im (nam?) duguje i takvu knjigu: knjigu bez hashtagova na koricama, jer njihovo je mjesto u popularnoj kulturi. Knjigu bez prostih riječi i viceva, jer njima smo ionako opkoljeni. Knjigu dubokog sadržaja koji potiče na razmišljanje, jer u plićaku se već i predugo brčkamo. Knjigu koja se bavi trajnim temama, a ne ljudima i imenima koje ćemo tjedan dana nakon skandala zaboraviti. Knjigu pisanu uzvišenim stilom, jer razgovorni ton ionako sačinjava devedeset i devet posto svake naše brzoplete, površne komunikacije. I, na koncu, knjigu koja odgaja, a ne špota i ismijava, jer težimo rekonstrukciji, a ne destrukciji. Sve nam je to autor već i omogućio, ako ne u ovoj knjizi, onda barem u drugima, ali usudim se tražiti više jer težimo oblikovati onaj naraštaj koji će uvijek biti gladan i žedan gledanja prema gore. Gore, gore i gore, do Boga, kako dramatično skandira Fulton Sheen u jednom od svojih najslavnijih i najljepših govora. Gore, iznad kvartovskog govora, iznad poruge, iznad anglizama i slenga, gore prema pathosu, gore prema zanosu, gore prema Istini, gore prema Ljubavi!
I onda neće biti potrebno stavljati imperative u naslove.
Autor će mi zasigurno oprostiti ovu patetiku, a on, kao ni budući ili trenutni pisci, nije dužan uvažiti ništa od ovoga što sam napisala. Slobodni smo pisati kako nas volja, slobodni smo odbaciti svaku normu i pisati knjige kao što pišemo statuse, a i statuse kao što pišemo knjige. Slobodni smo, poput Ivana Peka, nikad ne napisati ništa, slobodni smo i poput Tristrama Shandyja probati napisati sve. No, jedno je sigurno: reda, bistrine i smisla, osnovnih čimbenika Ljepote, ovom svijetu silno nedostaje, i oni koji su ih u stanju omogućiti svojoj gladnoj i izmoždenoj publici, po mojem bi mišljenju trebali danonoćno na tome raditi – i ništa ne prepuštati slučaju.
