Dorta Jagić: Kafić Dan,
Naklada Ljevak, Zagreb 2025.
Roman Kafić Dan djelo je s neostvarenim potencijalom čija je mana dužina i iscrpljujući stil koji može funkcionirati samo u kraćim oblicima.
Autorica Dorta Jagić u svome djelu progovara o izrazito značajnom trenutku ljudskih života o kojem se izrazito malo piše pa čak i govori, o trenutku prekida veze. Glavna junakinja na početku romana prekida zaruke zbog neiskrenosti i vjerojatno čak i nevjere svoga zaručnika, a kasnije se kroz roman otkriva da je glavni problem alkoholizam. Ona počinje sumnjati u postojanje ljubavi, a cijeli njezin svijet postaje fragmentiran i nestalan, što je vidljivo i u izrazito snažnoj struji svijesti koja uočava sve oko sebe i pokušava uspostaviti čvrstu, snažnu sliku. Prekid romantične veze s muškarcem zbog prevare nije samo bolan zbog prekida odnosa s bliskom osobom za koju glavna junakinja osjeća ljubav, on je bolan jer sasvim izbacuje vlak s kolosijeka koji bi trebao voditi u budućnost. Sasvim je to očito na temelju početka romana u kojem junakinja odlazi u salon vjenčanica, osjeća privlačnost bračnoga slavlja, a čak pozitivno gleda na korištenje visoke (i niske) kulture u svrhu promicanja potrošačke groznice. Upravo taj prostor predstavlja nadu žene u sretnu budućnost, stabilnost, jedinstvo s muškarcem kojeg voli. I ubrzo, cijela ta budućnost koju se predviđa i za kojom se čezne raspada se u komadiće. Izvana gledano, rez je napravila žena, ali u stvarnosti rez je napravio muškarac svojom prevarom. Na kraju poglavlja prisjeća se priča o nesretnim ljubavima i ogorčeno zaključuje da je ljubav ovisnost. A ona je sklona toj ovisnosti. Tek se kasnije otkriva da je jedna druga ovisnost u srži cijeloga romana, a to je alkoholizam.
Tajna, glavna junakinja, ubrzo odlazi svojoj sestri koja je zaglavila u nesretnom braku. Sestra joj je ostala trudna i udala se za mutnog biznismena koji je odlučio da on nema nikakve veze s kućanskim poslovima, makar i njegova žena radi i zarađuje plaću. Uočljivo je da i ta nesretna struktura ipak održava određenu cjelovitost, jer upravo je tu Tajna otišla kada joj se učinilo da je njezin svijet postao prekrhak. I sama priznaje da je Feliks, njezin sada bivši zaručnik, došao u trenutku velike usamljenosti, a za raspad njihove veze optužuje gradsku sredinu, mehaničku okolinu i manjak pustolovine kojoj su oboje skloni. Još jedan trenutak obrane i pokušaja pronalaska obrasca u situaciji u kojoj junakinja zapravo ne zna više kamo krenuti, ali osjeća da mora krenuti.
Postupno je priča o prekidu zaruka opstala samo kao okvir dok se junakinja kreće svakodnevnim prostorom života, Zagrebom, što je jasno po izrazima tipičnim za taj grad, i djeluje kao još jedan šetač, flâneur, koji pokušava pronaći smisao u svijetu oko sebe čineći mnoštvo poveznica. Poveznice redovito počinju djelovati kao kič, prekidaju tijek čitanja jer djeluju umjetno, naknadno umetnuto, a pitanje je hoće li ih budući čitatelji razumjeti. Tako, na primjer, spominje roman za mlade Delirij koji već ni sada nije općepoznat, a upitno je hoće li budući čitatelji znati za njegovo postojanje. Ako zbog stila prozni tekst postaje naporan nekome tko se bavi istraživanjem književnosti, zamislite kako djeluje svakodnevnom čitatelju do kojeg se nastojimo probiti.
Ono što autorica izvrsno ostvaruje je prikaz Tajnine želje za životom, ali još više za nestajanjem. Želje da se na neki način stopi s pozadinom. Možda je to ona frojdovska podsvjesna želja za smrću. U pokušaju da se sastavi, ona neprestano čezne za rasplinjanjem. Cijeli je roman modernistički roman atmosfere, gotovo uspješno ostvaren.
Došavši do šestine romana prvi put se nailazi na kafić, ali on sam po sebi nije značajan. On se pokazuje kao mjesto sastanka raspalih ličnosti koji u mogućnosti da nestanu u dimu i buci pokušavaju ponovno izumiti svoju cjelovitost. Čak ni u samom romanu nije značajan kao mjesto događaja. Važan je tek zato što predstavlja Feliksa, pijanicu, opuštenoga umjetnika i vječno nezaposlenoga muškarca. Kafić je tek usputna stanica. Prava lokacija na koju Tajna odlazi psihijatrijska je bolnica. Ona osjeća da joj je um fragmentiran i odlazi u bolnicu za um, traži utjehu i ljepilo koje bi napokon vratilo smisao u svakodnevicu, ponovno rasvijetlilo put koji je zapao u tamu. Pisanje se ponovno pokazuje kao simptom samodijagnosticiranog čudaštva i ludila. Nastavlja se to na ideju da zdravi ljudi nemaju potrebu za pisanjem.
Tek se nakon još nekoliko desetaka stranica otkriva da je autorica očito i slikarica, radi cvjetne kolaže, a pozivanjem na san kako bi Feliks i ona, da su se stvari drukčije odvile, bili par modernističkih slikara, pokazuje samosvijest slike koja se oblikuje o njoj kao liku. Tajna je izrazito književno i filozofski obrazovana pripovjedačica, ali nedostaje joj stvarnoga slikarskog elementa. Njezina je perspektiva puno bliža povjesničaru umjetnosti nego slikaru, ali radi uživljavanja u književno djelo možemo zamisliti natprosječno obrazovanu slikaricu koja puno više promišlja o teoriji slikarstva nego o tehnikama. U kasnijem dijelu romana ruši se ideja o slikarici i sada ona postaje prevoditeljica i pjesnikinja. Tajna je očito tajna, umjetnica na svim razinama. Još kasnije, otkriva se i da drži radionice pisanja poezije, stalno mjesto kod naših pisaca koji objavljuju u cijenjenim izdavačkim kućama.
Struja svijesti nastavlja biti skokovita, gotovo nepovezana, fragmentirana, ali u prvom dijelu romana uspješno zadržava koherentnost, što proizlazi iz stava pripovjedačice da se zbog propale ljubavi ne treba ubijati te odbacuje tradiciju književnosti koja „promovira“ takav ishod. Nenadani prekid dugogodišnjih planova je bolan, otupljujući, ali treba nastaviti dalje. Gomilanje priča i promišljanja pokazuje da svijet nije stao, da stvaralački nagon nije prestao prekidom ljubavne veze. Međutim, iako se koherentnost misli zadržava, koherentnost radnje sve više podrhtava, ukazujući na nesvjesni dio pripovjedačice koji otkriva veliku potresenost i težinu situacije u kojoj se našla.
U trećem dijelu romana, Treba ti promjena, Tajna opisuje prilično nepovezane slike. Namjerno pišem slike jer je očito cilj prikazati slikarsku perspektivu pripovjedačice, a sve kroz prenaglašen književni ostvaraj, kroz pjesničku sliku za pjesničkom slikom. Svaki djelić poglavlja počinje s obraćanjem pripovjedačici i komentar da joj „treba promjena“, što pokazuje da Tajna ima snažnu mrežu ljudi oko sebe koji brinu za nju. Polako shvaća da u mirnoj svakodnevici pronalazi sreću te se upravo u tome otkriva način kako nastaviti nakon velikoga prekida: uz pomoć bliskih ljudi. Izmjenjuju se zagorski, istarski krajolici, a kasnije će se pojaviti i Dalmatinska zagora te Slavonija.
Svaki od prostora obilježen je i jezično, a svaki od naizgled idiličnih prostora nosi u sebi tragediju nekoga vjenčanog para. Općenito su sve veze prikazane u romanu nesretne, a Tajna kao da se od svega spasila. Ipak, u trenutku kada slučajno ugleda ljubavni izljev Žakline i Mile, spozna da još nije prešla preko svoje ranjenosti i da osjeća ljubomoru.
Dublja istina izlazi kod frizerke kojoj Tajna priznaje da je veliki problem bilo Feliksovo pijanstvo, a frizerka pak to uopće ne doživljava kao problem. Ona predstavlja osobu koja živi čvrsto na zemlji od svoga fizičkog rada te koja svaku teškoću života doživljava kao još jedan trač. Tajna se pak nakon šišanja, pri čemu njezina ispucala i zamršena kosa predstavlja nju samu, pokušava izraziti upravo promišljajući o procesu pjesničkog stvaranja, pokušava izbaciti iz sebe ono što je tišti. Nailazi na Mateju, vlasnicu kozmetičkog obrta. Upravo je Mateja na radionicama pisanja koje vodi glavna junakinja svojim iskustvom ukazala na stvarnost nasilja i femicida u društvu.
Kako se Tajnino kretanje i promišljanje sve više širi, postaje sve zamornije, a roman se pokazuje predugim. Djeluje kao da je autorica izgubila početnu inspiraciju jer pisanje djeluje forsiranim. Stil je pretenciozan i u prvoj polovici romana, ali to mu se može oprostiti jer ostvaruje dojam da je riječ o uzburkanoj struji svijesti. U drugoj polovici romana autorica upada u tipičan problem hrvatskih autora koji se određuju kao pripadnici suvremene visoke književnosti: pišu tako da bi ih istraživači književnosti analizirali prepoznajući u njima odraze teorija književnosti. Jasno je kao dan, kafić Dan, da ubacivanje aluzija i referenci nije prirodno nego svjesno i forsirano.
Proza ne trpi gomilanje i postaje zamorna te se tu uočava da se autorica nije najbolje snašla u opširnijem obliku kao što je roman. Općenito ne mogu ne zamijetiti da su pisci kratkih priča sasvim druga kategorija od pisaca romana, makar bi redovito i jedni i drugi htjeli biti odlični u obama oblicima.
U banalnom dijelu u kojem je junakinju upravo nesuđena svekrva potaknula da piše roman, ovaj roman postaje izrazito zamoran i čak dosadan. U tom dijelu se prvi put sasvim očito uočavaju nagli i prisilni rezovi teksta koji se onda i prisilno lijepe. Dio s nesuđenom svekrvom slijedi upravo nakon neprirodno ubačenih stranica koje govore o Balzacu. Iz gotovo znanstvenog stila naglo se i bez ikakve logike odjednom prebacuje u razgovorni stil prepun vulgarnosti.
Autorica je preozbiljno shvatila postavke postmodernističkog pisanja ne shvaćajući da bi fragmenti ipak trebali imati svoju internu logiku povezivosti koja je u ovom djelu na trenutke izostala. Ili je to zaboravila u jednom trenutku pisanja romana, jer na početku se zadržavala nit. Ako je nepovezana fragmentiranost trebala predstavljati raspad pripovjedačičina uma, to nije uspješno ostvareno. Jedino što se otkriva prevelika je želja autorice da pokaže svoju svestranost i obrazovanost, nešto što je visokoknjiževna varijanta pisanja prvog fanfictiona.
Da je riječ o pretencioznosti i pozivanju na autore samo radi pozivanja na njih, otkrilo mi se kada je autorica zašla na moj teren. Naime, obratila se Tolkienu i iznosila nepovezane misli koje je jednako tako mogla usmjeriti i Boccacciu i Balzacu i Krleži i Tolkienu. Tolkien nije imao nikakve dodirne točke ni s čim što je napisala i postao je tek prazni sugovornik, potpuno nijem, a mogla sam ga zamisliti kako umire od dosade, previše izgubljen u vlastitim znanstvenim, književnim i obiteljskim planovima. Ne znam je li autorica svjesna da piše upravo tip teksta koji njemu ne bi bio po volji – naposljetku, on je čitao isključivo stariju književnost. Ili je ona zapravo u njega upisala ulogu svećenika koji suosjećajno sluša njezine izljeve tuge zbog propale veze. Udaljivši se od tradicionalne religije, Tajna kao da je imala potrebu naći vjernog katolika, makar u književnom svijetu, i nametnuti mu tu ulogu.
Da je knjiga završila nakon 150 stranica, još bi bilo u redu, ali pretjerivanje i gomilanje književnih referenci i postupaka razvuklo se na 300 bez ikakve stvarne potrebe. U jednom trenutku se pripovjedačica vratila svojoj izvornoj tematici, alkoholizmu, pa se opet nekoliko poglavlja bavila citatnošću i gotovo znanstvenim stilom, a onda se vratila događajima. Pretpostavljam da bi se time trebalo predstaviti suočavanje s problemom: racionalizacija, a zatim i umjetničko iskustvo. Nažalost, to nije uspješno ostvareno.
U petom poglavlju, na samom početku, pripovjedačica iznosi svoju poetiku ekscesa koju je nazvala pohlepom, a uzdiže život na rubu svega: među ostalim i znanosti i religije. Samu sebe stavlja na taj rub te se ponovno pridaje posebna moralna pozicija postojanju na margini, bez ikakva stvarnoga razloga. Je li pripovjedačica na margini društva ako zarađuje od držanja satova kreativnoga pisanja i lješkari po vikendicama raznoraznih poznanika i prijatelja, procijenite sami. Prilično slično avangardistima iz bogataških obitelji koji su se stavljali na rub, a uvijek se mogli mirne duše vratiti svojim ugodnim visokostaleškim domovima.
Posebno je uočljivo da je pretencioznost bila umjetna kada u poglavlju o djetinjstvu iz zagrebačkoga slenga i referenci prelazi u vokabular dalmatinskog podneblja. Odjednom, djelo više nema nikakve poveznice s onim prvim te bi trebalo biti riječ o kontekstu, valjda, sjevera i juga, urbanog i ruralnog, odraslog i dječjeg. Tako i u pripovijedanju, nakon pretencioznosti, nastupa jednostavnost, a koja je sada pak prejednostavna i počinje djelovati kao najgori oblik trivijalnosti. Prisutne su dosadne priče o kvazi-ljubavi, ali na kraju krajeva, iako roman neprestano govori o ljubavi, ljubavi nema nigdje. Jedino se može govoriti o milosrdnoj ljubavi raznoraznih Tajninih poznanika.
Ono što je kontinuirano je alkohol, ali i za njega se čini da je prevladavanje teme nastupilo u nekom trenutku te se čini da se autorica pišući knjigu odjednom predomislila i rekla: ah, neka tema bude alkoholizam. Došavši do druge trećine knjige, otkriva se tako i što je Kafić Dan, pripovjedačičina Konoba od sjećanja, imaginarni prostor u koji ona gomila svoje pripovijedanje i obrađuje ga. Drugim riječima, roman.
Prebacivanje u Slavoniju jednako je slabo kao i dio s Dalmacijom, toliko da se ne uopće ne prepoznaje razlika u podnebljima. Ona su više neuvjerljivi krajolik za postavljanje slika nego stvarni prostori.
U Requiemu pojavljuje se još jedna smrt od alkoholizma. Kada se prisjeća upoznavanja s Feliksom, osjećaj nelagode stvara joj njegova ravnodušnost prema smrti bliske osobe te što ne reagira kada bi trebalo pozvati hitnu ili policiju. On samo nastavlja sa svojim hedonističkim djelovanjem. Pripovjedačica ubrzo ubaci citiranje Pjesme nad pjesmama, tipično izvrtanje Biblije u parodičnom ključu jer jasno je da Feliks nije primjer ljubljenoga kojeg se opisuje. Postaje jasno da ljubav na koju se poziva u djelu nije ljubav, kao što je nažalost uobičajeno u suvremenoj književnosti. Uvijek je prisutna samo požuda bez dokaza ikakva dubljeg osjećaja. Naravno, brzo postaje jasno da je Tajna od početka iskorištena. Ona čak i sve plaća dok Feliks lješkari u ulozi umjetnika koji nikada nije stvorio ništa vrijedno spomena. Jedino što je aktivno uspijevao je prodavati maglu, kako njoj, tako i drugima.
Jedno od zadnjih poglavlja sasvim je odvojena drama, još jedna stvar već viđena u svijetu književnosti više puta. U drami se nalazi razgovor između psihijatra i vraga, još jedan primjer faustovske tematike, a onda roman završava tako što Tajna radi u trgovini, poslu koji je vjerojatno najdalje od umjetnosti. Na kraju, iz vedra neba, pripovjedačica se pridružila samostanu, što je sasvim neuvjerljivo i izgleda da mnogi ne znaju da pridruživanje samostanu nije nešto što se događa tek tako te da je riječ o dugom i zahtjevnom procesu.
Sve u svemu, Kafić Dan roman je koji je imao veliki potencijal da bude uspješan postmodernistički roman koji na zanimljiv način obrađuje nagli prekid veze iz feminističke perspektive. Počeli su se graditi i prilično logično i uvjerljivo stadiji žalovanja pri čemu autorica ne žali za svojim ljubljenim koliko za životom koji je planirala i koji se odjednom raspao. Međutim, roman se pogubio u prevelikoj želji da bude dojmljiv i vrijedan spomena. Na svakoj idućoj stranici otkrivale su se nevještosti u oblikovanju dužega književnog djela, a ponajviše neefikasnost pretencioznog stila koji autorica koristi. Djelo na kraju ne djeluje kao smislena cjelina nego kao neuspješno zalijepljeni fragmenti raznolikih diskurza koje se htjelo nekako sastaviti. Da, to bi možda moglo predstavljati pripovjedačicu i njezin pokušaj sjedinjenja sebe natrag u jednu cjelinu. Međutim, šavovi između fragmenata labavi su i djelo se zato raspada. A tu je i jedna velika zamjerka, što je nešto što se inače prigovara samo starijim djelima hrvatske i svjetske književnosti pa ih se zbog toga navodno ne bi trebalo čitati – djelo je nezanimljivo. Kroz njega je naporno probijati se ne zbog njegove složenosti nego upravo zbog napornog stila koji bi htio djelovati učeno i uzvišeno. Međutim, lako je iz kićenosti zaći u kič, a samo zato što je nešto naporno ne znači da je i vrijednije od nekog romana popularnije književnosti.
