Rat svih protiv sviju – tako se najbolje može opisati stanje stvari na hrvatskoj književnoj sceni nakon skandala s dodjeljivanjem-pa-oduzimanjem Goranova vijenca Milku Valentu zbog apologije pedofilije u intervjuima. Posebno je zanimljivo što je u ovom slučaju sukob književne ljevice i desnice u drugom planu, a glavna sučeljavanja odvijaju se unutar same ljevice i desnice, barem prema onome kako ih se doživljava u javnosti – stvarnost je, pokazat će se kasnije, malo kompliciranija.
Počnimo od novoga sukoba na književnoj ljevici. Malo je tko primijetio kako taj sukob tinja već nekoliko godina, a prošli vrhunac nedvojbeno je označio niz feminističkih osvrta na paralelno predstavljanje romana Psi Dore Šustić i Dok prelaziš rijeku Zorana Ferića u Rijeci 2023., u kojima se – zbog atmosfere prožete nelagodom i odveć pokroviteljskim odnosom prema mladoj kolegici – na Ferića, subesjednika mu Nikolu Petkovića i moderatora Vida Barića sručio njihov bijes; isprva na portalima specijaliziranima za kulturu, a kasnije i u mainstreamu. Već tada mogla se nazreti i vrijednosna potka u tom lijevo-lijevom rascjepu: kod starijeg naraštaja hrvatske književne ljevice vlada nemaran, permisivan odnos prema različitim tipovima seksualnosti, s posebnim naglaskom na nezdravoj sklonosti za transgresije – uključujući i one koje su u izvanknjiževnom svijetu ilegalne, a kakve u svojim djelima Ferić opisuje ponekad, a Valent neobično često – dok kod mlađeg naraštaja dominira lijevi moralni puritanizam slijep za nijanse, krajnje lojalan najažuriranijoj inačici sustava vrijednosti propisanog u seksualno-revolucionarnoj internacionali. Iz središta te internacionale sada je stigla direktiva kako treba odbaciti pedofiliju, unatoč tome što je se dosad potiho tretiralo kao slijepu suputnicu permanentne seksualne revolucije.
Odbacivanje pedofilije među pripadnicima nove književne ljevice došlo je preko noći i naglo presjeklo spone koje su ih vezale s intelektualnim im uzorima. Na primjer, s potpisnicima kriptopedofilske francuske peticije iz 1977. u kojoj se tražilo zakonsko ukidanje minimalne dobi za stupanje u spolne odnose, a među kojima se nalaze i Jean-Paul Sartre, Simone de Beauvoir, Jacques Derrida, Gilles Deleuze i, naravno, Michel Foucault. Potonji – ako je za vjerovati nedavnom svjedočanstvu nekadašnjeg mu poznanika Guyja Sormana – nije ostao samo na teoriji, nego se, plaćajući dječacima u Tunisu za snošaj, okušavao i u pedofilskoj praksi. Većina kritičara dodjeljivanja Goranova vijenca Valentu na navedeni bi se niz autora vjerojatno pozvala kao na svoje uzore, i to je protuslovlje koje će u jednom trenutku, ako im je do intelektualne koherencije i povijesnog kontinuiteta, morati razriješiti. No sada, u doba obilježeno Epsteinovim dokumentima o podvođenju djece i maloljetnica, pedofilija dolazi na zao glas čak i na seksualno-revolucionarnoj ljevici, pa je nova strategija koju se može naslutiti u medijskim odjecima slučaja Valent – pripisati pedofiliju ljevici omraženom patrijarhatu.
Marija Dejanović je, primjerice, u svojemu osvrtu na Valentov slučaj u Jutarnjemu listu sugerirala kako je pedofilija u svojoj moralnoj izopačenosti neodvojiva od patrijarhata. Za neke, trećesvjetske civilizacijske kontekste to je možda i točno, no upravo za naš, utemeljen na kršćanstvu, nije – povijesno gledano, upravo je kršćanstvo dokinulo grčko-rimsku pogansko-pedofilsku (i ne samo pedofilsku) praksu. Gordan Duhaček se na X-u distancira od Valenta jer mu je pjesnik nekoć, kao homoseksualnom aktivistu, izrazio podršku izjednačujući homoseksualnost i pedofiliju, no upravo je Duhaček prije desetak godina za Tportal intervjuom legitimirao vodećeg nizozemskog pedofila Gerta Hekmu („Homoseksualnost i pedofilija su povijesni suputnici“, glasio je naslov). Riječ je zapravo o neuspjelom pokušaju pranja ruku od pedofilije i jednako neuspjelom pokušaju prebacivanja pedofilije u suprotni, „konzervativni“ tabor. Ironija je u tome da – dok se Valent pretvorio u žrtvenog jarca nove ljevice – laureatkinje i laureati Gorana za mlade pjesnike već godinama sudjeluju u seksualno-revolucionarnim paraumjetničkim i parapolitičkim inicijativama koje institucionalno i izvaninstitucionalno indoktriniraju i seksualnim sadržajima kontaminiraju sve naraštaje, pa tako i maloljetnike – od „drag queer kolektiva“ House of Flamingo za koji radi ovogodišnja pobjednica Karla Kostadinovski pa do Centra za ženske studije čijom je članicom prošlogodišnja, Dorotea Šušak. Osim neobično visokog stupnja poetičke srodnosti koju je analizirajući deset pobjedničkih rukopisa Gorana za mlade pjesnike u ogledu U potrazi za goranovskom poetikom uočio Jakob Filić, mlade goranovce – uz vrlo rijetke iznimke – uvelike karakterizira i politička srodnost. Time se, umjesto pjesništvu svojstvene stilske, pa i vrijednosne pluralnosti, Goranovo proljeće pretvara u institucionalni mehanizam proizvodnje poetičko-političke istosti.
Mladu ljevicu koja sada odustaje od pedofilije, dakle, ne krasi samo diskontinuitet s vlastitim duhovnim, patrijarhalno rečeno, očevima, nego i manipulativna crta pripisivanja ideološki suprotstavljenoj strani onoga što je do jučer bilo njihovom vlastitom značajkom. No na taj se preokret može gledati i barem donekle pozitivno – novoljevičarsko odbacivanje pedofilije ipak predstavlja etički iskorak u poželjnom smjeru. Svim svojim nedosljednostima i protuslovljima unatoč, pripadnici – primarno, zapravo, pripadnice – mlade, seksualno-revolucionarne književne ljevice uspjeli su postići da programski odbor i prosudbeno povjerenstvo Goranova proljeća vrlo brzo odustanu od dodjeljivanja nagrade Milku Valentu. Dvije-tri objave na društvenim mrežama, poneki članak po različitim portalima i – Goranovo proljeće šaptom pade, demonstrirajući neočekivanu razinu amaterizma. Što nam sve ovo govori o novome sukobu na književnoj ljevici? U okviru Goranova proljeća, da mladoj ljevici više nije dovoljan primat u domeni Gorana za mlade pjesnike, nego da svoj utjecaj sada proširuje i na ostatak manifestacije. Pa i onkraj Goranova proljeća, nova ljevica sada traži radikalnu promjenu odnosa moći u institucijama koje već jesu lijeve. Ili, kako na Booksinu portalu piše Espi Tomičić: „Jebo vas Majakovski, jebo vas Valent i jebali vas vaši doktorati i titule! (…) Vi ste svoj prostor i svoje titule iskoristili da branite neobranjivo. Mi ćemo svoj iskoristiti da vam kažemo da je dosta!“ U prijevodu: povlačenje nagrade i popratna priopćenja nisu bili dovoljni; što stara ljevica prema mladoj bude popustljivija, to će ona zauzvrat nemilosrdnije prodirati u lijeve književne institucije.
Novi sukob na književnoj ljevici ujedno je, dakle, sukob starih i mladih. Pri čemu se stari mladima svojevoljno uklanjaju, u strahu od loše reklame u poslovično im sklonim srednjostrujaškim medijima, a koje ti mladi sve više preuzimaju. Uhvaćeni u raskoraku između starih i mladih, odbori i povjerenstva Goranova proljeća – nazovimo njihove članove sredovječnima – također su se vrlo brzo opredijelili za mlade. Oni rijetki koji su se povlačenju nagrade usprotivili, poput Dorte Jagić kao članice žirija koji je Valenta isprva nagradio, sada predstavljaju izumiruću vrstu zagovornika institucionalne dosljednosti na ljevici. Oni drugi, poput Marka Pogačara kao alfe i omege (ili možda ipak više omege?) Goranova proljeća, istodobno i člana žirija i člana programskog odbora i, k tome, predsjednika cijele manifestacije, simbol su pragmatika koji su dosad balansirali između starih i mladih, no sada su, kako bi se održali na položaju moći, morali pristati na potkopavanje vlastita institucionalnog autoriteta. Premda je književna ljevica kao takva već dugo prilično sektaška, mlada generacija nekako je uspjela biti još sektaškijom.
Za to vrijeme na književnoj desnici bukti drukčija polemika. Pokrenulo ju je priopćenje Upravnog odbora Društva hrvatskih književnika u kojemu se osuđuje Valentove tvrdnje koje relativiziraju i afirmiraju pedofiliju, ali se također osuđuje i oduzimanje književne nagrade koja je laureatu već dodijeljena. Kritičari toga priopćenja misle kako se njime Društvo hrvatskih književnika svrstava uz relativizaciju pedofilije ili pak na stranu larpurlartističke favorizacije estetskog nad etičkim. Prema njihovu mišljenju – a riječ je o nizu glasova, od kojih je formaliziran jedino onaj Marine Katinić Pleić koja je Upravnom odboru Društva hrvatskih književnika poslala otvoreno pismo u kojemu kritizira navedeno priopćenje – Društvo hrvatskih književnika treba podržati oduzimanje Goranova vijenca Valentu, kao što je to nekoliko dana kasnije svojom „izjavom“ učinilo Hrvatsko društvo pisaca. Neprilično je, proizlazi iz riječi kritičara priopćenja Društva hrvatskih književnika, razglabati o strukovnim efemerijama u slučaju kada etičko mora ostati u prvome planu. Moje mišljenje podudarno je s osudom seksualne devijantnosti – uostalom, nju je osudilo i spomenuto priopćenje – ali razlikuje se u poimanju društvene uloge Društva hrvatskih književnika.
Društvo hrvatskih književnika, naime, u javnosti nastupa kao strukovna udruga. Ono se može osvrnuti na moralne probleme koji tište zajednicu, posebno kada je riječ o fenomenima poput pedofilije za koje se javno može čuti jednodušna kritika gotovo svih dionika društvenoga života, ali smisao postojanja Društva hrvatskih književnika ne ispunjava se u njegovu odnosu prema etici, nego prema književnosti. Ako nastupa kao strukovna udruga, onda je differentia specifica Društva hrvatskih književnika naspram ostalih udruga upravo to što se meritorno može izjašnjavati o problemima književne struke, a problemi književne struke u ovom slučaju podrazumijevaju visok stupanj neprofesionalnosti dvaju glavnih tijela Goranova proljeća koja su Valentu oduzela nagradu koja mu je već bila svečano, ceremonijalno uručena. Druge udruge, ponajprije one s konzervativnim predznakom, neka se usredotočuju na političko-ideološke aspekte problematike, a Društvo hrvatskih književnika neka problematizira ono za što ima strukovne kompetencije. U zdravome društvu nema potrebe da se sve organizacije, neovisno o tome čime se bave, kolektivno moraju izjasniti o jednom tipu problema, nego je – upravo suprotno – potrebno stvoriti uvjete da se svatko bavi onime što mu je osnovna društvena zadaća.
Općenito, kada se strukovne udruge vrijednosno opredjeljuju, to je uglavnom kontraproduktivno. Ako je javnost podijeljena a struka i lijeva i desna, kao što to i jest slučaj s članstvom Društva hrvatskih književnika – čiju pripadnost desnici treba znatno više relativizirati nego pripadnost druge strane ljevici – onda takvo opredjeljivanje predstavlja posebno autodestruktivnu navadu. Ako javnost nije podijeljena, tada se o problemu udruženje čak i može izjasniti, ali to izjašnjavanje, nije li potaknuto književnim razlozima, gubi svoj smisao. Alternativa takvom pristupu jest karikatura na kojoj glavnostrujaški mediji inzistiraju već godinama, a to je djelovanje Društva hrvatskih književnika kao desne verzije Hrvatskog društva pisaca, nastalog luteranskim odcjepljivanjem od Društva hrvatskih književnika 2002., upravo zbog politiziranosti koja je u Društvu hrvatskih književnika postojala kao svojevrsni odjek preddemokratskih vremena, kada se u komunističkoj diktaturi nacionalna politika mogla voditi jedino kroz kulturne institucije kao što je bilo tadašnje Društvo književnika Hrvatske ili Matica hrvatska. No u raspletu, samo naizgled paradoksalnom, Hrvatsko društvo pisaca se u svojih gotovo pa četvrt stoljeća postojanja ispostavilo znatno politiziranijim, ideologiziranijim i aktivističkijim od Društva hrvatskih književnika.
Evo i nekoliko primjera. Uoči referenduma o braku 2013., u Hrvatskom je društvu pisaca sazvana press-konferencija na kojoj se njegovo vodstvo željelo izjasniti protiv ustavne definicije braka kao zajednice muškarca i žene, u čemu ih je svojevrsnim performansom onemogućio Predrag Raos. Samo u proteklih godinu dana Hrvatsko društvo pisaca objavilo je čak tri otvorena pisma Vladi Republike Hrvatske, od kojih se dva odnose na percipirani manjak društvenih, medijskih, umjetničkih i inih sloboda zbog otkazivanja lijevih kulturnih festivala u Benkovcu i drugdje, dok se jedno pismo odnosi na prosvjed hrvatskoj Vladi zbog genocida u Gazi. Sve je to koliko tragično, toliko i komično – jer zašto bi mišljenje književnog udruženja o Gazi ikome bilo relevantno? Očito je riječ o refleksu vremena kada su književnici predstavljali savjest društva, a što danas djeluje smiješno i anakrono, kako zbog društvene i civilizacijske marginalizacije književnosti, tako i zbog svijesti o tome koliko su književnici nepouzdani kao politički komentatori ili moralisti. Po toj logici, u Hrvatskom društvu pisaca mogli bi svakoga tjedna objavljivati po jedno otvoreno pismo o odabranoj kataklizmi, od zatvaranja Hormuškog tjesnaca do nestanka pčela. Ipak treba priznati: na marginama jednog od pisama uspjeli su se dotaknuti i nečega što ima veze s književnošću, kritizirajući vandalizam na pročelju zgrade u kojoj živi Miljenko Jergović.
Društvo hrvatskih književnika se pak u proteklih nekoliko godina izjasnilo o temama koje nisu lišene ideologije – nijedna tema, uostalom, nije – ali koje su primarno ipak vezane uz književnost. Prije nekoliko godina tako se usprotivilo srpskome državno-političkom kulturno-kleptomanskom projektu preuzimanja renesansne i barokne dubrovačke književne baštine. Prošle je godine objavilo Deklaraciju o umjetnoj inteligenciji i njezinu utjecaju na književnost. I također je, kao što i priliči, dalo podršku Jergoviću – unatoč polemikama koje su mnogi od nas s njime vodili – nakon prijetećih poruka na stambenoj zgradi. Prividni paradoks je, naravno, da mediji koje se običava nazivati srednjostrujaškima ne propituju parapolitičko djelovanje Hrvatskoga društva pisaca, istodobno tretirajući Društvo hrvatskih književnika kao ideološko strašilo. Ali to je dio šireg problemskog kompleksa lijeve hegemonije u kulturi i medijima, kojega je izraz i Goranovo proljeće.
Isto ono što je Predrag Raos profanim jezikom, u profetskom zanosu uoči referenduma o braku lucidno zamijetio za Hrvatsko društvo pisaca danas bi vrijedilo za Društvo hrvatskih književnika kada bi ono otišlo u smjeru HDP-ovskog aktivizma, samo sa suprotnim vrijednosnim predznakom: strukovno udruženje ne smije se baviti političkom propagandom, ono je otvoreno ljudima svih uvjerenja, članstvu se ne može nametati jedan svjetonazor. Naravno da pedofilija ne spada u spektar društveno prihvatljivih opredjeljenja, ali osuditi u Valentovu slučaju jedino pedofiliju, a ne i narušavanje književno-institucionalnih standarda programskog odbora i prosudbenog povjerenstva Goranova proljeća bio bi odraz aktivističke, a ne strukovne logike. To je zamka u koju Društvo hrvatskih književnika ne smije upasti. Ako mlađa strukovna udruga književnika već djeluje parapolitički i sektaški, tim više ona starija mora odražavati cjelinu i sve pluralitete unutar hrvatske književnosti, čuvajući je kao okvir unutar kojeg ti pluraliteti supostoje. Sažeto rečeno, sukob na desnici koja to nužno i nije vodi se oko toga hoće li Društvo hrvatskih književnika biti aktivistička udruga ili središnja nacionalna književna ustanova koja radi u interesu hrvatske književnosti u cjelini. Po mojemu mišljenju, budućnost može imati samo kao ovo drugo.
Naposljetku, Valent.
Ako bih morao sažeti svoje stajalište o čitavom slučaju u jedan poučak, on bi mogao glasiti: Milko Valent nije trebao dobiti Goranov vijenac, ali nakon što ga je dobio – nije ga trebao izgubiti. Drugi dio rečenice proizlazi iz moje sklonosti za funkcionalnošću institucija s određenom tradicijom, čak i kada se te institucije nerazmjerno bave ideološkom propagandom; prvi dio rečenice pak proizlazi iz moje književnokritičke nesklonosti djelima koja kvaziprovokativnom tematizacijom seksualnosti tobože nastoje šokirati učmalu malograđansku javnost. Uostalom, ima li ičeg malograđanskijeg od pokušaja šokiranja malograđanske javnosti?
