Memoarska proza znanstvenice i književnice Dubravke Oraić Tolić pred pozornim i strpljivim čitateljem želi izložiti sjećanja na svoje djetinjstvo, školovanje, karijeru i zajednički život koji je dijelila te sukreirala sa suprugom Benjaminom Tolićem. Više je od autobiografskoga diskursa jer isključivo ne pripovijeda i ne opisuje svoj i suprugov život, nego nastoji izložiti kao neposredni promatrač i akter istodobno – kulturna, politička i društvena strujanja druge polovice 20. stoljeća pa sve do suprugove smrti u jeku pandemije izazvane korona virusom 2022. godine. Pripovjedačica je i kao profesorica teorije književnosti poštovala sve važnije parametre koji ovu vrstu prozu čine dokumentarno važnom. S distance određenoga vremenskog odmaka, s mogućnosti naknadnoga tumačenja i komentiranja nudi čitatelju, ali i autorici teksta, objektivnije i nepristranije razumijevanje i tumačenje nekadašnjih i bližih trenutaka osobne povijesti o kojima pripovijeda. „Tako su nastali žanr i postupak: zajednička autobiografija pisana njegovim glasom. Pohranila sam tekst i nisam ga otvarala dvije godine.“ (str. 8) Autobiografski diskurs književno je oblikovan kroz glas drugoga – njezinoga supruga, koji je neposredni pripovjedač i događaje uvijek evocira rečenicom – Sjećaš li se… koje upućuje Dubravki! Iako je autoričina želja bila „postići ravnotežu između osobnog ja i društvenoga života“, razumijevanje vlastite i suprugove osobnosti, traženje puta za spas i sreću u olovnim vremenima, analiza osobnih prosudbi i dilema, dominantno su introspektivnoga karaktera, čemu autobiografsko ne može umaknuti.
Iako je uspješno izbjegnuto miješanje fikcije i zbilje, nježna patetičnost pripovjedačice ostala je prisutna u sjećanjima na majku, djetinjstvo u Slavoniji u Donjim Andrijevcima, na gimnazijske dane i prvu ljubav u Slavonskome Brodu, studij filozofije na Filozofskom fakultetu, život u emigraciji sa suprugom u Beču, povratak u Zagreb. Memoarska proza nosi dva sloja, onaj osobni i javni. Pripovjedni toposi, susretišta zajedničke autobiografije, dijele se na one koje su zajedno proživjeli poput naših: Donji Andrijevci, Slavonski Brod, Sesvete, Zagreb, Beč, putovanje Italijom, voćnjak zvan Vinograd na Brdu kod Šiletića, Biograd. Mjesta koja su pretežito obilježila i pripadaju samo Benjaminu Toliću, i o kojima on pripovijeda iz pera svoje supruge, dozivana su u sjećanjima poput moga, a to su: Osoj i Posušje, Đurđevac, Kašina. Bonn, Zürich, Zadar. Postoji i treći krug toposa registriranih zamjenicom svoga, a vezani su uz mjesta na kojima su boravile Dubravka i njezina majka: Borovo, Vukovar, Dugo Selo. Oraić Tolić svakako se vodila Matoševom mišlju „Rodna su mjesta najbolji biografi.“ Onaj javni autobiografski sloj tema vezan je uz krucijalne događaje jugoslavenske i hrvatske povijesti: zagrebačke svibanjske studentske demonstracije 1959. godine, Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, Hrvatsko proljeće obilato „procvalo“ zatvorima, uhićenjima, informativnim razgovorima, život u emigraciji, politički ideali koji su se lomili 90-ih godina XX. stoljeća, Tolićev rad u HINI, pandemija i suživot s koronom. U Predgovoru upućenom čitateljima, a posebno posvećenom unucima, autorica ne skriva želju: „(…) da pročitavši ovu knjigu osjete što znače klasične vrijednosti kao što su ljubav i prijateljstvo, pripadnost i tradicija, erudicija i domoljublje, ponos i praštanje, dosljednost i vjernost.“
Knjiga je spomenar važnijih fotografija kojima autorica priziva sjećanja, a otvaraju svako novo poglavlje. Rane fotografije njezina djetinjstva snimane su očevim fotoaparatom Rolleiflexom, koji spisateljica čuva i danas. Knjiga je i mala antologija odabranih pjesama koje su izdvojene na kraju svakoga poglavlja sukladne lektiri na kojoj su Benjamin i Dubravka odrastali, ili su sukladne pripovjednim događajima o kojima piše, ili je odabir autoričin omiljeni A. G. Matoš kojemu je posvetila više znanstvenih knjiga. Redom se nižu u osobnoj antologiji: Katul, Matoš, Dragutin Tadijanović, Tin Ujević, Charles Baudelaire, Dobriša Cesarić, Slavko Mihalić, Josip Pupačić, Vesna Parun, Ivan Slamnig, Silvije Strahimir Kranjčević, Rainer Maria Rilke u Tolićevu prijevodu, Vladimir Vidrić.
Tko su roditelji spisateljice, predstavlja ih i pripovijeda njezin suprug. Vremeplov je to povijesnih događanja pred Drugi svjetski rat i tijekom rata. Jedan mladi domobran koji je 1941. godine došao iz Hrvatskoga zagorja u brodsku Tvrđu, odakle je i odveden 1945. godine te mu se izgubio zauvijek trag (obitelj je pretpostavljala da je poginuo na Srijemskom frontu) i jedna mlada žena iz Donjih Andrijevaca koja se školovala kod tete u Slavonskom Brodu te je tako upoznala budućega supruga ostatak života nakon 1945. godine posvetit će brizi o svojoj jedinici kao udovica i samohrana majka. Ovo je vjerojatno bila jedna od čestih životnih priča djece koja nakon rata ostaju bez roditelja, a koju će spisateljica trajno nositi kao pečat. „Mama i ti čekale ste tatu deset godina, pričale o njegovom povratku iz Rusije ili odnekud, a zatim je mama spremila albume duboko u ladicu, sklonila sve fotografije i prestala s tobom razgovarati o tim stvarima.“ Poslijeratne majke u svakom ratu su Majke Hrabrost koje svoju djecu „vuku“ sa sobom. Jedna takva je i trgovkinja u poslijeratnoj Jugoslaviji koja radi u dućanu obuće „Borovo“, i seli se od Borova i Vukovara do Dugog Sela kako bi svojoj kćeri pružila školovanje i odrastanje koje nije nimalo bilo bezbolno. Spisateljica dočarava mikrosvijet povijesti u svakodnevici, što memoare čini dojmljivim prizorima iz povijesti. Nije to zaštićeno i udobno djetinjstvo kakvo su mogla u svojim memoarima opisivati poratna djeca uglednih roditelja socijalističke Jugoslavije. Svijet neimaštine svakodnevice i svijet nedodirljive (socijalističke) vlasti jednako su živjeli i dijelili spisateljica i njezin suprug, pisac, prevoditelj, koji je u ranom djetinjstvu došao u Slavoniju iz Hercegovine. „Vlak bez voznoga reda“ odredio je Benjaminu Toliću Slavoniju kao drugi zavičaj, a Hercegovina kojoj će se rado vraćati kasnije s kćeri Ivom bit će mitska uspomena. Bilo bi ovo parafraziranje misli njezina supruga, kako ih spisateljica intonira. S posebnom sjetom opisani su običaji doseljenika Hercegovaca i Ličana koji su uz autohtone Šokce gradili novi suživot kroz kosidbu i vršidbu žita, pečenje rakije, kolinje. Vrlo impresivno spisateljica sugerira i na sociološki problem pomaka civilizacije 50-ih godina XX. stoljeća kroz koji prolazi slavonski ugledniji seljak naviknut na fini porculana iz Meissena za svečane prilike i šlinganu posteljinu, koji i dalje koristi nesvjesno u jeziku brojne germanizme tipične za Slavoniju.
Drugi fenomen svakodnevice svakako su slike urbane socijalističke arhitekture kao i suživot različitih doseljenika koji su se poslije Drugoga svjetskog rata našli u Zagrebu, što će biti slučaj spisateljice i njezine majke u Dugom Selu ili odlazak nagrađene učenice iz Slavonije na polugodištu 1958. godine u Pionirski grad. Danas je to samo jedno od naselja u Dubravi i samo djeca rođena 50-ih i 60-ih godina u Zagrebu znaju smisao i značenje ovoga dijela Zagreba. „Pionirski grad bio je tada uređeno školsko, edukacijsko i sportsko naselje u koje su dolazili najbolji đaci, Titovi pioniri i pionirke, na nagradno školovanje i rekreaciju. Izgradnja Pionirskoga grada u šumovitome području zagrebačke Dubrave započela je 1948. u sklopu opće euforije o svekolikoj obnovi Titove Jugoslavije i završena je za samo tri godine – 1951. Planiranje i izvedba Pionirskoga grada primjer su poratnoga urbanističkog modernizma Josipa Seissela i kasne modernističke arhitekture Ivana Vitića i Marijana Haberlea.“ (str. 81)
Stranice memoarske proze Oraić Tolić evociraju ljetovanja preko ferijalnog saveza na Pelješcu, glazbu Boba Dylana koju su generacije 60-ih godina s ovih prostora sigurno doživljavale kao „prozor ka zapadu“, podsjećaju starije čitatelje ili informiraju mlađe na intelektualnu klimu Filozofskoga fakulteta u Zagrebu na kojemu je spisateljica radila niz godina u Zavodu za znanost o književnosti. Sobicu A-015 doživljava kao susretište važnih profesora i pisaca, intelektualni rezervat u doba Hrvatske šutnje 70-ih i 80-ih godina XX. stoljeća. Za sve one koji su studirali na Filozofskom i poznaju hodnike, ili su im predavali uvaženi profesori, spisateljica je trajno sačuvala zapisana sjećanja na duhovnu aristokraciju Filozofskog fakulteta poput Flakera, Pavličića, Uglešić, Kravara, Makovića, Frangeša, Slamniga, Bekera, Vidana, Žmegača.
Posebno su intrigantne stranice na kojima je iz vizure pripovjedača, ali i glavnoga junaka iznijela život u emigraciji u Beču sa suprugom političkim azilantom, povratak u Jugoslaviju, suprugovo uhićenje i odlazak u zatvor, političku klimu nakon sloma Hrvatskoga proljeća, demokratske promjene 90-ih, intelektualna previranja. Načinom pisanja i pripovijedanja stranice ove memoarske proze ispovijest su o ljudima i prostorima koji su danas povijest pohranjena u autoričinim sjećanjima koje je željela podijeliti s čitateljima.
Republika 3-4, 2025.
