Evelina Rudan: Polje, slama, žudnja,
Fraktura, Zaprešić 2025.
Čitanje zbirke pjesama Polje, slama, žudnja Eveline Rudan bilo je za mene prava pustolovina. Bez mape, bez instrukcija, iznimno reduciranog horizonta očekivanja, uzela sam je u ruke u svojoj kvartovskoj knjižnici, obratila pažnju na lijep dizajn korica, odoljela nagonu da okrenem zadnju stranicu i pročitam pokoju o autorici, dovela ju u svoj dom gdje je kratko vrijeme provela na vešmašini, zanemarena, u društvu nekih autora s kojima bi se možda slagala, a možda baš i ne bi, i kad sam je konačno otvorila i konačno joj se prepustila, dozvolila sam si biti i znatiželjna, i iznenađena, i oduševljena, i razočarana.
Čitala sam je u nekoliko mahova. Između dva naleta uslijedili bi dani pseudokontemplacije. Pseudo, kažem, jer tko danas uopće ima vremena za pravu, stabilnu, potentnu kontemplaciju? Misao simo, misao tamo. Jedna bilješka u whatsapp razgovor s mužem, jedna na poleđinu računa. Za potrebne raščlambe tih misli iščupala sam s vrha police za knjige svoju davno zaboravljenu bilježnicu s detaljnim bilješkama iz kolegija o stihoklepstvu. Pa bih joj se, obnovljenog znanja, ponovno posvetila. Smijala se s njom, ljutila se na nju, nekim se stranicama s oduševljenjem, a nekima na silu vraćala. Rok povrata na koncu je prošao, dakle morat ću platiti zakasninu. Ali vrijedi, rekla bih, jer vidim da joj je kod mene lijepo. I dok sam u glavi slagala ovaj tekst, pokušavajući obuhvatiti milijune misli koje se jedna na drugu strovaljuju, shvatila sam da moram početi od one krovne, one koja me ni na sekundu nije napustila posljednjih mjesec dana koje sam provela razmišljajući o tom polju, o toj slami, o toj žudnji.
Zašto se pjesnici danas boje stremiti k vječnosti?
Ogradit ću se odmah od teoloških shvaćanja ovog pojma. Naravno da je onome tko vjeruje vječnost metonimija za Svevišnjega, ali i oni koji se naizgled protive bilo kakvoj hijerarhizaciji, valorizaciji i kanonizaciji operiraju u polju podrazumijevajuće, samorazumljive i implicitne toliko da se pred nevještim okom može i sakriti, ali svejednako prisutne, nužne, postojeće – skale. A na vrhu te skale uvijek je vječnost. Trajnost. Nebo, prema kojem se pjesnici danas boje stremiti. Odbacili smo, kao društvo, kanon – jer se bojimo da nećemo „upasti“ u njega.
U maniri Barthesova nauka zaista sam dala sve od sebe ne znati ništa o autorici čije sam djelo primila u ruke. Urednik ovog portala pritom mi je stao na put, ali ništa zato. Nisam saznala dovoljno da bi me utjecaj spoznatog sputao. Nisam znala (dok sam čitala) za nagrade, za hvalu, za status. Upijala sam samo ono što mi je stihovima bilo dano. I to je zaista dragocjena polazišna točka (iako ponešto govori o mom kaskanju u praćenju hrvatske umjetničke scene), jer Evelina Rudan, ispada, nagrađivana je i slavna hrvatska autorica, a k tome još i profesorica na mojoj almi mater. Kakav nespretan propust s moje strane! No, priznajem, faktografija bi me sigurno s nelagodom udaljila od ogoljene duše njenog pjesničkoga ja. Taj mladenački glas koji sam pratila iz retka u redak, poletan, zaigran, nježan, zaljubljiv, kreativan, dinamičan i neprikosnoveno simpatičan, bio mi je sasvim dovoljan. Tako baratati jezikom može samo onaj tko ga istinski voli – to je jasno. Što je to, onda, što mi je nedostajalo kroz čitavo djelo? Što je to što me unatoč povremenim iskrenim osmijesima i naplavima empatije koju sam osjećala čitajući, držalo u trajnom nezadovoljstvu?
Autorica je visokoobrazovana, a pritom nimalo pretenciozna. Reference u pjesmama nisu tu kako bi drugi primijetili da ih ima. Dakle, to nije.
Pjesme su organizirane i strukturirane, a pjesničke slike originalne bez da to na silu pokušavaju biti – dakle, ni to nije.
Možda stih toliko oslobođen forme nije baš po mom ukusu… Ali, nije ni to.
Aha! Evo ga. Zbirci nedostaje ona jedna pjesma, jedna koja će ući u kanon, jedna koja će se pamtiti, jedna od koje zastaje čitatelj, zastaje svijet, zastaje Zemlja i zastaje dah. Jedna kojom se zakoračuje u vječnost. Na poleđini korica, netko piše: „Polje, slama, žudnja književno je slavlje, knjiga poezije koja će se pamtiti, koja će se iz ruke u ruku predavati kao malena doza lijeka za naše užurbane živote, koja će spavati kraj kreveta, biti bliska prijateljica, kako to već samo izvanredna poezija može.“
Radi se, vjerujem, o tome da nikad nisam gledala izvanrednu poeziju, kao ni dahooduzimajuću umjetnost bilo kakve vrste, kao prijateljicu. Naprotiv, ona mi je oduvijek bila autoritetom. Osjećaj koji bih imala pred njom uvijek je bio strahopoštovanje. Izvanredna poezija ostane s čovjekom za čitavog njegova života. Gledamo je s odmakom i divljenjem, zazirući pritom od blizine koju podrazumijeva prijateljstvo, jer upravo zbog stvorene distance ona nas nastavlja k sebi pozivati, nagovarati da joj se vraćamo, svjesna da nas mami u zamku jer spoznati je do kraja nikad nećemo, ali nema veze jer i mi smo toga svjesni, i na tu vjetrovitu dinamiku svojevoljno pristajemo, jer na njoj se kali naša duša, i oblikuje naš ukus. Ali danas se, kao društvo, trudimo ostvariti nemoguće: ukinuti vertikalu. Spustiti nas sve na istu razinu, makar to značilo da jedne moramo vući za uši kako bi se izdužili, a druge mlatiti po glavi kako bi se sabili. Nasilje je to. Poezija mi nikada neće biti prijateljicom. Moram joj se diviti. Za time vapim. Ako napisati jednu (pa i pročitati!) Utjehu kose znači napisati i pedeset Živih smrti, taj bih ugovor, priznajem, odmah potpisala.
Citat, nadalje, kaže, kako je poezija Eveline Rudan „lijek za naše užurbane živote“. Ne mogu se složiti ni s time. Ni moji dani nemaju kraja: s mjesta na mjesto hitam kako bih okončala stvarčicu po stvarčicu, a one kao da se samim pogledom multipliciraju, i gdje god dođem da se suočim s jednom, tamo me dočekaju još tri. Dok čitam ovu knjigu, shvaćam da modernoj poeziji nedostaje odbačeno i prezreno načelo vraćanja, do jučer ako ne obavezno (u deskriptivnoj, ne normativnoj maniri), a onda barem dobrodošlo u pjesništvu. Načelo vraćanja podrazumijeva zaokruženost pjesme u cjelinu. Stih dobiva svoje značenje tek spram drugog stiha – što se najčešće postiže metrikom i rimom – zbog čega se kroz cijelu pjesmu moramo vraćati počecima. Početku stiha, početku retka, početku strofe, početku pjesme. Kad dođemo do kraja, znat ćemo da je kraj, jer će nas spontano vratiti na početak. Pjesmama Eveline Rudan nedostaje dekrešendo. One samo jurcaju i jurcaju. Jedna za drugom, jedna k drugoj, zaobilaze interpunkciju, gomilaju zareze, skaču sa slike na sliku, i koliko god to bilo zabavno i intrigantno, nije nimalo umirujuće. I sami se, većina nas, borimo s kaotičnim mislima. U umjetnosti stoga tražim red. Na kraju „užurbanog dana“ takve pjesme nisu lijek, nego nastavak iste takve užurbanosti. Jurnjava, kaos, progres pod svaku cijenu, a ne znamo u što. Prema čemu napredujemo? Prema nebu ne. Trčimo po horizontali. Nemam osjećaj kao da je pjesnikinja vječnost odbacila, a daleko od toga da mislim kako joj nije sposobna stići blizu. Mislim da je se prestrašila. Mislim da je odustala od pokušavanja. Mislim da nije spremna potpisati pokoju Živu smrt pod cijenu jedne jedine Utjehe kose. Drži se provjereno dobrog, umjesto da stremi k odličnom. Oni dijelovi u kojima potakne čitatelja na to da zaista ZASTANE, oni su koji oduzimaju dah. Dakle, zna da može. Ponavljanje stihova i redaka na mjestima na kojima ih najmanje očekuje zapljusnu čitatelja poput hladnog tuša na vrući ljetni dan. Odlično joj ide uokviravanje. Pjesme poput putopisa, meni omiljene, ili prostornog obrata koji obiluje tako nježnim pathosom, savršen su primjer toga. Da bismo se približili vječnosti, ne moramo koristiti ontološke motive. Dapače, to bi možda bilo i prenaivno. Nema ništa loše u stvarnosnosti, dok god ne upravlja ona nama namećući nam se kao jedina opcija, već mi izabiremo nju.
U primjeru koji sam navela (putopis) autorica se koristi slikom koja je zajednički nazivnik tolikim bićima; svakome od nas tko je barem jednom izlazak iz kuće ispalnirao u određeno vrijeme, ili kolegij izabrao jer će baš on biti tamo, izašao iz tramvaja prerano ili ušao u njega prekasno, u iščekivanju „slučajnoga“ susreta:
ja svaki dan prođem tvojom ulicom
mislim, smilovat će se ulica
izbacit te na cestu u pola dva
u pola tri, u pola pet, u pola devet
srest ću psa, štap i tebe
ali nema štapa, nema psa, nema tebe
ulica je nemilosrdna, pretvori se u
dugu pticu, dugu zmiju, zmaja jednog
i odleti pa mi maše, maše, maše
podsmješljivo, zanijela si se, kaže
(…)
A onda, da ranjeno srce pribije posve uz zid, pjesmu završava obećanjem ulice-zmaja da će svaka nada ostati uzaludnom. I zaokružuje stihovima:
(…) nikad se sresti nećete,
neka, kažem, neka bude tako,
samo da sam mu blizu
samo da sam mu blizu.
Tek kad nam se pjesnikinja smiluje pokojim taktom, otkucajem, ponavljanjem, usporenjem, tada prepoznamo koliko nam je ono, ustvari, nedostajalo. Evo još ljepšeg primjera!
izmišljen si u prethodnoj pjesmi
i sad postojiš u ovoj
pa budi dobar i prilagodljiv
glava mi je otešćala
i srce mi se steže
ništa me za te ne veže
ništa me za te ne veže
(…)
No, većina me ostalih pjesama vodi ka zaključku: autorski glas evidentno ima razgranate tokove misli, vrlo zanimljive, ali predao se u borbi za kontrolu nad njima. Podsjeća me to na jednu prekrasnu Pirandellovu epizodu, kada u očaju zaziva: „Kako bih dobro pisao da me nema! Da se između prazne stranice i ključanja rečenica i priča ne uvlači ta neugodna opna koju predstavlja moja osoba! Kad bih bio samo ruka, otkinuta, ruka koja drži pero i piše…“ I ja bih to, priznajem, katkad htjela. Tko kaže ne bi, taj mora da ne pati od agresivnog pritiska preobilatih misli. Pjesništvo se posljednjih stoljeća umorilo u konstantnom gibanju između „spontanog izljeva snažnih osjećaja“ i filozofskog pristupa (strogoj) kompoziciji. Netko bi volio biti „samo misli“, a netko „samo ruka“. I autorica u pjesmi misaona piše:
granaju se ove moje guste misli
granaju se na sto strana
I jest, granaju se. Ne radi se u njenom pjesništvu, a što je simptom brojnih suvremenih autora, o nagomilavanju metafora do razine potpune, a nepotrebne i neautentične hermetičnosti, o gušenju i posljedičnom umrtvljivanju čitatelja koji s pjesmom koju ne razumije nema što – niti je može osjetiti, niti ga može osupnuti – već o manjku težnje za dosljednošću kojom bi se određene, heterogene slike složile u nešto veće – nešto značajnije – nešto trajnije. Evo primjera iz pjesme interludij:
dok čistim lignje
na radiju svira patsy cline
koji glas, koji glas ta žena ima
dok čistim lignje na radiju svira patsy cline
dobro, nije radio, na radiju već odavno ne svira patsy cline
(…)
I fall to pieces, to je jedini engleski koji podnosim, taj u kojem se raspadaš na dijelove
još se jedino amy winehouse može podnijeti i ona se zna dobro raspasti na dijelove na engleskom
i od tog engleskog još možda chaucer dok ga grleno govori stari anglist u nekoj birtiji u pazinu
i pokušava me zaljubiti u jednog janka, ja se uvijek zaljubim u jednog janka i mislim da je ona anka
koja je pošla u šumu zapravo bila janka, jer imena u istri ne počinju s vokalima nego s konsonantima
(…)
(Usput, nameće mi se pitanje: zašto hrvatski jezik kljaštrimo dokidanjem gramatičkih i pravopisnih obrazaca a što je, usput budi rečeno, već pomalo i izlizano, a engleskom ostavljamo pravo na njegovu izvornost? Zašto „i“ u sintagmi „I fall to pieces“ nije, kao i sve drugo, pisano malim slovom? Dokad ćemo mi Hrvati tako postupati s našime?) Možda nije potpuno pošteno od mene što sam, da bih oprimjerila svoju tvrdnju, uzela evidentno i namjerno najkaotičniju pjesmu, no ona za mene predstavlja pars pro toto suvremene lirike. Okoristit ću se, stoga, još i spomenutom pjesmom misaona, u kojoj lirski glas niže sliku za slikom kako bi uprizorio svakodnevicu svoga uma, koristeći se motivima rokova, špeceraja, šetnje i bakalara, opisujući ine beznačajne prizore i situacije, a da bi na kraju jednu od svih tih nepovezanih misli poslao k „njemu“, u nadi da će ga dovesti k „njoj“. Ovoj pjesmi, kao i brojnima, ne nedostaje simpatičnosti. Ali nedostaje joj trajnosti.
Da konačno zaključim… Što znači slobodan stih? Po nekoj udžbeničkoj definiciji, to je onaj koji odustaje od ustaljenih tradicionalnih obrazaca, većinski vezanih uz formu i metar. No ako se poslužimo Aristotelovom definicijom slobode kao unutarnje discipline za djelovanje u skladu s razumom, ponekad se suvremena poezija više čini kao razuzdana, čak i raskalašena, neposlušna, a manje kao slobodna. Jer sloboda podrazumijeva samokontrolu, koja danas u pisanju nerijetko izostaje jer pišemo tako što, ustvari, jurimo svojim mislima. Hvatamo ih šakom i kapom, većina njih nam pobjegne, a ove koje uspijemo uhvatiti nekad imaju smisla, a nekad ne. Srećom po mene i druge čitatelje, gospođa Rudan ima zaista zanimljive misli. I, kao što kaže, guste. Vrlo guste.
Voljela bih kada bi ih presjekla, zastala, utihnula – i zaronila u dubinu.
Tada bi napisala svoju najljepšu pjesmu.
