VINOGRAD U SNIJEGU
Neki crkvenjak trpi
Sige zabodene u rebro.
Prate me snježne pahulje,
Mogu otopit mramorno srce
Te pahulje, zimske krijesnice
Što lete trpe mističnu bjelinu.
Kad je crkvenjak sve bliži podnebesju,
A njegov vapaj sve jači
I sve gušća pobožnost snijega.
Vinograd miruje kao da se ništa ne događa.
Baš ništa.
Jedino Bog odgovara vinom podrumskim.
KUĆA
Bosonog noću posipam tabane po dugom bijelom holu.
Otac u snu govori – ispoštuj svetca.
Danju, posipam sol po temeljima kuće.
Umirujem žilu, dok prostače organi.
Oče, kaži mi, je li grijeh ostati do kraja života djevac?
Još uvijek vjerujem da postoji i svetac i grešnik.
Zidovi, ti graničari utapaju me u bjelini.
Otac govori diši.
Kada zaroniš u dno vira plivaj ulijevo,
I bit ćeš spašen.
Ikona na zidu u holu pada sama od sebe.
Podrum.
Tamnica.
Stražari.
Bernardo i Marcellus.
Kuća pulsira i dalje.
AUDICIJA
Ne mogu nas preplašiti, ako ih mi ne preplašimo prvi.
Ove uloge dajem najrjeđima,
Možda od njih ni jedan ne zna da glumi.
I to su jedini moji glumci, moj pravi glumci,
Moji nedovršeni likovi.
Pogledajmo ih u lice,
Oni vjeruju da moraju govoriti u ekstazi, izvan sebe.
Njima san je zapovijed,
A Uzvraćaju proroštvom
Oklada pada na njihov život.
Za ovu predstavu upotrebljavaju vlastiti kostur.
Njihova šahovska tabla uvijek ima dva kralja,
Ali netko mora uzeti crne figure.
Zalaze u nevidljivo i zbog toga plaču,
A ja slušam njihove molitve za spasenje.
Koji otisak duše ostavljaju na sceni?
Oni su slomljeni, a slomljeni nikad ne umiru.
Oni koriste vlastiti pad i smrt da bi ispričali priču.
HRVATSKI FANTOM
Kao svaki dobar sin,
zavukao sam se u krošnju kazališta.
Hvatao signale, uhodio mlade balerine.
Sakupljao smolu što je kapala kao Sveta voda u male staklene bočice,
bojeći se ljepote, sakrivao lijevu stranu lica.
Mislim da u naš grad, Krist nikad nije zakoračio.
Pali anđeli raščešljavaju krila na Cvjetnom trgu, mole, za koricu kruha?
Znaš li kojem mjestu ja pripadam?
Odgovor je trn Kristove krune koji traži otkupljenje.
Pomisle, tako je uvjerljiv, mogao bi biti vjernik.
Pomislim, to mora biti skriveno poput bočice vinjaka u pretincu alkoholičara.
Obrazi koji se ljušte poput pečenih kestenja kupljeni iz kotla na ćošku ceste, prsti se crne: ovako kako prste njegujem, tako ću i riječi. Započinjem otkošten približavati dlanove i prihvaćam sebe, mislim da je Meg pronašla odbačenu
masku.
KRIJES
Grad je noćas tako pust i u meni stoljeća daleka.
Moja majka mi je rekla kad sam bio malen da smo svi rođeni
Kao zvijezde – ali ja sam naumio biti Mjesec.
Uz ogradu kuća u nizu pas laje.
Želim položiti ruku na njegovo čelo.
Njegove oči: lice osakaćeno
Britvom. Dodir, putem kojim, usput hvatam izlazak iz dvije duše,
I tonem u pokrivač. Uže, odbojno, a sveto, i njegove oči – moj dlan izgrižen krijesom počesto poput granata što ostavljaju otisak na fasadi. Pristajem. Pristajem biti svaka satelit koji ne zalijevaš, zahladit će snijeg ovo ljeto, na Mjesecu nema atmosfere.
