Mihaela Gašpar: Treće noći,
Fraktura, Zaprešić 2026.
Kratki roman gustog poetskog sloga postao je u nas gotovo obvezatan format, pa novi autoričin roman u tom nizu ne iznenađuje ni temom ni postupkom: čovjek bježi u planinu i ondje se, sam, obračunava s vlastitom krivnjom, a uz njega, kao naknadni komentar-dijalog, u zasebnom grafičkom slogu progovaraju mitske sestrice, krojačice sudbine Moire (Suđenice). Tehničko umijeće autorice je umnogočemu nesporno – planinska sadašnjost i retrospekcija koja iz krhotina sjećanja slaže „nekakvu“ obiteljsku priču izmjenjuju se bez šava, prijelazi su čisti, sterilni rezovi na mjestu, planina pod autoričinom rukom prestaje biti mjesto i postaje raspoloženje, a na stotinu i šezdeset stranica nisam našao nemarnu, nekmoli zbrljanu rečenicu – i tu bih u drugoj prigodi stao, ugasio računalo i ručao slatko. Ovdje i sada ne mogu, jer je to ujedno i sve: stilska je besprijekornost glavni i, na kraju, jedini događaj ove knjige. Pitanje koje ostaje nakon što se korice zatvore staro je, dosadno i neizbježno: koliko dugo dobra, fino uzgojena rečenica može stajati na mjestu valjana razloga zbog kojega je knjiga uopće napisana? Bez obzira što je u jeziku mnogo toga i što je jezik nosiva podloga, uz njega mora doći i jaka tema, jak lik, jak događaj u vremenu i prostoru; inače dobivamo lijepo osvijetljenu i praznu sobu, a goste smo pozvali tek da se dive rasvjeti.
Da, o priči je riječ, a ona se ovdje iscrpljuje prije kraja prve trećine knjige. Čovjek bježi u divljinu i ondje, sam, skida sa sebe sloj po sloj krivnje, po obrascu koji u nas nije nov i koji je već barem dvaput bio izveden puno bolje: Prtenjačino je Brdo svojega bezimenoga junaka poslalo u karaulu nad otokom da ljeto provede sam sa sobom, a Karakaševa je Proslava ostavila Miju u šumi, skrivena i pred novom vlašću i pred onim što je za sobom ostavio, a ni jedan od njih dvojice nije od osame tražio nešto poput „presude“ ili konačnog odgovora (Prtenjači je brdo primirje za sagledavanje dotadašnjih svakodnevnih borbi, a Karakašu šuma idealno skrovište u kojem se također susreću prošlost i sadašnjost, i to je pošteno raspoređeno). Treće noći od planine očekuju da krivnju obradi i razriješi, samo što se u knjizi nigdje ne vidi kako i čime bi je ona razriješila – ta se moć previše podrazumijeva/samorazumije, ali nikako se ne pokazuje/izvršava u razvoju radnje. Slike se vraćaju, ali se ne pomiču: ono što je u prvoj trećini otkriće, u drugoj je prepoznavanje, u trećoj navika, i kad se matrica jednom prozre, likovima ne preostaje nego da traju u vlastitoj patnji, pasivno i ujednačeno, sve dok se ne dogodi kraj. Glavni lik odbjeglog muškarca pritom ni pred najtežim prizorima svoje prošlosti ne nalazi u sebi ništa osim proklete ravnodušnosti, koja se – eto neželjene pripovjedne solidarnosti! – pouzdano poput gljivične infekcije prenosi i na čitatelja. Psihološki roman koji nas ostavlja neutralnima prema onome o čemu pripovijeda promašio je jedino što je morao pogoditi. Sve je ostalo ukras, samo od jezika ne može se skuhati dobra juha.
Suđenice svojim izdvojenim glasovima razbijaju dosadnjikavo-unjkavi glas pripovjedača, ritmiziraju prozu i ondje gdje se prepliću s pejzažem stvaraju dojam da je nesreća upisana u sam reljef zemlje, pa su to, uzmu li se same za sebe, ponajbolje stranice knjige i lako je razumjeti zašto ih je autorica htjela uvrstiti, jer drevno predanje uz suvremenu priču obećava dubinu koju priča sama ne može iznijeti. Nevolja je u tome što se obećanje ne ispunjava, i to iz razloga koji roman izgovara sam: Suđenice priznaju da nemaju moći promijeniti ono što je čovjek odlučio. A tko nema moći, taj nema ni ulogu nego komentar. One ne pokreću radnju, ne skreću priču, ne dodiruju likove, pa se njihove dionice, koliko god bile uznemirujuće, na kraju čitaju kao naknadno nalijepljen sloj i kao balast koji usporava ionako sporu radnju. Roman, naime, s jedne strane teži ogoljenu psihološkom realizmu i socijalnoj drami, a s druge koketira s magijskim realizmom i usmenom predajom, i ta dva svijeta ovdje ne srastaju u cjelinu: umjesto da pojačaju tjeskobu, mitski umeci potkopavaju vjerodostojnost teške zbilje u kojoj junak živi. Namjera se, uostalom, dade prenaglašeno „naslutiti“ – htjela se moderna grčka tragedija, čovjek nemoćan pred bogovima i pred onim što mu je dosuđeno – samo što u ovakvu kontekstu zamisao nije izrasla u organsku ljudsku dramu nego je ostala konstruktić, i to umanjenica koja se prejasno vidi…
Drukčije zakuhano: smeta to što su Suđenice u ovoj knjizi suvišne. Autorica je uzroke junakove propasti već postavila, i postavila ih je sasvim korektno: generacijsko siromaštvo koje guši, izostanak očeve ljubavi koji za sobom ostavlja emocionalni ponor, život na društvenom rubu i, na kraju, svjestan ulazak u kriminal. Ti sociološki i psihološki činitelji sasvim dovoljno objašnjavaju zašto lik bira krivo i zašto tragedija dolazi baš onako kako dolazi, pa uvođenje antičko-folklornoga koncepta sudbine povrh svega toga djeluje kao stilska pretrpanost, kao tumačenje onoga što je već realistički besprijekorno protumačeno, i kao strano tijelo u suvremenoj psihološkoj prozi, umjetan trik ondje gdje trik nije ni trebao. Otud i to da Suđenice nisu izgubile bitku sa zbiljom nego je nikada nisu ni zametnule, jer im nedostaje protivnik, pa ono što je moglo biti sukob dvaju poredaka, mitskoga i uzročnoga, ostaje puko susjedstvo. Moglo bi se, doduše, reći da mitsko ovdje i nije autoričina teza o svijetu nego govor same zajednice o kojoj se pripovijeda. Samo, taj govor u romanu nikomu ne pripada: nema lika koji u proročanstvo vjeruje ni onoga koji mu se opire, nema mjesta na kojem bi se mitsko tumačenje sudarilo s nečijim trijeznim, pa Suđenice ne govore iz zajednice nego iz pripovjednoga glasa, i to onoga istoga koji zatim uredno izloži uzročni lanac bijede i hladnoće. Tako preuzet, mit prestaje biti građa i postaje ton, a onda i zaklon: lik u planini se skriva iza sudbine da ne bi odgovarao za ono što je birao, a knjiga uz taj zaklon pristaje umjesto da ga ispita.
Da ne bude zabune, od ovakva romana ne tražim epopeju, tražim samo da junakova unutrašnjost naiđe na otpor izvan sebe, da se o nešto ogleda – o drugoga čovjeka, o zajednicu, o vlast. Kristian Novak, od Črne mati zemle do Slučaja vlastite pogibelji, secira istu vrstu potisnute krivnje, ali je nikada ne ostavlja nasamo sa sobom, nego junakovu psihu izvodi pred selo, pred instituciju i pred aparat, gdje se ona brani ili gubi, a tek se u tom sudaru i vidi od čega je sazdana; glasovi se ondje množe i osporavaju, dijalekt je živo tkivo a ne lokalna boja, pa nam je do njegovih ljudi stalo zato što njihova psihologija nije stilska vježba nego pitanje opstanka. Kod Gašpar pripovjedač nema pred kim stati: nema sela, nema institucije, nema ni druge svijesti koja bi mu proturječila i koja bi ga natjerala da svoju priču o sebi barem jednom izgovori naglas, a planina, vidjeli smo, ne postavlja pitanja. Otud, uostalom, i dojam kruženja u mjestu, jer se lik nema o što „okrznuti“, pa mu ne preostaje nego da istu građu prelistava iznova, svaki put s nešto ljepšim epitetima.
Usporedba se sama nameće, i to takva koja autorici ne ostavlja alibi u razlici poetika: Strvinari staroga svijeta Tee Tulić također su kratka knjiga o obiteljskom naslijeđu, pisana lirski i slikovito, s onostranim ženama, Volgom i Bugom, koje pripovjedačica nosi u sjećanju. Samo, one ondje nešto rade, upliću se u odnos oca i kćeri, remete jednosmjernost kćerina pogleda i time pokreću ono što bi inače stajalo, dok Suđenice sa strane najavljuju ono što će se ionako dogoditi. Razlika je i u vezivu, jer Tulić piše u ulomcima među kojima ostaju praznine koje čitatelj mora sam prijeći, pa slika djeluje upravo zato što nije uglačana u tok, a Gašpar sve povezuje, dorekne i zaokružuje, tako da nama ne preostaje ništa nego da primimo gotovo. Lirizam, dakle, nije krivac. Kriva je dovršenost radnje prije nego je i započela, pa se jezik doima preglomaznim za usko prijestolje.
Na drugom kraju iste skale stoje Božanska dječica Tatjane Gromače, knjiga koja jednako računa s time da će rečenica ponijeti ono što priča ne izgovara, samo što joj rečenica dopušta upravo suprotno: Gromačina pripovjedačica sebe naziva majčinom zapisničarkom i pisaricom i iz toga činovničkoga položaja govori, suho i izvještajno, s ironijom ondje gdje bi patos bio nadohvat ruke, ponekad gotovo djetinje, kao da se najteže stvari izgovaraju usput, a sintaksa joj zapinje i dodaje ondje gdje bi rečenica trebala stati, pa se u tom zapinjanju čuje raspad o kojem je riječ. Kod Gašpar je rečenica sve podnijela prije nas, jer joj se registar ne mijenja od prve do posljednje stranice, visok, zasićen i obilno epitetiziran, jednako svečan nad sitnicom i nad nesrećom, pa ondje gdje je Gromači jezik zaražen vlastitim predmetom ovdje ostaje netaknut, postavljen oko nesreće kao lijep okvir. Otud i ono što mi se čini najtočnijim o ovoj knjizi, da Božanska dječica pripaljuju pripovjednu vatru zato što su jezični slogovi „suhi“, a Treće noći hlade zato što su „pretople“: ondje gdje jezik ne osjeća umjesto nas, osjećamo sami, a ondje gdje je sve već pro-osjećano, nama ne preostaje ništa doli igle drača u čitanju.
Ipak, ostaje još kraj. Osama je trebala biti kušnja, a ispala je utočište, jer planina junaka ne pritišće nego ga prima, pa on do posljednje stranice kruži oko istih sjećanja; kad razrješenje napokon dođe, junak kaže da prihvaća istinu i vlastitu sudbinu, samo što mi nismo vidjeli kako je do toga došao, nego smo o tome obaviješteni. Lijepi prizori, a iza njih pripovjedno Ništa. Knjigu sam zatvorio znajući o tom čovjeku s planine točno onoliko koliko sam o njemu znao i na tridesetoj stranici – siromaštvo, otac koji nije volio, rub na kojem se lako posrne – a sve između bili su epiteti. Mihaela Gašpar piše bolje od mnogih koji danas u nas objavljuju, i tim je gore što je od takve građe načinila prizor, a ne priču, pa svoju temu opisuje umjesto da je otkrije, a Suđenice šalje da nadoknade ono što je propustila sama. Njezine će rečenice i knjige i dalje biti „lijepe“, jer ona tako osjeća i diše, ali ne želim ih zatvarati onako kako sam zatvorio ovu, bez iznenađenja i bez traga.
