Sibila Petlevski: Duhovi zemlje,
Sandorf, Zagreb 2026.
Na šest i pol stotina stranica Sibila Petlevski napisala je roman o sudbini jedne žene, Leocadije Sartañe, Bolivijanke iz ajmarskog plemena, u čiji se životni krug ucrtava prošlost i njezine zemlje i mnogolike ljudske sudbine, pars pro toto: dojilje čije ime nosi i koja je 1920. u Oruru othranila dvije buduće zagrebačke ilegalke; Che Guevare, na čije mjesto smrti hodočasti; Xaviera, oca njezina djeteta, inače potomka bračkih iseljenika koji je 1991. ratovao u Hrvatskoj; ustaških emigranata u Santa Cruzu i duhova s kojima joj šaman Jorge otvara pogled u prošlost i budućnost… O povijesti, obavještava nas roman, Leocadia ne zna gotovo ništa, ali zato povijest prolazi kroz nju i preko nje (kroz sjećanja i priče drugih), pa je njezin život poput kakve platforme na više vremenskih razina ili pronađene vremenske kapsule, mjesto na kojem se susreću andska visoravan Altiplano i Zagreb pod ustaškom vlašću, začudan spoj geografskih i vremenskih koordinata, susjedstvo koje dosad u našoj prozi nije bilo ni poznato ni obrađeno, pri čemu povijest u ovom romanu nije središte nego okvir i posljedica nečega što je nadpovijesno (mitsko i mitotvorno), a opet sasvim konkretno jer se prelama kroz djelatne, realistički dimenzionirane sudbine stvarnih, izmišljenih i domišljenih osobnosti/likova: autorica vjeruje da je to sve posljedica vječno aktivnih duhova zemlje koji se utjelovljuju u svakoj pojedinačnoj sudbini iznova ali i na ponešto drukčiji način, taman toliko da mogu izbjeći jednoznačnu identifikaciju, a da svi pripadaju ograncima istoga duhovnog korijena, univerzalnog etimona. To geografsko i duhovno susjedstvo Sibila Petlevski nije „tek“ izmislila nego je pronašla i otkrila u svojim višegodišnjim istraživanjima i pripremama za rad na aktualnoj knjizi.
Obitelj Baković, bračkoga podrijetla, stekla je imetak u bolivijskome Oruru, gdje je otac Frane, iseljenik i poduzetnik, imao prodavaonicu i suvlasništvo nad hotelom, a kćeri koje će 1941. postati zagrebačke ilegalke rodile su se u Boliviji, zemlji rudnika, i u Hrvatsku doputovale kao mala djeca, zajedno s indijanskom dadiljom koja ih je dojila vlastitim mlijekom. Iz te jedne dokumentirane pojedinosti, koju bi drugi pisac ostavio kao anegdotu ili kuriozitet, izrasla je cijela građevina romana.
Leocadia nije dojiljina potomkinja nego njezina daleka rođakinja i imenjakinja. Ta je dojilja, Leocadia Urpila, stvarna žena o kojoj se malo zna: nakon mrtvorođenoga djeteta dojila je i čuvala obje sestre, s Bakovićima otputovala u Hrvatsku, udala se za hrvatskoga rudara, umrla od sušice 1928. i pokopana u Karlovcu pod iskrivljenim imenom, a sin joj, otorinolaringolog Franjo Kosoković, počeo je liječničku karijeru u rudarskoj ambulanti u Raši. U romanu koji se jednim dijelom bavi režimom što je krv uzeo za jedino mjerilo pripadnosti i vrijednosti, taj je obrat više od dirljive pojedinosti: 1920. dva kontinenta povezuje mlijeko, a ne krvna loza. Autorica ga, međutim, ne pretvara u idilu, jer je mlijeko u njezinoj knjizi nositelj kobi koja se, kako se ondje kaže, prenosi jače nego krvlju, pa je dojilja sestrama s mlijekom predala i tragiku prekratkoga života. Gotovo stotinu godina poslije ta će se veza pretvoriti i u krvnu, kad Leocadia rodi kćer Xavieru Lischevichu, potomku bračkih iseljenika u Oruru, koji je ratovao u Domovinskom ratu i poginuo 2009. u policijskom prepadu na hotel Las Américas u Santa Cruzu – pa se krug, koji je počeo na Braču, donekle na Braču, ili barem oko Brača i zatvara.
Leocadia, kći rudara Alejandra i rano preminule Nine, rođena u rudarskom naselju pokraj Orura, nosi suvremenu dionicu romana, a ime joj, Sartaña, na ajmarskom znači „uzdići se“. Njezin put nije ravna crta spasa nego provlačenje kroz nasilje sa svih strana. Šaman don Jorge, koji je uči o iyareti, duhovima zemlje, vinom joj priziva Kurupija, pohotnoga duha šume, koji joj otvara pogled u prošlost i budućnost, pa i ime buduće ljubavi, ali taj se dar mora otplatiti tijelom, a sam starac, koji je potajno dira, priznaje da je izgubio mjeru i da ni stari način života, za koji je tvrdio da se ne može kupiti, više nije nepotkupljiv. Kad rodi dijete, da izbjegne očev bijes, s malom Ninom završava na ulici i u crkvenom skloništu u rudarskom Potosíju; hodočasti u Vatikanski vrt s figurama Naše Gospe od Amazone, a s Teresitom, operativkom skupine koju financira SAD, putuje u La Higueru, gdje je ubijen Che Guevara. Upravo uz Teresitinu pomoć dobiva, naposljetku, od crkve na upravljanje posjed na šumskom otoku u Llanos de Moxos i okuplja ondje žene koje su ostale bez posla, potjerane od kuće ili pobjegle od muževa, pa žive od voća kišne šume i od pčela bez žalaca. Tek je ta zajednica ono što bi se moglo nazvati utočištem aynija, jer se u njoj od zemlje uzima onoliko koliko joj se i vraća – ali ni te zajednice ne bi bilo da nije izborena uz pomoć onih čiji su interesi posve pragmatični i ne tako „sveti“.
Hrvatska se dionica otvara hapšenjem Zdenke, Rajke i brata Mladena u noći 20. prosinca 1941., kad agenti Ustaške nadzorne službe upadaju u obiteljski stan, i odmah zatim mučenjem u istražnom uredu. Napisano je to bez ijednoga ustupka patetici ili lažnoj dramatici: zapisnik s imenom, zanimanjem i mjestom rođenja izmjenjuje se s onim što se ženi radi dok ga agenti popunjavaju, a između toga se, u kurzivu, javljaju dječje brojalice kojima se pokušava zaštititi svijest mučenice, neka čudna psihologija otpora… Zdenka se na božićno jutro baca s trećega kata zgrade u Zvonimirovoj ulici, Rajka 29. prosinca umire od zadobivenih ozljeda, s dvadeset i jednom godinom; Mladena su poslije pustili, jer ga policija nije imale čime teretiti – sestre nisu prokazale nikoga. Tim prizorom, kojim roman započinje, zadan je i njegov ustroj: Zdenkino se mučenje razlaže na sedam duhova zemlje, od ljubavi do milosti, koji se jedan za drugim grubo uzemljuju/očituju u praksi svakodnevice, a po njima je nazvano i sedam dijelova knjige, uokvirenih Prizemljenjem i Uznesenjem, pa naslov ne upućuje samo na andske iyarete nego i na sedmicu duhova spuštenu u ustašku mučionicu.
Hrvatska se dionica, međutim, ne zaustavlja na 1941. Pedesetak godina poslije u nju ulazi spomenuti Xavier Lischevich, bolivijski lijevi anarhist bračkih korijena, kao dopisnik barcelonske La Vanguardie, lista koji je u Španjolskom građanskom ratu stajao na republikanskoj strani i u kojem su pisali Machado, Erenburg, Max Aub i Malraux. S njim je gerilski drug István zvani José, Mađar iz baranjskoga Jagodnjaka s bolivijskim državljanstvom, stručnjak za eksploziv i nesvršeni student povijesti, koji u proljeće 1991. na televiziji gleda kako četnički vojvoda u njegovu selu Hrvatima i Mađarima poručuje da pakiraju kofere. Xavier najprije odlazi na Brač o kojem je sanjao otac i gleda desant Jugoslavenske ratne mornarice na Šoltu, a István kreće u Slavoniju, jer neka Xavier piše, a on će se boriti. U pismu mrtvom ocu Xavier bilježi da se stoljetna crta Vojne krajine odjednom ponovno uspostavila i da noževi, u ime krvi predaka i paljevina srpskih sela što su ih u Drugom svjetskom ratu počinili ustaše i Nijemci, sami traže nesrpske vratove. Tu se naslovna opreka romana pokazuje u najtamnijem svjetlu: krv, za razliku od mlijeka, prenosi osvetu, a očev savjet – „čuvaj se ustaša, drž’ se časnih ljudi“ – sin nosi u rat u kojem se stari zločini vraćaju kao izgovor za nove.
Najzanimljiviji je od svih Ujak, faustovski lik koji se u romanu ne javlja često, ali kad se javi, zapliće i raspliće niti obiju povijesti (i starije i recentne), nešto poput redaktora događaja, svevidećega i svenazočnoga duha koji o onome što se tek ima dogoditi govori kao da je već prošlo. U andskim je rudnicima to El Tío, gospodar podzemlja kojemu rudari podižu kipove pri ulazu u jamu i okružuju ih prinosima, lišćem koke, alkoholom, zastavicama, gdjekad i fetusom ljame, jer on stvara bogatstvo i donosi prokletstvo i jer o njegovu raspoloženju ovisi hoće li te večeri rudari uopće izaći na površinu zemlje. Istodobno je on Ujak iz ustaške mučionice. Da je Petlevski na tome stala, imali bismo tek dosjetljivu paralelu; ona ga je, međutim, načinila ne prijetnjom nego sugovornikom. Njezin Ujak zagovara ekološku ravnotežu i andsku filozofiju dobroga života, igra šah s Viktorom Hoffillerom i s karlovačkim kantorom i problemistom Izidorom Grossom, znajući da će Gross dvadesetak godina poslije u Jasenovcu, na stratištu u Donjoj Gradini, biti zatučen maljem, s Rajkom se prepire o socijaldemokratu Bebelu i o tome tlači li patrijarhat žene oduvijek ili ga je donio kolonizator, i još to govori na esperantskom koji je za NDH bio zabranjen kao „sumnjiv jezik“… U Hrvatsku je doputovao 1921. istim parobrodom kao i Bakovići. Nesreća nikada ne dolazi od njegovih ruku; on je samo uvijek u blizini kad se nesreća dogodi – čime je u smisaonom rodu s Bulgakovljevim Wolandom, uz jednu bitnu razliku: Woland je stranac koji dolazi izvana, a Ujak je ovdje oduvijek, jer mu se u jami prinose žrtve otkad se u njoj kopa. Za njega, kao u šahu, vrijedi pravilo da se dotaknuto mora i pomaknuti, i upravo to pravilo stoji nekoliko redaka prije Rajkina hapšenja. Time roman poručuje ono najvažnije: zlo je u rudarskom oknu i u policijskom podrumu isto, i jedno i drugo traži ljudsko tijelo i hrani se ljudskim strahom. Ujak je katalizator i demiurg, dobri i zločesti duh koji natkriljuje epohe i prostore i koji razotkriva mehanizme zla i pokvarenosti, jer ih on sam i uspostavlja i imenuje i provodi, i potiče i usporava. (Potajice se javi misao u čitatelja da bi bilo dobro da je upravo sada djelatan Bulgakovljev Woland u Moskvi da do kraja razotkrije pokvarenost i podlost aktualnoga ruskog režima).
Misaono uporište knjige autorica je, kako nas i sama napućuje u novinskim razgovorima, preuzela iz andske kozmovizije: ayni, načelo po kojem se za svako uzimanje očekuje i vraćanje duga, pa iz te „svete uzajamnosti“ ono što je uzeto od zemlje zahtijeva da se toj zemlji i prirodi, Pachamami, i vrati. Iz toga drevnog zakona proizlazi ekološki i ekofeministički sud romana o svijetu u kojem se zemlja iskorištava onako kako se iskorištavaju i žene, i on nije mehanički pridodan nego je izveden iz same građe. Suvremena dionica to i pokazuje, od vatikanskih vrtova i Sinode o Amazoniji 2019. do rudarskih sindikata, do žena koje u ispražnjenim jamama grebu za ostatkom rude ili u ringu nastupaju kao hrvačice cholite, do onih kojima današnje tjelokradice čupaju organe i vade salo/mast za mirisne kreme, do demonstracija protiv gradnje amazonske autoceste koje prerastaju u traganje za „svetim brdom“. Petlevski to ispisuje racionalno, mirno, planski, bez egzaltacije, bez fasciniranosti egzotikom i bez ispraznog šarenila etnografske razglednice, kao pripovjedni kritički izvještaj o istoj eksploataciji koja je u međuvremenu promijenila samo ime i vlasnika.
O jeziku treba reći da nije tek ukras, demonstracija autoričina lingvističkog kapaciteta i artističke gimnastike, nego važno semantičko uporište u identifikaciji znakova osobnosti i začudnih svjetova s one strane oceana i planinskih masiva. Replike nisu izdvojene u zasebne retke nego su umetnute u tekst, odvojene tek crticom ili bez nje, pa u prizorima mučenja pitanja istražitelja, misli žrtve i pripovjedačev glas stoje u istoj ravnini i sudaraju se bez razlikovanja što bitno utječe na dinamiku, živost i autentičnost čitateljeva doživljaja, a na vrhuncu Zdenkina mučenja pripovijedanje prelazi u prezent, tako da se povijest ne pripovijeda nego historijski odvija pred čitateljem. Kečuanske i ajmarske riječi ostavljene su u izvornome obliku, a objašnjene su u kazalu stranih, dijalektalnih i manje poznatih izraza na kraju knjige, koje je i izgovorni priručnik, dok se građa iznosi gotovo esejistički, pa se dokument s prozom ne stapa nego se s njome ogleda. Uz andske riječi u tekstu živi i bračka čakavština: Xavier ocu u Boliviju piše na španjolskom s izrazima iz bračkoga kraja, a otac mu je u hrvatskoj čitaonici u Oruru čitao Hektorovićevo Ribanje i ribarsko prigovaranje, pa je i hrvatska književna baština u romanu nešto što se, poput mlijeka, prenosi daleko od izvora.
Knjiga bogato razvedenog i usložnjenog fabularnog toka, s mnoštvom epizoda i notica i crtica, nosi sa sobom i poneke rizične mjere, i nijedne se nije posve oslobodila u razgradnji fabule. Prva je ta da građa lako postane svrhom samoj sebi, neki vid mazohističke pripovjedačke aglutinacije. Priljepak do priljepka, skok do skoka… Tri godine arhivske pripreme, nizanje detaljne etnografije i mnoštva životopisa teško je ostaviti izvan knjige kad se već na njima naradilo, pa se roman mjestimice širi prema onome što je sve istraženo, a ne prema onome što priča unutarnjom pripovjednom logikom doista i traži: povijest esperanta i šahovska garnitura Fridrika Velikoga – oboje zanimljivo i oboje, doslovce, pred čitatelja izloženo, a ne ispripovijedano. Ubačeno pa što bude. Petlevski je bila dovoljno vješta da najveći dio toga stavi u usta Ujaku, čime se izlaganje opravdava konkretnim karakterom, ali i najbolje umješteno i umiješano predavanje ostaje ipak predavanje, i tempo romana na tim mjestima pada.
Druga je opasnost raspršenost. Sa stotinu i tko-zna-koliko likova na dvama kontinentima čitatelj je u stalnome aktu predstavljanja novog znaka osobnosti: tek se navikne na jednu sudbinu, a knjiga ga već seli drugamo, pa emocionalno ulaganje ne stigne nimalo sazreti. Popis likova na kraju – dugačko pedesetak stranica, s naznakama što je u kojem od njih stvarno, a što izmišljeno i domišljeno – elegantan je dodatak i u duhu autoričina znanstvenoga habitusa, ali je istodobno i priznanje da se bez njega čitatelj teško može snaći u pripovjednoj rešetki. Ono što je za jedne magično-realistični labirint i tajnovitost, za druge je gubitak preglednosti.
Treća je opasnost najozbiljnija i tiče se same teze. Kad se jednom postavi da je zlo svugdje isto, građa se počinje birati tako da to potvrđuje, pa u isti niz dolaze kolonijalni prisilni rad, teror nad skupljačima kaučuka, gulag i ustaška mučionica – pojave koje dijele srodan mehanizam, ali se razlikuju kontekstualno u svemu ostalome. Petlevski toga nije nesvjesna i brani se dvojako. Nabrajanje je Ujakovo, a on je sila kojoj je vrijeme relativna stvar, pa mu takvo izjednačavanje i pristaje; a veza između dvaju svjetova u romanu nije samo metaforička nego i povijesna, jer se nakon 1945. u bogatoj pokrajini Santa Cruz skupila najmlađa hrvatska emigracija, među kojom i ljudi vezani uz ustaški režim, pa NDH doslovce stiže u Boliviju – upravo u grad u kojem će poslije nasilno poginuti i Xavier. Uz to, zlo u romanu nema samo demonsko lice: kradljivci sala obični su ljudi tupih lica koji rade posao za nekoga tko ih plaća i mogli bi raditi i nešto drugo, što je moderna, banalna, a ne mitska slika zla.
Naposljetku, opseg. Više od pet stotina stranica romana, kojima se pridružuje gotovo stotinu stranica popisa likova i kazala, sa stalnim skokovima u prostoru i vremenu traži čitatelja koji će knjizi dati ono što ona traži, a takvih je, strpljivih i marnih, bilo malo i u puno boljim vremenima za knjigu i čitanje od ovih. Bilo bi licemjerno tvrditi da je svaka stranica nužna; bilo bi, međutim, i neistinito reći da bi kraći roman bio bolji, jer je upravo ta gustoća materijala i pripovjednih postupaka ono što stvara osjećaj da je pred nama ne epizoda nego razgranati, promišljeni i donekle savladani svijet ljudskih sudbina, straha i čuda da će jednom ipak biti bolje, za što su mnogi i mnogi morali umrijeti.
Ostaje, dakle, neprijeporno: pred nama je roman o hrabrosti žena u mračnim vremenima i o majčinstvu kao obliku otpora koji se prenosi dalje i dublje kad sve drugo bude uništeno i zaboravljeno – premda roman zna i drugo lice majčinske ljubavi, ono koje proizvodi emotivni i psihološki teret i prisilu što ih Xavier osjeća u odnosu prema vlastitoj majci, a koja će Leocadiju, kad s unukom dođe na njezina vrata, otjerati riječima „gubi se i ti i tvoje kopile!“ – knjiga kojom se nastavlja rad na životnom dokumentu i projektu što ga Sibila Petlevski suvereno vodi, uređuje i ispisuje od trilogije Tabu i Točke poraza, ali s fizičkim i duhovnim prostorom koji je za našu prozu posve nov, drukčiji, bitno domišljen: u njoj se hrvatska tragična povijest Drugoga svjetskog rata čita u usporedbi s kolonijalnim nasiljem na drugom kontinentu, od prisilnoga rada u srebrnim rudnicima Potosíja do današnjih koncesija. Sa svime što sam nabrojio, a što ovaj roman izdvaja iz uskotračne pruge i ziheraške mantre današnje hrvatske pripovjedne proze, i zato što ne skriva i svoje mane, riječ je o romanu koji epskom snagom, razvedenom građom, pripovjednim umijećem i moralnom ozbiljnošću nadilazi okvir jedne književne godine i postaje umnogome buduća mjera inovativnosti i estetske vrijednosti. Baš je to lijepo napisati, konačno…
