Današnje doba obilježeno je stalnim tehnološkim napretkom, a tehnika sada, nakon primjene u području fizičkih ljudskih djelatnosti, nalazi svoje mjesto i u humanistici pa se opravdano postavlja pitanje na koji će se način njezin najnoviji iznalazak, umjetna inteligencija – koji je još donedavno pripadao svijetu knjiške i filmske fantazije – odraziti na prevoditelje, pisce i umjetničke stvaraoce, književne kritičare. Tehnika i čovjek odvajkada i ne bez teških nesuglasica ukorak koračaju jedno uz drugo, bilo da je riječ o oružju za lov, alatu za gradnju kuće ili parnoj lokomotivi, a tehnika je prisutna i u samoj književnosti na koju je ponajprije utjecala izumom pisma i tiskarskog stroja.
Da bi se pitanje utjecaja umjetne inteligencije na književnu kritiku primjereno postavilo potrebno je najprije razložiti formalni okvir proučavanja. S jedne strane motri se znanost u užem smislu, koja se bavi proučavanjem osjetilnih datosti svijeta, a teži neprestanom razvitku koji svakim novim postignućem smjera k tehnološkom unapređenju čovjeka. S druge strane ovoga izvanjskog vida ljudskog postojanja nalazi se njegov unutarnji vid, koji obuhvaća djela duhovne kulture. Ta dva čovječja dijela – unutarnji i vanjski, duhovni i osjetilni, misaoni i tehnički – sve vrijeme supostoje.
Put razvitka prirodne znanosti svoje ishodište ima u antičkoj grčkoj – od Demokrita do Hipokrata, preko Aristotela, Euklida, Arhimeda, Ptolomeja – ali svoj punokrvni zamah uzima u 17. stoljeću u djelu Bacona, Galilea i Newtona. Taj se proces kroz naredna stoljeća nastavlja i sredinom dvadesetog – nizom čimbenika koji se ovdje ne mogu obrazlagati, a koji uključuju kako znanost, tako i politiku, ekonomiju i filozofiju – postaje prevladavajući način tumačenja svijeta. Put razvitka ljudske duhovne kulture svoj začetak ima pak upravo tamo gdje čovjek odlaže tehniku i alat i okreće se samome sebi, a svoj izraz pronalazi najprije u usmenoj književnosti te potom u religiji i filozofiji. On je usko vezan uz ljudsku misao i riječ te ga možemo označiti izrazom ljudski duh.
Duh i tehnika, oboje vezani uz čovjeka, su-djeluju i ispresijecaju se: ljudska misao nužna je za matematički izračun, a tiskarski stroj omogućuje lakši prijenos pisane riječi. Slično tomu, umjetna inteligencija danas koristi proizvedeno blago ljudskoga duha i matematički ga preobražava. Iznašašća duha ona iznimno brzo zahvaća i oblikuje, generira sadržaj te simulira ljudsko stvaranje. Strah da će ona pritom, pri toj i takvoj stvaralačkoj djelatnosti, zamijeniti pisca ili književnog kritičara, čovjeka, donekle je opravdan, naročito u svjetlu današnjega doba kada se na tržištu traži brzo rješenje i gotov proizvod. Namjera ovoga teksta ipak je pokazati da ona ne će moći zamijeniti čovjeka jer on će ispravnim odnošenjem spram nje zadržati prvenstvo. Ona će najprije biti oruđe u njegovoj ruci, a zatim eventualno i produžetak, alat njegova razvitka.
Promotrimo odnos tehnike i duha na primjeru čovjeka kao stvaraoca. U oba je slučaja, pri matematičkom računanju ili medicinskom operativnom zahvatu, pri kritičkome osvrtu na Matoševo Iverje ili pri pisanju vergilijanskog epa, potrebna ljudska misao. Tu istu misao umjetna inteligencija, primjerice sustav ChatGPT nastoji oponašati kada iz postojeće baze podataka generira odgovor i stvara novi sadržaj. Ipak, koji je doseg te novine? ChatGPT se zadržava na racionalnom, kauzalnom zaključivanju koje može nalikovati novom, originalnom zaključku, ali ne nadilazi uvjetovani spoznajni okvir. Ljudski pak duh sadrži dodatan, unutarnji, živi moment koji se, nepredvidiv, ne može anticipirati, a koji mu, vječito se pokrećući, uvijek iznova omogućuje razvitak.
Ova se usporedba stroja i čovjeka može prikazati na antičkom razlikovanju razuma i uma. U Grkā je um (νοῦς) viša moć spoznavanja koja nadilazi čisto racionalni calculus, racionalno spoznavanje, to jest razum (διάνοια). U stanju umnosti, smatrali su Grci a napose Platon, iznimno se teško zadržati i ono po prirodi ne može dugo trajati. Upravo je jedno takvo, uzvišeno bivanje duha tipično za umjetničko stvaralaštvo. U Grkā se također smatralo da μανία obuzima čovjeka i daje mu nadljudske sposobnosti, dar proroštva, zatim da umjetnika zaposjeda δαίμον, njemu izvanjsko biće, koje mu pomaže stvoriti djelo. Takav moment već je kod Homera i Hesioda tumačen kao božansko nadahnuće. Problem započinje pri prevođenju grčkih riječi na latinski jezik, kada se termin νοῦς prevodi latinskom riječju ratio pa se pri daljnjem razvitku ljudskoga duha razlika umskog i razumskog potire, a voda muti.
U razdoblju njemačkog idealizma i u epohi književnog romantizma iznimnost ljudskoga stvaralaštva iznova je posvjedočena kroz tumačenje čovjeka genija. Poimanje takvoga čovjeka – za kojega već Baumgarten kaže da nadmašuje razumske moći – prisutno je u Kanta, Hegela, Schellinga, a vrsno izloženo u Schopenhauera. Primjerice, dok ChatGPT koristi postojeće podatke, matematički ih obrađuje i unutar okvira postavljenog pitanja daje odgovor, genij je u svojemu djelovanju spontan, a svako njegovo djelo jedan je jedinstven i neponovljiv ostvaraj. ChatGPT raspolaže naučenim kodovima koje počesto koristi sa zadivljujućom razinom točnosti, ali na čovjeka genija pravila nisu primjenjiva jer u svojoj stvaralačkoj moći on je nepredvidljiv. Za razliku od razuma, koji temeljem logike i logičkoga razmišljanja zaključuje, genij „promatra jedan sasvim drugi svijet“. On je vođen nužnošću vlastita instinkta pa, kada je njegov intelekt slobodan, kada se oslobodi svake pojedinačnosti i subjektivnosti, svake praktičke potrebe, kada gleda ono općenito, on stvara neponovljiva i besmrtna djela. To nastalo djelo za njega nije sredstvo, nego cilj u samome sebi. Pri tome činu genij se lišava puke ljudske prirode i volje, on svijet čisto spoznaje, lišen praktične korisnosti, bijući upravo nekoristan. On, ne povinovavši se pravilima, pogađa metu koja se ne može vidjeti zato jer ni nije prethodno naznačena. U tome i leži njegova novina, jer on je taj koji postavlja pravila – sve buduće koje dolazi mjeri se prema njemu, dok postiže općost koja nadvisuje svaku pojedinačnost i svaki ograničen razumski zaključak. Njegovo djelo uvijek u sebi sadrži stanoviti višak koji nastaje u trenucima genijalne slobode i oslobođenosti od uvjetovanosti prirode, što je element duha koji nadilazi svaku osjetilnost – sve suprotno od ChatGPT-a, koji je podložan svojemu umjetnome ustroju.
Isto tako, na tragu teksta Martina Heideggera o umjetničkom djelu, postoji sprega između umjetnika, njegova djela i umjetnosti – ili ovdje: kritičara, napisane kritike i književne kritike kao takve – pa kao što djela ne može biti bez umjetnika, tako ne može biti ni umjetnika bez djela. Ako automat proizvodi djelo, i ono će sámo biti od automata, automatsko. Kome je umjetničko djelo proizvedeno strojem namijenjeno? Tko želi uživati poeziju stvorenu od umjetne inteligencije i čemu nas takav umjetni stvaralac uopće može podučiti, a da to čovjek – koji je taj stroj ustrojio – sam ne zna i ne može stvoriti? To djelo može imati utilitarnu funkciju, ono može biti tehnički dorađeno, ali nikada ne će biti kreativno na način na koji živi umjetnik stvara umjetnost, u vlastitu duhu.
Razvidno je dakle da je čovjek kao stvaralac različit od umjetne inteligencije koja proizvodi. Umjetna inteligencija čovjeku služi kao sredstvo ili alat – donekle slično kao što su mu prethodno služili motika, pero, lutnja ili kist – a mijenjajući čovjekov način djelovanja ona mijenja i samoga čovjeka. Za njega je pak bitno da, koristeći se njome, ne zaboravi starati se o izobrazbi svojega duha, skrbiti o vlastitoj spoznaji, dok sustav poput ChatGPT-a pritom može biti koristan pomagač. Njime se čovjek – pa tako i književni kritičar – treba etično služiti i radi vlastite dobrobiti ostati svjestan granice tehnike i duha, stroja i čovjeka – gdje završava simulacija razuma, a gdje počinje ljudski um – kako ne bi došlo do pogreške ili izopačenja.
Dobar pisac ili književni kritičar umjetne se inteligencije ne treba plašiti, jer tko ima zbiljsko znanje, taj koji je znalac, nastavit će brusiti vještinu i pronalaziti put razvitka svojega duha, čime će istovremeno izobražavati i onaj opće ljudski. Taj će i takav uvijek biti u prednosti pred onim koji nema znanje, a razlika između njega i neznalca s vremenom će se produbljivati, kako pri korištenju ChatGPT-a, tako i pri svim budućim znanstvenim otkrićima, kojih će biti.
Tehnika, ako se opseg njena djelovanja ne ograniči, prijeti zaposjesti ono ljudsko. Ako se njome ne ovlada, ona može svome upravljaču – čovjeku – iskliznuti iz ruku i posjeći mnogo više no što ište donijeti, jer čovjek joj se ne smije podrediti i zaboraviti na svoju duhovnu kulturu, u konačnici – na svoju dušu. Dok služi za nešto, tehnika nije svrha u sebi. Nastavivši služiti se tehnikom, čovjek sebe otkriva novome dobu, a kakvu će spregu taj razvitak donijeti i kakvo mu se njegovo novo pritom ima otkriti – to će se tek pokazati.
Đakovački susreti hrvatskih književnih kritičara, 2025.
