Nije pretjerano zaključiti kako se poetika Anđelka Vuletića razvijala u sjeni represije, mučenja i zatvora što ih doživio unutar prošlog socijalističkog režima. Bilo bi naivno zaključiti kako se radi isključivo o inačici onoga što nazivamo tragičnim osjećajem života, i zanemarimo fizičku i psihičku torturu koju je Vuletić u svojoj mladosti u više navrata doživljavao. Već u njegovim ranim tekstovima nalazimo sitne naznake toga:
ali
gdje će kamen pasti
gdj e će kamen rasti
to ti pitaj s-udbu to ti pitaj vlasti
Buduće (vrijeme), Gramatika ili progonstvo
Puno je konkretniji u pjesmi Izlazak iz vražjeg broja ili križaljka za čitanje sudbine iz 1985. godine kada u vidu osobnog kartona pobraja svoje životne peripetije, među kojima nalazimo datume hapšenja, broj udaraca, te čak i broj pokušaja samoubojstva. Najneposredniji prikaz onoga što je proživio nalazimo u pjesmi Odlomci jednog uzaludnog život(opis)a iz zbirke Svemirsko ogledalo (2002.). U toj pjesmi Vuletić u jednom dahu prepričava svoj životni put koji uključuje susrete s političkim isljednicima, pritvor, bijeg i trajni progon. Dok ovu antirežimsku tendenciju u poeziji tek naslućujemo, ona se u proznim djelima jasnije očitovala. Dobar primjer sigurno je roman Dva hrama, dvije razvaline koji je već krajem 1960-ih bio spreman za tisak, ali zbog cenzure i političkog pritiska dočekao tiskanje tek 1994. godine. Jasne aluzije na njemu suvremeni komunistički sustav kao i markantnost njegova protagonista ‘Jožefa Broža’ bili su za to vrijeme ogromna provokacija. Vuletićevo konkretno razračunavanje s ideologijom komunizma krenulo je nakon rata, najzornije u romanima Nadglednica djevojaka iz Moskve (2003.) i Poraz osvetnika (2009.). Ovaj tekst problematizirat će potonji.
Prije zaranjanja u sam roman, valja imati na umu kako ne smijemo precijeniti značaj biografskoga u interpretaciji i vrednovanju Vuletićeva teksta. Ono svakako predstavlja korisno svjetlo u razumijevanju Vuletića, ali ne bismo danas uopće govorili o njemu kao kvalitetnom književniku da se zadržao isključivo na biografskoj razini. Uvelike naslonjen na vlastito patničko iskustvo, Vuletić je uspio izroditi osebujnu egzistencijalnu poetiku univerzalnog značaja. S druge strane, ovaj biografski element bilo bi suludo zanemariti, pogotovo kad nam ga Vuletić opetovano servira. Čitajući Poraz osvetnika mi čitamo Vuletićeva osobna promišljanja. On se kroz svoje poražene osvetnike osobno suočava s progoniteljima, uzimajući osvetu u svoje ruke i dosljedno slijedeći sve implikacije toga postupka.
Radnja romana odvija se unutar okruženog i razorenog Sarajeva. Usprkos tom podatku, Poraz osvetnika ne možemo svrstati među postratne romane. Prije svega, događaj opsade Sarajeva i ratno razaranje u kojem se protagonisti ovog romana nalaze nije u prvom planu. Ne tematizira se uopće ni početak opsade, kao ni napadači grada zajedno s njihovim braniteljima. Samo Sarajevo nije topografski iznijansirano koliko bismo tražili u jednom postratnom romanu. Tek su pojedine lokacije imenovane, ali generalni pregled grada uopće nemamo. Grad Sarajevo tek je povod radnji koja se odvija. Konkretni grad metaforiziran je u pali svijet, svijet koji se urušava u sebe, pustoš koju je obuzela anarhija i u kojoj je propala svaka vrijednost. Ta simbolika postaje potentnija kada se uzme u obzir da je Sarajevo imalo posebno mjesto u jugoslavenkoj i socijalističkoj ikonografiji. Sarajevu se dugo tepalo zbog njegove multikulturalnosti, te i zbog toga što je bio središte SR BiH, koja je trebala biti mikrokozmos idealnog društva bratstva i jedinstva. Vuletić je dobar dio svoga profesionalnog života proveo u Sarajevu, zato nas ne čudi što je grad zauzeo značajno mjesto u njegovu opusu. Međutim znakovito je što Vuletić uz Sarajevo veže zlokobne slutnje. Sarajevo za Vuletića predstavlja mjesto trajnog propadanja i umiranja. On u svojoj ratnoj zbirci Pčela i metak donosi ranije objavljene pjesme u kojima tematizira Sarajevo i ubacivši ih u novi ratni kontekst, one su poprimile značaj proročanskih upozorenja. Najzorniji primjer toga predstavlja pjesma Sarajevo, a sunce zalazi:
Zalazi sunce; i gasi se polako i ona purpurna pelud na obroncima ponad Sarajeva. Grad između visokih brda tone u sumrak.
Eh, tek sada Sarajevo postaje grobnica!
Ali, ne ona dosuđena, ne ona koja se nikako zaobići ne može. Nego ona koja potmulo pjevuši i nešto nerazumljivo čavrlja.
I odatle više nikakva izlaska nema.
Nema čak ni zalaska. Samo jedno:
silazak!
Opsada Sarajeva označila je silazak prethodnog sustava, kao i silazak u općeljudsku degradaciju kojoj se nije nazirao kraj. Usred tog sveopćeg razaranja Vuletić započinje roman najavljujući urotu koja je apsurdna već u svojoj inicijalnoj postavci.
Roman započinje epigramom, odnosno izvještajem o čudnom ubojstvu koje se dogodilo u srpnju 1994. u ulici V. I. Lenjina br. 193, što je svakako zanimljiva lokacija. Na mjestu zločina pronađeni su određeni zapisi koje Vuletić „sklapa“ u cjelinu s ciljem rasvjetljavanja motiva i naravi ubojstva. Izvedeni zločin ispričan je kroz usta glavnog osvetnika Ive Franetića zvanog Fratar (trebao krenuti u fratre, no uskoro napustio poziv). Na sprovodu jedne od žrtava represije, Fratar predlaže svome prijatelju Mili Nevjestiću zvanom Nesanica (zbog insomnije koju je doživljavao nakon mučenja) da se osvete svome mučitelju Zlatku Milešinu zvanom Bardak (jer im je od glavu lomio bardake, odnosno glinene pločice) dok još imaju priliku. Početnu urotu činila su dvojica spomenutih junaka, zajedno s drugim Bardakovim žrtvama: Hodimirom Vukovićem zvanim Vuk, i Mislavom Antunovićem zvanim Oblak. Iako Vuletić konkretizira svoje likove i njihove situacije, njihovi začudni nadimci ostavljaju nam prostora za slobodniju psihološku i metaforičku interpretaciju. Primjerice, vukovi u Vuletićevu opusu označavaju zloslutne pojave, bića krajnjeg nepovjerenja i grabežljivce koji čekaju čas za svoj konačni napad. Vuk ove priče iznenada nestaje iz urote, te je autor nedvojbeno dao naslutiti kako se radi o izdaji. Oblak s druge također odmah pri početku nestaje. Za razliku od raspaljenog Vuka koji je bez ikakve najave napustio urotu, Oblak je postao žrtvom granate koja je pala pored njega i Fratra. Glavni junak romana preživio je praktički neokrznut, dok je Oblak bio osuđen na skoru mučnu smrt dok je preživljavao tek na kapima infuzije. Fratar je na uporno i oporo nagovaranje medicinske sestre konačno napustio bolnicu u kojoj su bili zbrinuti, ali stanje njegova prijatelja i supatnika, kao i njegova nemoć da promijeni njegovo stanje, ostavili su na njega trajni dojam. Možemo reći da se ova nenadana i gruba smrt poput oblaka nadvila na cijeli pothvat, jer nam već na samom početku daje naslutiti konačni ishod urote.
Pravi protagonisti svakako su Fratar i Nesanica. Iako se radi o jasno konkretiziranim osobama, nije pretjerano zapitati se radi li se ovdje tek o dvjema osobama, ili ovdje promatramo osvetnički um u deliriju. Oba osvetnika nestalni su u svojim uvjerenjima. Kada se Fratar smiono odvažava na izvršenje pravde, Nesanica ulazi u sumnje oko samog pothvata i traži duhovno opravdanje za njega, a čim Nesanica krene svom žestinom u izvršenje zadatka osvete, Fratar počinje sumnjati u njihovu opravdanost i smislenost. Njihov odnos i dijalog obilježeni su stalnom napetošću, strepnjom i skoro neizlječivom paralizom dok se stalno vrte u krug oko svojih planova. U svojoj boli i bijesu oni gube percepciju svijeta oko njih te svaki jasni moralni orijentir.
U kontekstu njihove insomnijske napetosti zanimljiva je pojava dvojice Luka: ćor-Luke i fra Luke. Obojica (kako im imena sugeriraju) trebaju rasvjetliti, te opravdati i poduprijeti osvetnički pothvat, no oni ne ispunjavaju zadana očekivanja. Ćor-Luka također je Bardakova žrtva i to jedna od najpogođenijih. Osim što je doživio fizičko i psihičko mučenje, Bardak ga je i oslijepio, a konačni udarac zadala mu je supruga Marijana koja ga je tijekom pritvora napustila za udbaša. Ćor-Luka je od tog trenutka nestao iz društva, i zavukao se u svoj brlog gdje bi ostao do kraja života da ga Nesanica nije izvukao posebno za ovaj pothvat. Prema Nesanici, ćor-Luka je imao aktivno šesto čulo kojim je pratio Bardaka. Toliko ga je zaokupio da može predosjetiti gdje će biti, a njegova prisutnost hranila mu je želju za osvetom. Nesanica i Fratar tako su prihvatili vidovitog slijepca kao svog vodiča prema cilju. Ova ironična i groteskna slika zaključena je kruženjem oko prazne kuće s uvjerenjem da u njoj i dalje živi Bardak. Razočarani i frustrirani zbog ćor-Lukinih jalovih slutnji, Nesanica i Fratar uzeli su stvar u svoje ruke i odlučili sami potražiti Bardaka. Prije nego krenuše u konačno izvršenje, zastali su (na inzistiranje Nesanice) u jednu crkvu gdje su se obratili svećeniku fra Luki i pitali ga o ispravnosti njihve nakane. Fra Luka daje tipični kršćanski odgovor, no daje ga mlako bez ikakve upečatljivosti. Nesanica i Fratar mu se žale na sve mučenje koje su doživjeli i pozivaju se na načelo pravde, a fra Luka se uporno ograđuje od njih, prepuštajući Bogu konačni sud. Dobronamjerni fratar bio je naivno neuvjerljiv pred odlučnim osvetnicima, te je svojim odgovorom samo prouzročio još veću pomutnju u njihovim motivima. Usprkos tome, želja za osvetom nije gasnula te su ipak odlučili izmamiti Bardaka iz njegove kuće u Radišinoj ulici.
Prerušivši se u švercere, prvo su izmamili njegovu ženu, i naveli je da dođe u njihov brlog gdje su se zatvorili, a zatim su je iskoristili kako bi naveli Bardaka da dođe po nju. Tada osamdesetogodišnjeg Bardaka svezaše za stolicu, a njegovu ženu (kojoj su pri privođenju u svoj brlog polomili nekoliko kostiju) izveli su i ostavili da umre na ulici. Savjest i moralni kompas blijedili su pred konačnom prilikom za osvetu, i upravo će ta prilika otkriti svu njihovu impotentnost. Dok su Nesanica i Fratar htjeli strpljivo i metodički mučiti svoga mučitelja kao što je nekoć on njih, ćor-Luku je obuzimao bijes kojeg nije mogao kontrolirati. Nakon prva tri dana zatočeništva, Bardak se počeo stapati s izlučevinama koje su curile iz njega, a u sada zagušljivom i već odavno prljavom brlogu na Lenjinovoj 193, ćor-Luka je gubio strpljenje. Druga dvojica pokušavala su ga obuzdati kako ga ne bi prije vremena ubio, ali bezuspješno. Ćor-Luka je pucao okolo s pištoljem kako bi zastrašio Bardaka, no Bardak nije ni trepnuo – što je još više izluđivalo ćor-Luku. Svoje nesmotreno pucanje i jalovo mučenje ćor-Luka je zaključio rikošetom koji ga je nažalost usmrtio. Idući mučitelj bio je Nesanica koji je čak odlučio nabaviti posude kako bi rekreairao mučiteljevu omiljenu tehniku. On se međutim pokazao kao amaterski imitator, jer se morao zadovoljiti plastičnim posudama ne mogavši pronaći glinene. Nesanica se mučio u naletu bijesa kako bi zastrašio svog mučitelja, ali se uslijed toga samo uspuhao, te je i sam počeo bubriti poput balona. U jednom trenutku je i postao balon koji se istrgao iz Fratrovih ruku, i zatim se rasplinuo na velikoj visini. Fratar je ostao sam u mučionici, no i on je bio u konačnici nemoćan. Dok se Nesanica napuhao do puknuća, Fratar se sušio i nestajao, ustrajući do samog kraja u svojoj osvetničkoj namjeri, ma koliko god sumnjao u nju.
Bardak je sveprisutan lik ovoga romana. Iako se javlja tek u posljednjoj trećini, on je prisutan u umovima svojih žrtava. Urotnici su se ubijanjem Bardaka htjeli osvetiti režimu koji ih je uništio, no on je zapravo tijekom cijelog mučenja predstavljao moć koju je taj režim imao nad njima. Bardakove žrtve nisu pretrpjeli samo batinanja glinenim posudama, nego su bili osakaćeni za bilo kakav oblik zdravog života. On ih je pretvorio u traumatizirane jadnike koji nisu bili sposobni napraviti iskorak. Njihova bol uskoro se pretvorila u glad za osvetom koja ih je postupno počela trošiti i uništavati. Bardak nije bio tek udbaški isljednik, nego presonifikacija čistoga zla, i urotnici su ogrezli u to zlo i – nije im više bilo povratka. To je postalo sasvim jasno u trenutku zarobljeništva, kada se čak i u svojoj starosti i nemoći poigravao s njihovim mislima. Uistinu, osvetnici su uspjeli privesti Bardaka pravdi, ali su za to platili svojim životima i savješću. Znakovito je što se to izvršenje pravde (ili bolje reći samouništenje) dogodilo upravo u Lenjinovoj ulici. Vuletić je ovu ulicu opjevao već ranije u svojoj zbirci Pčela i metak, konkretnije u pjesmi Lenjinova ulica, u Sarajevu. Posljednje stihove ove pjesme možemo promatrati kao ključ za razumijevanje cijelog ovog romana:
Tvoji balkanski proleteri, Lenjine! Tvoji snovi, tvoji
vojnici i tvoji vjernici, veliki besmrtni Lenjine! Konačno su
ujedinjeni:
u mržnji i ubijanju.
Jer je mrtva pjesma mrtvih proletera, jer je mrtvo
i Sarajevo, i jer je i ulica Vladimira Iljiča Lenjina – ulica
mrtvih.
Čim imamo spomen zla, nužno ga prati i savjest kao krajnji glas dobra. Urotnike u različitim intenzitetima progoni savjest, stalno tražeći od opravdanje za čin koji će se poduzeti. Kolebljivi Fratar iznova se poziva na biblijsku pravdu oko za oko, zub za zub, i pri svakoj sumnji pravda se kako im Bog neće zamjeriti jer su im namjere u srži dobre. Toliko je snažna potreba za opravdanjem da u dva navrata odlaze u bogomolju ne bi li našli potvrdu za vlastite postupke. Pri prvom pokušaju, Oblak stradava od granate, a drugi put im fra Luka nalaže da oproste svojim napadačima. Pomalo neuvjerljivo djeluje stalno pozivanje na Boga i Njegovu pravdu, te nam otkriva jedno zakržljalo shvaćanje kršćanstva i kršćanske poruke. Romanom prevladava ono što nazivamo starozavjetnim shvaćanjem Boga i svijeta, po kojem postoji isključivo kruti moralizam koji traži jasno izvršenje pravde i kažnjavanje zla. Pokušaj novozavjetne intervencije u vidu fra Luke mlak je i krajnje neuvjerljiv, ali on ipak prevladava, no ne kako bismo očekivali. Usprkos tome što ih je fra Luka upozorio kako će Bog biti onaj koji će suditi svima, oni su uzeli sud u svoje ruke i pritom sebi dosudili, tražeći svoje oko i svoj zub do samoga kraja. Zaključno poglavlje romana predstavlja krajnji rezultat računice koju su osvetnici sebi postavili:
Uživo možda i nećemo, ali valjda hoćemo jednom stati pred neko zrcalo ljudske ili Božje pravde, istine…, prava, povijesti… pozvati u pomoć knjige mudrosti, i, uz njihovu pomoć zapitati se: „kakva je korist čovjeku od sveg truda njegova kojim se trudi pod nebom…?“
A ja bih dodao: bilo da je riječ o mučeniku ili mučitelju?
Kojima nema broja pod ovom smrknutom kapom nebeskom.
Ili još točnije, približnije: kojih je do u dlaku jednak broj.
S time se, konačno, pomiri. Pa pođi spati.
Ne gubi vrijeme uzalud.
Kroz riječi i stil biblijskog Propovjednika, Vuletić još jednom afirmira svoj pesimistični stav prema svijetu. On ne banalizira niti trivijalizira oprost i otklon od osvete, nego ih smješta u konkretan metafizički kontekst. Kako je Vuletić ustvrdio na više mjesta, naše postojanje obilježeno je zlom i trajnom patnjom kojoj će kad-tad podleći i mučenici i mučitelji. Svakoga će dočekati jednak kraj i nitko neće moći izbjeći sudište. Bog je konačni sudac jer je on jedini sposoban presuditi, jer je on jedini sa svim perspektivama i bez ijedne mrlje. Ustrajanje uz jasna moralna načela te izdržavanje zadane patnje temeljna su odrednica Vuletićeve poetike, a svako popuštanje zlu znači konačno samouništenje. Bardak nije tek ideološki zločinac, nego utjelovljenje demonskog s kojim se Vuletić hrva cijeli svoj život. Vuletićevi osvetnici su do jednog poraženi jer su se odlučili poput demona osvetiti, a konačna sudbina demona upravo je (samo)uništenje. Život osvetnika prošao je praktički u stalnom doticaju s Bardakom, što ih je u konačnici deformiralo i srozalo do neprepoznatljivosti. Bardak ih nije samo mučio, nego ih je izigrao i porazio uvjerivši ih da mogu djelovati poput njega. Stoga, odabrati oprost prema Vuletiću ne znači opravdati zlo, nego se od zla osloboditi. Odbiti osvetu zato ne znači zanijekati pravdu, nego afirmirati sebe nasuprot zlu koje nas je pogodilo.
Roman Poraz osvetnika bitna je točka poslijeratnog Vuletićeva stvaralaštva. Dok je trajao socijalistički režim, Vuletić je tek kroz enkripciju progovarao, a po njegovoj propasti Vuletić je napokon uspio progovoriti o traumi i patnji koja ga je pratila praktički cijeli život. Osim što u bitnom dodatno osvjetljava njegov raniji opus, ovaj roman predstavlja konačno razrješavanje nepravde koju je doživio. Iako se bavio problematikom koja se prije svega tiče osobno njega, roman se nije pretvorio u patetičnu žalopojku ili pornografiju bijesa. Vuletić i dalje ostaje vjeran svojim moralnim načelima, te u svojim bardacima i osvetnicima uočava generalni zakon svemira po kojem zlo isključivo izrađa zlo, i njegovo gomilanje nužno znači samouništenje. Zato nam Vuletić odvraća od jalovog posla osvete, jer ćemo neminovno biti poraženi, i u tom porazu izgubit ćemo sebe i podleći zlim silama protiv kojih smo ustali.
