Putovanja kroz vrijeme i susreti s naprednijim civilizacijama česti su motivi sovjetske znanstvene fantastike, a nalazimo ih i u opusu braće Arkadija i Borisa Strugackog. No roman Teško je biti bog (1962.) donosi tu strukturu u nešto originalnijoj formi: ne kao putovanje kroz vrijeme ili oblik neodređene promjene stanja svijesti poput halucinacije, nego kao istodobno postojanje prošlosti i budućnosti, koje se odvijaju paralelno – prostorno, a ne vremenski – na dvama planetima. Zapravo ideja progresa, koja po definiciji sadrži temporalni aspekt sagledavanja stvarnosti, ovdje se projicira u prostorne odnose, a ta istodobnost omogućuje postavljanje pitanja subjekta progresa, odnosno njegovih nositelja te moguće objektivizacije kolektiva koji se želi unaprijediti.
Takav raspored omogućuje stvaranje kronotopa, kako ga definira Mihail Bahtin, u kojem vrijeme i prostor čine jedinstvo koje nosi ideološke implikacije prvenstveno vezane za definiciju subjekta i njegova odnosa s pripovjednom strukturom. U romanu Teško je biti bog Arkanar i Zemlja stavljeni su u odnos istovremenog paralelizma i opozicije – povijest Arkanara blokirana je, zatvorena, regresivna, dok je idealizirana Zemlja budućnosti otvorena prema razvoju, ali ipak nesavršena. Pripovjedač je sveznajući, ali je u većem dijelu romana najuže vezan uz glavni lik Antona alias Rumate u ulozi središnjeg fokalizatora. Time je stvorena fikcija spoznajno i etički nadmoćnog gledišta koje promatra ljudsku povijest iz buduće točke te posjeduje iskustvo koje ljudi u sadašnjosti ne mogu imati. To nije mitsko gledište koje zauzima poziciju apsoluta, već gledište savršenijeg čovjeka zamišljene bolje budućnosti koja implicira razvoj. Takva prostorno-vremenska organizacija i pripovjedna pozicija imaginira osnovu za kritiku postojećih i povijesnih društvenih uređenja, ali i propitivanje moralne odgovornosti pojedinca unutar tih struktura. Iako naslov aludira na apsolut, gledište glavnog lika ipak je relativizirano ograničenjima koje sam neprestano reflektira, a sama budućnost zamišljena je kao ono što Aleksandar Flaker u Poetici osporavanja naziva optimalnom projekcijom – otvorenom i dinamičnom vizijom bolje budućnosti koja izbjegava svako zatvaranje, dokidanje dinamike vječitog kretanja prema boljem.
Zemlja je u ovom romanu civilizacija koja je prevladala mnoge negativnosti suvremenog čovječanstva: više nema gladi, nasilja ni eksploatacije. Društvo je utemeljeno na iskrenoj međusobnoj ljubavi i etici brige. U opisu budućnosti Zemlje nema znanstvenofantastičnih elemenata. Oni se većim dijelom doimaju obično – bez prepoznatljive razlike u odnosu na sadašnjost iz koje braća Strugacki pišu. Elementi tehničkih novotarija prisutni su samo u opisu događaja na Arkanaru, ali i tamo sporadično jer je u središtu pitanje etičkog razvoja i odnosa prema slabijem, a ne spektakl tehničkog napretka. Napredna zemaljska civilizacija ne dolazi na Arkanar s imperijalnim ciljevima podređivanja i eksploatacije. Institut eksperimentalne povijesti koji organizira kontakt s drugim civilizacijama zabranjuje otvorenu intervenciju te teži poziciji koja bi bila promatračka, distancirana i etična. Promatrači – među kojima je i glavni lik – moraju prikriti svoj identitet i živjeti u skladu s lokalnim normama, bez vidljivog utjecaja na društvo, ali istovremeno kao i tihi skriveni podržavatelji progresa. Pri tome zadržavaju spoznajnu nadmoć i dostupnost znanstvenih otkrića koja su im nužna (lijekovi za brz oporavak od svih povreda i bolesti kao i napredno oružje koje ne smiju koristiti osim u slučaju izravne životne ugroženosti), ali i nadmoć u vještinama bitnim u društvenom okruženju u kojem se kreću (npr. mačevanje). Međutim, već takvo pozicioniranje: skrivanje vlastitog identiteta, prikazivanje lažne slike o sebi, a naročito izostanak dijaloga – sve to smješta Rumatu u poziciju moći koja nije nasilna, ali jest asimetrična. On zna više, ima pristup resursima i spoznajama koje stanovnici Arkanara ne mogu ni zamisliti, ali ne smije nasilno ili šokantno zadirati u razvoj arkanarske civilizacije. On se zapravo stavlja u poziciju onog koji kontrolira znanje stanovnika Arkanara korigirajući odnos prema autohtonoj inteligenciji i pri tome dolazi u izravni sukob s tamošnjom sve totalitarnijom vlašću čiju personifikaciju predstavlja Don Reba.
Upravo ta etika ograničenog djelovanja i selektivnog dijeljenja znanja pokreće duboku dilemu: može li se pomoći, a da se pri tome ne nameće vlastita volja, skriva istina o vlastitom djelovanju, da se ne djeluje manipulativno – selektivnim dijeljenjem vlastitog znanja, odnosno može li se pomoći da se time ne ostvari i neki oblik moći i podređivanja drugoga? Iako su Rumata i njegovi zemaljski suradnici stalno u interakciji s ljudima Arkanara, to nisu dijalozi među kulturama, nego prikriveni eksperimenti te pokušaji benevolentne manipulacije. Nema otvorene komunikacije ni pokušaja međusobnog razumijevanja.
Unatoč tome, postoje dvije ključne situacije u kojima se nešto što nalikuje stvarnom dijalogu ipak događa – i obje su prijelomne. One zapravo predstavljaju dijalošku razradu ključnih etičko-političkih problema koje roman postavlja. Tako u razgovoru s Budahom, jednim od rijetkih lucidnih i moralno odgovornih Arkanaraca, utjelovljenjem arhetipa mudraca, Rumata ne nastupa jednostrano kao nadmoćni nositelj znanja. Iako u većini interpretacija romana možemo susresti čitanja koja naslovni motiv boga projicira na Zemljane, odnosno na Rumatu koji možda u nekoj mjeri pati od kompleksa mesije, prije negoli boga, moja interpretacija ipak bi Rumatu odredila kao čovjeka koji traži istinu i koji zapravo vapi za Bogom – za sigurnošću etičkog i spoznajnog apsoluta koji mu je nedostupan. Opet, nasuprot svijesti o ograničenosti vlastitog znanja, Rumata nikako ne prihvaća ni etički relativističku poziciju koja bi implicirala jednaku vrijednost svih kultura. Rumata vjeruje u apsolutnu istinu i etiku, ali istovremeno priznaje i nedostatnost vlastitog znanja o ispravnom djelovanju. Nesavršenost vlastitog znanja ovdje ne podrazumijeva stav o jednakoj vrijednosti i jednakom stupnju ograničenosti svakog znanja. Rumata može procijeniti da su određeni postupci i norme pogrešni, da je nasilje loše, a međusobna ljubav i solidarnost dobri, ali nije u stanju osmisliti i realizirati projekt koji bi ostvario njegove ideale, a ne bi pri tome napravio veće zlo, doveo do većeg nasilja i izbirisao volju i autentičnost ljudi u odnosu na koje želi prosvjetiteljski djelovati. U odnosu na Budaha, on se stavlja u poziciju onog koji traži znanje i prihvaća relativnu spoznajnu vrijednost Budahina odgovora. U ključnom dijalogu od Budaha teži zauzeti mjesto apsoluta u dijalogu:
„Što biste ipak posavjetovali svemogućemu? Što bi, po vama, trebalo učiniti svemogućemu da bi se reklo: sada je svijet dobar?“
Ne bih se priklonila tumačenjima koja bi ovdje „svemogućega“ poistovjetila sa samim Rumatom koji postavlja pitanje. Usto, sama je ideja savjetovanja apsolutnog bića apsurdna. Rumata zna da nije bog, ali ima znanje i moć koji daleko nadilaze znanje i moć stanovnika Arkanara te s te pozicije prihvaća i etičku odgovornost koja dolazi s takvom nadmoći. Budah također ne nudi rješenje, nego niz jednostavnih prijedloga – da ljudi budu siti, obučeni, sigurni, da se njihova svijest magično izmijeni, da se svijet uništi i na kraju zaključuje da je najbolje da se stanovnike Arkanara ostavi da se snalaze sami bez ikakve vanjske intervencije. To bi bio stav koji odustaje od svakog društvenog mesijanizma i zapravo zagovara neku vrstu defetizma. Rumati je takav odgovor neprihvatljiv te on doživljava mentalni slom nakon čega biva prevezen na Zemlju na rehabilitaciju. Roman tu ostaje otvoren – ne zagovara niti odustajanje niti mesijanizam. Time on otvara prostor za etičko promišljanje koje ne završava jasnom odlukom ili neupitno ispravnim činom, nego sviješću o odgovornosti.
Rumata svoju misiju i šansu za arkanarsko društvo vidi u spašavanju znanstvenika i umjetnika, odnosno intelektualaca i mudraca jer u njih projicira nadu za autentičnom pozitivnom promjenom bez nasilnog vanjskog uplitanja. Intelektualce, znanstvenike i umjetnike opisuje kao „ferment“, vitamin u organizmu društva. Ako se taj vitamin uništi – društvo počinje truliti:
„Uništite li taj vitamin, društvo će početi gnjiti. Uništite li ga trajno, ono će umrijeti, pretvoriti se u bezobličnu gomilu budala i zlikovaca.“
Ta se slika izravno nadovezuje na biblijsku metaforiku o prijenosu Isusove poruke kao kvascu i soli svijeta koja označava zametak Kraljevstva Nebeskog kao ultimativne utopije, cilja i ostvarenog smisla ljudskog postojanja:
„Kraljevstvo nebesko je kao kvasac koji žena umijesi u tri mjere brašna…“ (Mt 13,33)
„Vi ste sol zemlje. Ako sol obljutavi, čime će se onda soliti?“ (Mt 5,13)
Ali u Arkanaru kvasac ne djeluje, a sol je na putu ili da obljutavi ili da nestane jer je većina ne prepoznaje, a oni koji je prepoznaju – progone je. Svijet je kontaminiran do točke u kojoj ne može prihvatiti promjenu.
Biblijska metaforika sugerira unutarnju snagu promjene – ali što ako ona izostane? U tom slučaju javlja se revolucionarni impuls, koji Strugacki ne ignoriraju, nego ga utjelovljuju u liku Arate. Za razliku od Budaha, koji nudi smirenu, premda nemoćnu viziju mudrosti, Arata je predstavnik ideje progresa utemeljene na osvetničkom revolucionarnom nasilju. On je autentični mučenik, borac protiv režima koji ne traži milost. Njegovo je tijelo uništeno, prošao je kroz najsvirepija mučenja, ali njegova volja nije slomljena. Njegova ideja pravde je jednostavna: uništiti tlačitelje. U razgovoru s Rumatom zahtijeva oružje – „munje“ – kako bi prekinuo agoniju tlačenih, a na pitanje što bi napravio s „munjama“ odgovara vizijom pravde utemeljene na odmazdi:
„Zapalio bih pozlaćene gadove kao muhe, sve do jednoga, cijeli njihov prokleti rod do dvanaestog koljena… Zbrisao bih s lica zemlje njihove tvrđave. Zapalio bih njihove vojske i sve one koji ih budu štitili i podržavali.“
Vizija slobode svedena je na sliku spaljenih dvoraca i leševa vladara. Arata nema konstruktivne ideje – samo negacija postojećeg.
Rumata ga ne osuđuje, ali ga odbija te mu odgovara:
„Neću vam dati munje. To bi bila greška. Postarajte se povjerovati mi, jer ja vidim dalje od vas…“
Ovo „dalje“ odnosi se na iskustvo na kojem se temelji svijest o posljedicama koju naivni revolucionar ne može imati. Rumata dolazi iz budućnosti koja je već prošla kroz logiku revolucije, i zna da se zlo ne može spaliti, da s njim često izgori i ono što vrijedi i društvo ponovo reproducira logiku nasilnog podređivanja i eksploatacije. Arata funkcionira kao lik naivnog revolucionara koji ne vidi zamke revolucije, odnosno opasnost povećanja nasilja i represije u okviru projekta koji ih želi dokinuti.
Neizdrživost Rumatine pozicije artikulira se i dominantnom estetikom groteske čija je funkcija stvaranje vizije sveprisutnog raspada: raspada etike, znanja, vrijednosti te svake istine. Totalitarni svijet Arkanara sveden je na nasilje i truljenje te stoga njegovo središnje mjesto predstavlja mučilište groteskno-ironično nazvano Veselom kulom. Naime, vlast Arkanara svedena je na čistu želju za moći koja se ostvaruje nasiljem: brojnim ubojstvima i mučenjima. Osim jezivog nasilja koje razobličuje bezbrojna ljudska tijela, svi opisi Arkanara ostvareni su estetikom raspada: sve je prekriveno blatom, vlagom, smradom i prljavštinom. Likovi su deformirani, neuredni, razvratni, sebični i svirepi. Neprestano se iznose pretjerane količine hrane koja djeluje odvratno te izlazi iz okvira onog što je u našoj kulturi prihvatljivo za jelo. Usto likovi se neumjereno opijaju i neprestano povraćaju, a istovremeno ih muče i zdravstvene boljke koje su najčešće percipirane kao gadljive i odbojne. Higijena se odbacuje s prezirom, a njena odsutnost uparena je s prikazom razvrata prljavih i smrdljivih tijela. Govor je vulgaran, odnosi grubi, svakodnevica se odvija u prostoru stalne prljavštine.
U takvom svijetu Rumatino inzistiranje na čistoći – redovito pranje, čisti rubac, pažnja prema izgledu – nije znak snobizma, već posljednji pokušaj održavanja razlike između sebe i ljudskog stanja koje smatra potpunom degradacijom. Rumata neprestano postavlja pitanje razlike između sebe i „njih“ – onih koji su podlegli prljavštini i nasilju Arkanara. Riječ je o temeljnoj razlici na kojoj svaki poredak počiva i koja se u grotesknom svijetu Arkanara gubi te je time društvo osuđeno na beskrajno nasilje i prljavštinu. Rumata se ne razlikuje od većine drugih po ukusu, nego po vjeri da čistoća i vrlina imaju smisla čak i u svijetu koji ih ne priznaje. Kada čitav svijet izgubi obrise, granice, čistoću i red – i kada čak ni etička distanca više nije moguća – ni Rumata više ne može održati svoju čistoću i biva preplavljen bujicom sveproždirućeg nasilja.
Naime, Rumata nakon ubojstva najbližih stanovnika Arkanara, koje uistinu voli te ubrzanog kraha vlastite misije spašavanja intelektualaca, doživljava mentalni krah te se odlučuje na pokušaj nasilnog djelovanja. Nakon toga prevezen je na Zemlju radi rehabilitacije. U prologu i epilogu smještenima na Zemlju prisutne su alegorijske asocijacije: u uvodu kretanja zabranjenim putem, a u epilogu promatranja crvenog soka jagoda na rukama koji Antona podsjeća na prolivenu krv.
Na kraju, Teško je biti bog ne nudi rješenje, nego samo upozorenje. Ne vjeruje u apsolute, ali ne prihvaća ni indiferentnost. Rumata zna da nije bog, ali zna i da ne može pobjeći od odgovornosti. On se ne oslobađa tako da kaže „to nije moj svijet“, nego tako što se vraća u svoj svijet s težinom onoga što je vidio i napravio.
Pitanje s kojim roman završava nije poziv na revoluciju, kao u Nikolaja Černiševskog čiji se poznati naslov toliko puta ponavlja u tekstu, nego poziv na preispitivanje:
Što da se radi?
Strugacki ne nude odgovor – jer ono što ostaje, jest etičko trajanje pitanja.
Zagrebački književni razgovori, 2025.
