Jurij Andruhovyč: Moskovijada,
Fraktura, Zaprešić 2024.
„Često mi se događa da mi ljudi prilaze i govore mi kako još ništa moje nisu pročitali te me onda pitaju odakle početi. I uvijek im kažem da počnu od Moskovijade. Ne znam hoću li im tako govoriti i kada rat završi, ali sada im uvijek govorim da počnu upravo od Moskovijade“, rekao mi je jednom prilikom Jurij Andruhovyč.
Kada se govori o ukrajinskoj književnosti kraja 20. i početka 21. stoljeća, nemoguće je ne izdvojiti upravo Andruhovyča kao jednog od njezinih najistaknutijih predstavnika. Ovaj pjesnik, esejist, prevoditelj i prozaik na književnoj se sceni najprije pojavio kao član književnog udruženja Bu-Ba-Bu (Burlesk-Balagan-Bufonada), pjesničke grupacije koju su zajedno s njim osnovali Oleksandr Irvanec i Viktor Neborak te koja je među prvima počela uvoditi postmodernističke tendencije u ukrajinsku književnost. Početkom ’90-ih okrenuo se i prozi te je u časopisu Sučasnist’ objavio tri romana. Drugi od njih bila je Moskovijada, objavljena 1993. godine.
Proza Jurija Andruhovyča odlikuje se u prvom redu čestim jezičnim igrama, a time i igrama sa samim čitateljem, kao i mistifikacijom pripovjednih situacija, događaja i iskaza. Za njegove romane karakteristični su i erotski motivi (najčešće isprepleteni s groteskom ili karnevalom), poigravanje različitim žanrovima, mitopoetičnost te gotovo redovita upotreba ironije. Ispreplićući visoku i masovnu kulturu, Andruhovyč u svoja djela često uključuje i različite književne aluzije, citate te ostale intertekstualne poveznice, ponekad čak prelazeći granice književnosti te povezujući književni tekst s, primjerice, glazbom. Posebno mjesto u njegovoj poetici zauzima i svojevrsna reinterpretacija mita o Orfeju. Lik je to koji za njega postaje arhetip pjesnika (ili umjetnika općenito) te se nalazi na granici stvarnog i nadrealnog, suočavajući se pritom s brojnim kušnjama koje podsjećaju na Orfejev silazak u podzemlje i njegov neuspješni pokušaj spašavanja Euridike.
Roman Moskovijada prati priču o ukrajinskom pjesniku Ottu von F., boemu koji studentske dane provodi u Moskvi, utapajući se u alkoholu, površnim odnosima sa ženama i brojnim drugim autodestruktivnim navikama. Jednoga dana, tijekom jednog od svojih besciljnih lutanja gradom, Otto se nađe na meti KGB-a te završi u podzemlju, ispod Kremaljskih zidina, u središtu bizarnih eksperimenata, razvratnih slavlja i simpozija slavnih mrtvaca pod maskama, od „Ivana Groznog“ do „Lenjina“, svih onih koji su stvarali Rusko Carstvo, Sovjetski Savez te naposljetku i Rusiju kakvu danas poznajemo.
„Uz ‘Dzeržinskog’ mogao je sjediti samo Lenjin. Tako je i bilo. No ni ovdje nije prošlo bez smijurije. Stvar je u tome da ‘Iljič’ na glavi nije nosio svoju uobičajenu antologijsku kapicu, koja je njegov imidž toliko približavala radničko-seljačkim masama, već krunu Ruskog Carstva sa svom njezinom bizantskom pompoznošću, iako, istina, izrađenu od kaširanog papira. Ni po čemu drugome kruna nije zaostajala za pravom.“
Čitavo djelo prožeto je elementima groteske, satire, ironije i autobiografije. Sam Andruhovyč dvije je godine proveo na satovima pisanja u Moskvi neposredno prije raspada Sovjetskog Saveza te je više puta istaknuo kako se njegov doživljaj grada ne razlikuje pretjerano od onoga kako ga doživljava njegov glavni junak. Nalazeći se u epicentru svih političkih i društvenih promjena koje su se krajem ’80-ih i početkom ’90-ih godina odvijale u čitavoj Europi (pa tako i u Sovjetskom Savezu), Otto von F. postaje svjedok raspadanja jednog carstva i kraja čitave jedne epohe koja je ostavila ožiljke ne samo na pojedincima nego i na čitavim narodima.
Tijekom jednog dana (koji se može tumačiti i kao posljednji dan u životu spomenutog carstva) njegova lutanja moskovskim ulicama vode ga od jednog mjesta do drugog, od Fonvizinove ulice do „Dječjeg svijeta“, a svako od mjesta koje posjećuje odraz je svijeta koji se urušava. Na to aludira i sam naslov, koji podsjeća na Homerovu Ilijadu te razaranje i propast Troje. No carstvo, u ovom slučaju Sovjetski Savez, i njegova Moskva ne raspadaju se zbog ratnih razaranja, već zbog ljudi, zbog sovjetskog čovjeka (poznatog i kao homo sovieticus) koji je odavno izgubio svaki doticaj s onim što je moralno, istinito i ispravno. Upravo takvim postaje Otto von F., a njegov dekadentni način života postepeno ga sve više udaljava od ostatka svijeta, što je simbolički prikazano njegovim gubitkom povratne karte za Kijev. Zarobljen u gradu kojem kao da nema spasa, Otto shvaća kako je vrijeme za bijeg, i to ne samo iz Moskve nego i od čovjeka u kakvog ga ona pretvara.
„Zato sam za potpuno i konačno odvajanje Ukrajine od Rusije! Živjelo neraskidivo prijateljstvo između ukrajinskog i ruskog naroda! Vjerujte mi, između ovih dviju fraza nema nikakve kontradikcije. Želim velikom ruskom narodu sreću i prosperitet! Za naše i vaše pivo!“
Gubitak identiteta, osobito nacionalnog, također je jedna od ključnih tema u romanu. Okružen kolegama i poznanicima (jer sredina je to u kojoj prijatelji ne postoje) koji jednoglasno zagovaraju ideju „jednog naroda“, Otto se sve više udaljava od vlastite ukrajinske nacionalnosti. Ona je u njemu prisutna, u to nema sumnje, no vanjski je čimbenici postepeno prigušuju. Njegov silazak u podzemnu željeznicu, zatvor KGB-a i misterioznu dvoranu ispod samog srca SSSR-a ubrzo postaju prijelomni trenutci u njegovom životu, usporedivi s brojnim drugim velikim silascima u podzemlje u zapadnoj književnosti, poput Vergilijeve Eneide ili Danteova Inferna. Jer upravo tamo sve kulminira i upravo tamo, u toj karnevalskoj atmosferi, nastupa potpuni krah carstva i njegovih ideja, pravila i uvjerenja. Gotovo su apokaliptični ti prizori, koji za Otta pak predstavljaju oslobođenje od okova imperijalizma te povratak Ukrajini, kako na doslovnoj, tako i na simboličkoj razini.
Ne treba zanemariti ni čitav niz aluzija na različita djela ukrajinske književnosti, tako pažljivo isprepletenih s ostatkom teksta da ih je ponekad teško i uočiti iz prvog čitanja. Na stranicama Moskovijade svoje su mjesto tako našli Taras Ševčenko, Ivan Franko, Lesja Ukrajinka, Dmytro Pavlyčko i brojni drugi, a upravo takvo ispreplitanje tradicije sa suvremenošću ovome tekstu daje dodatnu snagu. Moskovijada se tako istovremeno nastavlja na klasike ukrajinske književnosti, ali uvodi ih u postmodernistički kontekst, stvarajući tako pravu intertekstualnu riznicu. Kada se govori o tome, potrebno je svakako pohvaliti i majstorski prijevod Dariye Pavlešen, inače docentice na Katedri za ukrajinski jezik i književnost, koja je sve te aluzije pažljivo okupila u prevoditeljskoj bilješci na kraju romana kako bi Andruhovyčev tekst dodatno približila hrvatskim čitateljima.
„Jer danas ne bježim, već se vraćam. Ljut, prazan, usto i s metkom u lubanji. Jesam li ikome potreban? Ni to ne znam. Znam samo da smo sada skoro svi takvi. I ostaje nam najčvršća od svih nada, koju su nam u nasljeđe ostavili naši slavni preci: nekako će već biti. Glavno je dočekati sutra. Dovući se do stanice Kijev. I ne strovaliti se u vražju mater s ovog ležaja na kojem završavam svoj neuspjeli put oko svijeta.“
Iako je objavljena prije više od 30 godina, Moskovijada je itekako aktualna i danas. Čak bi se moglo reći da je aktualnija nego ikada. Nedugo nakon početka ruske agresije na Ukrajinu ponovno je izdana i na ukrajinskom, a čini se da se i njezino hrvatsko izdanje pojavilo u pravom trenutku. Jer Moskva o kojoj Andruhovyč piše nije samo prijestolnica carstva koje se raspada. To je i stvarna, današnja Moskva, ovako izopačena i iskvarena, Moskva u kojoj se iz dana u dan kuju planovi za uništenje svega što se nalazi izvan njezinih granica, a sve to u ime „jednog naroda“ i „jednog carstva“. Kada će se i kako to carstvo raspasti, nemoguće je predvidjeti. No ako je vjerovati Andruhovyču i njegovom Ottu von F., svakom užasu jednom mora doći kraj i svatko se, čak i nakon silaska u pakao, može ponovno uspeti na površinu i uputiti se prema vlastitoj Ukrajini, odnosno vlastitoj verziji raja. A dok čekamo taj trenutak, možda će nam upravo djela poput Moskovijade pomoći u tome da bolje shvatimo svijet u kojem živimo i svu tu surovu stvarnost kojoj svjedočimo iz dana u dan, baš poput jednog izgubljenog pjesnika na ulicama grada u kojem više ništa nije onakvim kakvim se čini.
