U čudesnom književnom kozmosu J. R. R. Tolkiena (1892. – 1973.) ima elemenata i utopije i distopije, baš kao što ima i obilježja, nazovimo to tako, mitskog realizma. Tolkien je bio i običan i neobičan čovjek – i zaigrani zanesenjak i engleski šaljivac s lulom, kao i akribičan oksfordski profesor, učenjak, filolog. Nije volio alegoriju; bio je alergičan na čitanje npr. rata za prsten u Gospodaru prstenova kao alegorije Drugog svjetskog rata i totalitarizama. Znao je da književnost ne treba tumačiti nego čitati, da je autor htio reći točno ono što je rekao. Ipak, priznavao je da se njegovo životno iskustvo ugradilo u djela. Kao pedant svoje vrste, nije odolio napasti da odgovori na pitanja kojima su ga salijetali – što je, kako i zašto pisao, i što njegova djela znače. Zato Tolkien kao znalac i teoretičar dolazi do izražaja u dvama ključnim tekstovima; pismu Miltonu Waldmanu (1951.) objavljenom kao uvod u Silmarillion, njegovo životno djelo, i predavanju „O vilin-pričama“ (1939.) koje je 1945. objavljeno kao esej. Čudesan svijet Faërie, vilinske zemlje, nije utopija; to je pogibeljna zemlja u kojoj čovjeku prijete mnoge opasnosti – „zamke za neoprezne i tamnice za presmione“, u njoj su „radost i tuga, obje oštre kao mačevi“, kako je napisao Tolkien. Dok je bio dijete, vilin-priče bile su tek jedan od njegovih interesa, a „pravi ukus za njih probudila je filologija na pragu muževne dobi, a puni život udahnuo im je rat“. Kao i mit, i vilin-priča, pa i svaka dobra priča, istinita je ukoliko je arhetipska – ukoliko komprimira bitne istine, govori o nama, o onome što jesmo i što možemo postati.
Modernizam i jezik mita
J. R. R. Tolkien i njegovi drugovi – okupljeni u oksfordskom kružoku Nagovještaji – nisu bili oduševljeni tada ustoličenom književnošću modernizma. (G. K. Chesterton je sarkastično napisao da je u modernom psihološkom romanu glavni lik nenormalan čovjek u običnom svijetu, dok se u bajkama radi o normalnom čovjeku u nenormalnom svijetu.) Književnost modernizma doživljavali su kao razočaravajuće pustu, sumornu i nezanimljivu. To i nije čudno jer je modernizam književni odbljesak opustjela tehnički prepariranog svijeta, raščaranog i raskršćanjenog velegrada u kojem je pojedinac otuđen i zaokupljen svojom nutrinom, koja je i prečesto đavolje igralište. U tom svijetu, zapravo, nema priče. „Tollers, premalo je onoga što doista volimo u pričama. Čini mi se da ćemo se morati potruditi sami morati napisati neke od njih“, napisao je C. S. Lewis Tolkienu u pismu sredinom 30-ih godina 20. stoljeća. Svi su članovi Nagovještaja – C. S. Lewis, J. R. R.Tolkien, Ch. Williams i O. Barfield – pisali bajkovitu fantastiku a Tolkien se poslužio mitom kao književnom formom. Mit izriče istine koje se drukčije ne bi mogle izreći, zapisao je. „Uvijek sam smatrao da bilježim nešto što već negdje ‘postoji’, a ne da ‘izmišljam’“, napisao je Tolkien u pismu Miltonu Waldmanu 1951. Izbor žanra nije bio slučajan, i nije, smatram, bio plod isključivo autorovih filoloških interesa. U doba rascijepa, kada svijet mijenja oblik, potrebna je jasnoća koju mit daje. Dva svjetska rata rascijepila su Zapad a nove ideologije 20. stoljeća u ime napretka postale su strojevi smrti. Industrijalizacija je proždrla domaći, prisni svijet seoskog života, što je Tolkien doživio; odrastajući u selu Sareholeu u okolici Birminghama, svjedočio je nestanku stabala. Za njega je Sarehole, kako je sam rekao, bio neka vrsta izgubljenoga raja: seljaci, ribnjaci i mlin na rijeci poslužili su kao nadahnuće za zeleni Shire, dom hobitima. Nagovještaji su uz pomoć onoga što su najbolje poznavali i živjeli – starih jezika, povijesti književnosti i kulture te kršćanskoga etosa – ispričali što se oko njih događa i koji je smisao svemu tome. Da su u tome uspjeli, svjedoči svevremena neprolaznost njihova djela i fascinacija njima dan-danas. Mit i vilin-priče nisu dječja posla, san niti halucinacije – nego vrsta podstvaranja tj. umjetnosti, prirodne čovjekove potrebe budući da je i sam stvoren, smatrao je Tolkien. A stvaranje paralelnog konzistentnog svijeta nije nimalo lako.
Oda drveću nasuprot Stroju
Temeljna je pretpostavka Tolkienova pod-stvorenoga Međuzemlja, čiju je povijest prikazao u Silmarillionu, paradoks: svijet je stvoren i stalan, ali i prolazan tj. promjenjiv. Svijet biva u ciklusima u kojima početna faza obilja ustupa mjesto fazi uposebljenja (razvoja manjih podsvjetova) da bi ustupila mjesto fazi umora, dakadencije i konačnoga odumiranja, „dok se svijet ne promijeni“, što znači da je moguća i obnova, pa i preobražaj. Međuzemlje je, kako je Tolkien objasnio, naš svijet u svojoj mitskoj fazi, na jednom drugom stupnju imaginacije. Kako logika nalaže, samo je jedno biće apsolutno – Bog Stvoritelj iliti Eru Illuvatar. Eru je stvarao povjerivši upravljanje tj. uređivanje dijelova svijeta anđeoskim duhovima, valarima. Kako i priliči mitu, okosnica je svijeta i svake zajednice stablo i svjetlo. Svjetlo je metafizički život, samo postojanje, a stablo je vodič toga svjetla. Valinor (Vilindom) svojevrstan je zemaljski raj u kojem žive valari i besmrtni vilenjaci; ondje su dva stabla. Od njihovih mladica izrastaju druga stabla koja daju život drugim kraljevstvima. Kada propadne stablo, propada i svijet. Tolkien je veoma volio drveće. Odrastao je u idiličnoj prirodi Sareholea, koje je kasnije progutala industrijalizacija, kao što je i svjedočio strojnim mogućnostima oružja koja su pustošila život u Velikom ratu, u kojem se borio kao dragovoljac. U Međuzemlju, Saruman – čarobnjak odan zlom megačarobnjaku Sauronu koji je zbog određenih peripetija izgubio tijelo i pokušava se domoći svemoćnog prstena – poduzima projekt industrijalizacije, pri čemu nakazna rasa orka gradi strojeve te nemilice siječe i pali drveće. Upravo će hodajuća stabla koja govore – enti – uništiti industriju smrti i zadati odlučan udarac zlu. O stablu se u Tolkiena može razmišljati i pomoću još jedne paralele; u kršćanskoj je civilizacije arhetipsko stablo, pored stabla života i stabla spoznaje, stablo križa, lignum crucis, na kojem se dogodilo ono najgore, a na čemu je to najgore i pobijeđeno. Kada se zaniječe to stablo, civilizacija koja je iz njega iznikla – njezine ustanove – ne mogu živjeti i odumiru. Zato s napuštanjem kršćanstva, suprotno obećanju slobode, svjedočimo novim oblicima tehnokratskoga totalitarizma. Tolkien nije bio ekologist, nego ontologijski inspiriran pripovjedač. Kao što je znao i u nenadmašnim esejima pokazao mađarski filozof Béla Hamvas, i sam vrtlar; stablo je dugovječno, mirno i mudro biće, i statično i dinamično istovremeno. Brisanje drveća s lica zemlje nije tek promjena načina proizvodnje, nego dubinska metafizička degradacija.
Napredak, moć i Stroj
Priča o prstenu priča je o moći i ideologiji. Negativci Melkor, Sauron i Saruman, osim s ničeanskom voljom za moć, isprva nastupaju s (uvjetno rečeno) dobrim namjerama; vođeni su idejom napretka koja je u suštini uvjerenje da dobre stvari treba učiniti još boljima. Ili, kao što je nedavno rekao Peter Kreeft, bit je tehnike nastojanje da se teške stvari izvedu lako odnosno brzo. S druge strane, negativci su vođeni željom za neograničenom moći nad svim bićima, što motivira pohod općeg uništenja. Saruman tako povjeruje da je dominacija kompetentnih tj. moćnih nad nekompetentnima napredak. To je ono u što su vjerovali pobornici totalitarnih tehnokratskih ideologije 20. stoljeća poput fašizma, nacizma i komunizma, a doživjet će kulminaciju u robotizaciji, novoj eugenici i transhumanizmu. Kada se nakon uspješne bitke protiv zla tri hobita vraćaju u svoj Kotar, umjesto zelenila zatječe ih golemi čađavi dimnjak, industrija i policijska država. Kao što nije vjerovao u to da tehnika čini život ljepšim i boljim, Toliken nije vjerovao ni u uniformirajuće sustave posvemašnje kontrole pojedinca, koju je odjelotvorio komunizam. Stroj je prema Tolkienu zapravo magija, tehnika ovladavanja stvarima i bićima koja je proistekla iz pobune protiv Stvoritelja, koja je opet proistekla iz svojatanja svojeg artefakta.
Umjetnost i magija
Vilenjaci su ovladali mnogim vještinama, pa i magijom, no njihova je magija umjetnost. Iako nisu imuni na zlo, primarna je težnja vilenjaka ono što već postoji uljepšati i iscijeliti. S druge strane, Stroj je zapravo magija kojoj je svrha manipulacija i podčinjavanje, smatrao je Tolkien, a njegova se teza ostvaruje u suvremenim digitalnim tehnologijama, razvoju tzv. umjetne inteligencije i robotizaciji. „Pod ovim vanjskim mislim na svako korištenje vanjskih planova ili sredstava (uređaja) umjesto da se razvijaju određene unutarnje sile ili talenti – ili čak na korištenje tih talenata s pokvarenim ciljem vladavine: gaženja stvarnog svijeta ili pritiska na tuđu volju. (…) Stroj je naš vidljiviji moderni oblik, ali srodniji je Magiji nego što se obično misli“, napisao je u pismu M. Wldmanu. Bit je priče o padu – bez koje ne može postojati nikakva priča – pokušaj da se načini raj na zemlji. To je korijen svaki distopije. I tu stupa na pozornicu Stroj odnosno magija, smatrao je.
Zlo ne stvara, nego iskrivljuje
Prema Tolkienovim riječima, svaki istinski mit obvezno sadrži priču o velikom posrnuću. U mitu je, kao i u vilin-priči, ključna uputa da se nešto ne učini. (Svijet u kojem bi se sve smjelo činiti bio bi svijet u kojem je sve svejedno i stoga bi bio nepodnošljiv.) U Ei, Tolkinovu mitskome svijetu, posrnuo je Melkor – najljepši valar koji je htio nadpjevati Eruovu skladnu pjesmu te je svojim pjevanjem otpočetka unosio nesklad u stvorenje. Posrnuće se, kako Tolkien piše u pismu Miltonu Wldmanu, sastoji u tome da umjetnik postane opsjednut svojim djelom, posesivan, te se počne buniti protiv Stvoritelja i protiv smrtnosti. Uhvaćene vilenjake Melkor je dugotrajnim mučenjem degradirao u nakazne i okrutne orke, koji su poslušna vojska zla i ujedno topovsko meso. Vilenjaci će postati posesivni i ratoborni zbog silmarila – dragoga kamenja u koje su ugradili svjetlost zvijezda. Pritom je objašnjena bit zla; Zlo ne stvara, ono kvari, iskrivljuje ono živo i dobro. Objašnjena je, koliko je moguće, i providnost. Eru Illuvatar nije spriječio Melkorovo posrnuće i silno uništavanje proisteklo iz njega. Upravo će lik Goluma – bića gotovo posve iskvarenog i dehumaniziranog – poslužiti kao ključna karika spasa jer će njegova pohlepa dovesti do uništenja prstena. Što se tiče starenja svijeta – Tolkien je pišući o raznim vrstama bića zabilježio kako na vrhuncu moći civilizacije ljudi (odnosno vilenjaci, patuljci i enti) gube interes za rađanje potomstva, te se okreću raznim drugim projektima, što rezultira polaganim osipanjem njihova svijeta. I demografija Međuzemlja štošta govori o današnjoj demografiji Zemlje.
Vrste bića – dimenzije ljudske naravi
U Međuzemlju postoji više rasa bića, a dvije su Božja djeca: vilenjaci i ljudi. Vilenjaci su stariji i predstavljaju dio ljudske naravi zaokupljen podstvaranjem tj. umjetnošću. Oni su besmrtni, što je težak i neugodan dar. Svjedoče prolaznosti svijeta i njegovu propadanju, nastoje ga popraviti i sačuvati, te postaju antikvarni i melankolični. I oni mogu posrnuti, postati opsjednuti vlastitim artefraktima i moći. Patuljke je oblikovao arkanđeo-kovač, načinjeni su od stijene, od zemlje. Oni predstavljaju ljudsku zemljanu prirodu, vrsni su zanatlije, materijalisti, posesivni u svim svojim odnosima. Hodajuća stabla – ente – također stvara arkanđeo, radi očuvanja života. Ljudi su najmlađi. Njihov je dar smrtnost, na čemu im vilenjaci zavide. Njihov duh nakon smrti odlazi onkraj svijeta, ne zna se kamo. Po naravi teže moći i to im je najveća kušnja. Orci su ne samo zli i ružni, nego animalizirani, iskvareni vilenjaci, kojima nije čak ni u tom stanju oduzet život i moć razmnožavanja. Oni predstavljaju ljudsku prirodu iskvarenu zlom, degradiranu na životinjsko. Hobiti, koji mudrošću čarobnjaka Gandalfa postaju protagonisti pustolovina u Hobitu i trilogiji Gospodar prstenova – maleni su, obični i neprimjetni ljudi, još manji od patuljaka – koji zaziru od velikih stvari i događaja, i žive u skladu s prirodom. Ispisavši dvije priče u kojima je središnji spasilac hobit, Tolkien je pokazao kako maleni mogu biti važni te je ispjevao odu običnosti. (Prema intervjuu koji je dao, u hobitima je oslikan mentalitet Engleza, koji nisu ograničeni hrabrošću, nego sposobnošću imaginacije.) Kada je njihov idilični Okrug (Shire) ugrožen, hobiti će se odvažiti na obranu, bit će odani i požrtvovni, pokazat će veliku hrabrost. Hobit Frodo Baggins preuzima na sebe teret nošenja prstena sve do mračne zemlje Modor gdje prsten jedino može biti uništen i zlo pobijeđeno, što se razumski čini nemogućom misijom, no Frodo je spreman stradati pokušavajući. Dvije su snažne poruke podcrtane tom pričom; prvo, kada je ugroženo ono najvrjednije, treba se boriti, bez obzira na izglede. Drugo, lako može biti da najmanji nose providnosni ključ spasa.
Pametno je izići iz ružnog i dosadnog svijeta
Svjedočimo poplavi romana i videoigara koji su smješteni u srednjovjekovno-fantastični okvir, kao i poplavi ezoterije i okultizma. Interes suvremenog čovjeka za mistično, srednjovjekovno i viteško može se objasniti trima motivima: čežnjom za nadnaravnim i smislenim u raščaranom svijetu betona i stroja, bijegom od dekadentnog svijeta podsjećanjem na uređeni svijet, te alatom za razumijevanje današnjega, postmodernog svijeta. Tehnizirani svijet (post)industrijske civilizacije nije samo sumoran, raščaran i obesmišljen, nego i – ruku na srce – ružan i dosadan, smatrao je Tolkien. Pustolovina, ljepota, izazov i borba iskonske su potrebe na koje je čovjek konstitucijski upućen. U vilin-pričama Tolkien je stoga vidio tri glavne svrhe; oporavak, bijeg i utjehu. Oporavak podrazumijeva očuđenje svakodnevnoga i oporavak od umora što je sve već viđeno i rečeno: „Ali pravi izlaz iz takva umora neće se naći tako da se namjerno ide na nezgrapno, nespretno ili izobličeno, kao ni u tome da sve bude mračno ili vječno nasilno; niti u suptilnom miješanju boja dok se ne dobije sivilo, niti u ekscentričnom usložnjavanju oblika sve do gluposti, pa i do delirija“, napisao je Tolkien, neizravno se osvrćući na suvremenu umjetnost koja će u postmoderni poprimiti „patchwork“ obilježje. („Djelo“ će postati skrpani frankenštajn bez smisla.) Bijeg, s druge strane, prema Tolkienu može biti legitiman; bijeg zatvorenika nije isto što i umaknuće dezertera. Oni koji nas uvjeravaju da su vilin-priče nestvarne a suvremena tehnika stvarna i stalna, naivni su jer tehnika je po definiciji zamjenjiva novom tehnikom, smatrao je Tolkien. „Električna ulična svjetiljka doista se može zanemariti, jednostavno zato što je beznačajna i prolazna. Vilin-priče u svakom slučaju imaju mnogo više trajnijih i temeljnijih tema. Kao što je, recimo, grom. Eskapist nije toliko podložan hirovima prolazne mode kao ti protivnici“, pisao je Tolkien. „Najluđi dvorac koji je ikad izašao iz divove vreće u nekoj neobuzdanoj irskoj priči nije samo mnogo manje ružan od tvornice robota nego je (da iskoristim vrlo moderan izraz) ‘u jako realnom smislu’ mnogo stvarniji. Zašto ne bismo izbjegli ili osudili ‘tmurni asirski’ apsurd cilindara ili morločki užas tvornica? (…) U zemlji Faërie doista se može zamisliti div ljudožder koji posjeduje dvorac grozan poput noćne more (jer tako želi divova zloća), ali ne mogu se zamisliti kuće sagrađene s dobrom svrhom – krčma, svratište, dvori čestita i plemenita kralja – koje bi bile bolesno ružne“, pisao je Tolkien, aludirajući na Wellsov Vremenski stroj u kojem podzemni kanibali morloci raspolažu strojnom tehnikom. Osim platonovskog uvida da je istinito ujedno lijepo i dobro, Tolkien je antropološki objasnio mistiku vilin-priča. U konačnici, sve se one bave čime i njegov Sillmarilion – Posrnućem, Smrtnošću i Strojem – a osim od gladi, žeđi, progona i tuge, čovjek je uvijek želio pobjeći od smrti. I tu počinje ono najzanimljivije.
Diskatastrofa, eukatastrofa i suze
Prema Tolkienu, najveća je vrijednost vilin-priča u tome što su na osebujan način realistične – priznaju neminovnost patnje i smrti, ali na kraju nastupa neočekivan radosni obrat, trijumf života. „Ona ne poriče postojanje diskatastrofe, tuge i neuspjeha: njihova je mogućnost nužna za radost izbavljenja; ona poriče (unatoč mnogim dokazima suprotnoga, ako baš hoćete) opći i konačni poraz, pa je u toj mjeri evangelium, daje prolazan tračak Radosti, Radosti onkraj zidina svijeta, dirljive poput tuge“. Taj nenadan čudesan obrat, iznenadnu milost „za koju se nikada ne može računati da će se ponoviti“, Tolkien je nazvao eukatastrofom. Gospodar prstenova završava neočekivanim uništenjem prstena, kada je bilo potpuno izvjesno da je sve izgubljeno, i povratkom kralja čime je mrtvo kraljevstvo Gondor obnovljeno, nakon čega je – sukladno keltskoj tradiciji – i priroda počela ozdravljati. U konačnici, smatrao je Tolkien, ono što u vilin-pričama postoji kao odbljesak i nagovještaj, prešlo je iz mita u povijest, i to u najvećoj eukatastrofi ljudske povijesti, Kristovu uskrsnuću. „Uskrsnuće je eukatastrofa priče o Utjelovljenju. Ta priča počinje i završava radošću. (…) Nikad nije ispričana nijedna druga priča za koju bi ljudi radije doznali da je istinita i nijedna druga koju bi toliki skeptični ljudi prihvatili kao istinitu samu po sebi. Jer njezina Umjetnost ima neusporedivo uvjerljiv prizvuk Primarne Umjetnosti – odnosno, Stvaranja. Njezino odbacivanje vodi u tugu ili u gnjev“, napisao je Tolkien. Eukatastrofalnu priču, dao je naslutiti, moguće je prepoznati po suzama koje ne provaljuju samo zbog radosti, nego i zbog njezine iznenadne siline, zbog moći priče da potrese. „Obilježje dobre vilin-priče (…) jest da dječjem ili odraslom slušatelju u trenutku ‘obrata’ zastane dah, da mu srce brže zakuca i poskoči, da bude na rubu suza (i ne samo na rubu) – i sve to jednako snažno kao u bilo kojem obliku književnosti, ali osebujne naravi“, napisao je Tolkien. Podcaster Matt Frad nije jedini koji je priznao da su mu pri čitanju završnih stranica Gospodara prstenova navrle suze.
Tolkien, hipi-pokret i zdrava muževnost
Napokon, možda je posebna poveznica Tolkiena i utopije činjenica da su ga 60-ih godina 20. stoljeća prigrlili i popularizirali članovi hippie-pokreta. Zelena priroda Shirea kao sinonim jednostavna i dobra života za hipije je bio izvor kontrakulture. Nasuprot materijalizmu, industrijalizaciji i (Vijetnamskom) ratu, Tolkienovo su djelo razumjeli kao perjanicu odbijanja konformizma suvremenoj kapitalističkoj, ekspazionističkoj kulture (Tolkien nije bio baš oduševljen). Danas, pedesetak godina nakon njegove smrti, popularnost je monumentalna: filmovi, podcasti, blogovi, videa, znanstveni članci i simpoziji posvećeni su čovjeku koji je izmišljao jezike te pisao o vilenjacima i goblinima. Neki smatraju da je njegovo djelo kič, žanrovska beletristika koja podilazi najširoj publici koja želi čitati šablonizirane priče. Doista, je li kič ono što se kod Tolkiena čitateljima sviđa? Je li moguće da nam bajka i mit govore ono što želimo čuti? Sve je moguće, no čini se da je Tolkien pogodio žicu i uspio nešto reći o ljudskoj naravi. Današnja je mlađa generacija u Tolkienovu liku Aragornu prepoznala sva četiri muška arhetipa o kojima govori psiholog R. Moore – ratnika, iscjelitelja, ljubavnika i kralja, pronašavši pritom uzor zdrave muževnosti, o kojoj se sve češće kao o pandanu toksičnoj muškosti. Čini se poput ljekovitog prisjećanja nečega što smo oduvijek znali ali smo, eto, zaboravili. To prisjećanje može pobuditi, između ostaloga, i mitski realizam.
