Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća Saša je bio jedan od zaštitnih znakova Trga Republike, Dolca, Cvjetnog, Ilice, Tesline, Masayrikove… Ukoliko si se dovukao u najstroži zagrebački centar a da nakon odgledanog premijernog filma ili kupovine u Nami ne zbrišeš doma, već ostaneš kružeći potezom od Mimice do Blata, morao si naletjeti na njega,nesvakidašnji lik koji se karakterom i vanjštinom izdvaja iz bezličnog mnoštva. I zimi i ljeti paradirao je u visokim čizmama, a crni šešir od zečje dlake nije skidao s glave ni za najveće žege skrivajući kreč bijelo, ćosavo tjeme od pogleda. Kamuflažu prerane oćelavjelosti uspješno je usavršio puštanjem duge kose na potiljku i preko ušiju te je ponosnu rutavost začinio tamnosmeđim brkovima i bradom. Sva ta čupava i osmišljena dekoracija, uz lijepo lice pravilnih crta i žive inteligentne oči, činila je njegov fenotip prepoznatljivim i neusporedivim s ikojim žrecem iz gradskih umjetničkih krugova. Saša su smatrali, uz jednog starijeg pjesničkog maga, posljednjim zagrebačkim boemom. Ali, takvo olako svrstavanje dvojice kontradiktornih prokletnika u istu ladicu temeljilo se na površnim detekcijama i, ljudima prijemčivim, lijepljenjem stereotipova u stroge albumske formate. Mag do svjetovnih preokupacija nije držao ni u malom prstu pa mu je i vlastito disanje bilo naporno na tragičnom putu od postanka do besmrtnosti, dok Saša nije odustajao od bipolarnosti; jednom nogom na rubu između stvaralačkog impulsa i nehaja prema građanskim regulama, drugom čvrsto u materijalističkim izazovima. Jednostavno, ako nije bilo loze mag bi popio i špirit, a Saša je i u najkriznijim trenutcima pazio na očuvanje alkoholičarskog dostojanstva. Tu se njegovo utvrđivanje granice između prihvatljive i neprihvatljive maliganske infuzije čvrsto ustalilo na mirogojčeku kao piću najniže kategorije, etalonu pijanstva ispod kojeg huče prezirom etiketirani destilati, kojekakvi delanci i čista pitka voda. Takva izbirljivost punokrvnom, ortodoksnom boemu svakako je strana pojava, kao i Sašina potreba da prije izlaska među ljude natopi lice, pazuha, vrat i dlake finim parfemom ne želeći u ičijim nosnicama ostaviti razlog za izbjegavanje.
A njegova ljubav prema novcu bila je sve samo ne boemsko ignoriranje kapitala i stjecanja više staleške pozicije na temelju valutne potentnosti. Volio je šušku kao važeću propusnicu u reducirani hedonizam; namirenje nasušnih alkoholnih doza i punjenje ladica i džepova kutijama cigareta. I za pokoji zalogaj da se nađe. Taman da svrha bivanja ne izgubi smisao. Kroz dugu zimu i još duže proljeće žicao je lovu od kog god je stigao. I posuđivao kada nije bilo druge. Zato bi krajem lipnja napuštao Zagreb i trbuhom za kruhom odlazio na Rab. Tamo bi u predvečerjima u staroj mjesnoj jezgri, u uskoj prometnoj uličici razvlačio improvizirani štand na kojem je mediteranskom klimom omamljenim turistima prodavao janjevačku bižuteriju, a ponajviše šarm i svoju glagoljivost. Kroz nepuna tri mjeseca zarađivao je prosječnu dvogodišnju radničku plaću. Vraćao bi se u Zagreb u kasno ljeto samo s dvije izdrpane plastične vrećice u rukama, pune novčanih svežnjeva što su jamčili slobodu do Božića. Bilo je čudo kad bi zadnja novčanica izdržala do Nove godine. Onda bi počinjala nova sezona žicanja, ganjanja šank znanaca i naplaćivanja svih pića kojima ih je častio u blagorodnom periodu, a dugački popis dobivenih pozajmica prerastao je u karcinogenu pošast u literarnim naporima.
– Još jedan! – dovikne Saša koji se prije petnaestak minuta od autobusnog kolodvora dovukao do Dolca.
– Stiže! – odvratila je gojazna konobarica okružena nenaspavanim likovima, natiskanima u birtiju s najboljim pogledom na tržnički plato gdje će se uskoro široki tlocrtni prostor irkarnirati u uskomešani mravinjak.
Ignorirajući ostale goste i njihovo zlovoljno gunđanje poslužila je Sašu preko reda Chivas eliksirom. Kad će si, ako ne danas, priuštiti gutljaj jednog od Predsjednikovih tekućih favorita, okusom uspostaviti telepatsku vezu između inteligencije, radnog naroda i samoupravljačkog mađioničara. Kada, ako ne danas u svom kraljevskom povratku iz rapske kovnice zlatnika u hrvatsku prvostolnicu. Ispod oka promatrao je prpošnu konobaricu, znao je kako razmišlja. Kužio je njezin unutarnji monolog: „on je imao pravo na tu protekciju, biti poslužen preko reda, jer svi ostali samo su usputni su i povremeni došljaci, a pisac, on je stalni gost i dovodi nove, plaća i časti, njega časte, ostavlja tringelt i duhovitim doskočicama čini ovaj rudarski posao podnošljivim“.
– Tvoj osmijeh ures je u ovom sumornom svijetu, a da me ne čuva narodni Badel Marijan heroj, za tebe bih plahti prepravio kroj – ad hoc izrecitiravši prigodne stihove i ganjanja vadeći zgužvanu novčanicu iz traperica opet je, po tko zna koji put, dolio crvenilo u konobaričino lice.
Uspravio se, sasuo whisky u grlo, mljacnuo jezikom, dlanom pomilovao konobaričin punašni obraz i izašao ravno u zagrebački trbuh želeći što prije ući u postljetnu rutinu. Pun planova i novaca koji će sa zimom neminovno okopniti. Odlučio je za početak, unatoč punom džepu, odigrati provjerenu ulogu siromašnog pisca kojom je osvajao i najtvrđe prekupničko srce. Obilazio je kumice, blagoglagoljivo kamčeći gdjegdje glavicu češnjaka, gdjegdje pokoji krumpir i rajčicu. Krug se završavao kod mesara koji mu je običavao dati teleću kost za juhu, a kojiput bi mu utrpao i svinjski odrezak ili pileći batak. Saša nije ubožno fektario, to nikako! On je trampio duhovitost za svakodnevne ogriske.
U toplo rujansko prijepodne, sredinom osamdesetih, dobro raspoložen, u debelom zimskom sakou, s crnim šeširom na glavi i u čizmama s visokim sarama spuštao se Saša niz stube. Kod centralne apoteke zastao je dvojeći: krenuti prema Ilici ili svratiti u književnički klub.
Minutu kasnije obreo se u Klubu gdje je zatekao one pisce koji su se (prije koji dan ili prije koju godinu) opako zamjerili muzama. Dok je grlenim glasom pozdravljao okupljene vlasnik birtije se namršti. Saša ga pozove u stranu, iz prljave vrećice izvuče snop novčanica i gurne ih u ispruženu ruku.
– Zadnji dug, podmiren. Sada, runda za sve. Plaćam odmah – namigne Saša.
Birtijaš, do maloprije tromi i stari brundavi medo, odjednom je poput maloljetne konobarice oblijetao stolove, a birtija je postala pozornica na kojoj se u neprekidnom nizu izmjenjuju igrokazi i vodvilji. Saša je bio kralj okružen dodvorničkom svitom.
– Meršinjak, napokon je Albin objavio roman! – uzvikne novo pridošlica u zanosu s vrata.
– Ha, ipak mu je Debeli objavio što je obećao. Malo sam bio skeptičan da taj dugo najavljivani roman nikada neće izaći. Čak sam prestao vjerovati da je napisan – odvrati Saša otpuhujući dim. – Priključi nam se!
Dugo je još toga dana Sašino društvo ljuštilo rundu za rundom, a nakon svake ispijene čaše u njemu se sve tvrdokornije kristalizirala ideja kako da digne malo prašine u ustajaloj zagrebačkoj književničkoj žabokrečini.
U samo predvečerje, napustio je pijano društvo i odšetao do pošte u Jurišićevoj. Stigao je tamo koju minutu pred zatvaranja, zamolio službenicu tiskanicu za popunjavanje brzojava i u tren oka napisao sadržaj, adresirajući telegram na adresu izdavačke kuće Mladost.
Poštovani kolege,
Dobio sam u ruke roman mladog autora Horvatičeka objavljenog u Vašoj cijenjenoj kući. S velikim zadovoljstvom sam pročitao vrsni tekst talentiranog pisca i moram konstatirati da je to djelo nemali prinos našoj lijevoj misli i ideji.
Vaš, Miroslav Krleža
Budući sadržaj brzojava nije bio neprimjeren, a za Miroslava Krležu mlada službenica je svojedobno čula te joj u sjećanje izroni fotografija njegova lika snimljena između dva rata. Pa je poštarica pomislila da pred njom stoji najveći pisac glavom i bradom i da bi uobičajena provjera identiteta inzistiranjem na pokazivanju osobne iskaznice bila uvreda znamenitom pošiljatelju.
– Vi, vi ste drug Krleža? – retorički je priupitala.
– Jedan jedini, drugarice – smrtno ozbiljno, a pucajući u sebi od smijeha izvali Saša.
Uredno je naplatila uslugu Saši koji ju je šarmirao skidanjem šešira s glave i teatralnim naklonom. Da ih nije razdvajalo šaltersko staklo vjerojatno bi pao i njegov rukoljub. Ozaren prvom povratničkom psinom osvajao je dvoranu; radost je klizila podom, ljubila staklo na šalteru, rasla nekoliko metara u visinu zavlačeći se i u najudaljenije kutove, keseći se s plafona. Prazna dvorana i službenica svijetlile su refleksijama Sašina komediografskog umijeća.
Nestrpljivost ga je izjutra izbacila iz kreveta s izlazećim suncem. Odolio je iskušenju da se odmah zaputi u redakciju. Unutarnje džepova sakoa napunio je nasumce zgrabljenim novčanicama iz vrećice i otišao na jutarnju pričest na Dolac. Dobra dva sata utukao je u konsolidaciju napaćenog organizma. S jučerašnjeg povratničko slavljeničkog Chivasa prebacio se na alternativni mirogojček, jednako efektan a kudikamo jeftiniji zamjenski lijek za njegove kronične boljke. Kad je sunce nadvisilo okolne krovove krenuo je u redakciju, gibak i oporavljen, smion i drzak.
Banuo je Debelom na vrata, uletio u dupkom puni ured. Debeli je sjedio za radnim stolom s brzojavom u ruci, do njega direktor Kum a oko njih natiskali su se lektori, korektori i romanopisac Albin.
– Saša, fantastična stvar se dogodila! – mašući papirom cvrkutao je Debeli.
– O, a što? – nevješto, a sluteći što je uzburkalo duhove, upita Saša.
– Dobili smo nevjerojatno priznanje – nadovezao se Kum. – Debeli, daj mu da pročita!
Papir je od ruke do ruke završio među Sašinim ukočenim prstima. Dok je čitao licem mu se udivljenje naglo penjalo iz širom otvorenih usta do oboda na čelu poput zagrijane žive u termometru. Na časak oprži ga misao da prizna neslanu šalu, iznese istinu i razočara oduševljenu skupinu. Pogled mu se zaustavi na Albinovu zajapurenu i počašćenu licu. Odustade od preokreta kojega bi izazvalo njegovo verbalno poniženje prisutnih prijatelja.
– Albine, svaka čast. To još nitko nije doživio od starog Frica. Ovo ti otvara vrata buduće slave – vraćajući brzojav u ruke Debelog obrati se proplamsalu romanopiscu.
U slavljeničku zanosu i uz nekoliko boca žestice Saša, Debeli, Kum i Albin dočekali su kraj radnog vremena. A onda su se prebacili u obližnju birtiju gdje je plaćanje nebrojenih rundi na sebe preuzeo Kum kao i što priliči direktoru izdavačke kuće, jedinom pohvaljenom izravno s legendarnog Gvozda. Do kasnovečernjeg razlaza Saša je uživao u oduševljenim nadmetanjima pratećeg trojca. Nije ni zucno kako ih je nasanjkao, nije razotkrio tko je stvarni autor epohalnog telegrama. Ni tu noć, ni u nadolazećim danima.
A duh brzojava lijepo se skrasio u redakciji, kružio uredništvom, spuštao se u ostale urede, i računovodstvo i u ekonomat, pa kao cirkularna depeša završavao među tiskarskim radnicima i čistačicama. Sila teža brzojavne poruke povlačila je zaposlene u stanje ekstaze, kao da je Vrhovni komandant poslao izvanrednu i neodgodivu odluku o odlikovanju radnog naroda cijelog poduzeća. Nakon prvotne zbunjenosti i zatečenosti počelo se pribjegavati odlučnijim metodama kako bi se prava svrha telegrama stavila u formu Partijskog zaključka. Kum je sazvao izvanredni sastanak partijske organizacije na kojemu su dugo raspredali što i kako. Vijećali su i na kraju jednoglasno odlučili da pohvalu barda svih bardova njihovu izdanju uokvire i stave na redakcijski zid, a da se javno ne oglašavaju čekajući i budno prateći nadolazeća kritičarska referiranja na Albinovo djelo.
Nakon nekoliko tjedana Saša je puknuo. U jednom trenutku pijanstva, kad su se Kum (direktor a i Sašin svjedok na vjenčanju) i on i razvalili do temelja, priznao je nedjelo. Isprva ga je Kum gledao u čudu, mrgodio se i škrgutao zubima, a nakon prve zlovolje prasnuo je u smijeh. U rano predvečerje rastali su se žaleći Debelog i nesretnog Albina.
Dok je teturao prolazeći ulaz u poštu učini mu se da ga promatraju poznate oči. Nastavio je pločnikom ispričavajući se nevidljivom Albinu.
– Gospon, gospon Krleža, stanite! – vikala je za njim službenica sa šaltera za predaju brzojava.
Saša je nabio šešir dublje na čelo, pogurio se i lelujajući zabrzao.
– Čekajte, molim vas! Sjetila sam se. Vas sam čitala u lektiri. – Čekajte, molim vas! Sjetila sam se. Tešku sam borbu vodila s onim Vašim romanom, znate kojim, Putovanje Filipa Latvinovića.
