Davor Pleskina: Čelik i čast – U sjeni polumjeseca
Kvaka, Velika Gorica / Književni krug Karlovac 2024.
Čelik i čast – U sjeni polumjeseca djelo je čija je radnja temporalno smještena u 1580. godinu, a prostorno na samo razmeđe tadašnjih carstava Habsburgovaca i Osmanlija. Riječ je o jednoj od rijetkih knjiga koja u središte svojega interesa stavlja hrvatsko-osmansko pograničje, odnosno Vojnu krajinu, pa je već i po tome vrijedna pozornosti domaćega čitateljstva. Književnih djela koja tematiziraju krajiško nasljeđe nema mnogo, a još je manje onih koja se toga zahtjevnog prostora i njegova povijesnog iskustva prihvaćaju na uvjerljiv i književno uspio način. Upravo zato ovaj roman od početka pobuđuje interes.
Krenimo najprije od njezinih boljih strana. Autor odlično pogađa duh života na pograničju i uspješno dočarava osjećaj egzistencijalne nesigurnosti, stalne prijetnje i nepredvidljivosti svakodnevice pograničnoga života, premda bi se iz historiografske perspektive, dakako, moglo istaknuti pojedine greške i previde. No krajiški ugođaj ove knjige možda je bolje promatrati ne toliko kao strogo vjeran prikaz krajiškoga habitusa druge polovice 16. stoljeća, koliko kao svojevrstan amalgam, odnosno mozaik duge krajiške povijesti. Autor u oblikovanju ugođaja koristi različite aspekte krajiškoga društva, života i povijesti koji se protežu od 16. do 19. stoljeća izlazeći time, dakle, izvan užega vremenskog okvira same radnje. Slično vrijedi i za prostorni okvir: različite značajke širokoga pograničnog prostora, sa svim njegovim lokalnim razlikama, mjestimice su sabijene u uži „oko-karlovački“ okvir. Međutim, takva je autorska odluka donekle razumljiva, dijelom i zbog slabije istraženosti, a dijelom i zbog same oskudnosti izvora za ranije razdoblje povijesti Vojne krajine, osobito kada je riječ o pitanjima društvene i kulturne povijesti.
Likovi koje susrećemo također dobro dočaravaju mozaik krajiškoga društva, a i njihove se karakterizacije u mnogočemu mogu smjestiti u tu tradiciju; premda ipak u ponešto epski nadahnutom duhu poimanja stare Krajine. Poturica, odnosno Danilo iz Crne Gore, starac je koji je u mladosti odveden među janjičare, a potom ponovno prebjegao na kršćansku stranu, živeći zatim, kako pri kraju i sam kaže, „između dva svijeta… ne pripadajući niti jednome od njih“. Sličan je i životni put Ivana, drugoga kršćanskog junaka: mlad odveden u osmansku službu, i on je prešao na kršćansku stranu, služeći potom i podno Sigeta 1566., ostavši tek jedan od nekolicine preživjelih iz toga slavnoga boja u kojem je skončao Nikola IV. Zrinski. Nakon još nekoliko godina provedenih u kršćanskoj vojsci povukao se u mirovinu, ne želeći sudjelovati u gušenju seljačke bune, pa je do početka radnje tako živio na svojem imanju, okružen obitelji i udaljen od nekadašnjih ratničkih dana. Treći je lik personifikacija tipičnoga mladog čovjeka željnog dokazivanja u borbi – Nikola je krajiški časnik uskočkoga podrijetla, a njegovo ratničko umijeće do trenutka radnje još nije okušano u pravome boju, pa će kroz pustolovine koje slijede spoznati, kao i mnogi mladići prije i poslije njega, surovu stranu ratničkoga života.
Okidač radnje također je dobro pogođen i posve tipičan za život na pograničju 16. stoljeća – otmica mlade kršćanske djevojke Mire, koja je igrom slučaja kći zapovjednika tada još građene karlovačke tvrđave. Kršćanski se trojac potom upućuje na osmansku stranu kako bi otetu djevojku vratio kući, susrećući putem različite ljude, osmanske junake i raznolike nedaće. Šteta je ipak što je autor, premda očito relativno dobro upućen u krajiški život i prostor, u radnji možda odveć naglasio razlike između tih dvaju svjetova. Ne želeći previše inzistirati na pitanju historijske točnosti jednoga književnog djela, ipak ostaje žaljenje što tematizirajući različite aspekte osmanske i kršćanske strane nije jasnije prikazano koliko su one u stvarnosti često bile međusobno slične. Osmanske age, poglavari pa i obični vojnici bili su, osobito na bosanskom krajištu koje i jest u fokusu radnje, vrlo često lokalnoga podrijetla te su poznavali slavenski, odnosno hrvatski jezik. I pojedinci poput Poturice bili su zapravo prilično česta pojava: ljudi koji su živjeli između dvaju svjetova, pripadajući i ne pripadajući istodobno svakome od njih. Razlika stoga često nije bila toliko u tome tko je bio „Turčin“ i služio se turskim jezikom, a tko katolik i Hrvat, koliko u pitanju puke lojalnosti jednoj od zaraćenih strana. Osmanski begovi i kršćanski zapovjednici često su se dopisivali, razmjenjujući pisma pisana slavenskim jezikom na ćirilici, nerijetko s ponosom ističući svoje zajedničko podrijetlo; pritom ipak ne gubeći iz vida da se nalaze na međusobno zaraćenim stranama. Više puta u knjizi spominjani Vlasi, ali i uskoci, također su savršen primjer toga – znademo da su nerijetko sa suprotne strane imali i članove vlastite uže (i šire) obitelji. Sama bi knjiga i njezin ugođaj znatno profitirali da je autor ta dva svijeta još više približio jedan drugome, odnosno da je gradacijom razlika između kršćanskoga i hrvatskoga s jedne te muslimanskoga i osmanskoga s druge strane cijeli prikaz učinio nijansu složenijim.
Osmanska je strana priče, odnosno njezini akteri, prikazana – imajući na umu da tekst naginje prema epskom krajiškom žanru – u nepovoljnijem svjetlu od kršćanske; pritom, međutim, autor ipak ne odlazi predaleko. Pojedini su osmanski likovi prikazani veoma humano, junački i naposljetku kao obični ljudi koji su se tek zatekli na suprotnoj strani granice. Tu osobito valja istaknuti dobroćudnoga kamengradskog Alaj-bega, njegovu dragu majku koja je zarobljenu Miru, iako kao robinju, u mnogočemu prihvatila poput vlastite kćeri, pa čak i begova sina Yazida, koji je po vojničkom umijeću i odanosti svojoj strani svojevrstan pandan kršćaninu Ivanu.
Ipak, roman ima i određene manjkavosti. Prije svega, fabularno je podosta predvidljiva. Premda uz osnovnu pripovjednu nit nudi nekoliko zanimljivih i neočekivanih obrata, teško je oteti se dojmu da se već nakon prvih tridesetak stranica može naslutiti u kojem će smjeru priča krenuti i kako bi se mogla rasplesti. Tu su i stilski problemi, koji vjerojatno proizlaze iz činjenice da je riječ o autorovu prvijencu, kao i iz okolnosti da je roman, ako sam dobro iščitao iz autorovih riječi u pogovoru, nastajao tijekom duljega niza godina, pa se u međuvremenu brusio i mijenjao i sam autorov stil. Dar za pisanje nije upitan i osobito dolazi do izražaja u opisima prostora, doživljaja, života i izazova. No dijalozi su, kao što je već spomenuto, mjestimice možda previše uronili u epski nadahnut izraz, nalik onomu kakav bismo očekivali u narodnom epu ili u pjesmarici Andrije Kačića Miošića.
S tim je povezan i drugi stilski problem – pretjerana uporaba aorista i imperfekta. Jasno je da se time želio postići dojam arhaičnosti i epskoga tona, ali se u tome ipak, čini mi se, otišlo korak predaleko. Već nakon desetak stranica može se osjetiti kako pojedine rečenice pri čitanju zapinju, a kada sam po završetku ponovno prelistao knjigu, gotovo da nisam mogao naići na redak u kojem barem jedan glagol nije bio u spomenutim glagolskim vremenima. Nešto veća prisutnost običnoga perfekta uvelike bi pridonijela protočnosti i čitljivosti teksta; iako, moram dodati, možda će upravo ova „pretjerana“ arhaičnost pojedinim čitateljima biti pozitivna strana djela. Konačno, valja spomenuti i to da roman sadrži podosta zatipaka te manjih pravopisnih pogrešaka, pa ostaje dojam da joj je nedostajalo još jedno ozbiljno lektorsko i stilsko brušenje.
Sve u svemu, Čelik i čast – U sjeni polumjeseca ne treba čitati kao strogo historijski vjeran prikaz jednoga vremena i prostora, nego ponajprije kao književni pokušaj da se prizove i dočara svijet hrvatsko-osmanskoga pograničja. U tome je, unatoč određenim slabostima, roman razmjerno uspio. Ugođaj je dobrim dijelom pogođen, a čitatelj se doista može zamisliti u nemirnom i surovom krajiškom svijetu. Upravo zato ovo djelo, uz neke druge rijetke primjere, poput Konjanika Ivana Aralice ili recentnijeg Ezana Ivane Šojat, predstavlja vrijedan prinos kojim se krajiški život i povijest prenosi iz stroge akademske historiografije u široj javnosti pristupačniju književnu formu.
