Helena Sablić Tomić: Bachove književne kapi,
Naklada Ljevak, Zagreb 2026.
Kada najdugovječnija dekanica u Hrvata na osječkim humanistikama (bit će oko 20 godina), redovita profesorica u trajnom zvanju, redovita članica HAZU te jedna od urednica Akademijina časopisa Forum odluči ukoričiti svoje književno znanje i kritičku vrlinu spram recentne prozne produkcije, opravdano se očekuje težina, dubina i demonstracija stroge analitičke metode, mudri putokaz za doglednu moguću sintezu o novijoj hrvatskoj prozi, ozbiljna mjera uvida u dobre i loše strane naših suvremenih pisaca, a sve s pokrićem znalca i stručnjaka, pa i vještog stilističara u obrazlaganju i argumentiranju svojih pogleda. Predmetna zbirka kritičkih prikaza doista se i uglavnom služi jezikom struke i kroz same kritičke tekstove je vidljivo da autorica razumije mehanizme nastanka priče, narativne postupke i pripadajuće im strukture. Međutim, autoričino stručno znanje „zapakirano“ je u plošan i dosadnjikav stil i nadređeni koncept koji na kraju žrtvuje znanost o književnosti na oltaru površnog lifestyle trenda. Rezultat je knjiga koja je, unatoč korektnoj stručnoj podlozi, u svojoj biti posve suvišna. Zašto takva ocjena?
Zato što autorica cilja visoko, a pogađa nisko, zato što je sav taj teški hardver oko književnog lječilišta i toplog čajčića pretenciozan i smiješan, zato što koncept knjige vuče na panonsku franšizu gospođe Louise Hay, zato što „knjiga“ (metonimijski autorica) ne zna što bi bila: aktivistički biblioterapijski naputak za izazivanje dobrog osjećaja kroz čitanje preporučenih naslova ili zbirka odlučnih kritika koja donosi presjek kroz recentnu nacionalnu prozu. Najbolji dokaz za to jest sama koncepcija knjige koja nije osmišljena kao plod ozbiljne književne i stručne potrebe, nego nešto kao književnokritički wellness, sa smiješnim uvodima na početcima svih 30 poglavlja u koja je razvrstano pedesetak književnih prikaza. Navođenje biljnih pripravaka, recepata za čajeve uz koje bi se pojedine pisce trebalo (pro)čitati predstavlja izrazito loš, neinventivan i bedast štos. Ta predimenzionirana metafora – gdje se hrvatska novija proza shvaća kao ljekarnički recept – nepotrebno degradira ono što bi trebao biti umjetnički prinos svakog pisca nekoj zamišljenoj zajednici duhovnog blagostanja. Umjesto da čitatelja odmah uvede u svoju stručnu analizu, autorica troši prostor i inteligenciju ozbiljnog čitatelja na stvaranje lažne „scenografije“, pa se tako vrijednost knjige mjeri time paše li uz preporučenu šalicu toplog čaja od kojekakva, ponešto i apartna raslinja. (Znate li vi, cijenjeni čitatelji, što je damiana ili tulsi?!) Autorica smatra kako je literatura pomoćna disciplina u očuvanju čovjekova duha, psihe i tijela, napose kada se knjige čitaju uz šalicu toploga napitka koje nam, preko autoričina apostrofiranja u uvodu knjige, preporučuje njezina – pretpostavljam frendica ili studentica – osječka art-terapeutkinja „ime-joj-zapravo-nije-ni-važno“.
Dakle, struktura knjige glasi: 30 poglavlja, svako poglavlje tematizira određena ljudska stanja, emocije i potrebe („protiv depresije“, „protiv ravnodušnosti“, „protiv tuge“…), slijedi kraći opis naziva i sadržaja toplog napitka/čaja koji se preporuča za to stanje – sami nazivi čajeva nisu bez invencije (za depresiju to je čaj Dašak vjetra sastava gospina trava – šipak – hibiskus; protiv ravnodušnosti čaj Ponovo osjetiti sastava đumbir – cimet – stolisnik; protiv tuge čaj Tiha potpora sastava gospina trava – lavanda – smilje…), a potom i knjige koje se za taj duhovno-emocionalni problem preporučuju (protiv depresije zbirka pisama Pisma Ireni i Dobre godine Edit Glavurtić; protiv ravnodušnosti Devet života gospođe Adele Nade Gašić i Teška ljeta Božice Jelušić; protiv tuge Proslava Damira Karakaša i Sine, idemo kući Ivice Prtenjače…). To će imati i neke sasvim bizarne i humorne posljedice, primjerice, kada se za „dobar san“ preporuči Senkerova knjiga Prigodnice: čestitke, oproštaji, sjećanja i Bogišićev Rječnik zaljubljenika u Konavle, a za „dobar dan“ Flakerovi putopisi po Americi otprije 80 godina u kojima on razglaba o štetnosti i poročnosti kapitalizma … U svakom slučaju, ponekad nije lako povezati nadređeni emocionalni problem s preporučenim izborom proze, ali se brzo odustane od traženje bilo kakve smislene veze, jer je vidljivo da je autorica pred sobom imala već napisane kritičke tekstove, a zatim ih je naknadno pokušala što plastičnije ugurati u shemu ljudskih tegoba koje su tu ionako došle arbitrarno, kao kec na desetku ili da se mali Ivica ne dosjeti jadu… S jedne strane nazivi emocionalnih i duhovnih boljki smišljeni su u skladu s onim što se eventualno prepoznalo kao mogući problem u zgotovljenim tekstovima, a zatim su zgotovljeni tekstovi pripisani korpusu izabranih nadređenih kategorija… valjda ili možda je bilo tako, ili posve drukčije, kako god vam se čini… tko bi to uopće mogao znati u ovoj knjizi koja književnost tretira ne kao estetski izazov ili izazov promociji dobrog i odmjerenog proznog ukusa nego kao neku vrstu potrošnog artikla za samopomoć i anestetiziranje svakodnevice naivnih konzumenata. Granica između biblioterapije, na koju se autorica odlučno poziva u uvodnom tekstu, i jeftine marketinške dosjetke o književnoj apoteci ovime je posve izbrisana, a čitatelji su osuđeni na čitanje repetitivnih i zamornih „uvodničića“ o kamilici, menti i đumbiru i njihovim opajajuće-sedativnim učincima (uz ovu se knjigu doista može zaspati). Konačno, nakon svega dolaze sami kritički osvrti na preporučene naslove, kao glavni dio knjige, a koji zaključuju svako pojedino poglavlje. Pa onda opet ispočetka… boljetica, čajek, sastojci, paprat, lišajevi, alge… i konačno osvrt.
Pri tome travarskom poslu, dodatno mi se čine problematične dvije stvari koje proizlaze iz autoričina površna uvjerenja o kurativnom aspektu hrvatske proze i iz njezina pristupa samome kritičkom poslu: 1. biblioterapija je ozbiljna disciplina koja se oslanja na psihologiju, psihoterapiju i znanost o književnosti, s točno definiranim procesima identifikacije, projekcije, katarze i uvida u problem. Ova knjiga to sve svodi na razinu estetskog hobija za ugodno popodne; neki prosječni i manje oprezni čitatelj – jer je ova knjiga ovako dimenzionirana njemu i namijenjena! – koji se prvi put susretne s pojmom biblioterapije kroz ovako posloženo djelo steći će pogrešan dojam da je to tek neobavezno čavrljanje o knjigama uz čaj i vatru u kaminu, dekicu na nogama, a ne dubinski rad na ljudskoj psihi i traumi kroz tekst; prava biblioterapija pomaže ljudima u suočavanju sa stvarnom tjeskobom, tugom ili gubitkom. Ponuditi kratki osvrt o nekom složenom romanu i zapakirati ga na način bookstagrama djeluje čak i uvredljivo spram terapeutske svrhe književnosti; inzistiranjem na tome loše postavljenom wellness okviru, autorica je napravila, vjerujem nesvjesno, medvjeđu uslugu i književnoj kritici kao vjernoj i vrijednoj pratiteljici umjetničke proze, ali i samoj biblioterapiji koja u ozbiljnim uvjetima pripreme i provođenja može bitno pomoći ljudima u nevolji. Njezin cilj, valja to opet jasno izdvojiti, nije ugodno opuštanje, već vođeni rad na ljudskoj psihi, emocijama i traumi kroz tekst, i to pažljivo izabrani tekst koji je prilagođen svrsi, s napomenom da je moderator školovani voditelj, a ne na brzu ruku sklepani književni lifestyle influencer, ma koliko on znao o samoj književnosti. Od čitatelja-sudionika traži se u biblioterapiji svjesni napor, preispitivanje vlastitih stavova i suočavanje s nelagodom koju tekst može isprovocirati. Raditi stručnu knjigu kojoj je biblioterapija pomodna zastavica znači ne znati ništa o tome fenomenu, a još manje o njezinoj primjeni i praksi u zatvorenim grupama u kojima vlada visoki stupanj povjerenja i diskrecije. 2. glavni dio knjige čine autoričini kritički osvrti koje je ona godinama objavljivala na Hrvatskom radiju i u časopisu Forum. Oni su, dakle, u svoje vrijeme pisani za različite medije i za drukčiju svrhu, i to je u redu. Iako je svaki kritički pristup ocjeni književnih djela legitiman, ljudi ionako objavljuju sve i sva u ovome ili onom žanru, osobno bih bio zadovoljniji da su ponuđene kritike u ovoj knjizi nešto poput duple doze vrućeg crnog čaja, a ne mlačne kamilice, da se već poslužim autoričinim sredstvima opajanja i zaliječenja. Autorica posjeduje sva potrebna znanja, vlada solidno teorijskim aparatom, često navodi i stručne knjige koje su je usmjeravale u pisanju, s lakoćom prepoznaje unutarnje mehanizme teksta. Ona izbjegava ulogu „suca s bičem“: niti želi provoditi strogu anatomiju promašaja niti secirati stilske padove pisaca. Umjesto oštrine, ona bira mekši, topliji, blaži ton. To je doista pristup koji će mnoge manje zahtjevne čitatelje ili slabije poznavatelje kritičkoga posla zadovoljiti, ali mene – eto – osobno ne zadovoljava, što se može naznačiti kao moj obračun s ovakvom vrstom kritike što sigurno nije manjak i nazadak autoričina pisanja. Tek želim podcrtati kako oni koji očekuju borbenu, oštru, odlučnu, provokativnu kritiku… u ovoj knjizi neće naći materijala. Ponuđene „kapi“ nisu zbog toga ništa ljekovitije za samu hrvatsku prozu, čak je i previše bedinaju, uljuljkuju i maze. Čemu kritika, ako ne izaziva strast, otpor i poziv na polemiku… ne mora to kritika činiti uvijek jer bi joj to bila neka mehanička, nadređena mantra, ali kritička se oštrica mora osjetiti, iz teksta se mora cijediti znoj, pa i pokoja suza… a manje kap ugode, žličica obzira i prstohvat mekoće. Iskreno, mene osobno ne zanima čitateljevo emocionalno stanje i može li on do kraja primiti i prihvatiti vrijednosti i smisao teksta pa da zbog toga bude uvjeren u boljitak, mene više zanima može li sam književni tekst izazvati jaku emociju i trajan impuls da se njegove vrijednosti prepoznaju i koliko je tekst sposoban to prepoznato „poslati“ u svijet izvan sebe.
Drukčije rečeno, autorica kritiku piše iz pozicije educirana čitatelja koji u knjizi traži utočište i empatijsku oazu pa stoga onda i sklizanje na teren biblioterapijskog čitanja i meke, pitome preporuke što cijelu konstrukciju i koncept knjige čini, recimo to tako, „delanim“ i nesuvislim, svakako mimikrijskim u kontekstu ozbiljne biblioterapijske prakse, ali ne i lažnim i iskrivljenim u kontekstu samouvjerenog mišljenja autorice da su odabrana prozna štiva u predmetnoj knjizi doista „lijek za dušu“. Možda to može proći u nekom neformalnom druženju, u manje ambicioznom klubu čitatelja ili na kavi s prijateljima, ali ozbiljna književna kritika nije trač-partija i platforma za lakomislene. Kritika nije lako okidanje, već čisti pogodak u srce tame i svjetla, neka literarno zvuči…
Da je autorica objavila jasnu, čistu zbirku književnih kritika, knjiga bi joj imala jasan identitet i pošteniji odnos prema publici, jer bi struka bila u prvom planu, izbjegla bi se pretencioznost „kapljičnog“ lupanja po „tijelu teksta“ (obožavani „termin“ autorice), a čitatelji bi dobili pregledan sukus njezina višegodišnjeg rada na praćenju i ocjeni novije hrvatske proze. Ovako je čajna ljuska samo naštetila kritičkoj jezgri.
DODATAK (kao alternativni završetak ovog prikaza):
Ipak, sama konstrukcija ljekovitih književnih kapi otvara cijelu panoramu mogućih savjeta za preživljavanje, i to na posve humoran i ironičan način, i zbog toga sam zahvalan akademkinji Sablić Tomić. Tako bih, kao ilustraciju moga prinosa općoj slici spasenja prema suvremenom proznom kanonu i botaničko-apotekarskoj metodologiji, uveo preporuku za čitanje djela u svrhu „otvaranja“ nakon trodnevne konstipacije, a što dovodi do osjećaja tjeskobe i mrzovoljnosti. Valja tako pripremiti čaj imena Književni protok sa sastojcima krkavine (poznata i kao pasja leska ili krušina, kralj domaće probave), kamilice (opušta zgrčene trbušne mišiće), paprene metvice (potiče lučenje probavnih sokova) i jedne suhe šljive koja ima potonuti na dno šalice (tradicionalni završni udarac blokadi, nakon ispijanja treba pojesti šljivu). Preporučena literatura protiv konstipacije: Tako neka bude Roberta Međurečana, njegov oštar, dinamičan i društveno angažiran ritam stvara takvu želju za pravdom da se svaki čvor u trbuh automatski razvezuje; Usta puna mora Jurice Pavičića, trilerski zaplet stvara atmosferu u kojoj se znojite zajedno s likovima, tako da stalni osjećaj adrenalina i hitnosti tjera krv da brže kola, a crijeva da prorade od akumulirane pustolovine; Ciganin, ali najljepši Kristiana Novaka, polifona struktura, brutalni opisi podzemlja i međimurskog blata, strasti i straha nagone na ubrzani rad čak i najlijeniji metabolizam; Proslava Damira Karakaša, svaka rečenica siječe poput zimske bure, preživljavanje u šumi istiskuje od čitatelja grč koji će posljedično istisnuti i sve ostalo. Za dodatak se može preporučiti i retro-napitak za pojačanje učinka Podmazivač s juga, a sastoji se od 2 dcl toplog domaćeg soka od rajčice, velike žlice maslinovog ulja i prstohvata ljute mljevene baranjske paprike: likopen iz rajčice i maslinovo ulje (kvalitetno) stvaraju savršenu emulziju, dok baranjska ljutina daje završni poguranac… I tako dalje, i tako dalje…
Pokušajte i sami, dragi čitatelji, smisliti poneki recept za vašu osobnu knjišku „likariju“, uzorke imate, a zabava je zagarantirana.
