Evie Woods: Izgubljena knjižara,
V.B.Z., Zagreb 2025.
Izgubljena knjižara irske autorice Evie Gaughan, koja piše pod pseudonimom Evie Woods, prodana je u više od milijun primjeraka i prevedena je na dvadesetak jezika. Dobila je i niz književnih priznanja i pozitivnih medijskih recenzija koje je ocjenjuju kao emotivno i šarmantno štivo. Vjerujem da je tome tako zahvaljujući činjenici što čitatelji njezin roman nisu morali procijeniti kroz prizmu hrvatskog prijevoda Denisse Mandekić u izdanju V.B.Z.-a.
Na gotovo 400 stranica kroz 56 poglavlja autorica isprepliće dvije vremenske linije koje paralelno pratimo kroz tri glavna lika koji pripovijedaju u prvom licu. Kroz razdoblje od 1921. do 1952. pratimo lik djevojke Opaline, dok nas kroz sadašnjost vode Martha i Henry. Sva tri lika, a time i prošlost i sadašnjost, povezuje potraga za rukopisom drugog romana Emily Brontë i jedna tajanstvena knjižara koja se naoko nasumično pojavljuje i nestaje. Roman spaja književni misterij, obiteljske tajne i klasičnu ljubavnu priču s naglašenim elementima magijskog realizma.
Stil pisanja je pitak, topao i atmosferičan, s naglaskom na ugođaj i emociju. Čarolija je nježno utkana u tkivo radnje. Bibliofile će možda privući naglasak koji Woods stavlja na opise knjižare, knjiga, tajnih prostorija i rukopisa te često spominjanje velikih autora moderne književnosti poput Ernesta Hemingwaya, Jamesa Joycea, Sally Rooney, Harper Lee, Sylvie Plath, Brama Stokera, te sestara Brontë i njihovih velikih uspješnica.
Najautentičniji lik u romanu, Opaline Carlisle, mlada je, obrazovana djevojka iz više srednje klase britanskog društva dvadesetih godina prošlog stoljeća. Ona se ne uklapa u nametnutu ulogu žene iz „dobrog društva“; želi putovati, vidjeti svijet i upoznati druge kulture. U skladu sa statusom, obitelj prema njoj ima i sukladna očekivanja tipična za to doba; mora se pod hitno bogato udati. Opaline mora odvagnuti između obiteljskog skandala i vlastite budućnosti. Ne želeći prihvatiti klasna i rodna ograničenja, bježi u Pariz.
„Bila sam dovoljno školovana da se snađem, ili sam barem tako mislila, a uskoro ću shvatiti da je škola života daleko stroži učitelj.“ (str. 29)
„Jednostavno sam bila prestravljena onim što sam učinila. Želja i njezino ostvarenje mogu u čovjeku izazvati izričito suprotstavljene misli. Ipak, bila sam odlučna da ću pokušati. I da apsolutno neću plakati.“ (str. 32)
Dvadesete godine prošlog stoljeća zlatno su doba trgovine rijetkim knjigama, a kako Opaline gaji ljubav prema rijetkim izdanjima i knjigama općenito, zapošljava se u knjižari rijetkih knjiga gdje počinje njezina opsesija pronalaskom rukopisa drugog romana Emily Brontë. Indicija da je Emily Brontë ako ne napisala, a ono barem započela svoj drugi roman nakon velikog uspjeha Orkanskih visova čini ovu priču još intrigantnijom. Rukopis nikada nije pronađen te se vjeruje da ga je Brontë uništila prije svoje smrti 1848. godine ili da je uništen neposredno nakon toga.
Stvarne činjenice koje autorica vješto upliće u radnju poput ove o misteriju izgubljenog rukopisa daju dodatnu vrijednost i težinu romanu. Woods otvoreno govori i o tretiranju žena s psihičkim poteškoćama u 20. stoljeću i uznemirujućoj prisilnoj hospitalizaciji bez konkretnih dijagnoza, te općenito o apetitu muškaraca toga vremena za reformiranjem žena. U to je vrijeme bilo dovoljno mišljenje supruga, oca ili brata te jedan potez perom da se ženi dodijeli dijagnoza histerije, čak i kad bi bila potpuno mentalno zdrava. Kad bi žena bila proglašena ludom, povratak u društvo bio je gotovo nemoguć, pogotovo za one žene koje su se teže pokoravale muškom autoritetu. U romanu se spominje i tragična sudbinu talentirane plesačice Lucie Joyce, kćeri Jamesa Joycea, koja je radi psihičke bolesti smještena u umobolnicu gdje je provela gotovo 50 godina života, sve do svoje smrti 1982. godine.
„Ipak, pogodila me misao kako je biti žena bilo slično javnom nastupu, s replikama i rečenicama koje je trebalo naučiti. Znala sam kako sam se trebala ponašati i što sam trebala reći, ali nisam bila sigurna želim li to.“ (str. 129)
Kroz svoje likove Marthu i Henryja autorica uvjerljivo, iako bez dublje psihološke analize, dočarava njihovu potragu za identitetom i novim početkom, teške obiteljske odnose koji prati osjećaj nedostatnosti i nesigurnosti. Martha na vrijeme postaje svjesna nužnosti bijega iz nasilnog braka i shvaća da ako se želi spasiti, to mora učiniti sama. Nastoji ispočetka izgraditi život što joj otežavaju teški odnosi iz prošlosti koje nije do kraja razriješila. Pokušava pronaći snagu i hrabrost i upisati Trinity College te tako potpuno promijeniti premise na kojima je do tada njezin život počivao.
„U tom sam trenutku nešto naučila: na ovom svijetu si sam. Nitko te neće doći spasiti. Ljudi se iznenada ne mijenjaju, ne kažu ‘oprosti’ i ne počnu se prema tebi odnositi s poštovanjem. Oni su vrtlog boli i patnje i istresaju ih na koga stignu. Morala sam se spasiti.“ (str. 18)
Henry je stručnjak za rijetke knjige i izgubljene rukopise koji tragom svojih istraživanja završi u Dublinu. Njegov lik prati prava mjera neusiljenog humora koju je inače teško pogoditi. Sama ljubavna priča između njega i Marthe predvidljiva je već nakon prvog susreta, a Martha brzo „ulijeće“ u novu vezu sa samopouzdanjem nesvojstvenim žrtvama obiteljskog nasilja. Njihova ljubavna priča puna je neuvjerljivih nesporazuma i nelogičnih nesigurnosti.
Radnju knjige zaokružuje rijetko izdanje Davida Copperfielda kojim sve počinje i koje naposljetku zatvara krug na neobičan način pronalazeći put do svoje izvorne vlasnice.
Istina je da ništa ne može tako upropastiti dobru knjigu kao što to može loš prijevod. To je upravo ono što se dogodilo i ovoj knjizi. Glavni urednik ovog V.B.Z.- ovog izdanja je Drago Glamuzina, uz izvršnu urednicu Sandru Ukalović. Knjigu je prevela Denisse Mandekić, koja se odlučila za mehanički prijevod engleskog narativnog stila u hrvatski jezik bez prilagodbe jezičnom idiomu. Radi se o neprirodnom pomaku vremena u hrvatskom prijevodu i neusklađenosti glagolskih vremena s hrvatskim pripovjednim standardom gdje prevoditeljica umjesto prezenta uporno koristi perfekt. To čitatelju zvuči ukočeno, udaljeno i ponekad potpuno pogrešno u emociji scene, kvareći napetost trenutka i ponekad potpuno mijenjajući smisao rečenice.
U zadnje vrijeme čest je fenomen u kojem prevoditelj ostaje vjeran gramatici izvornika umjesto prirodnosti hrvatskog jezika. To je razlog zbog kojeg čitatelj stalno „zapinje“ i umjesto da utone u priču, ispravlja rečenice u glavi. Engleski često koristi prošla vremena ondje gdje hrvatski prirodnije koristi prezent zbog unutarnjeg fokusa svijesti lika. To je česta greška slabijih prijevoda gdje se prevodi doslovno, umjesto vodeći brigu o duhu hrvatskog jezika pa su rečenice stilistički loše, neprirodne i psihološki pogrešno fokusirane. Takvi prijevodi prenose riječi, ali ne i svijest lika, a često niti značenje. Navest ću nekoliko primjera:
„Uspravila sam se u krevetu istog trenutka kada sam se probudila. Zašto je bilo tako svijetlo? Gdje sam bila?“ (str. 20)
Naš lik ovdje doživljava zbunjenost, to je njegova neposredna reakcija koja prenesena na ovaj način zvuči kao da retrospektivno pripovijeda s vremenskim odmakom od događaja. Ne radi se o prisjećanju na neki prošli događaj, nego o trenutnom doživljaju lika. U hrvatskom se kod neposredne svijesti koristi prezent. U rečenici „Gdje sam?“ osjećamo trenutnu paniku lika dok u rečenici „Gdje sam bila?“ čitamo o naknadnom prisjećanju lika na neki događaj. Razlika je ogromna, mijenja se smisao i cijeli psihološki ton rečenice.
„Nisam znala što me je čekalo, ali sam itekako bila svjesna onoga što ostavljam iza sebe.“ (str. 29)
Ako je naracija bliska liku i trenutku, hrvatski prirodno koristi prezent u zavisnoj rečenici za ono što dolazi iz perspektive tadašnjeg trenutka. Ovakav prijevod daje osjećaj emocionalne udaljenosti i ukočene neprirodnosti.
„Kakve je to veze imalo?“
U hrvatskom to zvuči kao da je veza nekad postojala pa prestala. To je idiomatski izraz koji se gotovo uvijek koristi u prezentu.
„Bilo je to kao da sam izlazila iz neke kome, pomislila sam, jer sada je sve zvučalo jasnije i izgledalo svjetlije.“ (str. 55)
Rečenica čiji su ritam i logika potpuno promašeni grebe čitatelja po mozgu. Riječ „sada“ u rečenici logički traži prezent koji joj je ponovno uskraćen.
„Stajala sam nepomično dok je nastavljao sa svojim blagim, privlačnim riječima, kao da sam mu ja sada bila sve što mu je bilo važno.“ (str. 66)
Još jači primjer prenatrpanog perfekta bez ikakve jezične protočnosti. Četiri prošla oblika u jednoj rečenici iskombinirana s riječju „sada“. Čitatelj je prisiljen na konstantno podsvjesno prevođenje na prirodniji hrvatski jezik kako bi osjetio scenu.
„Zakleo mi se da se promijenio i da se sramio svojih djela.“
Rečenica sugerira da se taj netko sramio tada, umjesto da se srami sada. Rečenica vapi za prezentom.
Izgubljena knjižara priča je o potrazi za samospoznajom, želji da se možemo izraziti na samo sebi svojstven način bez tuđe osude, te univerzalnoj želji za ljubavlju i pripadanjem. Magijski realizam pomiče granice mašte i unosi čaroliju u svakodnevicu protagonista. Priča je to i o tome kako prošlost oblikuje sadašnjost, puna magije, misterije i romantike. Kako knjiga više ovisi o atmosferi nego o snažnoj prozi, loš hrvatski prijevod dodatno ruši dojam. Kad prijevod zapinje kao zahrđali zupčanici na pokvarenom stroju malo je toga što može iznijeti roman, kakav god on bio u originalu.
Na naslovnici piše „Ova knjiga govori dvadeset jezika“. Iskreno se nadam da drugih devetnaest govori bolje nego hrvatski.
