Prijevod: Snježana Husić
Kako bih započeo ovu priču, moram vam pričati o svojim roditeljima. U to su vrijeme bili čuvari moje bezbrižnosti, a to znači da su bili dobri roditelji. Bilo mi je dvanaest godina i u mom životu nije bilo ničega što bi bilo iole važno koliko su to bili oni. Ako se može reći da je moje djetinjstvo bilo prostor sigurnosti i da sam bio sretno dijete, to je njihovom zaslugom. Zato su me zbivanja koja ću ispričati toliko potresla, jer me prvi put nisu znali zaštititi; štoviše, oni su bili jedan od razloga pomutnje koja me potresla. Prvi me put svijet izravno dodirnuo, bez filtera – a svijet peče, živa je vatra, i ja to nisam znao jer dotad su se upravo moji roditelji stalno postavljali između mene i svijeta; taj su put, naprotiv, oni sami bili svijet koji bjesni i zato, ako se može reći da u nekom trenutku više nisam bio sretan, barem ne tako sretan kao prije, to je njihovom krivnjom.
Otac mi je bio odvjetnik, bavio se kaznenim pravom. Zapravo se jedini bavio kaznenim pravom u mjestu gdje smo živjeli i koje ću sad spomenuti, a vi ćete svi pomisliti na isto: Vinci. Ali Leonardo nema nikakve veze s ovom pričom. Radije ću podsjetiti na nešto drugo što je povezano s mojim gradom i što je meni mnogo važnije, premda to nikada nitko ne spominje: most na Arnu koji se srušio 17. studenog 1966., samo nekoliko dana nakon što je poplava pogodila Firencu i cijelu pokrajinu. Pad tog mosta, još više od same poplave, bio mi je prva trauma u životu; most se strovalio u rijeku i moj je grad, kao i susjedna mjesta, ostao izoliran od svijeta. Izolacija je potrajala danima, nije bilo škole, vjeronauka, obitelji su bile razdvojene, a tko je radi posla silom prilika morao u Firencu, poput mog oca, bio je prisiljen ići dugačkim okolnim putem, planinskim cestama koje su postale opasne. Čuo sam da je krajnje ozbiljno to što se most urušio jer je bio star samo dvanaest godina: ja sam imao pola od toga, pa mi se dvanaest godina uopće nije činilo malo, ali kad je šest godina poslije na mene bio red da se urušim, shvatio sam da je dvanaest godina uistinu malo. Eto zašto se tako dobro sjećam poplave i srušenog mosta: most i ja bili smo iste dobi kad smo zadobili udarac, on od prirode, ja od ljudi, a to je dob kad se neke stvari ne bi trebale dogoditi, ni mostovima ni ljudima. Prerano je.
Kao što sam rekao, otac mi se bavio kaznenim pravom, imao je malen odvjetnički ured u Vinciju i drugi, veći, u Firenci, u partnerstvu s nekim Ciarneseom. Koliko sam ja znao, branio je nevine ljude, a njihovu je nevinost jamčilo upravo to što ih on brani. Bio je dobričina i pun života, zgodan kako su ljudi tada bili zgodni, dakle mršav, ispijena lica i snažnih ruku. Imao je lijepu kosu, crnu poput dlake frizijskoga konja, tamne oči, ali pune svjetlosti, i puna, crvena usta stvorena za osmijeh. Obožavao je sport; nije bio snažne građe, ali tvrdio je da je u mladosti igrao ragbi, da se bavio džudom (koji je on zvao japanskim hrvanjem) i karateom. Ništa od toga ne može se provjeriti. Sigurno je bio lud za morem i jedrenjem i sve je svoje slobodno vrijeme posvećivao barci, na kojoj se ljeti zabavljao; u vrijeme zbivanja koja ću ispripovjediti posjedovao je drvenu stare klase A, po imenu Tivatù, koja je zahtijevala beskonačno mnogo održavanja, i pamtim gotovo kao kaznu zimske nedjelje kad me vodio u Fiumetto u Versiliji da brusimo trup, krpamo pukotine, premazujemo koperom, laštimo, njegujemo i pazimo na to plovilo kao da je dijete – kao da je ja. Zapravo je volio sve barke, ali naročito malene i brze, s pomičnom kobilicom, koje se snagom ruku moglo izvući na žalo. Sudjelovao je kojiput u regatama s Gianfrancom, vlasnikom kupališta Stella, kamo smo odlazili na ljetovanje, i s njegovim bratom Giuseppeom. Nikad nisu pobijedili; kod kuće su se, na polici u dnevnom boravku, kočila tri pehara, jedan velik i dva mala. Potjecali su s tri različita izdanja iste regate „Happy Day”: na pločici velikog pehara pisalo je 2. MJESTO, a godina je bila 1967. Dva manja bila su dva treća mjesta, 1966. i 1968. Na temelju tih sam dokaza zaključio da su on, Gianfranco i Giuseppe nekad bili face, ali da je poslije, s godinama, to postao pretvrd orah. Spominjala su se zvučna imena – Capio, Straulino – na koja sam nailazio i u albumima sa sličicama sportskih šampiona, Campioni dello Sport, i vjerovao sam da su upravo oni suparnici koji oca pobjeđuju na regatama. No to su bili očevi idoli, a regate na kojima nakon ’68. nije uspio osvojiti ni utješnu nagradu bila su mala amaterska natjecanja za zanesenjake poput njega. Njegov plasman na regatama zapravo je mnogo više zanimao mene nego njega, jer riječ koju treba upotrebljavati kad se govori o mom ocu je – diletant. Osim u poslu, u svemu drugome moj je otac bio diletant, i to u pravom etimološkom značenju tog pojma, koji se povezuje s delicere, zavoditi, privlačiti, vabiti. Posjedovao je diletantsku zaraznu strast i radost sudjelovanja, bezbrižnost i plemenit duh, ali i površnost, lakomislenost, improvizaciju, a katkada i nepripremljenost. I to je važno držati na umu.
Moja je majka imala crvenu kosu – ali, vjerujte mi, neopisive crvene boje, koja nije postojala nigdje drugdje osim na njezinoj glavi. Bila je Irkinja. Došla je u Italiju kao dijete, sa svojom obitelji, nije jasno zašto. Radi posla, tako se govorilo: otac joj je uvozio gumene proizvode i preselio se s obitelji iz Dublina u Firencu neposredno nakon rata, 1946., kad je mojoj mami bilo jedanaest godina. Na put u suprotnom smjeru krenuo je trinaest godina poslije, kad je mama već bila zaručena za tatu i zato nije išla s njim. Bilo je po svemu sudeći burno u to vrijeme u njezinoj obitelji, s obzirom na to da se mama samo mjesec dana nakon odlaska svojih u Irsku udala za tatu, 25. rujna 1959., gotovo skrivećke, bez uzvanika, a za manje od šest mjeseci, 12. ožujka 1960., rodio sam se ja. Nije teško naslutiti što je bio razlog spora kad se uzme u obzir da su mamini bili katolici, gotovo bogomoljci. Bila je moja mama lijepa žena, a unatoč jednostavnom životu koji je vodila (šutljiva, nenapadno odjevena, nije radila, nije imala vozačku, nije izlazila) ta njezina kosa čudesne boje neodoljivo je mamila na mjestima gdje je provodila dane, a to su: Vinci tijekom školske godine i Fiumetto za ljetnih mjeseci. Ta je kosa vrištala, tako da sam je i ja čuo: „Hej, pogledajte me! A kad već gledate, nemojte gledati samo kosu, pogledajte i moje smaragdne oči, pogledajte moju kožu, bijelu poput latice magnolije, pogledajte tih tisuću pjegica koje mi izbiju čim ulovim malo sunca! Nikada niste vidjeli ništa slično!” Što je bilo točno: trebalo je putovati da bi se vidjelo žene poput moje majke, ali ljudi su tada rijetko putovali, barem kod nas, i žena poput nje bila je prava atrakcija.
Zato je moja mama živjela u paradoksu: što se više trudila postati nevidljiva i ništa osim majke, kućanice i privržene supruge odvjetnika Bellandija, to su je više ljudi primjećivali, što je uvijek izazivalo govorkanja na njezin račun; zapravo ne, bolje je reći maštarije, jer njezino besprijekorno ponašanje nije ostavljalo prostora za govorkanja. S druge strane, na isti je način namamljen bio i tata, raspalilo je to i njegovu strast i stalno je ponavljao prijateljima da je izgubio glavu istog trena kad je ugledao tu kosu „boje svibanjskog svitanja u Cornwallu”, govorio je, „između šest i šest i pol ujutro”. Budući da u Cornwallu nikad nije bio, oduvijek sam mislio da citira nekoga, također i zbog toga što nije bio pjesnički tip; ali koliko god da sam svih ovih godina tražio, nisam nikada uspio pronaći izvor, tako da je moguće da je tu frazu doista on izmislio. U prilog toj pretpostavci ide i činjenica da je moj otac dugo vjerovao da se Cornwall nalazi u Irskoj. No ono što je sigurno, to je da je tom frazom kod mame postizao svoje, vidjelo se po osmijehu u koji bi joj se lice razvuklo svaki put kad bi je tata ponovio.
Moja je mama, dakle, bila žena koju su mnogi gledali, mnogi su o njoj maštali – a što su točno pritom zamišljali nije teško zamisliti. Ali ono što nitko nije mogao ni zamisliti i što sam na cijelome svijetu samo ja znao, bilo je to da u njoj riču lavovi.
Roman Sandra Veronesija „Crni rujan” objavila je Naklada Ljevak
