Tjelesa, nebesa, sive oči pored Seine
Ona nevjerojatna prva životinja koja je sanjala drugu životinju. Onaj čudovišni prvi kralježnjak koji se uspio osoviti na svoje dvije noge i tako posijati užas među normalnim životinjama koje su, u vedroj i prirođenoj bliskosti, još uvijek puzale tvornim kalom. Oni zapanjujući prvi telefonski pozivi, prvi žar, prva pjesma i prvi povez oko bokova.
Oko četiri ujutro jednog četrnaestog srpnja, Apolon Feb, spavajući na visokoj mansardi otvorenih vrata i prozora, sanjao je sve navedeno i spremao se sam sebi ponuditi odgovore. Kadli mu u san dođe redovnička prilika, sjenovita, bez lica, koja stade umjesto njega raspletati misli, nastavljajući nizom riječi taj san satkan od pukih prizora:
— Ali um, ni spor ni lijen, govori nam da, kad se što ponavlja, ono izvanredno postaje obično, a čim izostane, ono što se prije smatralo uobičajenim i poznatim, smatra se čudom: puzati po tlu, slati golubove pismonoše, jesti sirovu divljač, ostavljati umrle na planinskom vrhu da ih strvinari, hraneći se, sliste i tako zaokruže prirodni ciklus naših uloga.
To da vode Seine zakuhaju moglo se, prije trideset i tri i pol dana, smatrati čudesnom nesrećom; mjesec dana poslije, nitko se više nije obazirao na taj fenomen.
Crne barke, isprva zatečene iznenadnim kovitlacem i silovito bacane o stijenke svoga korita, prestale su se opirati neizbježnom. Ljudi s rijeke natukli su vunene kape, zgasnuli crni duhan i poput guštera se uspentrali na molove; trupla brodova gomilala su se pred podrugljivim pogledom Henrika IV. i ostala ondje; zadivljujući ostaci ugljičnih vlakana, željeza i okresina.
Ali vodorige katedrale Notre-Dame, koje su o događajima znale samo ono najopćenitije, svojim očima od crna kamena zahvatile su znatno širi vidik pa je dvanaest milijuna Parižana napokon shvatilo zašto ti davnašnji vragovi s okrutnom grimasom poruge plaze jezik svome gradu. Kao da se upravo sad, sablažnjivo prikladno trenutku, razotkriva onaj motiv zbog kojeg su uopće isklesane. Nema sumnje, te su strpljive vodorige čekale punih osam stoljeća da otvore oči i prosikću svojim račvastim jezicima. U daljini, kupole i čitavo pročelje bazilike Sacré-Cœur osvanuli su oličeni u crno. Ovdje dolje, nadohvat ruke, minijatura muzeja Louvre postala je prozirna.
Temeljem brzinski provedene istrage, izbezumljene su nadležne službe zaključile da je ta boja mramor, a prozirnost da je staklo. Slike unutar bazilike promijenile su se, po pitanju boje, rase: kako se prekrižiti pred sjajnom ebanovinom kongoanske Djevice, kako se nadati oproštenju grijeha s debelih usana crnačkog Krista? Muzejska su pak platna i skulpture poprimili neku tamnu notu koju su mnogi odlučili pripisati kontrastu spram staklenih zidova, podova i stropova. Nikome nije bilo čudno što kip Nike sa Samotrake levitira naoko bez ikakva potpornja; uostalom, eto opravdanja za njezina krila. Sumnja se opet uvukla u duše kad je uočeno da se, upravo netom stečenom materijalnošću u svoj toj prozračnosti, Faraonova maska, u novostvorenoj perspektivi, smjestila na Giocondino lice, a ono se pak smjestilo na lice Davidova Napoleona.
I to nije sve: rastakanje uobičajenih okvira do prozirnosti i posljedično oslobađanje posve konvencionalnih prostora omogućili su spoznaju da Mona Liza, prekriženih ruku, nije sama. I da se smiješi.
Prošla su trideset i tri i pol dana tijekom kojih se, naoko, Slavoluk pobjede pretvorio u pijesak, a Eiffelov toranj u zoološki vrt. Govorimo o samom njihovom izgledu jer kad je prošlo prvo uzbuđenje, nitko se nije potrudio dotaknuti pijesak koji je, golim okom, i dalje nalikovao kamenu. Bio pijesak ili kamen, stajao je na svome mjestu, a nitko ništa drugo od njega i nije tražio: nikakvu novu bit, nego prepoznatljiv oblik i lokaciju na koju smo navikli. Kolika bi, međutim, samo pomutnja nastala kad bi se Slavoluk, makar i ostao od kamena, ukazao na mjestu na kojem se, na uglu Rue de Bellechasse i Rue de Babylone, dobro je poznato, nalazi ljekarna…
Što se pak tornja gospodina Eiffela tiče, njegova je preobrazba naišla jedino na kritiku potencijalnih samoubojica, koji su time ujedno i razotkrili svoje bolesne namjere, a potom se morali pribrati, u iščekivanju izgradnje kakva slična sunovratišta.
— Nije samo do visine; jednako je važan ili čak i važniji značaj mjesta s kojega se skače u smrt — rekao je Apolonu Febu, u Caféu Le Bouquet, jedan od redovitih gostiju koji je još s četrnaest godina odlučio da će izvršiti samoubojstvo kad navrši četrdesetu. Rekao mu je to jedne od večeri u nizu, a naš mladi i lijepi prijatelj gledao je svoja posla, uvjeren da bi sve drugo bilo kao da vikneš „Vatra!“ u prepunoj kino dvorani u nedjelju navečer.
Promatračima je bilo zabavno vidjeti da zahrđala konstrukcija sa Svjetske izložbe sad majmunima služi kao ljuljačka, lavovima kao penjalica, medvjedima kao pećina, a pticama kao prenapučena krletka. Gotovo čitavo stoljeće prelijevanja u reprodukcije, simbole i reference, svelo ju je na status najtužnijeg i najomiljenijeg općeg mjesta. A sad neprestani let, raštrkanost ptica, jata gusaka, čamotinja sova i skupine vragolastih i neodlučnih šišmiša, uslijed tolikih promjena, unosili su zabavu i ugodu. Zabrinutost je nastupila kad je jedan dječak pokazao na strvinara u letu koji je, raširivši krila na samom vrhu tornja, opisao širok krug iznad Passyja i smjesta pravocrtno poletio prema tornjevima crkve Saint-Sulpice, gdje se skutrio u nekom kutku skela uvijek prisutnih pri vječnoj obnovi tog hrama i, gladno i uznemireno, motrio opustjele susjedne ulice.
Apolon Feb prvo je s očiju odmaknuo plavi pramen, jednom je rukom (jer nije imao dvije) dotjerao kosu koja mu je padala na ramena i zastao kod prozora sobe u kojoj je stanovao, na sedmom katu stare zgrade, kako bi pozdravio ljetno sunce koje se, kao svakog ljetnog dana u Parizu, trebalo pojaviti ustobočeno na kočiji vruće izmaglice u pratnji složenih uličnih mirisa, jer nisu bili isti mirisi koje je sunce, ta kraljica-zvijezda, rasipala u srpnju i oni koje je kralj-mjesec zgušnjavao u prosincu. Ali, danas… Apolon je pogledao prema tornjevima crkve Saint-Sulpice u mislima listajući katalog mirisa na koje je navikao. Ni netom pečena kruha, ni cvijeća u prolazu, ni prokuhane cikorije, ni vlažnih nogostupa. Prije je znao sklapati oči da dočeka ljetna jutra i koncentrirati se sve dok ne bi osjetio udaljen miris pupoljaka s tržnice uz riječno šetalište Quai de Corse. Danas, ni kelja ni cikle sa susjedne tržnice Saint-Germain, niti dima Gauloisesa i Gitanesa, niti vina prolivenog preko slame i drva. Rue du Four nikako da prodiše, a magla i nije poznata kao pokretač sunca. Nepomični strvinar nestao je u oblacima crnog dima koji su, kao potiskivani mijehom, izbijali iz crkvenih tornjeva. I taj golemi aromatični vakuum odjednom se ispunio napasnim i silnim hropcem, kao da je sam pakao istovario sveukupno zagađenje iz svojih pluća. Apolon je namirisao meso, spaljenu kosu i nokte i meso.
Prvi put u svoja dvadeset i dva ljeta, zatvorio je prozor i zastao ne znajući što će. Jedva je uopće i shvaćao da je upravo u tom trenutku počeo čeznuti za tim znakom koji je sam po sebi pretpostavljao njegovu slobodu, za tim prozorom koji je i danju i noću, zimi i ljeti, kišilo ili grmjelo, uvijek bio otvoren. Jedva da je tu svoju neuobičajenu neodlučnost uspio pripisati osjećaju da on, i svi oko njega, nepovratno stare. Jedva da ju je potisnuo naglim pitanjem: što se to događa, što me primorava da prvi put zatvorim svoj širom otvoren prozor slobode, da možda ne spaljuju smeće, ali ne, smrdi po mesu, da možda ne spaljuju životinje, je li epidemija, prinošenje žrtve? Apolon Feb, koji je spavao gol (još jedan dobro promišljen znak njegove slobode) ušao je u tuš kabinu, slušao glasno bubnjanje vode po bijelo oličenom limu, pomno se sapunao sve dok mu se nisu zapjenile zlaćane malje prepona, podigao je svoju jedinu ruku i usmjerio glavu tuša prema licu, dopustivši da mu se voda slijeva među usne, zatvorio dovod, obrisao se, izišao iz te male i savršene ispovjedaonice koja ga je tog jutra sprala od svih grijeha, izuzev jednoga, grijeha nevine sumnje, pa je i ne razmišljajući o doručku, obuo kožne sandale, navukao levisice od žutog trapera i prsluk boje jagode, brzinski se osvrnuo po stanu u kojem je bio toliko sretan, udario glavom o vrlo nizak strop i žurno se stuštio stubištem, ne obazirući se na prazne kante za smeće ostavljene na svakom odmorištu.
Ulomak iz romana „Terra Nostra“, koji će objaviti Petrine knjige, sa španjolskog je jezika prevela Željka Somun