Nijedna astronomska zabluda nije neodrživija i nijedna se nije upornije prihvaćala od one o apsolutnoj neograničenosti Svemira zvijezda. Čini mi se da su neobjašnjivi razlozi za ograničenje, kako sam ih već odredio a priori; ali, da ne govorimo o njima, promatranje nas uvjerava da u brojnim smjerovima oko nas sigurno postoji pozitivna granica, ako ne u svima, ili nam barem ne daje nikakvu osnovu za kakvo god drukčije mišljenje. Kad bi niz zvijezda bio beskonačan, tada bi nam pozadina neba predstavljala jednoličnu svjetlinu, poput one koju pokazuje Galaktika – s obzirom na to da ne bi moglo biti apsolutno nikakve točke u svoj toj pozadini na kojoj ne bi postojala zvijezda. Stoga jedini način na koji bismo pri takvu stanju stvari mogli razumjeti praznine, koje naši teleskopi nalaze u bezbrojnim smjerovima, bila bi pretpostavka da je udaljenost nevidljive pozadine toliko golema da još nijedna zraka s nje nije mogla uopće stići do nas. Tko će se usuditi poreći da bi to moglo biti tako? Ja jednostavno tvrdim da nemamo ni sjenu razloga vjerovati da to jest tako.
Kad sam govorio o vulgarnoj sklonosti da se smatra kako su sva tijela na Zemlji usmjerena samo prema zemljinu središtu, primijetio sam da „uz određene iznimke, koje će biti navedene u nastavku, svako tijelo na Zemlji teži ne samo prema zemljinu središtu nego i u svakom zamislivom smjeru pored toga.” „Iznimke” se odnose na one česte praznine na nebu, gdje naše najveće istraživanje ne može otkriti ne samo zvjezdana tijela, nego ni nikakve naznake njihova postojanja; gdje se čini da nam zijevajuće pukotine crnje od Ereba, kroz granične zidove Svemira zvijezda, pružaju letimične poglede s onu stranu u bezgranični Svemir praznine. Sada, kako bilo koje tijelo što postoji na Zemlji ima priliku prijeći, bilo vlastitim ili Zemljinim gibanjem, na crtu s bilo kojom od tih praznina ili kozmičkih ponora, njega očito ništa više ne privlači u smjeru te praznine, i posljedično je u jednom trenutku „teže” nego u bilo kojem razdoblju, bilo poslije ili prije. Ipak, neovisno o razmatranju tih praznina i gledajući samo na općenito nejednaku raspodjelu zvijezda, vidimo da je apsolutna težnja tijelā na Zemlji prema Zemljinu središtu u stanju trajne promjenjivosti.
Tada razumijemo izdvojenost našega Svemira. Opažamo osamljenost toga – svega toga što poimamo osjetilima. Znamo da postoji jedan grozd grozdova – zbirka oko koje se sa svih strana protežu nemjerljive nenastanjene divljine prostora za svako ljudsko opažanje. Ali budući da smo na granicama ovoga Svemira zvijezdā prisiljeni zastati, zbog nedostatka daljnjih dokaza od strane osjetila, je li zapravo ispravno zaključiti da ne postoji materijalna točka onkraj one koju nam je tako bilo dopušteno dosegnuti? Imamo li ili nemamo analogno pravo na zaključivanje da je ovaj primjetljivi Svemir – taj grozd grozdova – samo jedan grozd grozdova iz niza dok su ostali nevidljivi zbog udaljenosti – zbog tolikog raspršivanja njihove prekomjerne svjetlosti prije nego što dođe do nas da ne proizvodi dojam svjetlosti na našim mrežnicama – ili zbog toga što uopće nema takva isijavanja kao svjetlost u ovim neizrecivo udaljenim svjetovima – ili naposljetku zbog toga što je sâm razmak toliko prostran da električne plime njihove prisutnosti u Svemiru još nisu – kroz bezbrojno mnoštvo godina – bile sposobne prijeći taj razmak?
Imamo li ikakvo pravo na zaključivanje – imamo li ikakvu osnovu za viđenja poput ovih? Ako imamo pravo na njih u bilo kojem stupnju, imamo pravo na njihovo beskonačno proširivanje.
Ljudski mozak očito naginje „beskonačnom” i njeguje utvaru te ideje. Čini se da sa strasnom gorljivošću žudi za tim nemogućim poimanjem, s nadom u intelektualno vjerovanje kada ga shvati. Ono što je općenito u cijeloj ljudskoj rasi, naravno, nijedan pojedinac te rase ne može zajamčiti razmatranjem abnormalnoga; svejedno može postojati vrsta nadmoćnih inteligencija na koje ljudska pristranost aludira da može posjedovati svu narav monomanije.
Međutim, moje pitanje ostaje bez odgovora. Imamo li ikakvo pravo zaključivati – recimo radije zamišljati – da se beskonačno nižu „grozdovi grozdova” ili manje-više slični „Svemiri”?
Odgovaram da „pravo” u slučaju poput ovoga apsolutno ovisi o smjelosti mašte koja se usuđuje zahtijevati to pravo. Dopustite mi samo izjaviti da se kao pojedinac osjećam potaknutim na maštanje – ne usuđujući se to nazvati podrobnije – da doista postoji beskonačan niz Svemira, manje-više sličnih onome koji poznajemo – koji ćemo jedino ikada poznavati – u najmanjoj mjeri do povratka našega vlastitog Svemira u jedinstvo. Ipak, ako takvi grozdovi grozdova postoje – a oni postoje – potpuno je jasno da nemaju udjela u našim zakonima, s obzirom na to da nisu sudjelovali u našem podrijetlu. Niti oni privlače nas, niti mi privlačimo njih. Njihov duh nije naš, njihov materijal nije onaj koji prevladava u bilo kojem dijelu našeg Svemira. Oni bi se mogli dojmiti naših osjetila ili naših duša. Među njima i nama – uzimajući za sada sve zajedno – nema međusobnih utjecaja. Svaki postoji, zasebno i neovisno, u krilu svojega vlastitoga i posebnoga Boga.
U vođenju ove rasprave manje ciljam na fizički nego na metafizički red. Jasnoća s kojom su čak i materijalne pojave predstavljene razumijevanju vrlo malo ovisi, kako sam odavno naučio opažati, o pukom prirodnom i gotovo potpunom moralnom uređenju. Ako se onda čini da nešto previše raspravljački prelazim s točke na točku svoje teme, dopustite mi sugerirati da to činim u nadi da ću tako bolje održati neprekinut onaj lanac postupnoga dojma po kojemu jedino ljudski intelekt može očekivati da obuhvati veličine o kojima govorim i da ih razumije u njihovoj veličanstvenoj cjelovitosti.
Dosad je naša pozornost bila usmjerena gotovo isključivo na opće i relativno okupljanje zvjezdanih tijela u Svemiru. Malo je bilo opisivanja; i prenošene su sve ideje o količini – to jest o broju, veličini i udaljenosti – a prenošene su slučajno i usputno kao priprema za određenije predodžbe. Dopustite nam da ove posljednje pokušamo sada podržati.
Naš Sunčev sustav, kao što je već spomenuto, sastoji se uglavnom od jednoga sunca i šesnaest planeta pouzdano, ali po svemu vjerojatno i od nekoliko drugih koji se okreću oko njega kao središta, a prati ih sedamnaest mjeseca za koje znamo, s mogućih još nekoliko o kojima još ništa ne znamo. Ova različita tijela nisu prave kugle nego spljošteni sferoidi – kugle spljoštene na polovima zamišljenih osi oko kojih se okreću (spljoštenost je posljedica toga okretanja). Niti je Sunce apsolutno središte toga sustava, jer se ovo Sunce sa svim planetima okreće oko trajno pomičuće točke prostora koja je opće težište sustava, niti smijemo razmatrati putanje, kao krugove u točnom smislu, kojima se gibaju ovi različiti sferoidi – mjeseci oko planeta, planeti oko Sunca, ili Sunce oko zajedničkoga središta. One su zapravo elipse – gdje je jedno od žarišta točka oko koje se odvija okretanje. Elipsa je krivulja koja se vraća u sebe, čiji su promjeri nejednake dužine. U dužem promjeru su dvije točke jednako udaljene od središta crte, i tako su drukčije smještene da će – ako se iz svake od njih povuče ravna crta do bilo koje točke krivulje – te dvije crte uzete zajedno biti jednake dužem promjeru.
Sada zamislimo takvu elipsu. U jednoj od spomenutih točaka koje su žarišta pričvrstimo naranču. Rastezljivim koncem spojimo tu naranču s graškom; i postavimo grašak na obodnicu elipse. Sada ga neprekidno pomičimo oko naranče, držeći se uvijek elipsine obodnice. Rastezljivi konac, koji naravno mijenja duljinu dok pomičemo grašak, oblikovat će ono što se u geometriji naziva radijus vektor. Sada, ako se naranča razumije kao Sunce, a grašak kao planet koji se okreće oko njega, tada bi se okretanje vršilo s takvom brzinom – s brzinom koja se toliko mijenja – da radijus vektor može prijeći jednake površine prostora u jednakim vremenima. Napredovanje graška trebalo bi biti – drugim riječima, napredovanje planeta jest, naravno – sporo u omjeru s njegovom udaljenosti od Sunca, a brzo u omjeru s njegovom blizinom. Štoviše, oni planeti koji su dalje od Sunca gibaju se sporije; kvadrati njihovih razdoblja okretanja imaju isti međusoban omjer, kao što ga međusobno imaju kubici njihovih srednjih udaljenosti od Sunca.
Međutim, čudesno složeni zakoni okretanja opisani ovdje ne smiju se razumjeti kao da vrijede samo u našem sustavu. Oni svugdje prevladavaju gdje prevladava privlačenje. Oni nadziru Svemir. Svaka sjajna čestica na nebeskom svodu je bez sumnje svjetleće sunce, slično našemu, barem po svojim općim značajkama, i imaju u pratnji veći ili manji broj planeta, veći ili manji, čija još postojeća svjetlina nije dovoljna da nam budu vidljivi na tako velikoj udaljenosti, ali koji se, ipak, okreću, vođeni Mjesecom, oko svojih zvjezdanih središta, a pokoravaju se upravo potanko opisanim načelima, pokoravaju se trima sveprisutnim zakonima okretanja, trima besmrtnim zakonima koje je naslutio maštoviti Kepler, i tek poslije ih je pokazao i proračunao strpljivi i matematički Newton. U plemenu filozofa koji se pretjerano ponose činjenicama, previše je u modi ismijavati svako umovanje pod sveobuhvatnim nadimkom „nagađanje”. Treba razmotriti tko nagađa. Nagađajući s Platonom trošimo vrijeme s boljom svrhom, od vremena do vremena, nego slušajući Alkmeonova dokazivanja.
U mnogim djelima o astronomiji nalazim jasno navedeno da su Keplerovi zakoni osnova velikog načela gravitacije. Ta je ideja morala proizaći iz činjenice da je Keplerov prijedlog ovih zakona, i njegovo naknadno dokazivanje da oni stvarno postoje, naveli Newtona da ih objasni hipotezom gravitacije i da ih naposljetku dokaže a priori kao nužne posljedice hipotetskoga načela. Tako, daleko od toga da su Keplerovi zakoni osnova gravitacije, gravitacija je osnova tih zakona – kao što je doista i svih zakona materijalnoga Svemira koji se ne mogu pripisati samom odbijanju.
Srednja udaljenost Zemlje od Mjeseca – to jest, od nebeskoga tijela u našoj najtješnjoj blizini – iznosi 380 tisuća kilometara. Merkur, planet najbliži Suncu, udaljen je od njega 59,5 milijuna kilometara. Venera, sljedeća, okreće se na udaljenosti od 109,4 milijuna; Zemlja, koja dolazi sljedeća, na udaljenosti od 150 milijuna; zatim Mars na udaljenosti od 231,7 milijuna kilometara. Sada dolazi osam asteroida (Ceres, Juno, Vesta, Pallas, Astrea, Flora, Iris i Heba) na prosječnoj udaljenosti od oko 402,3 milijuna. Zatim imamo Jupiter udaljen 788,6 milijuna; zatim Saturn 1448,4 milijuna; zatim Uran 3057,8 milijuna; naposljetku Neptun, nedavno otkriven, koji se okreće na udaljenosti od, recimo, 4506 milijuna kilometara. Izostavljajući Neptun iz prikaza – o kojemu još premalo točno znamo i koji je možda dio sustava asteroida – vidjet ćemo da unutar određenih granica postoji red razmaka među planetima. Govoreći slobodno, možemo reći da je svaki vanjski planet dvostruko udaljeniji od Sunca nego sljedeći unutarnji. Ne može li se ovdje spomenuti red – ne može li se Bodeov zakon – izvesti iz razmatranja analogije koju sam sugerirao kao mjesto između sunčeva izbacivanja prstenova i načina atomskog izračivanja?
Ludost je pokušavati da se razumiju brojevi koji su na brzinu spomenuti u ovom sažetku udaljenosti, osim u svjetlu apstraktnih aritmetičkih činjenica. Oni nisu praktično opipljivi brojevi. Ne prenose nikakve točne ideje. Naveo sam da se Neptun, planet najudaljeniji od Sunca, okreće oko njega na udaljenosti od 4506 milijuna kilometara. Zasad je dobro; naveo sam matematičku činjenicu koju možemo matematički upotrijebiti, a da je nimalo ne razumijemo. Ali spominjući čak da se Mjesec okreće oko Zemlje na relativno neznatnoj udaljenosti od 380 tisuća kilometara, nisam očekivao da ću ikome dati da razumije, da zna, da osjeti koliko je Mjesec zapravo udaljen od Zemlje. 380 tisuća kilometara! Možda je malo mojih čitatelja koji nisu prešli Atlantski ocean; ali koliko ih ima jasnu ideju čak o 4800 kilometara koji se nalaze između obale i obale? Doista sumnjam da je na životu čovjek koji može u svoj mozak usaditi najudaljeniji pojam razmaka između jedne putokazne točke i njezine susjede na cesti. Međutim, donekle nam je od pomoći u našem razmatranju udaljenosti kombiniranje toga razmatranja sa srodnim razmatranjem brzine. Zvuk prolazi prostor od 335 metara u sekundi. Kad bi stanovniku Zemlje bilo sada moguće vidjeti bljesak ispaljenog topa s Mjeseca, morao bi čekati više od 13 punih dana i noći prije nego što bi dobio ikakvu zvučnu naznaku o tome.
Koliko god slab bio čak ovako prenesen dojam o stvarnoj udaljenosti Mjeseca od Zemlje, on će ipak postići dobar cilj jer će nam omogućiti da jasnije vidimo uzaludnost pokušaja da shvatimo takve razmake kao što je onaj od 4500 milijuna kilometara između našeg Sunca i Neptuna; pa ni onaj od 150 milijuna između Sunca i Zemlje koju nastanjujemo. Topovska kugla koja leti najvećom brzinom za koju je poznato da je takva kugla ikada poletjela, ne bi mogla prijeći ovaj drugi razmak za manje od 20 godina, dok bi joj za prvi razmak trebalo 590 godina.
Stvarni promjer našeg Mjeseca je 3470 kilometara; ipak je on relativno toliko beznačajan objekt da bi bilo potrebno gotovo 50 takvih kuglā da se sastavi jedna kugla velika poput Zemlje.
Promjer našega vlastitog globusa je 12 730 kilometra – ali kakvu pozitivnu ideju izvlačimo iz izgovaranja ovih brojeva?
Ako se popnemo na običnu planinu i pogledamo oko sebe s njezina vrha, ugledat ćemo krajolik koji se proteže, recimo 64 kilometra, u svakom smjeru, tvoreći krug od 400 kilometra u opsegu, i uključujući površinu od 12,8 četvornih kilometara. Doseg takva vidika, zbog uzastopnosti s kojom se njegovi dijelovi nužno pokazuju pogledu, može se samo vrlo slabo i vrlo djelomično procijeniti; ipak, cijela panorama ne bi obuhvaćala više od jednoga četrdesettisućeg dijela puke površine našega globusa. Kad bi tu panoramu, nakon isteka jednoga sata, slijedila druga jednaka dosega; zatim treća, nakon isteka još jednoga sata; zatim četvrta, nakon isteka još jednoga sata; i tako dalje, sve dok se ne bi iscrpio krajolik cijele Zemlje; i kad bismo se bavili ispitivanjem tih različitih panorama po dvanaest sati svakoga dana, ipak bismo proveli 9 godina i 48 dana za dovršavanje općega pregleda.
No ako puka površina Zemlje izmiče dohvatu mašte, što nam je misliti o njezinim kubnim sadržajima? Ona obuhvaća masu materije koja je jednaka težini od najmanje dva sekstilijuna i 200 kvintilijuna tona. Pretpostavimo da je to u stanju mirovanja; a sada se potrudimo zamisliti neku mehaničku silu koja je dovoljna da je dovede u stanje gibanja! Ni snaga svih bezbrojnih bića za koja možemo zaključiti da nastanjuju planetarne svjetove našeg sustava – ni kombinirana fizička snaga svih tih bića – čak ako prihvatimo da su sva moćnija nego čovjek – ne bi bila dovoljna da pomakne nezgrapnu masu za jedan palac s njezina položaja.
Što onda trebamo razumjeti o sili koja bi pod sličnim okolnostima zahtijevala da se pomakne najveći od naših planeta, Jupiter? To je 138 400 kilometara u promjeru, a unutar njegove obodnice nalazilo bi se više od tisuću kugla veličine naše Zemlje. Pa ipak, to zapanjujuće tijelo zapravo leti oko Sunca brzinom od 46 670 kilometara na sat – to jest brzinom 40 puta većom od brzine topovske kugle! Ne može se pouzdano reći da pomisao na takvu pojavu zapanjuje um; ona ga ukoči i zaprepasti. Nije nerijetko da svojoj mašti dajemo zadaću da predoči sposobnosti anđela. Zamislimo takvo biće na udaljenosti od nekoliko stotina kilometara daleko od Jupitera – bliskog očevidca toga planeta dok hita na svojoj godišnjoj ophodnji. Možemo li sada, pitam, uobličiti za se bilo kakav pojam toliko različit od duhovnog ushićenja toga idealnog bića, kao što je ono uključeno u pretpostavku, a da zbog te neizmjerne mase materije koja se vrti neposredno pred njegovim očima, tako neizrecivom brzinom, on – anđeo – iako je anđeoski – ne bude odmah svladan i pretvoren u ništavilo?
Ulomak iz knjige „Heureka: esej o materijalnom i duhovnom svemiru“, u izdanju udruge Obnova, s engleskog je jezika preveo Mate Maras
