Lucija Tunković: Pupčana vrpca,
Fraktura, Zaprešić 2024.
Prošlo je zaista mnogo vremena od kad sam zadnji put pročitala roman koji me se dojmio toliko kao Pupčana vrpca Lucije Tunković. Prošlo je, da budem precizna, točno osam godina, a radilo se o Nabokovljevoj Loliti. I nikad do sad, uvrstivši u taj apsolut čak i Nabokova, nisam pročitala roman po završetku kojeg sam legla na pod i buljila u prazno, nemoćna nastaviti sa svakodnevicom, prožeta istovremeno intenzivnom nelagodom i očaravajućom ugodom, nesposobna razvrstati misli u odgovarajuće im pretince. Imala sam osjećaj kao da sam istvoremeno svjedočila nečemu što nisam smjela vidjeti, nečemu što je bilo i duboko oplemenjujuće i napadalački bučno, nečemu što nisam sigurna želim li odgurnuti od sebe ili prigrliti zauvijek.
Naivno bi bilo reći da je ime autorice ime za koje će se čuti, jer njezin je roman toliko gust, nepropusan te emocionalno i stilski zahtjevan, da mu predviđam prorijeđenu, ali odanu publiku i dugo, pulsirajuće trajanje, kako vrhunskim piscima i priliči. Trebalo mi je nekoliko dana da smognem snage započeti pisati ovu kritiku. Dojmovi su se gibali po mojim dnevnim rutinama poput teške kristalne vaze koja će se u slučaju neopreza raspasti na milijune komadića, ali koju mi postaje preteško nositi. Nije lako izjasniti se o Pupčanoj vrpci, jer ona je pisana kao vrtlog, kao uragan koji u sebe uvlači sve čega se dotakne, koji homogenizira sve izvanjsko u svoje vlastito tijelo. Čitatelja u potpunosti podvrgava sebi i na koncu odnosi pobjedu. No, bilo bi nepošteno odustati od izazova. Nepošteno prije svega prema žanru autofikcije, koji opstaje samo zahvaljujući romanima poput ovog, koji razbijaju opravdane predrasude.
No mogli bismo se praviti intelektualno važni i reći kako je takva žanrovska klasifikacija suvišna, jer misao pretvorena u zapis zauvijek ulazi u sferu nedodirljivo nepouzdanog, što je čini slatkom za proučavanje, a bezopasnom za doživljavanje. Prije gotovo puna dva desetljeća književnu scenu na tom je tragu bespresedanski prodrmao Karl Ove Knausgaard sa serijalom Moja borba, čija je autobiografska radnja kulminirala u šestom nastavku, u koji je autor uvrstio i sudski proces koji je njegov stric pokrenuo protiv njega zbog navođenja neistina i ocrnjivanja obiteljskog imena kroz opus. Što je, dakle, istinitost, a što fikcija? I može li književnost kazneno odgovarati za svoju problematičnu narav? Odgovor na to pitanje nije tako jednostavan. Zaigran je i kompliciran, a katkad i duboko mračan. Voljela bih zauvijek biti čitateljem Lucije Tunković, ali nikako ne bih voljela biti osoba o kojoj će pisati.
Početi valja ab initio. Jednostavan, nepretenciozan, atraktivan i duboko simboličan naslov savršen je pars pro toto čitave radnje. Na pamet mi, dok ovo pišem, padaju dva autobiografska romana, Vidi kako Lokrum pere zube Ivane Lovrić Jović i Bijelo se pere na devedeset Bronje Žakelj, čiji će mi uvijeno poetični, artificijelni i neintuitivni naslovi poslužiti kao dokaz u prilog tvrdnji da naziv romana Lucije Tunković jest genijalan. Pupčana vrpca. Tako očito. Tako jednostavno. Tako točno. Dovoljno da se štošta da naslutiti, a nedovoljno da otme od dojma. Nakon prijema te prve informacije, slijedi struktura. Radnja započinje i završava u Parizu, gdje protagonistica doživljava jednu od brojnih turbulentnih, grubih svađa s Mamom, čije ime, kao ni Tatino – vrlo znakovito – nikada nećemo doznati. U periodu od uvoda do epiloga prolazimo ključne topose odrastanja protagonistice, upetljavamo se u kompleksnu mrežu njenih obiteljskih odnosa, a sve kroz kontroliranu, pouzdanu i predvidljivu naraciju. Takav je okvir conditio sine qua non ako se unutar opcrtanih linija planira slobodno, a skladno bojiti. A autorica zaista zna bojiti. Čitav univerzum zna sabiti u kratku, pitku sliku. „Ona je bila sve to i više od toga, moja maternica, moja saveznica, moja progoniteljica. Od njezina pogleda sklanjala sam se u njezino krilo.“ Koliko u Balaševićevim pjesmama zna biti proznog, odnosno pripovjednog, toliko, eto, u romanu Lucije Tunković zna biti i balaševićijanski poetičnog. Maestralni pejsaži, scene i portreti toliko su snažni da ostaju utisnuti u umove i tijela čitatelja, katkad kao ožiljak, katkad kao otisak poljupca. Nekome će to, kao meni, biti bijela haljinica s kragnom na potočnice, koje čitava knjiga nosi talog. Nekome će to biti kukasti križ na trošnome zidu na koji je gledala ključna soba u romanu, a nekome kolovoz, leitmotiv opisivan kreativnim sintagmama od kojih mi je najdraža ona u kojoj kipuće ljeto, ako sam dobro zapamtila, satire biljke u pijesak.
Usporedbe koje autorica koristi od početka do kraja tog vrlo gustog romana organske su, autentične i toliko sljubljene sa sladunjavo-prerađivačkim glasom pripovjedačice, kao krovni prozori u mansardama koji među prašnjave, prenapregnute grede propuštaju svjetlo proljetnog sunca. Nijedna nije nastala samo sebe radi, već je svakoj mjesto točno tamo gdje je stavljena.
„Marija i Zorja bile su blizanke i kao takve živjele su u svojoj nepredvidljivoj simbiozi; jedna se smijala i za drugu, disale su usklađeno, dovršavale si pletenice i rečenice, a Tisa ih je znala vidjeti i kako satima sjede jedna nasuprot drugoj kao ispred zrcala i proučavaju se. Marija se vidjela u Zorji, a Zorja u Mariji, i nitko nije mogao dokučiti otkuda im iste masnice na nogama, kao ni zašto svi ponekad zaborave na njih.“
Kako bi dokazala grubost jedne od „junakinja“ romana, naratorica je opisuje kao „ženetinu koja frče rukave i kači ih za naramenice od grudnjaka“, a nevinost prvih mladenačkih opijanja sažima vrećicom s alkoholom koja se tinejdžerima, dok je nose, ovija oko nogu poput umiljate mačke. Prvih šezdesetak stranica unutar kojih autorica ozbiljno koketira s magijskim realizmom, ne prelazeći nikad potpuno granicu ali ostavljajući svjetlucavi trag markezovštine duž čitavih redaka, mislila sam da je takav stilski tempo nemoguće održavati. Ipak, ostala je dosljedna i sebi i svojim stvaralačkim uzorima. Osobno sam, čitajući, osjetila podosta mračne strane europskog i američkog romantizma, mnogo Sylvije Plath te prodore spomenutog Garcije Marqueza, ali i književnog barda čijim sam imenom ovu kritiku i počela, Vladimira Nabokova, odnosno zloglasnog pripovjedača njegovog kapitalnog romana, Humberta Humberta.
Nešto je demonsko u tom prvom licu, imala sam osjećaj dok sam čitala, jer distanca trećeg lica dopušta čitatelju da se kreće, da sudjeluje, da bude slobodan, dok ga prvaši drže za grkljan i naređuju mu što da misli i kako da se osjeća. Uđu mu u um i ispremiješaju svoj glas s njegovim. S Humbertom je bilo lakše jer on je, prije svega, nastrani zločinac kojeg jednostavno moraš osuditi. S protagnosticom Pupčane vrpce teže je utoliko što nije počinila nikakav konkretan zločin, ali njen solipsizam svejednako proguta sav zrak u prostoriji, tako da dok čitaš ne možeš disati. Usmjeravajući čitatelja stilom i jezikom da se po mapi emocionalne recepcije kreće ne svojim, već putem zamamljivog pjesničkoga glasa, autorica vrlo vješto koristi vlastitu poetiku za dočaravanje idiličnih trenutaka i skretanje pozornosti čitatelja onda kada je narav stvarnoga događaja potrebno zatomiti. Evo jedne takve poetske zagonetke:
„Da nisam bila prva, saznat ću godinama poslije, i to sasvim slučajno, nakon što se Mama s blagdanske ispovijedi vrati uplakana (…). Sjela je te večeri na klupu pored svećenika, razgoljena dubinom crkvene lađe, i ispričala sve o dječaku bademastih očiju kojeg sanja i ponekad vidi u mnoštvu kako za ruku drži neku nepoznatu ženu što se nosi kao da mu je majka, a koji joj je s devetnaest iskliznuo iz ruku kao sladoled iz slatkog korneta mojoj susjedi i prijateljici Ivoni, ravno u masnu lokvu automobilskih ispljuvaka na parkiralištu ispred zgrade. No Mama ga za razliku od Ivone nije mogla pokupiti rukom i vratiti u kornet, polako, baš kao da se ništa nije dogodilo, jer se dječak bademastih očiju razlio po plahti kao kiša po ručnicima i bijelim košuljama koje bismo prije oluje ponekad zaboravile pokupiti sa štrika.“
Navedene rečenice, duboko potresne upravo zato što potenciraju kontrast dvaju ponuđenih motiva – nevinog dječjeg manevra sa sladoledom i smrti bebe u utrobi – obaraju čitatelja tugom kojom su natopljene. No odmah nakon toga, sporednim uvođenjem lika svećenika koji Mamu optužuje da je „ubojica djece“ te bolnim naratoričinim priznanjem kako je do njenog rođenja došlo jer joj je Mama, prepoznavši je kao „izvrsnu priliku za bijeg (…) ipak dopustila da izraste“, možemo naslutiti kako je bila riječ o namjerno provedenom pobačaju, a ne o spontanom gubitku djeteta. Citirani odlomak automatski me po stilu podsjetio na prvu scenu Humbertovog seksualnog napastovanja Lolite u Začaranim lovcima, u kojoj je zločin prikriven deskriptivnom raskoši do te mjere da je čitatelj mora nekoliko puta studiozno proučiti da bi, probivši se kroz gusto šipražje epiteta, uopće shvatio što se dogodilo. Čitatelj zaprima poprilično izravnu naredbu da suosjeća s Mamom, iako mu je pažljivom selekcijom motiva uskraćeno saznanje o tome što se uopće dogodilo, čime mu se humbertovski pokušava uskratiti pravo na vlastiti, neovisni emocionalni odgovor.
U naratoričinoj se stilski pomno izgrađenoj krhkosti, ali i britkosti njezina humora, skriva diskrepancija u tonu kojim se opisuju nedjela počinjena njoj, spram nedjela koje je ona sama počinila. Dok ćemo u nekoliko navrata biti podsjećani na trajne posljedice koje je na nju ostavila neka dječačka nepodopština, njezinim ćemo prodorima podsvijesti uvijek svjedočiti kroz romantičan ili zabavan kontekst. Da ne ostanem na teoriji, poslužit ću se primjerom. Naizgled neznatan, ustvari dubinski raskrinkava misaone tokove junakinje i složenu prirodu njezinih etičkih načela. Anamneza je sljedeća: pripovjedačici je u djetinjstvu vršnjakinja (ili možda nije vršnjakinja, ali svakako je bila riječ o djetetu) uputila komentar, vrlo ružan i uvredljiv, to svakako, ali istovremeno i bolno tipičan za školsku dob i okolnosti odrastanja poratne djece iz razorenih obitelji. Uvreda ju je povrijedila, dapače, djelomično i oblikovala, jer je zasjela na manjak eksplicitne i pročišćene roditeljske ljubavi koji joj je trovao djetinjstvo. Ruka piše ovako: „Tanjin se mlađi brat sljedeće godine izgubio pod kotačima školskog autobusa, a ja sam pomislila kako joj je to karma zbog toga što je bila zlobna, nakon čega sam se tjednima osjećala užasno, naučena da je misliti ružno o drugima gore no reći im da smrde po ribi.“
U nadi da je samoobjašnjivo, neću mnogo riječi trošiti na dokazivanje da je uistinu mnogo gore likovati nad tragičnom smrću (ili povredom) djeteta nego uputiti nekome ružan komentar, jer ne tiče me se toliko etika, koliko utjecaj pripovjedačeva glasa na recepciju iskaza. Upravo su takvi momenti u romanu, a kojih ima na svakome koraku, najveća njegova draž, snaga i zamka. Autorica pokazuje zavidnu vještinu usmjeravanja čitateljeve empatije „na svoju stranu“. Čini to nježno, podređujući sporedne likove svojim nezasitnim emocionalnim potrebama te prožimajući vrlo individualne prilike odrastanja kolektivno proživljenim motivima, kako bi se čitatelj povezao i punomoćno poistovijetio s njom. Zli treneri koji nisu obraćali pažnju na netalentiranu djecu, zlobne sestre u bolnici za koje nije bila „dovoljno bolesna“, zločeste prijateljice i dečki koji su došli, povrijedili je i otišli, kao da su ubacivani u tokove romana s ciljem da se stvarne osobe u njemu pronađu i pokaju za svoja zlodjela. Poput žene iz Kunderine Besmrtnosti koja je „nosila sunčane naočale kako se ne bi vidjelo da je plakala“, one koja je inscenirala vlastito samoubojstvo kao da je kazališna predstava, junakinja romana Lucije Tunković ne prestaje maštati o suptilnoj, emocionalno nasilnoj osveti nad svima koji prema njoj nisu bili dobri, vlastitim se nedjelima ne zamarajući previše.
Ovo što govorim kritika je romana samo u dijelovima u kojima je navedeni postupak suviše ogoljen, a takvih je, ipak, oprostivo malo. U svim ostalim radi se o autentičnom odnosu autorice i jezika kao sredstva umjetničkog izražavanja, koji pod njenom dirigentskom palicom savršeno podnosi i patetiku, i nepravdu, i samosažaljenje. Osupnut, čitatelj mu se savjesno i svojevoljno predaje, pa makar i pod cijenu gdjegdje gorkoga okusa. Duboka psihologizacija i minuciozna naracija kruna su ovog romana, koji gotovo da nije popustio u kvaliteti duž čitavih dvjesto pedeset stranica. No teško mi je za potrebu ove kritike ne dotaći se i svjetonazorskih razlika koje kao čitatelj romana i autor ove kritike njegujem u odnosu s autoricom, barem koliko je vidljivo iz samoga djela. Poneki su dijelovi ubačeni u tečnu i prirodnu osobnost priče kao sintetička zakrpa na sakou od tvida: evidentno neorganski, pisani su poput inicijacijskog žrtvenog priloga (žrtvovana je, dakako, estetika) za ulaz u sektu onih žena koje progresivizam jedine priznaje pod svoje. Tako, recimo, potpuno nedosljedno spram pomno razrađenih misaonih tokova i karakterizacija na koje smo u djelu navikli, jednu od likova, svoju baku, pripovjedačica svrstava pod dugin kišobran, vjerojatno samo kako bi napakostila njenom krutom katoličanstvu. Biti surov i neproduhovljen u svojoj kršćanskoj vjeri tako ne upućuje na nezahvalne okolnosti odrastanja i stasanja, već na „prikriveno lezbijstvo“ što je kao zaključak, ne moram naglašavati, izlizano, neuvjerljivo i uvredljivo za sve ono za što se taj pokret navodno zalaže, te još uvredljivije za narativni korpus samoga romana. Tu su također i opisi masturbacije, pomno začahureni u poetsko obilje, a spomenuti tek ovlaš, kako bi se ipak dokazala nametljiva buntovnost bez koje se danas ne može biti ženom. Kao i u većini slučajeva, ako ćemo već zadrijeti u vrijednosno, a moramo jer je i sam roman tamo zašao, valja biti intelektualno pošten i postaviti pitanje vrijede li na pladnju moderne, izvitoperene etike muška i ženska masturbacija jednako, odnosno je li „muško“ svođenje druge osobe na puko sredstvo samozadovoljavanja i po čemu gore od toga kada se istom metodom dovođenja do vrhunca koristi žena. Naše, kršćansko uvjerenje na to ima jasan odgovor, izrečen riječima Isusa Krista samog: onaj tko s požudom samo pogleda ženu, već je s njome počinio preljub u srcu. No kod progresivaca to je najčešće skokovito, pa je tako samozadovoljavanje (kao i kratkotrajni seksualni užici uopće) monstruozan čin kad za njime poseže muškarac, a emancipatoran kad za njime poseže žena. Naš susret s muškim samozadovoljavanjem u romanu je potresan: čovjek vrši grozomoran čin javne masturbacije u komercijalnoj trgovini pred očima maloljetne junakinje. S druge strane, ženskom zadovoljenju svjedočimo u intimi dječje sobe, na krevetu, među plišanim igračkama i ljupkim ukrasnim jastučićima. Iako stupanj krivice ni na etičkoj ni na pravnoj razini nije ni približno srodan, teško je liberalnom umu pojmiti da se i samo čitajući opise potonjega čovjek, posebice žena, a pogotovo kada se u seksualni čin uplete motivski krajobraz kojim se namjerno upuće na djecu i djetinjstvo, može osjetiti i ugroženo i zgroženo, te da je i na ovome dijelu na vrlo suptilan način izvedena spomenuta stilsko-jezična manipulacija, koja kao zaključak skriven u raskošnim verbalnim bokorima romana glasi uvijek isto: muškarci to rade onako, a mi, žene, ovako. Oni pred djetetom, a ja poput djeteta. U ponovnoj usporedbi s Nabokovljevom Lolitom, mome se dojmu nameće provokativno pitanje: može li se zaista seksualizacija djece opravdati isključivo naratorskom pozicijom? Ukoliko je vršimo u trećem licu, zločin je, no ako je prvaški, slobodomuno je. No, možda i u meni iskri nešto prikriveno!
Čitajući ovaj roman iz stranice u stranicu bivala sam sve više anektirana u taj vrtlog. Prekidala sam sve što je moj muž radio kako bih mu pročitala „još samo ovaj prekrasan dio“. Slala sam slike odlomaka mami, sestri i prijateljicama, te ih popraćivala uvijek istim riječima: „Gledaj kako ona piše!!!!“ No zašto me onda, dok sam ležala na podu u dnevnom boravku, preplavljivao tako gorak okus? Negdje pred sam kraj romana koji završava, reći ću to još jednom, stilski genijalno – spisateljica u epilogu čak i doslovno ponavlja rečenice iz uvoda što stvara pravu pomutnju u umu, a tvori dojam kao da je čitav taj medeno-gorki svijet u koji smo upravo heideggerovski bili bačeni stiješnjen između udaha i izdaha, prepoznala sam da me prožima osjećaj izmanipuliranosti. Nakon što sam, kao pomni i duboko investirani gledatelj ovog zamamnog, hipnotizirajućeg stilskog plesa, uočila da bi se isto to djelo lišeno visokog stilskog registra moglo svesti na popis i deskripciju svih ljudi koji su junakinji ikad učinili išta nažao, s osjetnim manjkom suosjećanja za sve nesretne živote osim vlastitoga te eventualno Maminoga, ostao je sa mnom osjećaj kao da sam, pročitavši ga, izašla iz vrlo toksičnog, vrlo proždrljivog emotivnog odnosa.
Misao je to koja mi je gotovo instantno probudila asocijaciju na značajnu rečenicu Nabokovljeva romana: „Najednom smo se zaljubili jedno u drugo – ludo, nepsretno, bestidno, bolno, rekao bih i beznadno, jer se naša pomamna težnja da se uzajamno posjedujemo mogla zadovoljiti jedino tako da svatko od nas upije i usvoji i najmanju česticu tijela i duše onoga drugoga (…).“ Humbert, kao i pripovjedački glas u Pupčanoj vrpci, čini sve što je u njegovoj vrhunaravnoj intelektualnoj moći da čitatelja, dok ovaj ne gleda oko sebe već u točku pred sobom, opkoli minuciozno satkanom mrežom, stežući je neprimjetno stalnim pozivanjem na suosjećanje i uzivisivanjem svoje krhkosti, ranjivosti i ugrozivosti na tron tornjeva za prijem, a sve kako bi ga potom, nedužnu, znatiželjnu mušicu, zarobio u svoj solipsistički univerzum, u kojem imaš pravo na dušu samo ako je potčiniš potrebama stvaralačke autokracije. Kod Humberta je, doduše, ta krhkost više proračunata, a kod junakinje Pupčane vrpce iskrena i duboko nježna, ali kako god da bilo, takav stilski modus operandi pomaže čitatelju da se ipak, pa makar kako bi samog sebe zaštitio od pogrešnih zaključaka, vrati na ono početno pitanje o autofikciji, prereže gordijski čvor zapletenosti i zaigranosti, i donese čvrst i prijeki sud: bio on „auto“ ili ne, roman je uvijek fikcija, makar utoliko što istinitost potčinjava estetici, doslovnost apstrakciji, a promjenjivost trajnosti. Svaki autor, objavivši roman, potpisuje ugovor s vječnošću: naša se lica mogu mijenjati a osobine prilagođavati okolnostima, ali napisano ostaje zauvijek.
Svako umjetničko djelo ima za cilj (a ostvari li se, tada i za nužnu posljedicu), riječima T. S. Eliota, protresti ustaljeni poredak, izmijeniti ga makar za tračak. Satkano od svega pročitanog i doživljenog, svega zapremljenog u emocionalne i umne zalihe, čitavo se čovjekovo iskustvo razmješta „za jedno mjesto udesno“ kako bi se napravilo mjesta za ono što dolazi. Junakinja Lucije Tunković, a s njome i čitav roman, ne kuca plaho na vrata, već ulazi s treskom. Traži gladnog i iskusnog čitatelja, onoga koji se ne boji sukoba, emocije, ljepote i fokusa. Traži onog idućeg s kojim se želi uzajamno stopiti, posjedovati ga, „usvojiti i najmanju česticu (njegovog) tijela i duše“. Traži najpouzdanije posude naših očekivanja i razbija ih vlastitim udovima. A kada ga nađe i osvoji, premorena se – barem tako zamišljam – zavali u fotelju, dahćući iscrpljena od bitke, od nadljudskoga napora, i slatko usni, znajući da će se o njenoj pripovjedalačkoj snazi, ma iz kojega kuta, pričati još dugo, dugo, dugo.
