Ratko Cvetnić je pisac i sportski djelatnik. Javio se u književnosti 1997. prozom Kratki izlet, koja je nagrađena Nagradom „Gjalski“ Društva hrvatskih književnika te ubrzo prevedena na nekoliko jezika. Godine 2009. objavio je roman Polusan, za koji je dobio istu nagradu. Autor je i romana Povijest instituta i Blato u dvorištu, za koji je dobio Nagradu HAZU. Objavio je i zbrku Nulta tolerancija i druge priče. Cvetnić je autor dviju monografija iz povijesti sporta. Dobitnik je Priznanja HOO-a za doprinos olimpijskom pokretu. Redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Živi u Zagrebu i Mraclinu.
Krenimo od Vaše zadnje knjige Nulta tolerancija i druge priče, koja obuhvaća kratke proze objavljivane u raznim publikacijama. Seljani, novinari, kondukteri, sportaši, umirovljenici… različiti (anti)junaci naći će se zatečeni u svojim „promašenim“ životima, u različitim vremenima, podnebljima i sredinama. Zašto ste knjigu nazvali Nulta tolerancija?
To je, dakako, fraza, neobično šuplja kao i svi ideologemi, i kad god se čuje da negdje postoji nulta tolerancija na nešto nije teško zamisliti kakva je situacija na toj adresi. Nulta tolerancija na korupciju, na nasilje, na ovo, na ono… Ima neke uzvišene besadržajnosti u toj konstrukciji i zato mi je izvrsno poslužila kao naslov za knjigu čiji se junaci i antijunaci koprcaju u zatočenju koje spominjete.
U priči Zlatno doba porna ironizirate proplamsaj cancel kulture. U priči je planula afera o porno glumici koja tuži producenta za seksualno uznemiravanje. Nastaje medijski bum u kojem vrište ljevičarski seksualni revolucionari, katolički moralisti, gay zajednice, desničari i demokrati, feminističke udruge… Koji je smisao cancel kulture ako svaki stav nekoga može uvrijediti? Dovodi li „politička korektnost“ sve više do „začarana kruga“?
Kultura otkazivanja počiva na nevoljkosti ili nesposobnosti – štoviše, ta se nesposobnost ponegdje tumači kao vrlina – da se svijet pojmi kao cjelina. Ona počiva na jednom slijedu pogrešnih pretpostavki, koje su nažalost obilježile cijelo dvadeseto stoljeće, a to je da se bolji svijet može stvoriti tako da iz njega odstranimo, kanceliramo, sve ono što kvari zamišljenu sliku. To je sasvim totalitarna ideja. Prije nekog vremena, u razgovoru za Vijenac, s Andrijom Tunjićem dotakao sam sličnu temu, pa mogu ponoviti odgovor: svaki totalitarizam počinje pitanjem koga sve treba likvidirati da dođemo do idealnog društva i svaki završi s konstatacijom da ih je likvidirano premalo. Za kanceliranje vrijedi ista matematika. Pitanje je, očito, pogrešno postavljeno. Primjerice, Pol Pot se s komunističkom praksom oduševio početkom pedesetih upravo u Zagrebu, za omladinskih radnih akcija na kojima je gradio savski nasip i Pionirski grad. Od sedam milijuna svojih sunarodnjaka pokokao je između jednog i dva milijuna, ali opet nije bilo rezultata. Razlog je jednostavan: raj je transcendentna stvarnost, nema raja na zemlji. Treba čitati Dantea. I da ponovim: čudi me da se u gradu koji ima Ulicu Vlade Ranogajca, za Pola Pota nije našla barem neka spomen-pločica.
U priči Ispod površine novinar freelancer odlazi u vojnu podmornicu zbog sočne reportaže. Dio pripovjedačeva monologa glasi: „Završnu, možda i ključnu spoznaju donijelo mu je internetsko novinarstvo: površnost. Ali ne kao manjak profesionalnih kompetencija, nego baš suprotno – površnost kao žurnalistički koncept.“ Možete li nam dočarati taj novi, „osviješteni“ koncept kaotičnog novinarstva u koji je upao i Vaš lik?
Objasnit ću Vam na temelju jednog svježeg primjera – svježi primjeri su najbolji – na koji me upozorio kolega iz sportskog novinarstva. Svi smo, dakako, čuli za situaciju sa Skijaškim savezom i Pavlekom. Međutim na marginama toga slučaja, kao krunski svjedok Pavlekove bešćutnosti iznenada je sa svojom pričom izronila jedna mater dolorosa, jedna mama koja u intervjuu naširoko spominje slučaj svojega sina kojeg je, dakle, Pavlek zbog novaca izbacio iz reprezentacije iako je taj njen sin – tvrdi gospođa – bio svjetski prvak. Intervju se zakotrlja po medijima, u kopipejstanju sudjeluju sami profesionalci, a da se nitko ne potrudi malo proguglati tu krajnje bombastičnu titulu. Naime, ako odete – primjerice – na službene stranice FIS-a, Međunarodne skijaške federacije, i provjerite predmetnu natjecateljsku biografiju, ustanovit ćete kako taj momak ne samo da nije bio svjetski prvak nigdje i ni u čemu, osim svojoj mami, nego kako nema medalje ni sa kojeg ozbiljnijeg međunarodnog natjecanja. Postoji staro novinarsko pravilo „Get your facts right“ koje ovdje pred nas podastire dva slučaja: one koji su, privučeni „porukom“ tu priču popušili bez provjere i one koji, naravno, znaju da tu nema nikakvog svjetskog prvaka, ali svejedno im se priča uklapa u „narativ“. Još se donekle može razumjeti da se u kulturnim rubrikama od aktivizma i estrade ta kultura jedva vidi, ali sport je meritokratska, mjerljiva djelatnost u kojoj su protagonisti svrstani po redoslijedu pa „žurnalistički koncepti“ ovoga tipa doista mogu dići tlak.
Osvrnimo se na Vaš roman Polusan u kojem opisujete politički, socijalni i urbani Zagreb krajem osamdesetih, kada se mladenački bunt suprotstavlja partiji na zalasku. Glavni junak (među mnogim privatnim i društvenim zgodama) u Vjesniku dobiva otkaz zbog korektorske pogreške. Kakav je doista bio taj socijalistički gigant (sada zapaljeni spomenik jedne ere), koji je zapošljavao oko šest tisuća radnika? Koji su studentski listovi, nasuprot političkom mainstreamu, odigrali najvažniju ulogu u to doba?
Vjesnik je doista bio socijalistički gigant. To svakako znači da je bio partijsko poduzeće, ali je istovremeno bio i kulturna ustanova prvoga reda. Vjesnik su bili komunistički dogmati poput Vrhovca, ali Vjesnik su bili i Tenžera i Marko Grčić, Reisinger, Žarko Susić, Džeba, Fijačko… Mogao bih nabrajati do jutra, baš kao da listam legendarni Vjesnikov leksikon. Vjesnik je bio i udbaško leglo najvišeg ranga i novinarska škola najvišeg ranga. Naravno bilo je onih koji su završili obje škole, a ti su obično krenuli u politiku, diplomaciju.
Moj prijatelj čije ime neću spominjati, jer to obično ne ispadne dobro za njega, kaže da je ključna greška napravljena u jesen ‘91., kada je umjesto Maršalke trebalo zauzeti Vjesnik i Prisavlje. I čini mi se da nije daleko od istine jer ovi iz Maršalke bi tako i tako sami otišli. U međuvremenu nam je Vjesnik demontiran, potom i spaljen, a Prisavlje je ostalo socijalistički gigant, još uvijek mentalno zaglavljen u osamdesetima. Bilo je zgodno vidjeti kako im je trebalo pet mjeseci da uoče izložbu o 1100 godina hrvatskoga kraljevstva – koja, uzgred, nije ništa drugo nego muzejska prezentacija preambule hrvatskoga Ustava – i tek kad im je Glavni Urednik, par dana prije zatvaranja izložbe dao mig, onda su navratili do Jezuitskog. Drago mi je da su autori izložbe odbili sudjelovati u tom skeču.
Ja sam kao mladac skoro čitav džeparac trošio na kiosku, drogiranje tiskom bilo je obiteljski porok, pa sam sedamdesetih i osamdesetih – i prije nego sam počeo raditi u Vjesniku – pratio svu zagrebačku štampu i dobar dio beogradske. Na taj ste način relativno brzo mogli vidjeti da se nešto događa. Naravno Polet i Studentski list bili su mi „top of the pops“, što će mi, a da to tada nisam ni slutio, donijeti dosta uštede danas kad mogu preskočiti dobar dio medijskog mainstreama jer sam glavninu onoga što se tu piše i govori već davno pročitao u Poletu. Problem je, kao što sam napomenuo, što više nismo u osamdesetima.
Vaša knjiga Blato u dvorištu jest priča glavnoga junaka o njegovoj prošlosti – djed je bio radićevac i nacionalist, što je obitelj koštalo protjerivanjem iz Zagreba u Brestovec. Na koji su način male sredine čuvale (i još čuvaju) klasičan građanski identitet i opiru se dekadenciji gradova?
Mislim da je osnovno što te sredine zadržavaju ideju zajednice, a to znači – da se vratimo na taj pojam – ideju cjeline. Radi li se o klasičnom građanskom identitetu, u to baš ne bih bio siguran, no svakako da se radi o postojanom identitetu, odnosno o terenskoj aktualizaciji velike misli Edmunda Burkea je ljudsko društvo zajednica onih koji jesu s onima kojih više nema i onima koji će tek doći. Da biste se zaključali u vječnu sadašnjost – što je svojevrsni ideal „čovjeka našeg vremena“ – prošlost treba eutanazirati, budućnost abortirati. To je svijet prema kojem ide i junak Polusna, ali on oko toga bar ima neke dileme.
Među knjigama koje su me u posljednje vrijeme, da upotrijebim jednu srednjoškolsku frazu, „potakle na razmišljanje“ istaknuo bih Benediktovu opciju Roda Drehera. I inače pratim njegove tekstove na portalu European Conservative, ali ovdje ga spominjem jer je upravo on gorljivi zagovornik malih uređenih sredina, vjerujući da u njima Christianitas, a s njime i Zapad, može preživjeti postkršćansku eru, u kojoj čvrsto tlo nestaje velikom brzinom i u kojoj – kako nas je, uostalom, upozorio i papa Franjo – već živimo. Ako Hrvatska ima budućnosti, a ja se nadam da ima, onda ona leži prvenstveno u malim mjestima poput moga Mraclina koji u takvom vremenu predstavlja model disciplinirane i otporne zajednice. Nešto slično vidim i s prozora mojeg zagrebačkog prenoćišta – živi kolektiv vezan uz Župu Marije Pomoćnice, uz knežijske salezijance koji prvenstveno okupljaju djecu i studente, ali i roditelje, obitelji, starce…
Vaša obitelj spada u generaciju prvih doseljenika u Novi Zagreb na početku šezdesetih. Kako je izgledao taj koncept industrijalizacije, kako se Zagreb širio? Kako se formirala urbana kultura Zagreba osamdesetih, o kojoj se sve više piše, koja je dobila i svoj muzej u metropoli?
O tome sam baš nedavno imao prilike reći koju uz promocije Zagrebačkih štikleca moga školskog i naseljskog druga, leksikografa Mladena Klemenčića. Industrijalizacija je bila jedan od ključnih pojmova „socijalističke izgradnje“: ideja je bila da industrija – što teža, to bolja – bude zamašnjak cjelokupnom nacionalnom gospodarstvu, uključujući tu i poljoprivredu, i da tako Jugoslaviji omogući samodostatnost – što je tada bio sinonim za suverenost – a ujedno riješi problem agrarne prenapučenosti. Ideja nije bila lišena logike, ali je propala u prvom redu stoga što su je provodili potpuni ekonomski analfabeti. No, industrijalizacija je u socijalnome smislu preobrazila kompletan krajolik na kojem se odvijala. U zagrebačkom slučaju cilj je bio dovući radnu snagu, neophodnu za obnovu industrije najrazvijenijega grada u još uvijek nerazvijenoj Jugoslaviji, i osigurati joj prenoćište. Tako smo se mi klinci, i naši roditelji, obreli na „gradilištu novoga svijeta“.
Istražujući prije petnaestak godina povijest Trnskog, najstarijeg integralnog naselja na južnoj obali Save – naime Savski Gaj i Remetinec, odnosno „Naselje februarskih žrtava“, bile su interpolacije u već postojeću suburbiju – Klemenčić i ja hvatali smo stare arhitekte i urbaniste, neke gotovo na samrtnim posteljama, i upoznavali se s vremenom u kojem su ti, tada mladi ljudi, dobili priliku svojih života. Pojednostavljeno rečeno, politika im je dala prilično slobodne ruke da unutar zadanih gabarita siromašnoga vremena na savskim ledinama izgrade jedan novi Zagreb. Oni su to učinili najbolje što su znali – a treba reći da su znali dosta – a mi smo potom u gradu koji je nastajao pred našim očima proveli svoje formativne godine. Kao u Timpetillu Henryja Winterfelda odrastali smo gotovo bez roditelja, koji su negdje na lijevoj obali Save povazdan izgrađivali socijalizam i – da se još malo sjetimo Kardelja – „ovladavali cjelinom dohotka“.
Tko je sve bio među tim doseljenicima?
Među tim je doseljenicima bilo onih koji su samo prešli Savu, poput Klemenčićeve obitelji, zatim onih koji su došli iz zagrebačke okolice, poput mojih, ali i klasičnih dojdeka, uglavnom tipične „radne snage“, pristigle ne samo iz raznih dijelova Hrvatske nego i ostalih, pa i najudaljenijih sastavnica jugoslavenske federacije. Uključujući tu i nezaobilazne pripadnike „sedme republike“, naime JNA. Čitava ta demografska i socijalna struktura počivala je na samo dvije generacije, mladim bračnim parovima i njihovoj djeci, pa ako uzmemo u obzir da je Trnsko u svom zenitu imalo desetak tisuća stanovnika – dvostruko više nego danas – to dosta govori o zamašnosti maloljetnog čopora koji se šezdesetih kotrljao s kraja na kraj “rajona I” i “rajona II”.
U našem se, dakle, slučaju melting pot punio najmlađima: iako smo mi, klinci, dolazili iz različitih kulturnih, pa i civilizacijskih pretpostavki, vrlo se brzo pokazalo da se nikad nećemo razlikovati kao naši starci, koji su pripadali različitim, ponekad nespojivim svjetovima: naprosto, da bismo se mogli sporazumjeti morali smo stvoriti svoj vlastiti jezik, a taj se u velikoj mjeri, mnogo većoj nego smo tada uopće naslućivali, oslanjao na popularnu kulturu. Naravno, univerzalni jezik sporta se podrazumijevao, ali samo je muzika bila medij obaju spolova. U drugoj polovici sedamdesetih to je donijelo svojevrsnu subkulturnu revoluciju koja se s desne prelila na lijevu obalu Save – Novi val se u autobusu 43 svakodnevno kotrljao prema središtu zbivanja, kamo su, uostalom hrlili udarnici i iz ostalih zagrebačkih predgrađa. Potom su uslijedili pankeri…, a onda su osamdesete poodmakle i mi smo se pomalo počeli raseljavati. Trebalo su proći godine da shvatimo kako je sve to generacijska priča: na lanjskoj proslavi 65. rođendana Trnskog u Mravu nije bilo gotovo nikog mlađeg od ‘70. godišta. To ujedno daje gabarite „muzealnosti“ urbane (sub)kulture osamdesetih: pripadalo je ograničenom krugu i ograničenom vremenu, ali je obilježilo živote svojih pripadnika, od kojih su mnogi bili doista talentirani. No, takvih ima u svakom naraštaju. Stoga govoriti o nekom procvatu slobodarstva u vremenu u kojem se politički protivnici poput Gotovca bacaju u zatvor – ili ih se baca kroz prozor, kao u slučaju trnskaša Ernesta Brajdera – u kojem se pisci političkih trilera, poput Stjepana Đurekovića, rješavaju sjekirom u glavu, to je u najmanju ruku neoprezno.
U svojim knjigama često kritizirate loše strane socijalizma, rado se bavite ideologijama koje su „opijum za narod“. Kako vidite današnju hrvatsku kulturu u ideološkom kontekstu (ako ga uopće ima)?
Postoji dosta česta ocjena koja kaže da je hrvatska kultura danas u vlasti ljevice. To je uglavnom točno i ta se primjedba s jedne strane uzima kao optužba, a s druge kao dokaz određene ideološke, pa time i estetičke superiornosti. Ali, da bih odgovorio moram zamahnuti poizdaljega, pri čemu ne mogu zaobići neveselu sudbinu Tiasa Mortigjije koji je, prije nego će i sam zaglaviti u nekom jarku, dao ovakvu definiciju poratnih komunističkih čistki: nakon svega od Hrvatske će ostati puka nacionalna masa bez glave. Kad je u pitanju glava posljedice su uvijek dugoročne. Nevjerojatno točna procjena. Mi smo u tim čistkama ostali bez ionako tanke društvene elite, ostala je tek partijska elita, a to nije isto. Posljedice su vidljive i danas, nakon osamdeset godina: predsjednik, premijer, najbogatiji Hrvati, medijski moguli… sve su to bivši članovi Saveza komunista. Kad se rade analize financijskih potpora u kulturi, obrazovnom i civilnom sektoru očito je da tzv. javni novac uglavnom klizi ulijevo. Moglo bi se brzopleto zaključiti da je to zbog komunističke obiteljske anamneze vlasti, što nije sasvim netočno, ali takav odgovor zaobilazi ključni mehanizam. Naime, HDZ kao najuspješnija transformacija Saveza komunista treba se pred „pukom masom bez glave“, dakle pred onom politički neartikuliranom većinom izbornoga korpusa, neprestano predstavljati kao stranka desnoga centra, ili barem centra. Da bi stvorio taj privid HDZ – naoko paradoksalno – mora putem svojih ministarstava i putem svojih „javnih servisa“ stalno pumpati i napuhavati lijevi kulturbund jer to za razmjerno nevelike novce proizvodi znatan ideološki efekt. Izbori nedvojbeno pokazuju da je mehanizam funkcionalan, a primjedbu da se radi o koruptivnom modelu treba uzeti sa sviješću da je korupcija vrlo važan integrativni faktor u našem društvu. O tome je pisao Stjepan Đureković, i drago mi je da je Matica hrvatska na putu da ponovo izda njegove Crvene managere, knjigu koja ga je stajala života. Stogodišnjica Đurekovićevog rođenja, koja pada ove godine, prilika je da se podsjetimo kako su koruptivne strukture detaljno opisane mnogo prije nego se pojavila mantra o „Tuđmanu i dvjesto obitelji“. O tome piše i Davor Marijan u svojoj knjizi Hrvatska u Jugoslaviji 1980-ih. Uostalom, vidjeli smo kojom su se lakoćom čak i subjekti izrijekom neskloni bilo kakvoj ideji hrvatske države, navikli na hrvatsku kunu.
No prava bojišnica nije ni u kulturi, ni u obrazovanju ni u civilnom sektoru, jer to su za Partiju drugorazredne teme. Prava bojišnica se, naravno, prostire u sektoru novca i moći, i tu Partija vodi majku svih bitaka: kako javni sektor pretvoriti u partijski. Ona više ne može biti stopostotni vlasnik javnog kao u socijalizmu, ali može postati većinski. Kad u tome uspije onda je zavladala i nad privatnim sektorom jer će svaki privatnik, bilo kestenjar na uglu, bilo vlasnik trgovačkog lanca, morati pokucati na šalter. Vidjeli smo kako to funkcionira u trenutku kad je Todorić djetinjasto povjerovao da je Agrokor njegovo vlasništvo. Dakle, kad pitate ima li uopće ideološkog konteksta, onda sve ove stvari treba uzeti u obzir.
Svojedobno ste se sa svojim pajdašima prisjetili hrvatskog humora. Tu su se našli klasici – Reisingerovi stripovi i karikature, Hitrecov Kerempuh, Brixyjev (naravno i Magnus-Bunkerov) Alan Ford, Felix Puntarić, Monthy Python, Sellersov Clouseau… Što je danas s hrvatskim humorom?
Zanimljivo je bilo pratiti kako se u onom tipu „političke korektnosti“ razvijao usmeni humor, vicevi su u komunizmu bili subverzivne minijature, neke od njih upravo briljantne. A klasici koje sam naveo, i koji su bili u medijima, morali se, naravno, kloniti političke eksplicitnosti pa su svoje niše tražili u ironiji ili apsurdu i u tome smo, vjerujem, osjećali to pobratimstvo.
Kad slušam kakva je situacija, primjerice, danas u Kanadi čini mi se da su u kulturi kanceliranja i vicevi kancelirani. Osim onih o Trumpu. K tome, kad na Youtubeu čitate britanske komentare uz „short videos“ Pythonovaca, Bennyja Hilla i Davea Allena, shvatite da je humor u Hrvatskoj, kakav god bio, ipak još uvijek legalan. Nadam se da će tako i ostati.
Vratimo se na Vaše djelo Kratki izlet, na zapise o Domovinskom ratu s puno ironije, kako se knjiga obično predstavlja. Ta je knjiga postala pravi kulturni događaj krajem devedesetih. Je li Vas to kao pisca iznenadilo?
Ponekad bih rekao da me to više iznenađuje danas nego tada. Imao sam dosta sreće s rukopisom, Visković i Marko Grčić, kao urednici Republike i Globusa, omogućili su da Kratki izlet postane događaj i prije nego je objavljen kao knjiga. I tu mi se dogodilo da se doista sve što se s Izletom događalo pretvori u reklamu – hvalili su oni koji su trebali, napadali oni koji su trebali, mogao sam mirno sjediti u svom uredu u Domu sportova i postajati „književnik“. Kad kažem da me sve to više iznenađuje sada, onda je to stoga što je danas književni događaj toga formata naprosto nemoguć. Ne zato što nema dobrih knjiga, dapače, nego zato što one, bojim se, više nikome ništa ne znače.
U Vašoj knjizi Povijest Instituta glavni lik prikuplja tajnu građu jednoga Instituta, koja buja od 1911. Cijela knjiga vrvi udbašima i raznim drugim krticama i funkcionerima koji su se reformirali u nacionaliste. Što i koga simbolizira neimenovani Institut?
Svaka hrvatska ustanova koja ima kakav-takav javni deplasman – i kroz koju ide dovoljno tzv. javnoga novca – ima vrlo sličnu povijest. Zanimljivo je, i pomalo aktualno, da je Povijest Instituta nastala kao nusproizvod jednog publicističkog naslova na kojem sam radio nekoliko godina na samom početku dvijetisućitih. Radi se o povijesti hrvatskog i zagrebačkog skijanja u koju sam želio, nadam se i uspio, upisati svoja istraživanja vezana za povijest našeg olimpizma. To mi je bio najambiciozniji rad iz područja sportske povijesti i kopajući godinama po arhivima, starim časopisima, razgovarajući s ljudima koji su bili sportski, ali i ideološki suparnici, sve sam bio bliže Institutu u kojem se vrti sav onaj prljavi veš koji magistra vitae prilično neuredno ostavlja za sobom. Tu je trebalo umiješati samo malo romanesknih začina i knjiga je bila gotova.
Svi kukaju kako pola Hrvata ne posudi godišnje ni jednu knjigu, a izdavača ima napretek. U nas se tiska na tisuće knjiga godišnje. Otkuda taj paradoks?
Ona druga polovica je očito dovoljna. Tu je opet presudna uloga države i – nemojmo se zavaravati – bez toga bi sve otišlo k vragu. Od deset knjiga devet će završiti u zaboravu, ali ona jedna je, smatram dovoljna nadnica za sav trud. Mene mnogo više brine nestanak tiskanog novinarstva, da se vratimo na jedno od prethodnih pitanja, jer je kiosk kulturna institucija, bar je to bio u vrijeme kad sam ja učio čitati.
Ulaže li Hrvatska dovoljno u svoju kulturu ili ju jako zanemaruje na institucionalnim razinama? Što bi po vama svakako trebalo promijeniti?
Onome što sam Vam već pokušao odgovoriti dodao bih još jedan prijedlog, i nudim ga institucionalnim razinama bez imalo ironije: neka se u našoj javnosti napokon uvede Nagrada za seksualnu orijentaciju. Jedne godine pedofilu, druge lezbijki, treće egzibicionistu, četvrte – uostalom, zašto ne – heteroseksualcu itd., ali svakako s idejom da se taj kriterij iz kulture napokon izmjesti tamo odakle je došao, dakle u aktivizam.
Kako kao sportski radnik komentirate nedavnu odluku Međunarodnog olimpijskog odbora o zabrani nastupa transrodnih sportaša u ženskoj konkurenciji?
Pozdravljam svim srcem, već i kao dugogodišnji član Komisije za ravnopravnost Hrvatskog olimpijskog odbora. Tzv. transrodnost ne postoji, postoje muškarci i žene, XY i XX, i oni imaju svoje konkurencije. Naravno, postoje osobe koje su nesretne zbog svoga biološkog identiteta, kao što općenito postoje osobe koje su nesretne jer nisu nešto drugo i nastoje to promijeniti. No granice bi se trebale znati. Neki Štefek iz mog Mraclina može se identificirati kao Napoleon, uostalom, to je već više od dva stoljeća vrlo popularan tip samoidentifikacije, i ja ne vidim nikakvog razloga da ga se goni zbog lažnog predstavljanja ili da ga se šalje na liječenje ili da ga se zbog toga izvrgava ruglu. To je valjda tolerancija. Ali ako Štefek potegne do Elizejske palače i zatraži komandu nad francuskim oružanim snagama sustav će svakako povući granicu. Ova odluka MOO-a je takva granica – zabrana muškarcima da nastupaju u ženskoj konkurenciji, i ona ima posebno značenje upravo u situaciji kad se žene, sa sve većim uspjehom, bore za izjednačavanje nagradnoga fonda u sportu. Uzimajući u obzir vrludanja koja je MOO imao u toj areni, uključujući onu inkluzivnu cirkusariju koju smo prije dvije godine gledali na svečanosti otvorenja pariških Igara, pozdravljam tu odluku kao pobjedu zdravog razuma i vjerujem da iza nje stoji autoritet Kirsty Coventry, prve predsjednice MOO-a.
Završimo Vašim knjigama. Vaš stil je bujan, pripovijedanje je često mozaično i puno digresija, volite prikazivati sudare ideologija i tranzicijske zamke, zalazite duboko u psihologiju likova. Često priču obogaćujete i zanimljivim intelektualnim esejiziranjem kako biste čitatelju približili kontekst u kojem se razvija sudbina likova. Tonovi se razvijaju od melankoličnog do humornog. Što sam bitno propustila reći?
Hvala Vam na lijepim riječima, ne bih htio kvariti. Jednom sam dobio pitanje što mi je osnovni poticaj za pisanje. Da dokažem da sam u pravu, odgovorio sam. Da svijet izgleda baš tako kako ga opisujem u svojim knjigama. Mislim da kod nas niskotiražnih pisaca isti motiv vrijedi i za intervjue.
