U svojem izlaganju pokušat ću obraniti tezu koja stane u sljedeću formulu: nema distopije bez totalitarnosti, a totalitarnosti nema bez transhumanizma. Premda totalitarnost u čistom obliku u distopijama nije uvijek vidljiva, ona je uvijek njihovo prešutno polazište, bilo kao podrazumijevani okvir radnje, bilo kao prikaz preddistopijskog ili postdistopijskog društva; premda transhumanizam u čistom obliku u distopijama i ne bio uvijek vidljivim, on je prešutno polazište totalitarnosti i kao takav se – u njezinim dubinskim slojevima – uvijek barem naslućuje. (Budući da je prvi dio moje formule gotovo pa općeprihvaćen, dok je drugi nekonvencionalniji, kasnije će biti podrobnije objašnjeno na što točno mislim pod totalitarnošću, a na što točno pod transhumanizmom.) Kao paradigmatske figure ove formule, svojevrsni nesveti zaštitnici distopije, poslužit će mi braća Aldous i Julian Huxley. Prvi od njih, Aldous, autor je ključnog distopijskog romana 20. stoljeća, koji svoj značaj pokazuje trajnijom aktualnošću od konkurentskih mu distopija: riječ je, dakako, o Vrlome novom svijetu kao djelu koje se odnosi na prvi dio moje formule, onaj o vezi distopije i totalitarnosti. Drugi dio formule pojasnit ću uz pomoć Juliana, tvorca pojma transhumanizam, kojim nadopunjujem ono čega u Vrlome novom svijetu nema eksplicitno, ali što zloguko lebdi nad njime, od Julianu mile discipline eugenike, pa sve do realizacije eugenike u krajnjoj konsekvenciji, to jest transhumanizma.
Ono što je distopijama kao književnom žanru i totalitarnosti kao obliku političke vlasti zajedničko, za početak, istovjetni su društveni preduvjeti njihova nastanka. Prvi uvjet, dakako, baklja je modernosti koju je zapalilo prosvjetiteljstvo kao epoha glorifikacije razuma – ista ona baklja simbolički prikazana, primjerice, u ruci Kipa slobode – a drugi preduvjet prešućeno je naličje prosvjetiteljstva koje bismo mogli nazvati zamračiteljstvo; to je tama iracionalizma koja je rodila čudovišta modernosti, od komunizma, preko nacionalsocijalizma, do suvremene inačice liberalizma koji se, parazitirajući na idealu slobode, uvelike pretvorio u njezinu suprotnost. I Hitler je svoj vrijednosni sustav crpio iz vrela prosvjetiteljstva: rasna teorija i eugenika primijenjeni su darvinizam koji ljudske skupine vrednuje po evolucijskom kriteriju opstanka najjačih, a Staljin i Mao svoj su „znanstveni socijalizam“, nominalno krajnji racionalizam koji je za ishod imao potpuni iracionalizam, naslijedili od Marxa. Hitleristi i staljinisti nasljednici su prosvjetiteljstva i u svojem odbacivanju Boga, religije i kršćanske etike: ovaj ih je zaobišao oživotvorenjem mračnih bogova iz germanskog panteona, a onaj posvemašnjim negiranjem kroz ateizam kao državnu antireligiju. Tezu o razglašenom prosvjetiteljstvu i prešućenom zamračiteljstvu kao licu i naličju istoga fenomena moguće je uklopiti i u misao Jacquesa Maritaina kako se protokom vremena na svijetu koncentrira sve više dobra i sve više zla – simultano, a što bismo mogli i proširiti pa ustanoviti da oko nas, jedno uz drugo, usporedno rastu racionalno i iracionalno, kao i da svijet sve više postaje utopijom i distopijom, u isto vrijeme. Iako se kod Maritaina podrazumijeva da dobro ostaje odvojenim od zla – premda se zlo može pojaviti pod krinkom dobra – čini se da s racionalnošću i iracionalnošću, pa onda i utopijom i distopijom nije tako, to jest da se oni isprepleću u zajedničke fenomene, svojevrsnu „racionalnu iracionalnost“ u kojoj počinje prevladavati iracionalnost, kao i „utopijsku distopiju“ u kojoj počinje prevladavati distopija. Savršeni primjer za navedeno, u književnom je smislu, upravo Vrli novi svijet kao kritika – ne spomenutih nacizma i komunizma, već – liberalizma.
Zašto Vrli novi svijet držim djelom koje je budućnost predvidjelo najpreciznije, znatno točnije od 1984.? Ponajprije zbog one njegove značajke koju je i Huxley osobno, uspoređujući svoje djelo s romanom Georgea Orwella 1984., istaknuo kao temeljnu razliku među njima: dok se u romanesknoj Oceaniji Winstona Smitha, kao i ostatak pučanstva, u poslušnost uvelike pokušava (i uspijeva) natjerati prijetnjama, grubošću i nasiljem, jednom riječju silom, u Vrlome novom svijetu Bernard je Marx, kao i gotovo cijelo ostalo stanovništvo planeta Zemlje, poslušan zahvaljujući pluralitetu nametnutih mu užitaka, dakle u pokornost je nagnan milom. Pa iako neki segmenti suvremenog svijeta više nalikuju Orwellovoj viziji – primjerice, „Oceanija“ se sukobljava s „Orijentazijom“ čekajući kako će se „Eurazija“ opredijeliti – unutar same „Oceanije“ i velikog dijela „Eurazije“, gdje i mi živimo, na snazi je manje onaj orvelovski tvrdi, a više nježni hakslijevski (proto)totalitarizam. U prijevodu: premda Orwellovo djelo vrsno oslikava tiransko društvo uvelih ili sa Zapada prognanih distopija kakve bismo danas mogli pronaći u Kini ili Rusiji, gdje se stanovništvo uvjetuje svojevrsnom represijom, sofisticiraniji oblik upravljanja pučanstvom zapravo je ponudio Huxley, savršeno predviđajući metode manipulacije užitkom čiji su plodovi varljivo privlačni te ih ponajbolje opisuje sintagma „cvjetovi zla“, a svojstveni su tipu kasnoga liberalizma u kojemu danas živimo. Vrli novi svijet – u kojemu se pučanstvom vlada omogućujući hipetrofiranu, od prokreacije odvojenu seksualnost, masovnu uporabu opojnih sredstava i zaglupljuću audiovizualnu zabavu – potpunija je slika modernosti jer nudi zlo prerušeno u dobro, savršeno oprimjerujući Maritainovu postavku, opredmećujući posredno i prosvjetiteljstvo i zamračiteljstvo kao lice i naličje modernosti.
Svaka književna distopija, za razliku od utopije čije je podrijetlo predmoderno, i nastaje u modernosti, a svaka moderna politička ideologija ima potencijala zapasti u totalitarnost, na što distopije na ovaj ili onaj način, od Huxleyja i Orwella do Bradburyja i Atwood, i upozoravaju. U totalitarizmu za književne distopije uglavnom nema mjesta – uz rijetke iznimke kao što je Zamjatinov roman Mi – pa su distopijska djela uglavnom nastajala tamo gdje totalitarne distopije nije bilo – u angloameričkom liberalnom političkom kontekstu, gdje se pisati i objavljivati moglo u, poredbeno gledano, većoj slobodi nego drugdje. Orvelovske distopije poput Sovjetskog Saveza ili Trećega Reicha nisu mogle dopustiti objavljivanje knjiga koje demistificiraju samu narav tih režima. Liberalizam je omogućio koncipiranje distopija kao alegorije totalitarizama na koje su autori, dakle, gledali izvana. Imamo li, međutim, razloga vjerovati da bi i liberalizam mogao zapasti u svoju varijantu totalitarnosti? Po mojem mišljenju odgovor je potvrdan, a nacrt za taj totalitarizam sadržan je, između ostalog, i u Vrlome novom svijetu.
Naime, svaki dosadašnji totalitarizam – a prema Hanni Arendt, to su bili tek hitlerovski nacionalsocijalizam i staljinistički komunizam – imao je nekoliko zajedničkih značajki. Prvo, svaki je bio svjetovna utopija koja je željela stvoriti raj na zemlji; drugo, svaki je pronalazio žrtveno janje kao svojevrsnu prepreku koju se za ostvarenje ovozemaljske utopije smije ukloniti; treće, svaki je snivao novoga čovjeka. Još jedna značajka dosadašnjih totalitarizama jest da je svaka od ovih točaka nastala kao inverzija i perverzija kršćanstva kao silnice koja je presudno oblikovala zapadnu civilizaciju: i ono propovijeda utopiju, ali ne ovostranu već onostranu, svjesno da se ono što je zamišljeno kao raj na zemlji u konkretnoj praksi neizbježno pretvara u pakao; i ono se temelji na žrtvi, ali iskorjenjujući pogansku praksu prinošenja žrtve bogovima – u kršćanskoj dekonstrukciji poganstva Bog se žrtvuje za ljude, a ne obratno; zatim u kreiranju novoga čovjeka, ali ne onoga koji će biti, Hararijevim riječima, „homo deus“ ili, kako kaže Berdjaev, čovjekobog, već – Bogočovjek. Kako to izgleda u totalitarizmu? Prvo, u nacističkom „Tisućugodišnjem Reichu“ i komunističkom „besklasnom društvu“ kao ovozemaljskim utopijama koje su od prvog dana bila distopijama; drugo, u sustavnom istrebljenju milijuna ljudi s rasnom argumentacijom u nacizmu, a klasnom u komunizmu; treće, u kreiranju ideala pseudoničeanskog „nadčovjeka“ u Hitlerovoj Njemačkoj te „novoga sovjetskog čovjeka“ u Staljinovoj Rusiji.
Liberalizam, kao individualistički sustav, za razliku od kolektivizama poput komunizma i nacionalsocijalizma, sporije je trošio kršćanski etički sustav, ali kada ga je potrošio, učinio je to temeljitije – upravo zbog spomenutog individualizma – od navedenih kolektivizama. Drugim riječima, upravo ono što ga je spasilo od zapadanja u postkršćansko stanje preko noći kao što se dogodilo u sovjetskoj Rusiji i nacističkoj Njemačkoj, to jest individualizam, s vremenom je postalo najučinkovitijim sredstvom iskorjenjivanja kršćanske etike iz života ljudi i, posljedično, politike i društva. Kako onda temeljne značajke totalitarizma izgledaju u suvremenom, liberalnom krajobrazu? Ovozemaljski utopizam prisutan je i na postkršćanskoj ljevici i na postkršćanskoj desnici – ovdje se izražava kao „prava strana Povijesti“ a ondje kao „novo zlatno doba“ – jednako kao i nekažnjena eliminacija onih ljudi koji smetaju osobnom užitku ili su žigosani prividom društvene nekorisnosti, ali pod krinkom milosrđa, u rasponu od nerođenih do starijih i nemoćnih, pa sve do već spomenuta novoga čovjeka, koji se želi samonadići poprimajući božanska obilježja, poput besmrtnosti – barem one ovozemaljske – ali i lišiti se okova biologije transcendirajući spol te, dakako, apgrejdati svoje „tvorničke postavke“ kiborgizacijom i transhumanizacijom. U nekoliko riječi: postati anorgansko, bespolno, ovozemaljski besmrtno biće.
Pa iako toga u današnjem obliku u Vrlome novom svijetu nema, uzmemo li u obzir hiperseksualiziranost društva koje je Huxley zamislio, kao i strojnu proizvodnju ljudi lišenu klasične, u biologiji utemeljene prokreacije, te naznake nedvojbeno upućuju na potencijal zastranjenja koje predstavljaju društveno-politička zloupotreba seksualnosti i tehnologije. Vrli novi svijet savršeno je predočio kako izgleda ovozemaljski utopizam liberalnog temelja, doveden do svojih skoro pa krajnjih konsekvencija. Na čelu nije jedan vođa kao Veliki Brat u Oceaniji a Staljin i Hitler u Sovjetskom Savezu i Trećemu Reichu, nego svijetom upravlja nešto decentraliziranija birokratska struktura koja nudi privid ovozemaljske utopije. Starost je iskorijenjena jer nije predviđeno da je žitelji „vrloga novog svijeta“ dočekaju. Neprijatelja u pravom smislu riječi više nema pa je u perverznom zaokretu neprijateljem proglašena starost, tako da je svaki „nadčovjek“ iz superiorne Alfa klase, kada mu dođe čas za odstrel, istodobno i „podčovjek“ te sebe sama svojevoljno, u skladu s društvenim normama, prepušta anihilaciji. Ipak, novi čovjek nije tema Vrloga novoga svijeta, nego se u njemu implicitno podrazumijeva pa ovdje napuštamo Aldousa i prvi dio formule – nema distopije bez totalitarnosti – i dolazimo do Juliana i drugog dijela formule: nema totalitarnosti bez transhumanizma.
„Vjerujem u transhumanizam: jednom kada bude dovoljno ljudi koji će to istinski misliti, tada će ljudska vrsta biti na pragu novog tipa postojanja, onoliko drukčijeg od našega koliko je naše od pekinškog pračovjeka. Tada će ljudska vrsta svjesno ispuniti svoju istinsku sudbinu“, pisao je Julian, kao tvorac navedenog pojma. Ako je transhumanizam u Aldousovu romanu tek implicitno prisutan kroz višeklasnu eugeniku koja stvara svojevrsne nadljude, obične ljude i podljude – a koja na svoj način postoji i u drugim ključnim distopijskim djelima kao što je 1984., premda u ublaženoj varijanti – Julian transhumanizam eksplicira jasno kao Harari, koji će više od pola stoljeća kasnije napisati kako će homo deus od homo sapiensa biti onoliko drukčiji koliko je homo sapiens drukčiji od homo erectusa. Iako transhumanizam, na neki način, počinje i završava s liberalizmom, on je svoje prototranshumanističke odvjetke imao, kako smo vidjeli, i u drugim političkim ideologijama modernosti. Samo po sebi, to i nije čudno uzmemo li u obzir činjenicu da sve političke ideologije modernosti proizlaze, kao svojevrsne – međusobno, dakako, različite –krhotine kršćanstva koje je prosvjetiteljstvo-zamračiteljstvo prvo sekulariziralo, a potom protumačilo kao cjelinu: fašizmi su tako preuzeli hijerarhijsku strukturu, rituale, krnji osjećaj pravednosti, komunizmi društvenu jednakost i bratstvo svih ljudi, a liberalizam slobodnu volju i vrijednost pojedinca. Bez kršćanske cjeline s transcendentnim utemeljenjem, međutim, a koja nudi savršenu ravnotežu, ti se elementi pretvaraju u idole.
Oni pak plodovi prosvjetiteljstva-zamračiteljstva koji nisu označili perverziju, nego inverziju kršćanskih koncepata u političkim su ideologijama modernosti u tolikoj mjeri prisutni da su čak, u dužem povijesnom pregledu, i međusobno zamjenjivi. To nije slučaj samo s transhumanizmom, utjelovljivao taj transhumanizam homo deus, nadčovjek ili novi sovjetski čovjek. Isto vrijedi i za eugeniku. Premda je najprepoznatljivija kao teorija i praksa provođena u nacizmu, njezino ishodište ustvari je liberalizam. Pobačaj je pak prvi puta ozakonjen u Lenjinovu Sovjetskom Savezu, da bi kasnije postao jednim od središnjih političkih stupova liberalizma. U tome smislu, totalitarizam se ne iscrpljuje u svojim prošlostoljetnim komunističko-nacističkim uobličenjima, nego predstavlja prijetnju koja se nadvija nad svaku ideologiju modernosti, pa tako i nad liberalizam. Totalitarizam nije ideologija, već poput zloduha parazitira na različitim ideologijama.
Ako, dakle, u suvremenom, nominalno liberalnom kontekstu Zapada postoji neka vrsta prototalitarnosti naviještene stvaralačkim umovima braće Huxley, što za same distopije znači egzistirati u kontekstu s protototalitarnim obilježjima? Prvo, događaju se pokušaji proskribiranja istih tih ključnih distopijskih romana kao što su Vrli novi svijet i 1984., kao što je bio slučaj prije nekoliko godina u Velikoj Britaniji – ili Oceaniji? – gdje je jedan Vladin odjel navedene romane označio kao potencijalno opasne za radikalizaciju tobožnjih desnih ekstremista, ne uviđajući ironiju činjenice da je time sama sebe klasificirao kao sastavni dio distopijskog aparata kakav ta djela prokazuju. Drugo, događa se kooptiranje „politički korektnih“ distopija. Najbolji primjer slučaj je romana Sluškinjina priča Margaret Atwood, koji je – pojednostavljeno – suvremeni lijevi, političko-korektni puritanizam preuzeo kako bi ukazao na opasnost od vlastite, paradoksalno srodne distopije, naime desnoga puritanizma, što služi, naravno, zamagljivanju distopije u kojoj se stvarno živi. U tom svjetlu, one koje ulicama, pa i ovdje pod našim prozorima na Jelačićevu trgu marširaju u uniformi „sluškinja“ zapravo nisu borkinje protiv sustava, nego režimski odredi čije su vrijednosti potpuno podudarne s vrijednostima Nadzornika „vrloga novog svijeta“ Mustafe Monda: tradicija je suvišna, etika opresivna, a izostanak odgovornosti u zloporabi svjetovnih dobara – nužan. Sada se i na progresivističkoj desnici pojavljuju distopijski obzori, ali oni su manje posvećeni klasičnoj problematici poput rađanja, a više predstavljaju nadogradnju znanstvenoj, filozofskoj i političkoj viziji transhumanizma.
U društvenom pak smislu, širem od samih distopija, transhumanizam je aktualniji nego ikad, čak i kada ga se ne imenuje transhumanizmom. Xi Jinping i Vladimir Putin nedavno su – kako je pokazao slučajno uključen mikrofon – ugodno ćaskali o drastičnom produživanju života, pri čemu je Xi zamijetio kako je sedamdesetogodišnjak nekoć bio starac ali je danas tek dijete, dok se Putin kolegijalno nadovezao entuzijastičnom primjedbom o neprestanom presađivanju organa zahvaljujući kojemu će uskoro biti moguće živjeti i do 150 godina, ako ne i postići besmrtnost. Za to vrijeme, jedan od ključnih financijera Donalda Trumpa, ali ujedno i ideologa jednog dijela njegove administracije Peter Thiel u nedavnom intervjuu priznaje kako se rodnoj teoriji i transrodnoj praksi ne protivi s eminentno konzervativnim argumentima kako je riječ o ideologiji koja je protivna naravi ili svrsi ljudskoga bića, već s progresivističkom argumentom – zanimljivo je primijetiti, progresivističkim ali desnog predznaka – kako je transrodnost u odnosu na ono što on želi ostvariti, kao puka tobožnja promjena spola, žalosno malo. On sniva o cjelokupnoj preobrazbi čovjeka, o potpunom raščovječenju.
U svjetlu činjenice da je svojevrsna seksualna revolucija prethodila glavnim nositeljima totalitarizma – primjerice, u weimarskoj Njemačkoj koju je smijenio nacionalsocijalistički režim jednako kao i u Lenjinovu Sovjetskom Savezu na koji se svojevrsnom retradicionalizacijom, ali i dalje u totalitarnom duhu nadovezao Staljin, mogli bismo ustanoviti da neka vrsta transrodnosti uvijek prethodi nekoj vrsti transhumanizma. Znači li to da će „lijevu“ transrodnost smijeniti „desni“ transhumanizam? Ta mogućnost nedvojbeno postoji. Ono što je utješno, paradoksalno, društvena je polaziracija. Premda je se ističe kao jednu od ključnih negativnih sastavnica današnjega društva, uzmemo li u obzir Arendtino viđenje totalitarizma kao sustava u kojemu oporba ni alternativno mišljenje ne postoje, polarizacija se odjednom ispostavlja pozitivnom – sve dok ne shvatimo kako je karakterizirjau dva kraja postkršćanskog, raščovječenju i obogotvorenju čovjeka sklonog progresivizma. Uključimo li u jednadžbu i ono što je Trocki nazivao permanentnom revolucijom, a što bismo mogli povezati sa seksualnom revolucijom – pa se tako jedan revolucionarni vid današnjice ispostavlja najnovijom inkarnacijom permanentne seksualne revolucije, dok se drugi, onaj transhumanistički, ispostavlja najnovijom inačicom permanentne industrijske revolucije koja se s onom prvom spaja i stapa u jednu sveobuhvatnu revoluciju, tada će ishod podrazumijevati ne samo korjenitu društvenu revoluciju, nego i revoluciju nad ljudskom naravi. U odnosu na takvu perspektivu, Vrli novi svijet tek je blaga skica, uvod, preludij.
Zagrebački književni razgovori: Distopija u književnosti
