Magdalena Blažević: Vučja kuća i druge proze,
Fraktura, Zaprešić 2025.
Repetitio non est mater artis narrativae.
Varietas delectat.
(drevne latinske poslovice)
Pojava djela poput zbirke Vučja kuća i druge proze postavlja ključno pitanje o bespućima suvremene hrvatske proze: u kojem trenutku rafinirani, mikroskopski i visokoestetizirani jezik prestaje biti sredstvo umjetničke moći, a postaje prepreka, smetnja, iritacija dobrog ukusa i platforma prevarenog očekivanja? Dok autorica nastavlja artikulirati ratne, emocionalne i društvene traume s liričnom preciznošću, sve glasnije zavija vučji registar o zamoru materijala unutar podžanrovske sfere poetiziranog romana i kratke proze koji su isisali dušu klasičnoga fabuliranja u korist umrtvljene, deskriptivne osi. Magdalena Blažević se profilira kao glas koji neustrašivo korača na tromeđi snovitog, mističnog i naturalističkog, no njezina četvrta prozna knjiga u relativno kratkom razdoblju – nakon Svetkovine (2020), U kasno ljeto (2022) i Sezone berbe (2023) – ukazuje na opasnost od manirizma i konačne eksplozije pripovjedne (ne)moći. Njezin rad počinje patiti od predvidljivosti vlastite poetike. Još jedan slučaj „samoproždiruće“ literature: problem nastaje kada se nagomilana i silna jezičnostilska orkestracija pretvori u rasap „osi događajnice“, u kapitulaciju fabuliranja pred naletom stilističke osovine. Umjesto epske širine dobivamo zgusnutu promociju deskripcije koja, premda obilježena filigranskom jezom i dinamikom umreženih metafora, kod čitatelja stvara osjećaj zasićenja i nedostatak duhovnog kisika, nezadovoljstvo neprobojnim nanosima liričnosti bez fabularnog agregata. Poetske naplavine se ne pročišćuju discipliniranom mehanikom pripovjednog stroja, jer taj stroj nije osnovica, nije u temelju pisanja; mjera autoričine proze je ornatus. Upravo ornatusom rečeno – vuk zavija u pripovjednom mraku i nije nimalo uzbudljiva preporuka: čitati ovu zbirku ako se baš mora! Njezina je nevolja što je četvrta u nizu, pa je ponešto ni kriva ni dužna…kod prve tri knjige upili smo posve dovoljno autoričine inovativnosti i poetsko-pripovjednog šarma, ali sada je isti predložak postao zalihostan, upravo prilog hrvatskoj književnoj dosadi in progress.
Imajući u vidu poznate kritičke opaske o autoričinu stvaralaštvu, valja se složiti da je Bosna u ovoj prozi Magdalene Blažević ponovno stanje svijesti, prostor u kojem se magla i mrak stapaju u atmosferu jeze, ali bez novih uvida. Autorica dekonstruira mitove o idiličnom selu, no taj je postupak u suvremenoj hrvatskoj književnosti postao već toliko uobičajen da gubi svoju subverzivnu oštricu (naravno, D. Karakaš!, pa K. Novak, itd.). Uvid o “naslijeđenim strahovima” u Vučjoj kući funkcionira kao kolektivno naslijeđe, a likovi postaju tipski obrasci žrtve. Tišina više nije aktivni oblik otpora, nepoznata i mistična sila zbog koje može nastati obrat, već predvidljiva sudbina koja guši naraciju. Autorica koristi svoj jezičnostilski talent, a on je očit, kako bi popunila praznine papira, no njezine metafore, ma koliko ubojite i svježe bile, počinju služiti samo kao ukras na već poznatom tijelu boli. Od tijela boli do kostura čitateljeva nezadovoljstva. Glad je postala opipljiva, traže se novi uvidi, drukčiji smjer. Rat u zbirci ponovno služi kao katalizator „dekonstrukcije herojstva“ gdje su muškarci u javnosti heroji, a u kući demoni. Silovanje kao demonstracija primitivne i primordijalne moći u pričama poput Zimovališta za sove prikazano je naturalistički, okrutno i neljudski kakvo obično i jest, kao „svjedočanstvo i podsjetnik“, no brutalnost tih opisa opasno se približava granici u kojoj bol postaje samo još jedan estetski element unutar jezičnog krvopijenja. Nepostojanje produljene empatije uslijed prvotnog šoka posljedica je prekomjernog jezičnog materijala, toga pripovjednog robnog viška, gustog lirskog premaza, jer pjevanje – kakva li čuda – naposljetku ipak nije pripovijedanje. Ako se nešto zove prozom, ne znači da to nužno, u svim svojim dijelovima, i jest.
Pripovjedni stil Magdalene Blažević, karakteriziran okrnjenošću fabule i eksplozijom retorike, podjednako u mikrozapisima od 15ak redaka i kratkim pričama od 3-5 kartica (short short story), u Vučjoj kući dostiže svoj vrhunac, ali i svoju konstipaciju. Taj poetizirani ljetopis koji posve nadilazi „klasičnu“ prozu postaje autoričin „jezični porok“ u kojem ljepota rečenice skriva poroznost sadržaja. Sintaksa krika nije svojstvena proznim meandrima, to je iznevjeravanje forme. Temeljni postupak – kontrast između poetskog jezika i mračnih tema – postaje manirističko sredstvo. Više nema šoka, nema iznenađenja, ostala je samo formula koja se ponavlja i ponavlja, prenemaže i stenje i opet se ponavlja… Proza je to lirske logoreje i pripovjednog pljuckanja (više o tome vidjeti u Matoša kad piše o Kamovu prije više od sto godina).
Kritička recepcija djela Magdalene Blažević ukazuje na paradoks, tu ne treba otkrivati toplu vodu, valja ga tek podcrtati: dok je njezin stil neka vrsta beskompromisnog svjedočanstva o boli i stoičkom trpljenju ženskog subjekta, on je istovremeno i dokaz o tehničkoj iscrpljenosti modela. U svijetu obilježenom digitalnom preobrazbom, ovakva proza navodno zahtijeva „polagano čitanje“ kako bi to željeli u najavi autoričinih knjiga, no ona ipak i takvim čitanjem (close reading) ne nudi katarzu, već samo dodatni sloj tjeskobe umotan u baršunasti jezik. Vučja kuća je svetkovina deskripcije nad demonstracijom epske analize: fabula je dekapitirana tsunamijem opisnih stanja, a svaka priča ostaje tek fraktalić ili analogni fotografski trag bez razvijenog filma radnje: u mračnoj komori nestalo je kemikalija za nastajanje pripovjednog pozitiva. To je proza koja je isušilu dušu fabuliranja; pomicanje događaja u prostoru i vremenu odmijenila je ljepota autoričina jezičnog grijeha, što rezultira čitateljskim nezadovoljstvom budući da se autorica vrti u začaranom krugu vlastitih, već iskušanih rješenja, ponešto posve kalcificiranih. Zbirka Vučja kuća i druge proze dodatno učvršćuje Magdalenu Blažević kao majstoricu senzibilne i zavodljive mistike riječi, ali i kao autoricu čiji opus trenutno proživljava nelagodnu točku kontaminacije. Njezina sposobnost da preobrazi traumu u arhetipsku, emocionalnu, duboku dramu i dalje je neosporna, no bez odlučno zategnutih uzda fabuliranja i bez odmaka od repetirajućih motiva ruralne tjeskobe njezin prozni protokol riskira da postane tek estetska pustopoljina. Iduća je njezina prozna knjiga zato ključna. A zašto se doslovce ne posvetiti lirskoj formi, preporučam autorici…? Ne pokazuje li zadnji poetski zapis u zbirci, i grafički prelomljen kao pjesma, da je njezina umjetnička intuicija dubinski lirska, poetska, a ne prozna…
Autorica nam nudi književnost koja je istovremeno dijagnoza i simptom: rane prošlosti o kojima piše ostaju trajno upisane u njezinu snažnom, moćnom jezičnom izrazu i bogatom ornatusu, ali taj isti jezik, u svojoj prekomjernoj porabi i hektičnoj omami, počinje zaklanjati samu bit ljudskog iskustva što bi ih trebao prenijeti. Zanosni stilski valcer na „ivici“ samozadovoljne poze prijeti da izmori i najstrpljivijeg čitatelja. Pa tako i mene, Ivicu.
Kritika autoričinih poetiziranih proza bila je dosad dostatno strpljiva i blagonaklona. Želimo vidjeti pomak i napredak.
