Željko Špoljar: Caffé bar Utrine,
Društvo hrvatskih književnika, Zagreb 2026.
U svojem novom, četvrtom po redu, romanu Željko Špoljar pripovijeda o pokušaju kvartovskih probisvijeta da prežive ljeto u Novom Zagrebu. Proza je to o životu generacije odrasle u osamdesetim i devedesetim godinama prošlog vijeka koja se okuplja u utrinskom café-baru Konjušnica. Caffé bar Utrine time je generacijski roman, istovremeno i kronika jednoga vremena, u velikoj mjeri autofikcijska proza ispod čije se površine rastvara unutarnji sloj i potka knjige: neumorna ljubav prema književnosti i književnom stvaralaštvu, popraćena sumnjom – ima li danas uopće smisla pisati?
Špoljar u Utrinama, u odnosu na svoje prethodne romane, čini skok u načinu pripovijedanja i karakterizaciji likova. Dok su njegova prva dva romana pisana u prvom licu, u potonja dva dominira treće lice. Taj pomak, započet u Petokoronašu, ovdje je produbljen i nadograđen pomnijom psihologizacijom većeg broja likova, dakle udaljavanjem od središnje figure pisca. Svako od jedanaest poglavlja pripovijeda perspektivu jednoga lika pa pratimo svakodnevicu Vesa, novinara crne kronike kojem se život raspada dok ne zna maknuti nogu s gasa, Rohma, sredovječnog nacista koji se upusti u ljubavnu vezu s Nepalkom, Alana, izgubljenog muškarca tajnovite prošlosti koji se vraća u Zagreb živjeti s majkom, Denija, Đovanija i drugih. Taj pomicaj uključuje i djelomičan odmak od autofikcije,[1] koji nipošto nije potpun jer središnji lik romana, iako prikriven, i dalje je pisac. Navedeni skok autor je već ranije najavio pa zaključuje da je veće majstorstvo pisati iz pozicije takozvanog objektivnog pripovjedača. Četiri poglavlja knjige ponovno su pisana u prvom licu, dok na pojedinim mjestima u romanu dolazi do kratkotrajnih prelazaka iz er-forme u unutarnji monolog, suživljavanja sa sviješću likova pa je na pripovjednoj razini roman dinamično strukturiran, čemu doprinose i spomenuta poglavlja pisana u ich-formi.
Nakon što je Gumeni galeb (2008.) tematizirao razdoblje srednje škole i ranih dvadesetih godina, prve spisateljske pokušaje pisca u nastajanju, Štakorbar (2014.) pripovijedao o naporima još neuspostavljena pisca da u ranim tridesetim godinama objavi svoj prvi roman, Petokoronaš (2020.) opisivao četrdesete godine pisca koji ponovno počinje pisati, Caffé bar Utrine (2026.) proza je o generaciji koja se približava pedesetim godinama te joj računi počinju dolaziti na naplatu. Likovi romana rastrojeni su ljudi priučeni na alkohol i podložni zastranjenjima. Proza je to o živopisnim protuhama, slikarima, novinarima, policajcima, piscima, TV-voditeljima kojima je zajedničko da se okupljaju u obližnjoj Konjušnici.[2] Redom su to ljudi koje život sprema uskoro dokraja pregaziti, oni koji se nisu uspjeli osamostaliti, uspostaviti kvalitetne partnerske odnose, preuzeti odgovornost za vlastitu egzistenciju pa se ogoljuje njihova nemoć i opisuje pad i teturanje. Oni se počesto nalaze nadomak ispunjenju svojih sitnih ciljeva i požuda za koje im se čini da će ih bar nakratko spasiti, no ne shvaćaju da ih njihove želje vode u još dublji pakao. Tik pred ostvaraj izmaštane ugode, realitet ih iznevjerava pa dotiču još dublje dno, susret s kojim neki ne podnose. Zato je vrhunac njihova dana ostvarenje sitnih osnovnoškolskih ideala ili smještanje prvom do sebe. Potresno je pratiti te ispovijesti, Alanova kronerska lutanja kvartom (u stilu Metastaza, a roman dijelom evocira i tvrdo kuhanu prozu devedesetih u maniri Radakovića) ili Vesova rasapna tumaranja, motriti sredovječne ljude koji ne mogu pomoći samima sebi, a kamoli bližnjemu.
Iako roman donosi odmak od pripovijedanja iz jednog epicentra, lik Želimira funkcionira kao ekvivalent Emanuelu iz Petokoronaša i protagonistu preostalih Špoljarovih romana. Utrinski pisac ponovno je slab karakter, antijunak kojeg prati stalna sumnja u vlastite postupke, sklon je podvalama i kleptomaniji (napose po pitanju knjiga). Stalna nesigurnost i krivnja neprijeporna su konstanta glavnog lika Špoljarovih romana, a osjećaji prevladavajuće nemogućnosti sada se prelijevaju na ine likove pa je rasap sveprožimajuć. Raspon njihovih osjećaja kreće se od pretjeranog, lažnog samopouzdanja i uznositosti do osjećaja posvemašnja beznađa, straha i užasa. Taj osjećaj užasa postepeno se širi te u jednom trenutku zadominira radnjom – koja se konstruira oko pokušaja ubojstva u bolničkoj ambulanti – pa se sva pozornost usmjerava k napuštenoj zelenoj zgradi u koju počinju zalaziti gosti Konjušnice. Roman zbog toga počinje poprimati karakteristike krimića, a čitatelj napeto iščekuje rasplet koji je nakraju iznevjeren, to jest izostaje u klasičnom smislu. Pripovjedni vrhunac nalazi se u izvrsnom poglavlju o Vesu, gdje se efektno zamućuje granica sna i jave, dok je jeza pojačana likom vrane, ptice koja opsjeda utrinski kvart. Roman evocira i momente okultizma iz prošlih romana, naročito Štakorbara, u kojemu se glavni lik susreće s tajnim obredima, crnim misama, spiritističkim seansama, što se perpetuira pa se motivi opsjednutosti i zazivanja duhova sele u Utrine, sada bez dublje religiozne kušnje.
Premda duboko ogrezli u poroke, mnogi od likova bave se nekim oblikom umjetnosti ili intelektualnog rada. Oni se ne uklapaju u vrijeme ubrzane tehnologizacije i ne prihvaćaju način života novih generacija koje za njih simboliziraju zastranjenje; zagledane u mobitel, ne čitaju knjige, novine, stripove.[3] Figura oca ponovno je bitno mjesto romana, ali i cijeloga Špoljarova opusa, a lik oca pritom se različito karakterizira:[4] dok je u prva dva romana prikazan kao slab karakter, on s vremenom poprima sve dominantnije konture te je u Utrinama – zbog svojih umjetničkih vještina iznova nazivan Violina – referentna točka, umjetnik kojem se gosti Konjušnice dive jer je unatoč boemštini uspio naoko pobijediti sudbinu, do kraja ostati frajer, nestati prije no što dotakne dno.[5]
Roman je zato i testament jedne generacije koja se odbija prikloniti novome dobu. Gosti Konjušnice nastavljaju cugati do granica iscrpljenosti, a uzore u odnosu na razočaravajuću svakodnevicu nalaze u prošlosti. Oni, premda na dnu društva, nastoje zadržati bar neku poziciju superiornosti, pa do razine apsurda ustraju u svojim idealima. Tako se ispod strukturnog kostura radnje, kataloga života klateži okupljene u Konjušnici i pokušaja ubojstva u ambulanti, polako otkriva središnja potka romana: što znači biti umjetnik i stvoriti vrhunsko umjetničko djelo i kakav je položaj književnosti danas? To je najbolje manifestirano u liku Želimira, koji sve vrijeme hoće živjeti kao lik u romanu pa ustvrđuje: Ovo sve danas kao da je iz nekog romana… To mi je uvijek i bio san, da živim roman, ne da ga pišem. U okviru takvog shvaćanja književnosti, pisac mora velik dio radnje i sam prethodno proživjeti pa ne izmišlja događaje već živi kao lik u knjizi.[6] Time se nastoji prebrisati granica umjetnosti i zbilje, fikcije i fakcije, išće se premostiti jaz između svijeta književnosti i takozvane zbilje. U konačnici, želi se sjediniti obje polutke i ostvariti ideal prevlasti umjetnosti nad zbiljom, postići modernistički uzor koji danas u vremenu umjetne inteligencije izgleda kao dalek san, možda upravo zato i moguć. Tako jedan od konjušara, purger Zelić, Želimiru kaže: Joj, ti stalno sve samo u knjigama briješ. Jesi ikad ikaj u životu doživel?, a i sam Špoljar na tome je tragu pa se već petnaestak godina – kako u vlastitu pisanju tako i u pisanju svog alter ega, Pavla Svirca – poigrava odnosom fikcije i zbilje.[7]
Ipak, u maniri Špoljarove satire, taj književni ideal odmah se suprotstavlja surovom realitetu izvanknjiževne zbilje, pa čim je književnost kao najuzvišenija forma uzdignuta na pijedestal, umah je i izvrgnuta ruglu.[8] I sām Želimir, opsjednut time da napiše vrhunsko djelo u maniri Thomasa Manna, iskazuje veliku skepsu prema smislu pisanja i mišljenju da književnost danas može utjecati na čovječanstvo,[9] promijeniti svijet, te se pita: Zašto onda uopće pišem?[10] Seba pak, kada otkrije da Želimir piše, zaključuje: Kako glupo i pretenciozno za današnje doba. Prepunu sumnje, Želimiru je ipak najveći strah izgubiti strast za pisanjem, jer bez pisanja život gubi i posljednje obrise smisla pa je zaključak da će se u književnosti nastaviti ustrajati, bez obzira na posljedice (Samo se nadam da mi tako naglo i neopozivo neće splasnut interes za književnost. Što bi’onda radio? To ne dolazi u obzir).
Špoljarovi romani kronika su vremena u kojem nastaju: kao što je Petokoronaš tematizirao postpotresno i razdoblje korone, tako Utrine zrcale dolazak umjetne inteligencije i velikog broja stranih radnika na hrvatsko tržište. Promjena je očigledna: Iako se i Emanuel u Petokoronašu u Splitu susreće sa stranim radnicima, mahom slavenskim življem iz Makedonije, u Utrinama je Zagreb, šest godina kasnije, preplavljen Nepalcima. S njima, ironično, upravo nacist Rohm uspostavlja blizak odnos te se zaljubi u Nepalku i promišlja njihov položaj: U istoj toj goloj sobetini na madracima spava još desetak Nepalaca. Smučilo mu se od te slike. Petsto eura mjesečno da bi živjela u tom paklu. Odvratno.[11]
Špoljarova česta neoglagoljena rečenica, neuredna sintaksa i inverzija stvaraju dojam govornog ritma pripovijedanja, a zbog neopterećene i od standarda udaljene strukture rečenica čitatelj se lako, jednom kada upozna svijet utrinskih konjušara, prepušta stilu koji, popraćen čestim humornim momentima i probljescima zanimljivih promišljanja o svijetu književnosti, stvara intrigantnu kulisu pa je zamjetno da je riječ o djelu sada već iskusna pisca. Roman, naročito u dijalozima, obiluje slengovskim izrazima (nafrulati, luzerana, kripl, stiltat, jebozovan), što se nadovezuje i na inače karakterističan vokabular iz prethodnih djela (roštati, prokrkljati, propetljati). Izmjenjuju se pripovjedačevi opisi i ja-forma te efektni dijalozi obilježeni psovkom i zagrebačkim slengom, bilo obojeni štokavskim idiomom, bilo utemeljeni na zagrebačkoj kajkavštini, što raduje.
Autofikcija je žanr popularan u svih generacija pisaca i čitatelja, a prevladava kako u prozi tako i u lirici i drami. Dok pišu autofikciju, autori mlađe generacije pritom se najčešće razračunavaju s vlastitom osobnom i obiteljskom prošlošću, traumama, pitanjima identiteta ili pojedinim za njih regresivnim nazorima. I Špoljar je autor autofikcije, no od netom spomenutih razlikuje se i generacijski i po književnosti u koju se ugleda. On, osim vidne načitanosti po pitanju klasikā, nasljeduje tradiciju pisanja o samome pisanju pa se njegovi romani konstruiraju oko opisa kušnja i lutanjā pisca koji nastoji pisati. To je dosad najizraženije u Štakorbaru, koji cijeli funkcionira kao omaž Knutu Hamsunu i Johnu Fanteu, dok bi se u širem smislu dalo govoriti o nasljedovanju američke književnosti druge polovice dvadesetog stoljeća, u manjoj mjeri i bitničke tradicije.
Ipak, dok je u Gumenom galebu i Petokoronašu očigledan prevladavajući ispovjedni karakter djela – pa s razlogom govorimo o dokumentarnoj prozi ili autofikciji, donekle i autobiografiji[12] – u Štakorbaru je i Caffé baru Utrine zamjetan veći udio fikcije. To je naročito izraženo u Utrinama jer se pretpostavlja da je zbog karakterizacije prilična broja likova veći broj događaja fikcionaliziran, dok su dijelovi oslonjeni na takozvanu zbilju povezani sa Želimirom i njegovim ocem.[13] U Utrinama je očito imanje uzora u modernističkoj i američkoj literaturi, a navrh piramide stavlja se literarno djelo Thomasa Manna pa se za njegov roman kaže: Baš prava književnost. Po tome autor odstupa od današnjih mlađih pisaca autofikcije jer dok oni svoje pisanje predominantno utemeljuju u ispovijedanju osobnih trauma koje nastoje poopćiti na cijelu generaciju, kod Špoljara je očigledno ugledanje u autore starije generacije od kojih ne odstupa. U Špoljara nije riječ o eksplicitnom čerečenju vlastita djetinjstva, radije o zaogrtanju istog pod plašt figure pisca, a autoironijom i bogatom citatnošću, bez pretencioznog uzvisivanja pozicije autora, tekst ostaje otvoren za čitatelja pa pisac, umjesto da veliča samoga sebe, upravo suprotno, postavlja pitanje ima li danas uopće smisla ne izrugivati se iz pozicije autora, ako ga se promotri izvan uže književne zajednice i ogoljela ga se suprotstavi takozvanu realitetu. Premda likovi njegovih romana ekstatično reagiraju na svaki moment prepoznavanja njihova rada, Špoljar svjesno odlučuje – ili bar ne zna drugačije – ustrajati u tipu pisanja koje smatra najizvrsnijim, uz naravnu težnju ka konstantnom unapređenju vlastita rada.
Zato se s razlogom postavlja pitanje mogu li neki novi čitatelji prihvatiti ovakav tip visoke književnosti s jasnim uzorima u dvadesetostoljetnom kanonu. Špoljar je ovim romanom napravio dobar iskorak u smjeru da se to zbilja dogodi, jer dok će se kroz Štakorbar većini biti mučno probijati, Caffébar Utrine znatno je pristupačnije djelo, nezaključano u govor autora o samome sebi. Dok se mlađe generacije otvaraju novom načinu emocionalnog izraza i traže vlastiti put kroz ispovijedanje trauma, Špoljarovi uzori počinju u prevladanom Bukowskom, a završavaju u modernizmu Thomasa Manna ili predmodernističkom realizmu Dostojevskog.
Kada se na sve dosad navedeno nadoveže Špoljarovo sveprisutno miješanje humora i visoke književnosti, rezultat je vrlo pitko i zabavno djelo koje nastoji postaviti problemska pitanja epohe u kojoj nastaje, pismo u solidnoj mjeri oslobođeno takozvane metafizičke groze pisca iz Štakorbara, samim time otvorenije širem čitateljstvu. Iako je Štakorbar Špoljarovo možda i najambicioznije, u svakom slučaju najlirskije djelo, Caffé bar Utrine parira mu kao zasigurno najzrelije i protočnije, djelo u kojemu pisac ostvaruje najavljeni romaneskni iskorak. Ostaje vidjeti hoće li svoju ozbiljnu književnost uspjeti dublje ugurati u čitateljski krug koji stoji uz Pavla Svirca. Ako je suditi po vremenskom rasponu objave dosadašnjih romana (2008. – 2014. – 2020. – 2026.), na sljedeću procjenu stanja čekat ćemo do 2032.
[1] Odmak je nagovješten već u Petokoronašu: „Svakom pravom piscu prva knjiga je autobiografska.“ str. 32. i „Dosta mi je autofikcije… to se piše na početku.“ str. 33.
[2] Špoljarova fascinacija birtijama i pojedincima na rubu društva započeta je još u Gumenom galebu, a u Štakorbaru je zadobila formalizaciju pa takozvani štakorbarovi predstavljaju ilegalne verzije onoga što je sada Konjušnica, mjesto na kojem se pije i razgovara.
[3] Tako Ves za svoga sina kaže: ti današnji klinci mi djeluju beznadno… klinci su previše razmaženi, a na drugom mjestu u romanu stoji: Pa danas svi živi komuniciraju s tom umjetnom inteligencijom. Od klinaca je napravila digitalno roblje.
[4] Zato se u Petokoronašu (str. 60) kaže: „Otac je napravio mene, a sad kad je mrtav, ja u svijetu fikcije pravim njega.“
[5] Očigledan je njihov stav da sa svakom novom generacijom sve ide nagore, a tako razmišlja i Đovani kada uspoređuje Violinu i njegovog sina Želimira: Falio mu je Violina. Ovaj njegov sin nije mu ni do koljena. Sjebani čudak, drži se uglavnom kao mrtvo puhalo, osim kad malo popije. Ali ni tad nema onaj žar, ludost koju je imao njegov stari. Svaka generacija je sve sjebanija.
[6] Tako i Želimir pohodi sotonističke seanse, jer hoće napisati roman po uzoru na klasike Doktor Faustus i Čarobna gora Thomasa Manna.
[7] Ta međuigra je odlično ostvarena u Petokoronašu, gdje dolazi do višestrukog prekoračenja granice fikcije i fakcije na ravni autorā (Špoljara, Svirca) i likova u djelu pa se čitatelj, nakon što se upozna s autorovim opusom i biografijom, nakon što provjeri podatke iz izvanjskog svijeta koji se pokažu točno prenesenima u svijet književnosti, angažira te ima dojam da prati stvarne događaje iz života pisca pa pokušava poput detektiva pretpostaviti nadograđena, „izmišljena“ mjesta – gdje završava prenošenje stvarnih događaja, a gdje počinje fikcija – uhvatiti onaj preostatak fikcije.
[8] Tako Seba, jedan od likova, za Želimira kaže: Kretensko, utrinsko piskaralo, koje izigrava nekakvog pisca, književnika. Sva sreća da ti današnji pisci postaju sve veće ruglo… Te pjesnike, pisce uskoro će potpuno zamijeniti umjetna inteligencija… Umjetna će im laskati, podilaziti, savjetovati im kako da rješavaju probleme. Umjetna će pisati pjesme o njima, čak i čitave romane ako treba. Idioti à la ovaj Želimir izumrijet će.
[9] Zato kaže: Ne vjerujem da današnji klinci više imaju koncentracije čitat knjige. Njima je to kao nešto iz kamenog doba… Knjige su tad još imale neku moć, magiju. Mislim da danas više niti jedan pisac ne može utjecat na klince.
[10] Potom nastavlja: Bolje da iznajmim ovaj svoj stan u Utrinama i odem živjet negdje na selo, tamo okopavam vrt, šetam po šumi, eventualno kad mi baš dođe poriv napišem neku pjesmu, onako za sebe.
[11] Pred tamnoputom Sitom nacist Rohm se, opet ironično, također osjeća manje vrijednim: Rohm se zasramio svoje bljedunjave kože koja niti ovog ljeta nije vidjela mora, plaže. Pomislio je kako su Nepalci po tom pitanju u prednosti nad Hrvatima i ostalom bijelom rasom, oni ne moraju na more, ne moraju se sunčati, trošiti lovu na kreme za sunčanje. Koža im je uvijek jednako tamna, bili na moru ili ne. Tko bi rekao da ova njegova Nepalka rinta u pekari. Boja kože joj je kao da se nakon šest mjeseci vratila s Jadrana. A bome je i vitka kao da je svaki dan satima plivala.
[12] I sām Špoljar u jednom od intervjua navodi da je omjer fakcije i fikcije u njegovu djelu prisutan u omjeru 80:20, da uzima stvarnosnu matricu te je prilagođava i estetizira unutar svijeta fikcije.
[13] To poigravanje fikcijom i fakcijom produbljuju intertekstualni momenti, i to, može se reći, inter- i autotekstualni, jer u svakom od Špoljarovih romana sadržane su aluzije na njegova druga djela pa se čitanjem pojedinog romana produbljuje i pomaže tumačiti razumijevanje inih; ni u Utrinama ne nedostaje pozivanja na tradiciju i kanon, intertekstualnih momenata: dok se u Gumenom galebu dotaknuo Ujevića, Sartrea i Marinkovićeva Kiklopa, u Štakorbaru je citatni izbor bogat, od Zole i Tolstoja do Krležinih dnevnika; u Petokoronašu je središnje mjesto pripalo Knausgårdu, Mirku Kovaču i Danilu Kišu, a u Utrinama je okosnica citatnosti djelo Thomasa Manna.
