U hrvatskoj političkoj i kulturnoj povijesti 19. stoljeća Ante Starčević najčešće se promatra kao politički mislitelj, tvorac i ideolog pravaške ideologije te središnja osoba hrvatskoga državnopravnog nacionalizma. Takvo je određenje opravdano, ali ne zahvaća sve oblike njegova javnoga djelovanja. Starčević je bio autor političkih rasprava i saborskih govora, no ujedno i pisac osebujnoga polemičkog izraza, oblikovatelj hrvatskoga javnog jezika i jedan od onih autora kod kojih se sadržaj političke misli teško može odvojiti od forme kojom je izrečen. Njegova je politika imala svoje pojmove, kao i svoje slike, poruge, književne postupke te osobit ritam napada na političke protivnike. Upravo se zato Zvekan, pravaško humorističko-satiričko glasilo iz 1867. godine, može čitati kao važan dokument rane pravaške povijesti njihova javnoga djelovanja. U njemu se pravaška misao ne iznosi samo kao političko stajalište Stranke prava nego se oblikuje u satiričkom, polemičkom i karikaturalnom književnom izrazu. Politički protivnik ondje nije samo sugovornik kojega treba pobiti argumentom nego i lik koji se javno prepoznaje i utoliko mu se i izruguje: mešetar, sluga, prevrtljivac, politički trgovac, čovjek koji hrvatska prava pretvara u predmet nagodbe i osobne koristi itd. Time se politička ideja premješta iz programatske rasprave u prostor novinske poruge, javnoga dojma i moralnoga razotkrivanja. Kako je u radu pod naslovom „Zvekan – humor, satira i karikatura kao sredstvo pravaške političke propagande“ pokazala hrvatska povjesničarka Jasna Turkalj, humor, satira i karikatura u tom listu nisu bili tek popratni ukras pravaške politike nego jedno od njezinih ključnih i djelotvornih propagandnih sredstava.
Takvo značenje Zvekana proizlazi iz činjenice da pravaštvo u svojim početcima nije raspolagalo samo doktrinom hrvatskoga državnog prava. Naime, ono je moralo pronaći oblik javnoga govora kojim će ta doktrina postati razumljiva, pamtljiva i djelotvorna. Hrvatsko državno pravo, protuaustrijska oštrina, odbacivanje ideologije jugoslavizma i nepovjerenje prema nagodbenjačkoj narodnjačkoj politici mogli su se iznositi u saborskim govorima i političkim spisima, ali u satiričkom listu dobivaju sasvim drukčiju funkciju. Ondje se logički argument pretvara u karikaturalnu sliku, a ideološko-idejno razgraničenje u lako prepoznatljiv odnos između „naših“ i „njihovih“. Književnost u tom sklopu upravo zato nije tek ukras pravaške politike nego jedan od načina njezina širenja i propagiranja. Satira, stih, parodija, karikatura, narodne poslovice i polemička dosjetka u Zvekanu preuzimaju ulogu političkoga sredstva. One pojednostavljuju složene prijepore, zaoštravaju razlike među strankama, protivniku pridaju iznimno moralno negativan lik, a vlastitoj strani daju dojam jasnoće, uspravnosti i povijesnoga prava. Starčevićev se politički svijet u Zvekanu sastoji od ustavnih argumenata, povijesnih prava i državnopravnih formula, ali jednako tako i od snažnih i jednostavnih slika: Austrije kao despotske sile, narodnjaka kao besprizornika sklonih nagodbi i popuštanju, mađarolaca kao prodanih posrednika, a pravaša kao onih koji u vremenu političkih kompromisa jedini čuvaju načelo hrvatske samostalnosti.
Kada politička ideja postaje književni oblik?
Zvekan je dragocjen upravo zato što pokazuje prijelaz iz političke ideje u njen književni oblik. Pravaška se ideologija u njemu ne pojavljuje kao zatvoren sustav, nego kao borbeni javni govor. Humor pritom nema bezazlenu funkciju. Smijeh se pretvara u sredstvo razlikovanja, a satirička poruga u oblik jasnoga političkog suda. Protivnik, jednom pretvoren u karikaturu, prestaje biti samo nositelj drukčijega programa i postaje znak moralne i političke zablude. U tome se krije snaga, ali i oštrina Zvekana. Naime, on ne raspravlja smireno, nego bespoštedno napada i ne računa na neutralnu publiku, nego oblikuje borbenu pravašku čitateljsku zajednicu koja ima vlastita sredstva i znakove međusobnoga sporazumijevanja. Zbog toga se Zvekan može promatrati kao jedno od ranih mjesta na kojima se pravaštvo oblikovalo i kao jedinstveni hrvatski politički stil. Taj stil počiva na uvjerenju da se hrvatsko pitanje ne može riješiti sitnim ustupcima, opreznim formulama i diplomatskim ublažavanjem ionako neizbježnoga sukoba. U njegovu je središtu jasna podjela između onih koji hrvatska prava brane i onih koji njima trguju. Satira tu podjelu čini vidljivom, dok joj karikatura daje lice u sasvim specifičnom polemičkom tonu. Književni oblik time postaje i način političkoga djelovanja. Zvekan je ponajprije prostor u kojem se pravaška ideologija prevodi u jezik satire, karikature i političke književnosti. Takav pristup omogućuje da se Starčevićev javni nastup sagleda šire od njegovih saborskih govora i političkih spisa. On pokazuje da se pravaštvo širilo i preko književno oblikovane poruge, ritma novinskoga napada, vizualne pamtljivosti karikature i stvaranja zajedničkoga osjećaja među čitateljima koji su u Zvekanu trebali prepoznati vlastitu stranu u hrvatskim političkim prijeporima 1860-ih godina.
Zvekan kao satirički list u prijelomnom političkom trenutku
Zvekan se pojavio u trenutku u kojemu su se hrvatski politički prijepori 1860-ih godina zaoštravali doista prema jednoj od svojih prijelomnih točaka. Prvi broj lista izišao je 17. siječnja 1867., u godini Austro-ugarske nagodbe i uoči novoga preuređenja odnosa unutar Habsburške Monarhije, buduće Austro-Ugarske Monarhije koja će od Hrvatske zahtijevati donošenje Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine. Za hrvatsku politiku to nije bila samo godina državnopravne neizvjesnosti nego i trenutak u kojemu su se različiti odgovori na hrvatsko pitanje počeli sve jasnije razilaziti. Narodnjačka politika, pravaštvo, unionizam i različiti oblici nagodbenjaštva općenito nisu se razlikovali samo u taktičkim procjenama nego i u samom shvaćanju hrvatske političke budućnosti. U takvu se ozračju Zvekan pojavljuje kao humorističko-satirički list izrazite političke koristi za pravaštvo. Njegova zadaća nije bila tek nasmijati čitatelja ili komentirati dnevne događaje iz udobne udaljenosti preko humoristične formule. Satira je u njemu služila kao sredstvo političkoga i ideološkoga razgraničenja i razobličenja. Trebala je pokazati tko, prema pravaškom viđenju, brani hrvatsko državno pravo, a tko ga iznevjerava, tko govori u ime naroda, a tko se skriva iza općih fraza, jugoslavenskih ideala, austrijskih interesa ili mađarskih nagodbenih kombinacija.
Izlaženje lista bilo je, dakako, skromnije od početnih želja. Premda su postojale zamisli da izlazi češće, naposljetku je izlazio svakoga prvog i petnaestog dana u mjesecu tijekom 1867. godine, a posljednji je dvobroj objavljen 31. prosinca. Ta kratkotrajnost ima i svoje specifično značenje. Zvekan nije bio dugovječan list s postupno oblikovanom čitateljskom tradicijom, nego oštar, koncentriran i vremenski zgusnut izraz jedne političke situacije u konkretnom povijesnom vremenu. Njegova kratka pojava odgovarala je napetosti trenutka. Naime, list je ušao u javnost u godini u kojoj su se otvorila pitanja odnosa prema Austriji, Ugarskoj, jugoslavenskoj ideji, hrvatskom državnom pravu i samoj naravi političkoga zastupanja hrvatskih interesa. Formalno gledano, vlasnik i glavni urednik bio je Marko Manasteriotti, a nakon njegova odlaska uređivanje je preuzeo Antun Svetislav Accurti, no prava vrijednost Zvekana za razumijevanje pravaštva proizlazi iz snažne Starčevićeve osobne prisutnosti i angažiranosti. Upravo se u njegovu peru prepoznaje glavna idejna i polemička oštrica lista. Starčević je u Zvekanu nastupao kao politički pisac koji ne odvaja ideju od napada ni državnopravno načelo od satiričkoga razobličavanja protivnika. Zato je list važan za razumijevanje ranoga pravaštva jer pokazuje kako se pravaška ideologija širila i preko novinskoga humora, stihova, karikatura i kratkih polemičkih književnih oblika.
Politički protivnik Zvekana bio je ponajprije narodnjački krug okupljen oko jugoslavenske i nagodbeno usmjerene politike. U Starčevićevu viđenju, Narodna stranka (Josip Juraj Strossmayer, Franjo Rački i njihovi istomišljenici) nije oko sebe okupljala samo ljude drukčije političke procjene. Naime, ona je predstavljala smjer koji hrvatsku budućnost traži u pogrješnom okviru: bilo u slavenskoj uzajamnosti, ideologiji jugoslavizma, dogovorima unutar Monarhije ili politici postupnih ustupaka, „sitnih koraka“ itd. Starčević je takav put smatrao opasnim jer je u njemu vidio odustajanje od jasnoga hrvatskog državnopravnog načela. Za njega hrvatsko pitanje nije bilo pitanje pogodnije administrativne formule unutar same Monarhije, nego pitanje priznanja i postizanja hrvatske državne samostalnosti kao takve. Zato se u Zvekanu snažno susreću politika i moralni sud. Protivnik se ne prikazuje samo kao čovjek pogrješne političke misli nego kao netko tko sasvim neovlašteno trguje hrvatskim pravima, popušta tuđincu, prikriva vlastiti interes višim načelima općega dobra ili pristaje na poniženje naroda iz kojega je potekao. Takav način pisanja ne proizlazi samo iz osobne Starčevićeve oštrine, iako mu je ona zasigurno umnogome pridonijela. On pripada širem pravaškom razumijevanju politike kao prostora u kojem se odlučuje o časti, slobodi i državnopravnoj opstojnosti Hrvatske, ukratko duhovnim vrjednotama. Kada se politički sukob tako shvati, satira postaje gotovo prirodan oblik izraza u kojemu se protivnika ne treba samo pojmovno-logički pobiti nego ga treba učiniti javno prepoznatljivim kao znak zablude, slabosti ili izdaje.
Posebno mjesto u tom sklopu zauzima Starčevićev odnos prema Austriji. U Starčevićevu mišljenju Austrija nije neutralan državni okvir u kojemu Hrvati mogu postupno ostvarivati svoja prava, nego uistinu despotska sila koja krši hrvatsku državnost. Takav pogled posljedično određuje i ton Zvekana. Ondje nema nimalo povjerenja u carske formule, dvorske obzire, austrijski legalizam ili obećanja o pravednom preuređenju Monarhije. Austrija se pojavljuje kao politički protivnik prvoga reda, ali i kao simbol despotskoga poretka u kojemu se hrvatska prava odgađaju, slabe ili ponižavaju. Pravaška satira, stoga, nije usmjerena samo protiv domaćih političkih protivnika nego i protiv mentaliteta podložnosti prema Beču i Pešti, odnosno stranim središtima moći uopće. Kratkotrajnost Zvekana ne umanjuje njegovo značenje. Naprotiv, ona ga čini osobito zanimljivim izvorom za razumijevanje jedne zgusnute političke godine. List je nastao u trenutku velikoga geopolitičkoga potresa uslijed poraza Austrije u ratu protiv Pruske i Italije, kada se pravaška misao trebala probiti u javni prostor kao prepoznatljiv glas u hrvatskoj javnosti spram svih ostalih. Taj glas pak nije bio blag, pomirljiv ni sklon nijansiranju protivničkih motiva. Bio je polemičan, oštar, često grub, karikaturalan, satirički pretjeran i svjesno usmjeren na razgradnju autoriteta, pa čak i čovještva političkih suparnika. Upravo se u toj oštrini vidi ono što Zvekan čini važnim. Naime, on pokazuje kako se jedna politička ideologija u 19. stoljeću javno oblikovala sredstvima književne satire i novinske karikature.
Polemički stil kao političko sredstvo
Starčevićev nastup u Zvekanu počiva na pretpostavci da politička borba nije samo sukob programa nego i sukob jezika, u čemu prepoznajemo njegovo divljenje antičkoj retoričkoj vještini. Protivnik se ne pobjeđuje jedino dokazivanjem neodrživosti njegovih načela, nego i razaranjem njegova javnog ugleda. U tom se smislu Zvekan ne može razumjeti bez Starčevićeva osobnog polemičkog stila. Njegova je oštrina dio političke metode u kojoj riječ treba pogoditi, obilježiti, raskrinkati i čitatelju unaprijed pokazati kako treba gledati na političku osobu, stranku ili ideologiju o kojoj se govori. Taj je stil utemeljen na pravaškom shvaćanju hrvatskoga pitanja. Za Starčevića politika nije prostor kompromisnoga usklađivanja različitih interesa, nego borba za priznanje hrvatskoga državnog prava. Sve što slabi jasnoću toga načela dobiva negativno značenje. Austrijski centralizam, mađarski državnopravni zahtjevi, jugoslavenska ideologija i narodnjačka politika nisu ravnopravne mogućnosti hrvatske budućnosti koje stoje jedan drugoj rame uz rame, nego upravo oblici udaljavanja od samostalne hrvatske državnosti i utoliko sasvim neprihvatljivi, kao što su to ujedno i njihovi nositelji. Zato Starčevićev polemički govor ne teži smirenom odmjeravanju argumenata. On protivnika želi izložiti kao znak političkoga i moralnoga posrnuća.
U Zvekanu se takav pristup osobito očituje u napadima na narodnjačku politiku. Naime, Strossmayer, Rački, Mažuranić i njihovi istomišljenici u Starčevićevu se satiričkom obzoru ne pojavljuju samo kao nositelji drukčijega političkog pravca. Oni postaju prava pravcata utjelovljenja i predstavnici mentaliteta koji hrvatsku državnu misao zamjenjuje slavenskim, jugoslavenskim, sveslavenskim, prosrpskim ili nagodbenim konstrukcijama. Time se njihov politički program ne pobija isključivo na razini ideja, nego se i moralno diskreditira. U pravaškom jeziku Zvekana protivnik postaje čovjek popuštanja, trgovine, prikrivenoga interesa i političkoga sluganstva. Upravo je tu vidljiva književna funkcija polemike. Starčević ne gradi samo argumentaciju nego proizvodi likove. Njegovi protivnici dobivaju oznake koje ih pretvaraju u prepoznatljive karikaturalne tipove političke osobnosti: mađarolci, janjičari, mameluci, praktičnici, mešetari. Takve riječi nisu nimalo neutralne političke kategorije. One su moralne etikete i književne maske pod kojima čitatelji vide lica onodobnih hrvatskih političara i pravaških protivnika. U njima se složen politički protivnik sabija u figuru koju čitatelj može odmah prepoznati i utoliko odbaciti. Jezik tako djeluje kao zasebni oblik političke karikature i onda kada nema pratećega crteža, kao što je isti učinak moguće postići i onda kada ga ima, a nema pak jezika koji ga prati jer ga niti ne treba pratiti.
Posebno je važna Starčevićeva uporaba poruge. Poruga nije samo izraz njegova temperamenta nego način političkoga razvrstavanja i svrstavanja njegovih protivnika. Ona pretpostavlja da postoje pojave o kojima se ne govori neutralno, primjerice prodaja nacionalnih prava, podilaženje tuđoj vlasti, prikrivanje vlastitoga interesa općim frazama o javnom dobru, pozivanje na široke slavenske ili jugoslavenske ideale uz zanemarivanje hrvatskoga državnog prava. Kada Starčević takve pojave izvrgava ruglu, on ih istodobno pojednostavljuje i zaoštrava. Čitatelju ne nudi prostor za blagu nedoumicu, nego ga uvodi u svijet jasnih moralnih opozicija. Ta je oštrina bila povezana i s njegovim odnosom prema jugoslavizmu općenito. U političkom prostoru 1860-ih godina jugoslavenska ideja za dio hrvatskih intelektualaca nije značila odricanje od hrvatskih interesa, nego upravo pokušaj širega kulturnog i političkog povezivanja južnoslavenskih naroda na osnovi hrvatska državnoga prava i zapadne kulture. Starčević ju, međutim, promatra iz sasvim drukčijega obzorja. Za njega ona ugrožava jasnoću hrvatskoga imena, hrvatske državnosti i hrvatskoga prava. Zato se u Zvekanu jugoslavizam ne pojavljuje kao plemenita i donekle politički dvojbena zamisao, nego kao katastrofalna ideološka obmana koja odvlači Hrvate od vlastite povijesne i državne svijesti, od onoga što im je dano biti.
Slično vrijedi i za Austriju. Starčevićev protuaustrijski govor ne proizlazi samo iz protivljenja pojedinoj konzervativnoj ili liberalnoj vladi, pa ni političkoj taktici Beča stvaranja mosta prema istoku, davanja potpore političkom projektu stvaranja velikosrpskih jezičnih konstrukcija Vuka Stefanovića Karadžića i Jernera Kopitara ili jugoslavizmu Josipa Jurja Strossmayera. Austrija je za njega utjelovljenje poretka kršenja hrvatskih prava. Ona je znak despocije, dvorske prijevare, habsburške kamarile, izigranih obećanja i poniženja hrvatske državnosti. Zbog toga je njegov jezik prema Austriji osobito grub. On ne želi popravljati sliku Monarhije, nego ju želi moralno posve ogoliti. Kada austrijsku vlast prikazuje kao silu koja se u opasnosti ponaša umiljato, a izvan opasnosti osvetnički i nasilno, služi se gotovo književnim slikama političke zvijeri, prijetvornosti i despotske naravi vlasti. U takvu jeziku vidljiva je bliskost političkoga argumenta i književne slike. Starčevićev stil često počiva na hiperboli, kontrastu, ironiji i naglom zaoštravanju. Njegov se protivnik ne opisuje hladno, nego se još i dramatizira, dok se njegova politika ne prikazuje samo kao pogrješna, nego upravo kao pogubna. Baš ta pretjeranost čini Zvekan važnim za razumijevanje političke književnosti 19. stoljeća. Naime, on ne pokazuje politiku u obliku uravnotežene rasprave, nego kao svjetonazorsku borbu u kojoj su sva sredstva dopuštena, no Starčevićev polemički stil ne treba svoditi samo na grubost. Njegova se učinkovitost sastoji u spajanju državnopravnoga načela s moralnom imaginacijom. Hrvatsko pravo u Zvekanu utoliko nije samo pravna ili povijesna kategorija. Ono postaje mjerilo ljudskoga karaktera napose. Tko ga brani, pokazuje političku i općeljudsku uspravnost, a onaj tko ga relativizira, pokazuje slabost ili prijetvornost. Time se političko pitanje premješta i u područje karakterologije, a politika postaje ispit osobne i potom narodne čvrstoće karaktera.
Zato se u Zvekanu stalno susreću pravo, čast i ruglo. Pravo se zaziva kao temelj hrvatske političke opstojnosti, a čast određuje način na koji se prema tome pravu treba odnositi. Ruglo pak pogađa one koji se od toga prava udaljuju. Takva trostruka struktura objašnjava zašto Starčevićev jezik djeluje snažno i kada je stilski ponekad neujednačen. On ne nastoji biti književno uglađen u konvencionalnom smislu, nego tek politički djelotvoran. Josip Horvat zato je mogao primijetiti da su Starčevićevi stihovi u Zvekanu često klimavi i metaforički drastični, ali da ipak „bolno ujedaju“. U toj ocjeni dobro je uhvaćena narav Starčevićeve satire. Naime, njezina vrijednost nije u metričkoj pravilnosti ili estetskoj finoći, nego u sposobnosti da protivnik bude pogođen i javno obilježen.
Ovdje se otvara i važan problem odnosa književnosti i politike. Kada se književni oblik stavi u službu političke borbe, on često gubi nešto od estetske samostalnosti, ali zato pak dobiva javnu snagu kao možda nikada dotad. Zvekan nije nastajao kao prostor književne kontemplacije, nego kao list pretvoren u sredstvo političkoga napada. Ipak, upravo zbog toga pripada povijesti književno oblikovane političke javnosti. Njegove pjesme, satire, parodije i karikaturalni tekstovi i crteži ne mogu se mjeriti samo kriterijima umjetničke vrijednosti niti to zapravo treba i činiti. Treba ih prvenstveno promatrati kao oblike političkoga pisanja koji su koristili književna sredstva kako bi pravašku ideologiju učinili vidljivijom, jednostavnijom i emocionalno snažnijom te ju divulgirali u široke narodne slojeve.
Starčevićev polemički stil u Zvekanu tako ima dvostruku funkciju. S jedne strane, brani osnovne pravaške teze: hrvatsko državno pravo, samostalnost Hrvatske, protivljenje austrijskoj i mađarskoj dominaciji te odbacivanje jugoslavenske ideologije po sebi, dok s druge strane, ujedno stvara specifičan jezik političke pripadnosti. Čitatelj koji prihvaća taj jezik ne prihvaća samo određeni program nego i način vrjednovanja svijeta i položaja Hrvatske u njemu. On uči prepoznavati protivnika kao mešetara, slugu ili lažnoga praktičara, ujedno uči sumnjati u umjerene formule, povezivati kompromis sa slabošću, a jasnoću načela s političkom čašću. U tom pogledu Starčevićev stil nije vanjski dodatak njegovoj misli, nego je jedan od načina na koji ta misao uopće ulazi u javnost.
Karikatura kao vidljivi oblik pravaške polemike
Ako je Starčevićev jezik u Zvekanu književno sredstvo pravaške polemike, karikatura je njezin najvidljiviji oblik. Ona političku poruku čini neverbalnom i utoliko neposrednijom, jasnijom i dojmljivijom. Ono što se u tekstu može obrazlagati nizom logičkih tvrdnji, u karikaturi se sažima u jedan prizor, gestu, lice ili situaciju. Politički protivnik time prestaje biti samo ime u novinskoj raspravi i postaje lik koji se može prepoznati, ismijati i odbaciti. Uloga karikature u Zvekanu zato nije nimalo sporedna, nego upravo središnja. Ona ne prati samo tekst nego sudjeluje u oblikovanju pravaškoga pogleda na političku stvarnost. Starčevićeva se polemika u njoj tako pretvara u sliku. Pojmovi izdaje, trgovine, sluganstva, dvoličnosti i političke potkupljivosti dobivaju konkretan oblik. Čitatelj više ne treba samo razumjeti zašto je određena politika, prema pravaškom shvaćanju, pogrješna nego zašto ju uopće treba vidjeti kao moralno sumnjivu, smiješnu, ponižavajuću ili nedostojnu čovjeka. Takva vizualna strategija osobito je važna u novinskoj kulturi 19. stoljeća. Karikatura svakako nije zahtijevala istu razinu političke obrazovanosti kao, primjerice, dulji programatski tekst. Mogla je djelovati i brže i šire. Čitatelj koji možda nije bio spreman pratiti složene državnopravne rasprave i novinske izvještaje mogao je definitivno razumjeti sliku političkoga mešetara, prodanoga pera, prevrtljivca ili čovjeka koji se klanja moćnijemu, a tlači slabijega. Time je karikatura posredovala pravašku ideologiju u obliku jednostavnijem od političkoga traktata, ali ne nužno manje snažnom.
Jedan od najvažnijih motiva Zvekana nalazi se već u njegovoj naslovnoj simbolici. Starčević je prikazan u liku Diogena, s upaljenom svjetiljkom u ruci, u potrazi za pravim i istinskim čovjekom. Taj motiv ima višestruko značenje. S jedne strane, priziva antičku predaju i moralnu gestu traženja čovjeka u ondašnjem svijetu pokvarenosti, taštine i laži. S druge strane, dakle u pravaškom kontekstu, ta se potraga preobražava u traženje politički uspravna Hrvata, čovjeka koji ne trguje pravima, ne pristaje na podložnost i ne prihvaća nagodbu kao zamjenu za slobodu. Diogenova svjetiljka u Zvekanu tako postaje zapravo Starčevićeva svjetiljka. On ne traži čovjeka u općem moralnom smislu, nego čovjeka hrvatskoga državnog prava. Upravo je ta naslovna slika važna jer pokazuje da Zvekan ne djeluje samo napadom na protivnika. On istodobno oblikuje poželjni politički tip pravaškoga Hrvata. Nasuprot mešetaru, praktičniku, sluzi i mađarolcu stoji čovjek pravaškoga kova. Taj čovjek ne mora biti detaljno teorijski opisan. Dovoljno je da ga slika zazove kao moralni ideal. Time karikatura i simbolička ilustracija postaju sredstvo pravaške političke pedagogije. One čitatelju pokazuju koga treba prezirati, ali i kakav čovjek istodobno treba biti.
Prilog 1. Prikaz Ante Starčevića kao Diogena. Zvekan, 1. ožujka 1867., br. 4.
Velik dio karikaturalnoga materijala u Zvekanu usmjeren je na moralno razobličavanje protivnika. Politički se protivnici prikazuju kao ljudi koji jedno govore, a drugo čine, kao oni koji se zaklinju u opća načela, dok u praksi pristaju na trgovinu hrvatskim interesima ili pak kao pojedinci koji se prilagođavaju jačima i vlastitu korist stavljaju ispred narodnoga prava. Takva karikatura ne raspravlja s njima kao s ravnopravnim nositeljima drukčije političke misli. Ona ih upravo javno ponižava. Njezina je zadaća protivnika učiniti smiješnim, a time i politički slabijim. Motiv trgovine nacionalnim interesima jedan je od središnjih u takvu prikazivanju. U pravaškoj imaginaciji 1860-ih godina protivnik nije tek čovjek kompromisa, nego čovjek pazara, tržnice, vulgarnoga i podzemnoga svijeta trgovine. On hrvatska prava ne brani kao svetinju političke opstojnosti, nego ih pretvara u predmet pogodbe. Upravo zato se u Zvekanu toliko često pojavljuju slike mešetarenja, prodaje, podilaženja i potkupljivosti. Satira ovdje ima jasnu funkciju prikazivanja političkoga kompromisa kao moralne korupcije. Ono što bi protivnička strana mogla tumačiti tek kao realizam ili oprez, pravaška karikatura prevodi u jezik izdaje, sluganstva i sitnoga interesa.
Prilog 2. Ismijavanje beskičmenjaštva kao principa politike pravaških protivnika. Zvekan, 15. veljače 1867., br. 3.
Posebnu skupinu čine karikature usmjerene protiv mađarolaca. Oni su u pravaškom vidokrugu ljudi umjerene ili podložne politike prema Mađarskoj, ali i prema Austriji (Tirolu), posrednici između hrvatskih interesa i mađarskih zahtjeva i politički korumpirani ljudi koji ne stoje čvrsto na strani hrvatske samostalnosti koliko na strani bečke kamarile. Karikatura ih zato prikazuje kao neautentične, prevrtljive i naposljetku ponižene. Njihova se politika ne tumači kao moguća strategija, nego kao odustajanje od vlastite političke uspravnosti. Mađarolac nije samo stranački protivnik nego moralno obilježen lik hrvatskoga političkog pada i tragične svakodnevice. Zanimljivo je da Zvekan napada i novinarsku potkupljivost. Motiv pera koje piše ono za što je plaćeno otvara širu temu političke javnosti gdje se novinare tretira gotovo kao intelektualne prostitutke koji rade i pišu ono za što ih plate njihovi klijenti koji su im ujedno i vlasnici. Starčević i pravaški krug oko njega time ne optužuju samo pojedine političare nego i one koji sudjeluju u proizvodnji javnoga mišljenja. Novinar koji piše po narudžbi postaje jednako problematičan kao političar koji trguje pravima. Javna riječ, ako se odvoji od istine i duhovnih načela, pretvara se u lako kvarljivu robu. U tom je motivu Zvekan osobito zanimljiv jer razotkriva modernu svijest o moći novinstva, odnosno uvid u to da onaj tko upravlja riječima, slikama i političkim opisima, sudjeluje u oblikovanju političke i društvene stvarnosti.
Prilog 3. Karikatura o nagodbenjačkoj politici na kraju napuštenoj od svih. Zvekan, 1. ožujka 1867., br. 4.
Najosjetljiviji je dio Zvekanove satire odnos prema Strossmayerovoj kulturnoj politici, osobito prema Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti te Kraljevskom sveučilištu Franje Josipa I. u Zagrebu. Na prvi bi se pogled moglo učiniti da Starčević ismijava samu ideju višega obrazovanja i kulturnih institucija. Takvo bi čitanje bilo naprosto prejednostavno i utoliko iz temelja promašeno. U njegovu obzorju problem nije kultura kao takva, nego politički okvir u kojem se kultura zamišlja i utoliko predstavlja tek drugorazredni problem. Ako se akademija naziva jugoslavenskom, ako se kulturni projekt veže uz ideologiju koja, prema Starčeviću, slabi jasnoću hrvatskoga imena i prava, tada se i kultura pretvara u bojište političkoga prijepora. Strossmayerova nastojanja za Starčevića nisu neutralan kulturni napredak, nego dio širega idejnog smjera koji hrvatsko pitanje odvodi prema jugoslavenskoj sintezi i slabi političku borbu jer ju svjesno premješta tek na kulturno, obrazovno i znanstveno polje.
Prilog 4. Karikatura o nastanku Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Zvekan, 15. svibnja 1867., br. 5.
U tome se vidi važna osobina pravaške satire koja ni kulturne pojave ne promatra izvan politike. Sve se mjeri prema hrvatskom državnom pravu. Akademija, sveučilište, novinstvo, javni govor, književnost i karikatura ne postoje u praznom prostoru niti su ikada sami sebi svrha. One ili pridonose hrvatskoj političkoj samosvijesti ili ju, prema pravaškom sudu, zamagljuju. Zato Zvekan može ismijavati kulturne projekte koje bismo iz druge perspektive mogli smatrati važnima za hrvatsku modernizaciju, što danas zapravo i činimo. Njegova je logika naprosto drukčija jer je u njoj prije kulturne širine potrebno istinsko političko načelo, kao što je umjesto jugoslavenskoga imena potrebna istinska hrvatska državna svijest. Drugim riječima, prije njegove institucijske izgradnje hrvatskom je narodu potrebno jasno određenje komu te institucije zapravo trebaju služiti.
Prilog 5. Karikatura o vođenju politike popuštanja Pešti. Zvekan, 31. prosinca 1867., br. 23. i 24.
Karikaturu Zvekana, stoga, ne treba razumjeti samo kao propagandno pojednostavljivanje. Ona je i svjedočanstvo o načinu na koji je u 19. stoljeću hrvatska politička javnost učila gledati samu sebe. U njoj se zrcale strahovi, neprijateljske slike, ideološke granice i moralni kodovi jednoga nastajućega političkog pokreta. Pravaštvo preko karikature ne govori samo što misli o Strossmayeru, Račkom, mađarolcima ili Austriji nego govori i kakvu Hrvatsku zamišlja: Hrvatsku koja ne pristaje na trgovinu pravima, ne povjerava vlastitu sudbinu tuđim političkim okvirima i ne zamjenjuje vlastito ime širim i stranim formulama koje smatra opasnima. Zato je karikatura u Zvekanu više od puke ilustracije. Ona predstavlja oblik političkoga mišljenja u obliku slike. Upravo u toj pokaznoj i dokaznoj snazi nalazi se njezina autentična politička vrijednost. Ona je Starčevićevu polemiku učinila dostupnom, vidljivom i utoliko emocionalno i psihološki uvjerljivom. Naime, čitatelj je mogao u jednoj slici vidjeti ono što je pravaška ideologija tvrdila u duljim tekstovima, ponajprije to da se hrvatska prava nalaze pod pritiskom tuđinskih vlasti, domaćih podložnika, političkih trgovaca i ideoloških zabluda.
Prilog 6. Karikatura o licemjerstvu pravaških političkih protivnika. Zvekan, 15. svibnja 1867., br. 9.
Satira kao pedagoško oruđe
Politička važnost Zvekana ne iscrpljuje se pak samo u napadima na pojedine osobe, stranke ili ideologije. Njegova je dublja funkcija bila u oblikovanju pravaške javnosti. List nije čitatelju nudio samo niz satiričkih komentara o aktualnim događajima nego i način na koji te događaje treba razumjeti ako uopće želi razmišljati pravaški. U njemu se stvarao poseban pogled na hrvatsku politiku koji je tvrdio da ne polazi od ravnoteže interesa, stranačkih taktika i postupnih nagodbi, nego od pitanja hrvatskoga državnog prava kao temeljnoga mjerila političke ispravnosti hrvatske ondašnjosti. U tom je smislu Zvekan bio svojevrsna škola političkoga gledanja. Čitatelj je kroz njegove tekstove i karikature učio prepoznavati tipove političkoga ponašanja. Mađarolac, narodnjak, Jugoslaven, dvorski čovjek, potkupljeni novinar, mešetar i „praktičnik“ nisu bili samo povijesne osobe ili stranačke oznake nego su postajali figure i književni likovi kroz koje se tumačila hrvatska politička stvarnost. Svaka od tih figura nosila je određeno moralno značenje. Jedna je upućivala na sluganstvo, druga na zabludu, treća na trgovinu pravima, četvrta na političku lakoumnost, peta pak na prikriveni osobni interes. Tako se složeni politički svijet pretvarao u skup prepoznatljivih slika svojstvenih commedia-i dell’arte.
Prilog 7. Ismijavanje pragmatizma pravaških političkih protivnika. Zvekan, 31. siječnja 1867., br. 2.
Takvo pojednostavljivanje imalo je jasnu propagandnu funkciju, ali ga ne treba promatrati samo negativno. Svaka politička javnost nastaje i preko jezika simbola koji joj omogućuje da razlikuje važno od nevažnoga, svoje od tuđega i dopušteno od nedopuštenoga. Zvekan je pravaškoj javnosti davao upravo takav specifičan pravaški jezik. On je govorio čitatelju što u hrvatskoj politici treba smatrati opasnošću, što prijevarom, što izdajom, a što ispravnim i preporučenim čvrstim držanjem. Njegove su satire i karikature bile sredstvo političkoga razvrstavanja, ali i sredstvo stvaranja zajedničkoga osjećaja među onima koji su prihvaćali pravaški pogled na hrvatsku budućnost. Zato se u Zvekanu smijeh ne može odvojiti od političke pripadnosti. Smijati se određenom liku značilo je prihvatiti pravaški sud o njemu. Rugati se mađarolcu značilo je odbaciti politiku popuštanja Beču i Pešti. Smijati se narodnjačkoj retorici značilo je sumnjati u jugoslavenski okvir kao takav. Prepoznati nekoga u karikaturi prodanoga pera značilo je prihvatiti pravašku sumnju prema javnoj riječi koja se stavlja u službu tuđih interesa. Humor je, u tom smislu, imao integracijsku funkciju jer je okupljao čitatelje oko zajedničkoga neprijatelja, leksika i osjećaja političke i ideološke nadmoći nad onima koji su prikazani kao slabi, nečasni ili smiješni.
Takav oblik javnoga djelovanja osobito je važan ako se ima na umu da pravaška ideologija u svojoj državnopravnoj jezgri nije bila jednostavna ni lako razumljiva. Ona se oslanjala na kompleksno hrvatsko povijesno pravo, tumačenje hrvatske ranosrednjovjekovne državnosti, odnos prema Ugarskoj Kraljevini, Austriji, Habsburgovcima, cetingradskom izboru i kontinuitetu zasebne hrvatske političke osobnosti kroz Hrvatsku pragmatičku sankciju i odluke Hrvatskoga sabora 1848. godine. Takve su rasprave zahtijevale iznimno obrazovana čitatelja i sposobnost praćenja složenih povijesnih i pravnih argumenata. Satirički list djelovao je znatno drukčije. Nije morao iscrpno dokazivati sve pretpostavke pravaške doktrine. Bilo je dovoljno prevesti ih u slike, geste i moralne opreke koje se mogu brzo i lako razumjeti. Upravo je tu bila snaga Zvekana jer je pravaštvo činio javno pamtljivim i razumljivim. Hrvatsko državno pravo nije ostajalo samo pravno-povijesna formula, nego se vezalo uz osjećaj uspravnosti, otpora i nepovjerenja prema svakoj politici koja odgađa ili razvodnjava zahtjev za hrvatskom samostalnošću, dok istovremeno protivnik nije bio samo zastupnik druge političke ili svjetonazorske koncepcije nego čovjek koji može zamisliti i potom se nasmijati satiričkoj sceni. Na taj se način politička misao pretvarala u svakodnevni jezik u koji je ulazila preko dosjetke, poruge, slike i ponavljajućih tipoloških oznaka.
U tome se može prepoznati zapravo jedna od bitnih osobina modernoga političkog novinstva. Novine 19. stoljeća nisu samo prenosile gotove ideje nego su stvarale navike političkoga mišljenja. Uvodile su čitatelje u određeni ritam javnosti, u očekivanje novoga broja, u praćenje polemike, u prepoznavanje protivničkih imena, u ponavljanje formulacija koje s vremenom postaju opća mjesta sasvim određene političke skupine koje su se naposljetku i okupljale oko novina kao borbenih idejnih središta partikularnih političkih stranaka i svjetonazorskih tabora. Zvekan je u tom procesu imao osobitu ulogu jer je pravaški pogled na politiku oblikovao preko humora i karikature, uz usporedno postojanje i brojnih drugih pravaških glasila. Time je političko čitanje postajalo i svojevrsno emocionalno iskustvo. Satira u Zvekanu ne želi neutralnoga čitatelja jer ona već unaprijed pretpostavlja čitatelja koji tek što se nije opredijelio za pravaštvo ili je to već odavno učinio. Njezina je struktura borbena, pa zato i razdvaja tabore, suprotstavlja ideje i usmjerava čitatelje. U njoj nema puno mjesta za razumijevanje protivničke pozicije iznutra. Upravo suprotno! Takva jednostranost danas može djelovati grubo, ali je važna za razumijevanje ondašnjega pravaškog političkog stila. Starčević i njegov krug nisu nastupali kao pomiritelji različitih nacionalnih i političkih programa. Htjeli su stvoriti javnost koja će u hrvatskom državnom pravu vidjeti neupitno polazište, a u svim odstupanjima od toga polazišta opasnost po hrvatsku narodnu budućnost.
Zbog toga je Zvekan oblikovao i posebnu emocionalnu ekonomiju politike. U njemu se ponos, gnjev, prijezir, nepovjerenje i smijeh povezuju u jedinstven pravaški ton. Ponos se veže uz hrvatsko državno pravo i ideju samostalnosti, gnjev se usmjerava prema Austriji, Pešti i domaćim političkim posrednicima, prijezir pogađa one koji su prikazani kao prodani, prijetvorni ili podložni, a nepovjerenje se širi prema općim slavenskim i jugoslavenskim formulama. Smijeh sve to povezuje i čini lakše prenosivim širim narodnim slojevima. U takvu sustavu osjećaja satira postaje škola političke pedagogije koja u svakom slučaju nije bila nimalo blaga. Naime, njezina je središnja metoda bila upravo pretjerivanje. Protivnik je pojednostavljen, motivi su mu često svedeni na korist, taštinu ili sluganstvo, a politička stvarnost prikazana je u oštrim moralnim kontrastima, no pretjerivanje je ujedno i sastavni dio satire. Ono ne služi vjernoj reprodukciji stvarnosti, nego tek naglašavanju onoga što autor smatra skrivenom istinom koju treba iznijeti na vidjelo. Kada Zvekan protivnika prikazuje kao mešetara, on ne nudi sociološki uravnotežen portret. On tvrdi tek toliko da se iza njegovih riječi nalazi trgovina hrvatskim pravima. Primjerice, kada ga prikazuje kao slugu, ne opisuje nužno njegovu osobnu psihologiju pojedinca, nego označuje politički odnos podložnosti te političke koncepcije.
Upravo zato Zvekana treba čitati kao izvor za povijest političke imaginacije. On ne govori samo što su pravaši mislili o konkretnim pitanjima nego kako su uopće zamišljali politički svijet i svoj položaj u njemu. U tom svijetu Hrvatska je nositeljica povijesnoga prava, Austrija despotska sila, Pešta drugorazredna prijetnja hrvatskoj samostalnosti, jugoslavizam zavodljiva zabluda, kultura predstavlja sekundarni problem, narodnjaci su ljudi pogrješne orijentacije, a pravaši stekliški čuvari vječnih načela. Takva slika zasigurno nije bila neutralan prikaz stvarnosti, ali nam je važna jer pokazuje kako se oblikovala politička svijest jednoga pokreta. Bez takvih slika teško je razumjeti privlačnost, oštrinu i dugotrajnost pravaškoga jezika do današnjih dana. Širenje Starčevićevih ideja preko Zvekana, stoga, nije bilo puko pojednostavljivanje doktrine za manje obrazovane čitatelje. Dok su saborski govori i politički spisi iznosili načela, satirički list davao im je ritam, lice i emocionalnu boju za široko čitateljstvo. Dok je državnopravna rasprava mogla ostati zatvorena u krugu politički upućenih, dotle su karikatura i poruga otvarale prostor širega prepoznavanja. Čitatelj je mogao jednostavnije razumjeti na kojoj se strani nalazi i prije nego što je do kraja upoznao sve povijesno-pravne argumente. U tome se nalazi i šire značenje Zvekana za hrvatsku kulturnu povijest. On pokazuje da se političke ideologije ne šire samo preko programa nego i preko oblika javnih medija, a danas bismo rekli društvenih mreža. Jedna ideja postaje društveno djelotvorna kada dobije jezik, slike, neprijatelje, heroje, ritam ponavljanja i emocionalne znakove. Zvekan je pravaštvu davao upravo takav jedan specifičan oblik. Njegova satira bila je način da se politika učini vidljivom, pamtljivom i afektivno snažnom. Zbog toga ga ne treba promatrati samo kao sporednu i utoliko manje važnu epizodu pravaškoga novinstva nego kao jedno od mjesta na kojima se oblikovao javni karakter pravaške misli uopće.
Pravaštvo kao politički stil
Zvekan pokazuje da se pravaštvo ne može razumjeti samo kao skup državnopravnih tvrdnji. Ono je bilo i osobit način javnoga govora s vlastitim leksikom. U njegovu su se jeziku susretali povijesno pravo, moralni sud, politička poruga, satiričko pretjerivanje i karikaturalno oblikovanje protivnika. Starčević je u tom listu nastupao kao politički pisac koji je znao da ideja postaje djelotvornija kada dobije prepoznatljiv i u narodu prihvaćen izraz. Hrvatsko državno pravo u Zvekanu zato nije ostajalo samo povijesno-pravna argumentacija, nego se pretvaralo u javni stil otpora, nepovjerenja i polemičke jasnoće. Politički protivnici u Zvekanu nisu prikazani kao ravnopravni sugovornici s tek ponešto drukčijim pogledom na hrvatsku budućnost, nego kao nositelji pogrješnih, podložnih ili štetnih političkih obrazaca. Satira ih je istovremeno pretvarala u figure sluganstva, dvoličnosti, trgovine i ideološke zablude. Takav je postupak reducirao složenost onodobne hrvatske političke stvarnosti, ali je istodobno davao pravaškoj poruci visoku javnu prepoznatljivost. Čitatelj je brzo mogao razumjeti tko je u tom svijetu protivnik, što se smatra izdajom načela i kakvo se političko držanje očekuje od onih koji se prepoznaju u hrvatskom državnom pravu. Upravo je zato književna i satirička dimenzija Zvekana važna za razumijevanje Starčevićeve politike. Ona ne pripada nužno tek margini njegova razgranatoga djelovanja, nego pokazuje jedan od načina na koji se pravaštvo širilo u javnosti. Programatski tekstovi i saborski govori mogli su, doduše, iznositi načela, ali satirički list davao im je lice, ton i emocionalnu snagu. Karikatura je protivniku davala vidljiv oblik, poruga ga je javno obilježavala, a polemički stih ili prozni ulomak pretvarao je političku tvrdnju u pamtljivu formulaciju. Time je književnost postajala sredstvo političkoga djelovanja.
Takav odnos književnosti i politike ne treba shvatiti samo kao instrumentalizaciju književnoga izraza, u smislu da bi književnost bila ancilla politike. Naime, u Zvekanu književni oblici doista služe politici, ali pritom i sami oblikuju način na koji se politika razumije. Satira ne prenosi samo već gotovu pravašku ideologiju nego joj daje posebnu javnu formu. Ona određuje njezin ritam, zaoštrava njezine granice, stvara neprijateljske slike i proizvodi osjećaj zajedničke pripadnosti. Bez toga se naprosto ne može do kraja razumjeti kako je pravaštvo postalo više od doktrine i danas postalo praktično sinonim za domoljublje. Ono je postalo politički jezik, način vrjednovanja i oblik javnoga samorazumijevanja konzervativnih i desnih ideja. U tome se nalazi i kulturno-povijesna vrijednost Zvekana. Kao humorističko-satirički list, on pripada povijesti hrvatskoga novinstva, karikature i političke satire, dok kao pravaško glasilo, pripada povijesti hrvatskih ideologija 19. stoljeća i povijesti književno oblikovane političke javnosti. Te se razine u njemu ne mogu strogo razdvojiti. Upravo njihovo prepletanje čini Zvekan zanimljivim i danas. Naime, on je istodobno novinski list, političko oružje, satirički tekst, vizualna propaganda i svjedočanstvo o načinu na koji se jedna ideologija pokušavala ukorijeniti u javnom prostoru kroz pero vlastitoga ideološkoga utemeljitelja.
Kratkoća njegova izlaženja ne umanjuje to značenje. Naprotiv, Zvekan je dragocjen jer u zgusnutom obliku pokazuje jednu prijelomnu godinu hrvatske politike. Godina 1867. donijela je novo preuređenje Monarhije i otvorila pitanja koja će snažno odrediti hrvatsku političku povijest druge polovice 19. stoljeća. U takvom trenutku pravaški je odgovor morao biti jasan, borben i lako prepoznatljiv. Zvekan je upravo takav odgovor ponudio, i to ne kao smirenu raspravu, nego kao satirički napad nimalo neutralnoga i utoliko tobože objektivnoga novinstva, odnosno kao politički angažiranu književnu i vizualnu praksu. Zbog toga se naslovna sintagma o književnosti u službi politike u slučaju Zvekana može razumjeti u najdoslovnijem, ali i u širem smislu. Književnost je doista služila pravaškoj politici jer je njezine poruke činila dostupnijima, oštrijima i dojmljivijima. Istodobno je pokazala da politika u javnosti nikada ne postoji samo kao sadržaj. Ona uvijek traži sebi adekvatnu formu: riječi, slike, stil, ritam, neprijatelja, simbole i zajednicu čitatelja. Zvekan je pravaštvu davao upravo takvu formu. Stoga, Starčevićev Zvekan može se čitati kao mjesto na kojem se politička doktrina hrvatskoga državnog prava prevela u satirički jezik i leksik pravaške javnosti. U njemu se vidi kako se ideja samostalne Hrvatske branila povijesnim argumentom, književnom porugom, karikaturalnom slikom i moralnom diskreditacijom protivnika. To je njegova najveća važnost. Zvekan tako ostaje svjedočanstvo ne samo o tome što su pravaši mislili nego i o tome kako su htjeli da hrvatska javnost vidi, osjeti i prepozna politiku ondašnjega vremena i njene utjelovitelje.
