Ivica Matičević: Otimači izgubljena vremena,
Leykam international, Zagreb 2026.
Jedan od rijetkih autora koji književnopovijesnim raspravama i ogledima uspijeva zadržati pozornost čitatelja svakako je Ivica Matičević – narator koliko znanstvenik, pisac koliko analitičar, književni avanturist koliko metodičar. To pokazuje i njegova nova knjiga Otimači izgubljena vremena (Leykam, 2026.), koja obuhvaća književnopovijesne rasprave i oglede o hrvatskoj književnosti nastale od 2014. naovamo. Knjiga se dijelom nadovezuje na knjige Baklje u arhivima (2004.) i Od estetike do ideologije (2013). Četrnaest priloga raspoređeno je u četiri cjeline; neki su tekstovi studije, neki su pravi biseri hrvatske esejistike, a svi su živopisni, narativni, bez obzira na raznolike tematske, metodološke i stilske pristupe. Iako se bavi nacionalnom književnošću, Matičević je vidno komparatist, jer mnoge pisce i fenomene stavlja u europski i svjetski kontekst, često provlači teme kroz različite rodove i vrste, sugestivno prepliće književni tekst, film i teatar, kreirajući poticajnu dinamiku, pa i slikovitost teksta. Ukratko, temama pristupa analitički, sintetički i multidisciplinarno, a sve metode povezuje u tekst gotovo prozno dinamičan i čitljiv.
Solarov učenik
Ivica Matičević, ugledni povjesničar hrvatske književnosti i književni kritičar, autor većeg broja samostalnih autorskih knjiga, priređivač, urednik, suradnik na brojnim enciklopedijskim i nakladničkim projektima, dobitnik je Nagrade HAZU, Nagrade „A. G. Matoš“, Nagrade „Julije Benešić“ i Nagrade „Zvane Črnja“.
Matičević djelo uvijek sagledava kao estetsku, kulturnu, psihološku i jezičnu tvorevinu, njegujući i unutar uže struke relaciju autor-djelo-čitatelj kao pravi Solarov učenik. Nikada ne zatvara tekst hiperznanstvenim „algoritmima“, pače, odmiče se od „metajezika“ i uvijek analizira književne teme kao krvotok u organizmu književne povijesti koja upija duh vremena. Pisca, djelo i pojave sagledava analitički, deskriptivno, a i sa zavodljivim osobnim žarom, često „brideći“ na granici disciplinirane rasprave i ekspresivna ogleda. Često poziva na savjest i „arheološku“ dužnost znanstvenika i povjesničara da se objave kritička izdanja pojedinih, nepravedno neproučenih velikih nacionalnih autora koji zaslužuju nova istraživanja i interpretacije.
Matičević se katkada i poetski poigrava sa znanstvenim blagom, o čemu svjedoče mnogi domišljati naslovi, a i podnaslovi njegovih knjiga. Uzmimo za primjer najnoviji naslov Otimači izgubljena vremena, po kojemu je on u svome uvodu stvorio gotovo novu definiciju književnoga povjesničara.
Povjesničari su, kaže on, otimači izgubljena vremena, oni kodiraju još uvijek nepoznatu povijest, pale „baklje u arhivima“, upuštaju se u „avanturu u kojoj će rastjerati mrak, a od pustinje književne slobode načiniti zeleni otok domovine“. Baviti se književnom poviješću znači „baviti se privođenjem izgubljena/nepoznata vremena sudu književnokritičke pravde“.
Veliki, još neistraženi Nehajev
Uvod u Nehajeva – uvid u vraćanje duga prvi je tekst u knjizi. Uvod – uvid. I to uvid u vraćanje duga, da parafraziramo bankarski jezik. Eto već na početku tipiče igre riječi književnoga povjesničara i kritičara Ivice Matičevića, u duši fluidna literata. Dok danas mnogi nezasluženo uživaju u lovorima i darovima, veli on, neki pisci ostadoše u tmini, kao da „oni najjači reflektori još nisu dovoljni zagrijani i pravilno usmjereni na njihovo ukupno djelo i značenje“. Nehajev, multidisciplinarni pisac, majstor različitih žanrova tijekom 35 godina rada stvorio je čudesan opus, sa svim bitnim obilježjima moderne epohe, no taj se raskošan opus i dalje zahvaća sporadično. Novele, romani, pjesme, crtice, kritički članci i ogledi o književnosti, kazalištu, glazbi, sviranje na glasoviru i violini… sve je to obuhvatio svestrano talentirani doktor kemije bečkog sveučilišta, što zaslužuje objavljivanje njegova integralnoga opusa, a ne samo fragmentarno proučavanje, odnosno „krpanje oderotina“, kako bi rekao Vaupotić. No Lasićev rad Milutin Cihlar Nehajev (1889. – 1931.) od prije 60-ak godina još uvijek je jedini metodološki zaokružen tekst o Nehajevljevu književnom i kritičkom opusu koji zaslužuje novu obradu i prezentaciju u okviru naše humanistike, podcrtava Matičević.
Smatra kako je esejistika najbolji dio Nehajevljeva cjelokupna opusa koji je neprekinuto stvarao od 1897. do 1931., pri čemu naglašava da je njegova Studija o Hamletu, uz eseje o Ibsenu i Strindbergu, njegov najbolji esejistički tekst, „čudesan, inspirativan“ rad koji dubokim promišljanjem znatno „premašuje granice svoga vremena“.
Matičevićevi straživački putevi nisu jednosmjerni, dapače, stalno su razgranati, ali unutar smisleno komponiranoga teksta. Matičević svoje stavove jasno argumentira, „provlači“ kroz analize i tuđe oscjene, uspoređuje, komentira, poziva se na druge istraživače, citira, no u cjelini gotovo da „pripovijeda“ o stručnoj temi, pirjajući prohodni tekst na vatrici čitateljske znatiželje. Tako se, npr., osvrće na autore koji su istraživali tek neke žanrove Nehajeva, poput Nikole Batušića (kazališna kritika i dramska književnost), Nedjeljka Fabria (glazbena i operna kritika). U svojoj pustolovini razotkrivanja Nehajeva Matičević ističe ediciju Djela Milutina Nehajeva (I-XIII) tiskanu 1944. – 1945., koja je autoru dala ideološki ton, premda autor nije imao nikakve veze s ondašnjom ideologijom.
Matičević svojom širokopojasnom istraživačkom kamerom ulazi u analizu Nehajevljeva nedovoljno istražena bogatog kritičko-esejističkog opusa te analizira njegove tekstove o Leskovaru, Šimunoviću, Gjalskom, Vladimiru Nazoru, Šimunoviću Kumičiću, Krleži itd. Ističe njegov estetsko-analitički pristup djelima, osobito piščevu duhovnost koju je Nehajev najviše cijenio. U svojim osebujnim analizama Matičević snopom svjetla (perspektiva) otkriva veličinu Nehajeva koji je spajao nacionalno i europsko, hrvatsko i kozmopolitsko i opisuje gotovo romaneskno njegov poetički put. Tako vidimo isprva mladoga Nehajeva, nacionalno zanesenoga, poklonika realizma i naturalizama koji razvija kult nacije, potom pratimo zreloga Nehajeva koji odlaskom u Beč prelazi na modernistički individualizam, prepun lelujave potrage za unutarnjim identitetom i, na koncu, upoznajemo Nehajeva u trećoj fazi u kojoj se vraća nacionalnim temama i junacima, prvenstveno sjajnim romanom Vuci čime je otvorio vrata novopovijesnom romanu. Šenoina povijest, zaključuje Matičević, puna je slave i lovorika i uzornih hrvatskih boraca, a sada je zamijenjena vizijom povijesti kao kruga u kojem se muči i veliki junak Krste Frankopan, prikazan kao „običan“ osamljen čovjek, melankolik koji nastoji na osvijetljenoj pozornici povijesti pobijediti i vlastite zamračene unutarnje muke i kušnje.
U tekstu Matoš i Matica hrvatska Matičević analizira Matošev polemički odnos s Maticom i njezinim čelnicima. Gust, književno-novinarski tekst pokazuje živu mrežu suodnosa temperamentna Matoša i ove institucije koju je počesto tretirao kao klerikalnu i zastarjelu.
Korespodencija Kosora i Zweiga kao veliko otkriće
Sljedeći tekst Europski krug pismom – Nepoznata pisma Josipa Kosora Stefanu Zweigu, od 1909. do 1938. veliko je književno otkriće Ivice Matičevića, iznimno važno za povijest nacionalne književnosti i teatrologije. Ovo je esej u pravom smislu, gotovo priča-esej koju pratimo kao pravu atrakciju u našoj književnoj povijesti, na rubovima drame, komedije i groteske.
Matičević objašnjava kako se domišljati i uporni Kosor uspeo na svjetski kulturni panteon i ušao u društvo „bogova“ moderne i avangarde. Napetost ove životne priče Matičević stvara već uvodnim pitanjima zagrijavajući nas za daljnju fabulu, doista dobrodošlu za današnje vrijeme zavodljiva celelebrytija i ugodna lifestylea. Kako je ambiciozni i samouki Kosor iz Trbounja i Otoka upoznao u Beču Stefana Zweiga, svjetsku zvijezdu te uz Milana Begovića i Ivu Vojnovića postao najizvođeniji dramski pisac u europskim kazalištima? Kako je taj lukavi Dalmatinac postao dijelom svjetske književne galaksije od 1910. godine, kada je nastala njegova drama Požar strasti, napisana uz Zweigovu podršku, a izvedena prvo u Mannheimu i Münchenu, potom na pozornicama Austrije, Češke, Poljske Rusije u vrijeme modernizma i avangarde? Čime je to Kosor, običan pisar i književni anonimus, osvojio Zweiga kojeg će drsko zamoliti da ga, nakon ostvarene reputacije, kandidira ni manje ni više nego za Nobelovu nagradu? I to 1938., kada je Zweig već u depresiji zbog Hitlerova prisvajanja Austrije.
Da bi došao do ove životne zgode, Matičević je otkrivao i proučavao nedavno pronađenu prekomorsku korespodenciju Kosora sa Zweigom, što se gotovo savršeno uklopilo u jednu od njegovih omiljenih tema. Naime, godine 2011. nakladnik Ex Libris tiskao je Djela Josipa Kosora (urednik Dubravko Jelčić, priređivač Ivica Matičević), a u sklopu projekta objavljeno je i nekoliko Zweigovih pisama Kosoru.
Matičević je, zahvaljujući svojim kontaktima sa svjetskim stručnjacima, saznao za kolekciju preko stotinu Kosorovih pisama Stefanu Zweigu, koja se čuva u SAD-u, u Daniel A. Reed Library, u Fredoniji. Iz američke biblioteke ljubazno su mu poslali mailom paket faksimila, pa je odmah započeo s pisanjem knjige o ovoj uzbudljivoj temi.
A priča o čudnovatom usponu počinje jednim hrabrim pismom koje je Kosor poslao Zweigu 28. svibnja 1909., da bi ga on, začudo, odmah primio u svoj dom, odveo ga u elitnu kavanu Beethoven i pristao pomoći mu u objavljivanju djela u Njemačkoj i Austriji, a uz to i davati mu financijsku pomoć. Priča doista holivudska, od početka do samoga kraja, doista vrijedna kakva dobra scenarista koji bi mogao snimiti film o spektakularnom proboju „maloga čovjeka“ u veliki svijet.
Čitajući knjigu u cjelini, često nailazimo na zanimljive opozicije na kojima Matičević često stvara dramaturški naboj svojih analiza. Tako čitatelj vidi kako je Nehajev skroman, marljiv i svestran autor koji je napisao više negoli što se o njemu reklo. U slučaju Kosora, riječ je o piscu koji je svojom ambicijom sam kreirao uspjeh i svoju recepciju.
Rat i hrvatski ekspresionizam
I sljedeći tekst u prvom dijelu, Mjera očaja, krik utjehe – Hrvatska ekspresionistička književnost i Prvi svjetski rat, pisan je raskošnim esejističkim zamahom, o čemu govori već uvodna rečenica: „Matoševski je mlačni noćni mir i ritam uspavljujuće željeznice progutala već daljina, a novi se dan probudio u ritmu bataljunskih juriša i topovske rike.“ Matičević rasplesanim književnim perom dočarava rasplinjavanje idiličnih zanosa Hrvatske mlade lirike, krikove očajne Europe, ekspresionističku tjeskobu, osudu ljudskoga pada u ratni vihor, fantastiku, kozmički zanos… Hrvatski ekspresionizam opisuje prvenstveno u sklopu teme Velikog rata. Bujan i kreativan, upravo u stilu ekspresionističke poetike, Matičević spominje razne varijante ekspresionističke duhovne entropije naspram kataklizmičkoj zbilji. Analizira prvenstveno poeziju, prozu i dramu toga doba, okupljenu oko teme Prvoga svjetskog rata, s motivima smrti, osude rata kao uništavajućeg stroja, socijalne empatije itd. Bavi se Krležinom ratnom lirikom, njegovim Pjesmama I, II, III (1918 – 1919.) te zbirkom Lirika (1919.) apostrofirajući bezizlaznost, uz cinični osvrt na pobjedu ljudske gluposti i zabluda. Matičević izdvaja i zbirke s astralnim horizontima poput Kosorove zbirke Beli Plamenovi (1919.) i zbirke Stihovi Cesarca (1919.)
U proznom opusu Matičević hrvatski ratni ekspresionizam istražuje prije svega u Krležinim domobranskim novelama iz Hrvatskog boga Marsa (1922.). Zlo i kaos osobito će prikazati u Hrvatskoj rapsodiji, u alegoriji poludjela futurističkog kretanja bezglavoga vlaka s liričnim patosom i dramskim nabojima. Matičević na tom primjeru koji je, tvrdi, pravi početak ekspresionističke poetike u hrvatskoj književnosti, ističe energični ekspresionistički stil, preplitanje poetskog, proznog i dramskog, simultanizam prizora, grotesku, semantičku i estetsku napetost, slobodnu strukturu, razna kontrastna stanja, bogatu upotreba leksika i sintakse. Bez ukupnog Krležinog ranog stvaralaštva, hrvatski ekspresionizam ne bi bio tako istaknut. Kao pandan Krležinoj noveli, Matičević ističe Cesarčevu novelu Na posljednjim tračnicama (1919). Matičević analizira ekspresionističi stilski repertoar i u fragmentima romana pacifista Tita Strozzija, a koji su objavljeni u Krležinu i Cesarčevu Plamenu 1919. i druge fenomene.
Sljedeći tekst glasi Književno djelo Ante Dukića – Estetički i idejni aspekti u svjetlu korespodencije s Ivanom Brlić Mažuranić, u kojem odaje priznanje manje poznatom kastavskom književniku Anti Dukiću te, uz prepisku, apostrofira i njegov nedovoljno afirmiran roman Iz dnevnika jednog magarca objavljen u ediciji Pet stoljeća, a kasnije u ediciji Istra kroz stoljeća.
Neistražena književna kritika nakon Barca
U studiji Cave Criticum! – O hrvatskoj književnoj kritici na Danima hvarskog kazališta Matičević se opet laća važnoga književnopovijesnog problema, a taj je da hrvatska književnost nakon Barčeve monografije o povijestihrvatske književne kritike od Vraza do Matoša (1938.) još uvijek nema „postbarčevu“ povijest hrvatske knjižene kritike, čije je objedinjavanje, s obzirom i na raštrkanost tekstova, veliki filološki i analitički problem. U ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti i Stoljeća hrvatske književnosti MH istaknuti su pojedini kritičarski opusi, imamo uz to i manjih portreta unutar književno-povijesnih i slavističkih sinteza, no književnokritički žanr uvijek je usputan i slabo objedinjen. Kao jedan od uzroka ovoga problema Matičević vidi i pad ugleda toga žanra u kulturnoj javnosti i u medijima koji su pokopali prostor za suvislu kritiku, svedenu na proširene prepisane informacije o djelu. Časopisi, nekada nositelji kritike i duha vremena od narodnoga preporoda, danas su bačeni na marginu kulture, bez bitnoga utjecaja na književni život. Barčeva je monografija, podcrtava Matičević, još uvijek temelj da se krene u konačno izdvajanje povijesti književne kritike iz cjeline povijesti matične književnosti. Ni Dani hvarskog kazališta, ta najdugotrajnija nacionalna znanstvena smotra, nije iznjedrila ni jedan tekst koji bi teorijski problematizirao književnu kritiku kao žanr, zaključuje Matičević.
Sljedeći ogledI nakon Barca Barac? – O počecima hrvatske književne kritike za narodnoga preporoda nadovezuje se tematski na prethodni tekst te autor opet ističe Antuna Barca kao prvog i za sada posljednjeg autora sintetičkoga teksta o književnoj kritici – Hrvatska književna kritika (1938.), koja je prikaz naše predmodernističke i modernističke književnosti od Vraza (zvanično našega prvog književnog kritičara) do Matoša.
Barac je, ističe Matičević, metodički precizno zaokružio nastanak i razvoj ovoga žanra od preporoda do konca moderne, a u svome poznatom eseju Između filologije i estetike (1929.) ističe kako svaki istraživač nacionalne literarne povijesti uvijek ostaje usamljeni avanturist. Matičević ubacuje lijepu kratku digresiju o razvitku znanosti o književnosti koja je tada bila tek začeta. Tek se u poratnim godinama utemeljuju institucije hrvatske znanosti o književnosti, od Instituta za jezik tadašnje JAZU istoga Barca 1948. do Sekcije za teoriju književnosti Hrvatskoga filološkog društva 1952. i časopisa Umjetnost riječi 1957. Tih godina nastaje i glasovita Zagrebačka stilistička škola koja uklapa hrvatsku znanost u europski kontekst. Matičević ističe nasljednike Barca s Odsjeka za jugoslavenske jezike i književnosti (poslije Kroatistike) Filozofskog fakulteta u Zagrebu, od Ive Frangeša do Ante Stamaća, koji su zaslužni za proučavanje i uzdizanje te struke. Osim kroatističkoga proučavanja ističe i zagrebačku komparatistiku, od Hergešića nadalje te zaključuje kako imamo uzornu povijest naše humanistike.
S obzirom da je Barčeva je sinteza o književnoj kritici od preporoda do kraja moderne još uvijek jedina povijesna studija o tom žanru, Matičević zaključuje: „Barca još uvijek nasljeđuje Barac sam.“
U drugom dijelu knjige Matičević se u četirima tekstovima bavi književnošću u doba NDH, pokazujući na mnogim primjerima kako je ideologija nekih autora okrutno progutala kozmopolitizam književne prakse. Autor se bavi Vinkom Nikolićem koji je agitirao na „nacionalističku i ustašku hrvatsku književnost“, recepcijom i sudbinom književnih kritičara za vrijeme NDH, Budakom, kazališnim polemikama i drugim aspektima književnosti u ovo doba.
Treći dio knjige započinje jednim od najboljih tekstova koje je Matičević napisao – Američka popularna kultura u poeziji Borisa Marune ili kako preživeti u pustinji slobode.
Ovo je spisateljski izuzetan esej o čovjeku koji je zbog ustaških predaka morao otići iz Jugoslavije te se razvijao kao čovjek i pisac bez tuđih okova i dogmi, što Matičević potkrepljuje njegovim stihovima iz pjesme „Ja nisam partijski čovjek“: Svi smo mi ovdje / Jer ne možemo biti negdje drugdje.
Matičević Marunu izdvaja kao „divljeg pjesnika“, netipična emigrantskoga pjesnika, „dostojanstvenog cinika“ koji nije htio biti sudionikom emigrantskoga „zbornog pjevanja“, što je milo „ljudskom prosjeku“ koji je zahvalan zemljici svojoj na nekritički način. Za Matičevića Maruna je više nalik Matošu negoli našem tipičnom emigrantu, jer je i nakon povratka u domovinu siktao zbog licemjernih Hrvata, moćnika s teretom korupcije i mita i ostalih sumnjivih likova uske varoši.
I u ovom eseju Matičević pokazuje elastičnu sposobnost da književnom tekstu dade dramski i filmski naboj, pa ćemo, zajedno s Marunom, lutati pustinjskom Amerikom, gutati osamljenost u svijetu reklama, propagande i profita, upijati američku popularnu kulturu šezdesetih kao da smo uronjeni u neki „roman ceste“. Iz Matičevićevih slikovitih i dinamičnih rečenica izvire lik Marune kao „modernog pikara“ koji je obitavao na trima kontinentima, Hrvata koji čezne za svojim velebitskim kamenjem, ali i kao građanina svijeta koji je sam osvajao prostore svoje slobode. Kako je Matičević uvijek sposoban uživjeti se i u duh autora o kojem piše, i njegov osvrt na Marunu vrvi razgovorno-narativnim tonovima (kakav je Marunov stih) i elementima pop kulture poput seksa, reklame, rocka, TV-a, radija, stripa…
U tekstu Žena iz prerije, Sandokan iz Međimurja – Tragovi popularne filmske kulture u novoj hrvatskoj prozi Matičević analizira utjecaje filma u djelima pisaca koji su između tridesetih i šezdesetih odrastali u pop kulturi kao što su Josip Mlakić, Edo Popović, Olja Savičević Ivančević, Kristijan Novak… Tekst vrvi analizama načina na koji su filmski elementi utkani u različite narativno-pripovjedačke cjeline.
Četvrti dio knjige Matičević je naslovio Eseji u fragmentima, usputno, pa ćemo ovaj dio usputno i spomenuti, jer sadržava lijepe, još uvijek otvorene, nedovršene eseje o Mladenu Machiedu, Marinkovićevu kritičko-esejističkom identitetu i književnom regionalizmu.
Zaključno, knjiga Ivice Matičevića Otimači izgubljena vremena iznimno je važna kroatistička knjiga koja naše autore i teme stavlja u živi kontekst književnih, kulturnih i političkih prilika, podsjećajući na nužnost novih studija i izdanja o pojedinim zaslužnim autorima. Lakoćom pera autor analizira tematsko-idejne sastavnice djela i njihovu stilsku izražajnost, često u dvojnoj ulozi analitičara i esejista. Ne samo da knjiga pokazuje iznimno poznavanje građe, nego je izuzetno pitka, ponekad i s beletrističkim šarmom, pa se neki tekstovi mogu doživjeti kao „priče iz povijesti“ koje itekako ostaju u sjećanju čitatelja. Knjiga pisana za čitanje, a ne za odlaganje u arhive!
