Vjerujem da je često puta napomenuto kako je Leonard Cohen započeo svoj put prvo kao književnik, a zatim kao kantautor[1]. Iako je to često puta naglašeno, držim kako nije došlo do kvalitetnog vrednovanja te činjenice. Doista, Cohen je bio izniman i zanimljiv kantautor, međutim on je prije svega bio pjesnik i cijelo njegovo stvaralaštvo dolazi upravo iz tog pjesničkog impulsa. Počnemo li tako čitati Cohena, vjerujem da će nam se ocjena o njemu podići, te da ćemo početi govoriti o njemu jednako kao što govorimo o Whitmanu ili Lorci. Da bismo počeli tako čitati ovog osebujnog kanadskog pjesnika, potrebno je da zavirimo u njegove konkretne pjesničke zbirke i godina Gospodnja 2026. odličan je povod za osvrt na njegov prvijenac Usporedimo mitologije[2] koja trenutačno obilježava svoju sedamdesetu godišnjicu.
Sa svoje dvadeset i dvije godine Cohen smjelo i samopouzdano odlučuje ukoričiti ono što je pisao od svoje petnaeste godine do tog trenutka i taj je pothvat tadašnja kritika ispratila s odobravanjem. Može se s pouzdanjem reći kako su svojedobne pozitivne ocjene samo porasle, a u svjetlu Cohenove kasnije karijere može se i ustvrditi kako upravo u ovoj zbirci nalazimo paradigme koje će odrediti cjelokupno njegovo stvaralaštvo. Već u tim godinama Cohen spoznaje pitanja kojima će se baviti do kraja života, te stoga zbirka ne predstavlja tek debitantski pokušaj jednog nadobudnog pisca, nego uvertiru u razmišljanje o suvremenom čovjeku koje će trajati više od šest desetljeća. Na određeni način, Usporedimo mitologije možemo promatrati kao Cohenovu bar micvu. Osim što ova usporedba sugerira Cohenovu snažnu svijest o vlastitom židovskom identitetu, njome želimo iskazati kako on ovom zbirkom postaje punoljetan pjesnik, onaj koji napušta sigurnost i naivnost djetinjstva i kreće u bespuća „odrasle“ zbilje.
Natalia Vesselova u svojoj disertaciji stavlja poseban naglasak na posvetu i epigram što ih nalazimo na početku zbirke.[3] Zbirka je posvećena uspomeni oca Nathana, koji je umro dok je Cohen bio devetogodišnjak. Kako ćemo vidjeti kroz zbirku (naročito kroz pjesmu Obredi) taj događaj predstavljat će posebnu točku u Cohenovom osobnom promišljanju. Na povezanost zbirke s ocem, ali i vlastitim odrastanjem općenito, upućuje nas epigram izvučen iz Faulknerove priče Medvjed kojeg ovdje donosimo u cjelini:
„U redu“ reče. „Slušaj“, i pročita opet, no ovaj put samo jednu strofu i zatvori knjigu i ostavi je na stol. „Nje nestat neće, premda slast ti krati“,
McCaslin reče: „Vječno ćeš voljet vječno mladu ženu!“
„On govori o djevojci“, on reče.
„Morao je o nečemu govoriti“, McCaslin reče.[4]
Faulknerova priča, smještena u divljini zamišljenog okruga Yoknapatawphe, govori o medvjedu Old Benu koji zbog svoje veličine i neuhvatljivosti poprima mitske razmjere. Protagonist priče Ike McCaslin dolazi u susret s medvjedom, no u ključnom trenutku ne ubija medvjeda nego mu iznova izmiče. Netom nakon naizglednog neuspjeha otac mu čita stihove iz Keatsove Ode grčkoj urni, što nam, kako Vesselova primjećuje, daje naslutiti idejne okvire ove zbirke.[5] U nastavku McCaslin govori kako pjesnik govori o istini, koja se tiče svega što se tiče srca. To je jedan poseban trenutak u priči u kojem se događa reevaluacija svih Ikeovih dotadašnjih postupaka. Njegova potraga za medvjedom i njegovo odrastanje sagledani su sada u novom svjetlu; svjetlu u kojem za odrastanje nije tek dovoljna vještina, nego sve ono što se tiče srca: čast, ponos, samilost, pravda i hrabrost i ljubav. Ova scena tako prikazuje osnovno polazište za čitanje Cohenova prvijenca. Uz to, pozivanje na Keatsovu Odu podrazumijeva pozivanje na nedostižnost i vječnost ljubavi. Old Ben za mladog Ikea predstavlja ideal kojeg valja postići, i njegov susret s njim predstavlja paradoksalno neostvaren no proživljen ideal koji je zauvijek smrznut, a time zauvijek očuvan. S druge strane ovakva složena intertekstualnost upućuje na temeljnu odliku ove zbirke, a to je njezin dijalog s tradicijama i oblicima koje je Cohen naslijedio. Poput Isaaca McCaslina, Cohen će pišući ovu zbirku izvršiti svoj inicijacijski obred i suočiti se s krhkošću ljepote u nesigurnom i nasilnom svijetu.
Kao u ovoj priči (ali i romanu u kojem priča nalazi svoje konačno mjesto) Cohenovo odrastanje i susretanje s onim što je u naivnim danima djetinjstva predstavljalo nedostižne ideale biva strašnije nego očekivano. To je susret koji iza sebe ostavlja više pitanja nego odgovora. Zbirka svoj naslov, ali i temeljnu nit vodilju, dobiva iz pjesme Za Wilfa i njegov dom:
Dok bijah mladić, kršćani mi govorahu
kako Isusa prikačismo
na drvo poput ljupkog leptira
i naricao sam pred slikama Kalvarije
nad baršunastim ranama
i nježno svijenim nogama
No ne mogaše zadugo blago visiti,
– ti tvoji borci, tako ponosni s trubljama
svijajuć cvijeće srebrenom ljagom, –
i čim stadoh pred Kovčeg na prebroj,
dršćuć pod usplamtjelim uljem,
predio leševa postade kisel
i pozdravih svoje blage učitelje,
upozorih svoju mlađu braću.
Među mladićima i odličnicima
velikih naroda, što ne poznaju
izopačene želje i blistava križarstva,
ondje mogu spjevat svoje poganske suze
između vratolomija i djetinjih nadmetanja,
ljubiti daleka sveca
što ruku davaše muhama,
oplakivati zgažena mrava
i prezirati logiku pete.
Bijesni i uplakani ostadoše na ranom putu.
Kad je svatko sad na svojoj svetoj gori
blistavi i bolni dani skoro će svršiti.
Stoga, usporedimo mitologije.
Ja naučih svoju razrađenu laž
o stršećim križevima i zatrovanom trnju
i kako ga očevi moji pribiše
poput šišmiša uz štalu
ususret jeseni i kasnim gladnim gavranima
poput šupljeg žutog znaka.
Kako napomenusmo, Cohen je cijelog života bio itekako svjestan svog židovskog identiteta, no to nije značilo da nije mogao kritički nastupiti prema njemu. Doista, ova pjesma konkretno je utemeljena na konceptu židovske krivnje zbog razapinjanja Isusa Krista, no Cohen se na jednoj dubljoj razini razračunava s nasiljem žrtvenog ubijanja koje stoji u središtu povijesti njegova naroda. Nasilje i smrt progone Cohena i oni lome njegov razum. Svijet kojeg Cohen susreće obilježen je trajnim i besmislenim krvoprolićem. To je kaotičan svijet koji se ne da usustaviti, i Cohen brzo uviđa kako mitovi služe upravo tome – usustavljavanju inače neusustavljivog. Mitovi su odgovori na čežnje srca za pobjedom kozmosa nad kaosom, no jednako tako Cohen prozire kroz mitske priče. On uočava da su tek nategnute racionalizacije, razrađene laži osmišljene kako bi umirile nemirni um kojeg stvarno zapravo uznemiruje i sablazni.[6] U Cohenovoj zbirci susreću će grčka, hebrejska i kršćanska tradicija i u tim susretima dolazi do reinterpretacije ključnih narativa koji čine temelj tih civilizacijskih krugova. Ključ za razumijevanje svih tih reinterpretacija pitanje je nasilnog svijeta od kojeg mladi pjesnik želi pobjeći. To je svijet ispunjen smrću, međutim Cohen zapravo vidi smrt i prihvaćanje patnje kao blagoslov, jer upravo bol i smrt znače odlazak od života koji je sam po sebi besmislen. Znakovito je kako zbirka upravo započinje pjesmom Elegija koja, pozivajući se na orfejevske motive, ukazuje kako smrt u takvom svijetu predstavlja priliku za preporod i preobražen život:
Ne tražite ga
po tvrdim gorskim potocima:
Prehladni su za bilo kojeg boga;
I ne istražujte ljute rijeke
za djeliće njegova mekog tijela
niti žal prevrćite za njegovu krv;
On se spušta kroz litice
trome zelene vode
u topli slani ocean
I šarene ribe oko njega
ljube njegovo ozeblo tijelo
I grade svoja tajna gnijezda
na njegovoj treptavoj postelji
Ono što čini ovu zbirku zanimljivom je Cohenovo pretakanje vlastitog kulturnog naslijeđa s vlastitim životnim iskustvom. Jedan od bisera koji je nastao iz tog stapanja svakako je pjesma Obredi:
Noseći darove cvijeća i slatkih oraha
obitelj dođe gledati najstarijeg sina,
mog oca; i stajaše mu uz krevet
dok ležaše na okrvavljenom jastuku,
srca napola strula
i grla od žala suha.
Bješe tako očito, vonj tako prisutan,
muk tako nužan,
no stričevi prorokovahu ludo,
obećajući život poput mahnitih gatara;
i stadoše s tim tek ujutro
nakon što je on izdahnuo
a ja počeo vikati.
Nasilje života i smrt tako prestaju biti predmet tek mitopejskih spekulacija, nego postaju konkretno proživljeno iskustvo koje će Cohena kao trauma pratiti do kraja života. Prozirući kroz nametnute razrađene laži, on uočava neka razrađena istina ipak potrebna kako bi se podnijela težina stvarnosti. Kako Roy Allan primjećuje, ispreplićući mitove vlastite prošlosti, kao i prošlosti civilizacijskih krugova kojima pripada, Cohen stvara privatni svijet u kojima podnosi život. Usprkos tmurnom statusu quo, Cohen ne ostaje bez nade, i poput pravog Židova on iščekuje Mesiju (Molitva za Mesiju, Uz pastira), međutim dok se moli za njega, on je prisiljen povući se u sebe, u vlastita iskustva blagoslova i spokoja, i tu igrati ulogu Mesije.[7] U tom privatnom svijetu prepoznajemo cohenovsko ispreplitanje sakralnog i karnalnog kao istovjetnog iskustva, no tu se također susrećemo s krajnjom nedostižnošću spokoja koja će obilježiti Cohenov cjelokupni opus. Ipak, ovaj bijeg ne očituje nikakav sumorni solipsizam, nego ustrajanje u nadi za spasenjem i dokončanjem nasilja. Kako napomenusmo ranije, Cohenu je jasno stalo do istina što se tiču srca, što opravdava njegovo hrvanje s nasilnim svijetom oko njega. Dodatna potkrjepa ovoj konstataciji predstavlja Cohenova naslonjenost na starije motive i pjesničke obrasce. Kako Vesselova zaključuje u svojoj obradi zbirke, u Cohenovom pjesničkom legendariju sadašnjost je nedostojna prošlosti.[8] Zbog toga ovaj ulazak u sebe, poniranje u sjećanje i misao predstavlja ključan aspekt Cohenova pisanja. Očuvanje memorije na svjevrstan način predstavlja očuvanje sebe.
S tehničke strane valja primijetiti kako Usporedimo mitologije predstavlja svojevrsni katalog romantičarskih uzora i oblika. Poput romantičara 19. stoljeća, Cohen dijeli istu fascinaciju za drevnim i neobičnim, isprepliće povijesno-fantastično sa strastvenim i erotičnim, i naslanja se na bol kao temeljni izvor vlastitog djelovanja.[9] Iako nisu zanemarivi modernistički utjecaji (Cohenov intertekstualni postupak možemo usporediti s Eliotovim), najosjetniji su romantičarski pjesnici poput Whitmana, de Bergeraca, a pojedini uradci upućuju i na još ranije uzore. Primjerice Cohenova pjesma Muha ima jasne korelacije s pjesmom Buha engleskog metafizičkog pjesnika Johna Donnea:
U svom crnom oklopu
kućna muha marširaše poljem
Freinog snenog bedra
nesmetena mekom rukom
što se nejasno kreće
da prekine njezin pothvat
I to mi pokvari dan –
ta muha što nikad nije planirala
zadiviti ili zadovoljiti
da ona smjelo došeta na to tlo
na koje sam s mukom nastojao
poleć’ svoja drhtava koljena.
Ove činjenice nas u mnogočemu upućuju na Cohenovu temeljnu neusklađenost s tadašnjim književnim kretnjama. Cohen svoju zbirku izdaje u jeku uspona beat pokreta koji je gajio slobodu izričaja i neograničenu autoekspresiju. Iako se može reći da je Cohen dijelio određene nazore s književnicima poput Kerouaca i Ginsberga, njegov osnovni senzibilitet bio je u opreci s beatnicima, kao i sa kontrakulturom što ih je naslijedila. Cohena je po senzibilitetu bliži jednom T. S. Eliotu i njegovom vrednovanju puste zemlje i čežnji za obnovom iste. Drugim riječima, Cohen nije bio ikonoklast jer je htio optimistično dokinuće prošloga, nego zbog toga što je osjetio da mu se umjesto autentičnih ikona i ideala nude šuplji žuti znakovi.
Cohenova zbirka svježa je i snažna čak i nakon sedamdeset godina. Iako je Cohen rastao u izričaju i promišljao, možemo sa sigurnošću reći da već ovdje vidimo osnovne silnice koje će obilježiti njegovu cjelokupno stvaralaštvo. Cohena će tako stalno pratiti pitanje smrti i smisla i stalno ste će biti u dijalogu s prošlošću kako bi kritički promatrao suvremenost u kojoj živi. U tom svom hrvanju s temeljnim egzistencijalnim pitanjima našeg doba dvije stvari ćemo stalno moći primijetiti: iznimno samopouzdan nastup u stvaralaštvu te iznimno kolebanje u ono što je konačna istina. To cjeloživotno hrvanje započinje već u zbirci Usporedimo mitologije, čije istinsko književno vrednovanje treba tek uslijediti.
[1] Naslov nadahnut simpatičnim dokumentarcom o tada mladom pjesniku koji je snimljen 1965. Detaljnije vidi na sljedećem linku: https://en.wikipedia.org/wiki/Ladies_and_Gentlemen…_Mr._Leonard_Cohen
[2] Leonard Cohen, Let Us Compare Mythologies, Contact Press, Toronto, 1956.
[3] Natalia Vesselova, “The Past is Perfect”: Leonard Cohen’s Philosophy of Time (doktorska disertacija), University of Ottawa, Ottawa, 2014, str. 25-26.
[4] Sve navode iz Cohenove zbirke autor je preveo s engleskog na hrvatski. To ne uključuje ovdje navedene Keatsove stihove koje je preveo Luko Paljetak.
[5] N. Vesselova, “The Past is Perfect”: Leonard Cohen’s Philosophy of Time, str. 26-30.
[6] Detaljnije vidi: Roy Allan, The Worlds of Leonard Cohen: A Study of His Poetry (magistarska disertacija), Simon Fraser University, Burnaby, 1970., str. 3, 6.
[7] Detaljnije vidi u: R. Allan, The Worlds of Leonard Cohen: A Study of His Poetry, str. 40-50
[8] N. Vesselova, “The Past is Perfect”: Leonard Cohen’s Philosophy of Time, str. 46-48, 59-61.
[9] N. Vesselova, “The Past is Perfect”: Leonard Cohen’s Philosophy of Time, str. 36-39.
