Uvod
Kada sam i kako saznala za Berlinski zid, toga se ne mogu sjetiti ali ja sam ga tada zamislila kao da i dalje stoji. Berlin mi nije bio ništa osim toga zida a istovremeno mi se najednom ukazao čitav grad, to kako je moguće da mi je zid bio dovoljan za izmaštati grad, ne znam objasniti, ali to je bilo. Bila sam još dijete i zamislila sam grad kao zid a zid kao potez, vrludav i beskrajan, a gdje počinje i zašto i dokle seže, o tome nisam razmišljala.
Koliko mi je točno godina bilo, to ne znam ali koliko god da jest, stvar je u tome što tad već zapravo i nisam mogla čuti za drugo nego za pad Berlinskog zida, nije se o njemu moglo drugačije govoriti jer zida svakako više nije bilo. Kako sam onda zamišljala taj pad i gdje sam ga smjestila, toga se ne sjećam, ali za mene se tada bio dogodio i pad Berlinskog zida i taj je zid i dalje stajao, to sam zamislila i to me obuzelo.
Pomalo sam se nadala da u Berlin nikada neću stići.
Nije na kraj svijeta, ali nije ni tako blizu, tada mi se svakako činio dalekim, vremenom su se sve daljine smanjivale, kako to već bude, dospjela sam u razne gradove ali do Berlina je bila ista daljina.
Znalo bi se dogoditi da sanjam na njemačkom, ne često ali s vremena na vrijeme.
A Berlin kao na kraju svijeta.
Postajao je i sve daljim kako sam odrastala i događalo se to malo pomalo, a kao odjednom, to da sam i njemački zaboravljala, da sam ga napuštala da mi je izmaknuo, odrastala sam i naposljetku odrasla bez njega, uvjerila se kako je taj gubitak konačan i nepovratan.
A dok sam bila dijete,
sve strano činilo se dohvatljivim i svaki je jezik imao zvuk, strane se jezike moglo pričati a da riječi ne znače ništa
i sve se razumjelo.
A najednom se više ne može govoriti nekim jezikom tek riječima bez značenja, što samo zvuče kao da su strani jezik a nisu, i kada zamišljam gradove, više ne mogu zamisliti dalje od onoga što mi je o njima poznato. Na njemačkom sam zanijemjela, niti da ga izmislim, spopala me zato tuga za jezikom, tuga usporediva tek trenutku onog buđenja u djetinjstvu
u muklo doba noći,
buđenja naglog i nemirnog
u nekom tuđem krevetu,
kada slijedi: uznemirujuća spoznaja i beskrajno razočaranje.
Tužna i nijema, negdje usred noći, budim se naglo
u berlinsku zimu, berlinsko proljeće.
***
U nedjelju je završio 76. Berlinale. Na otvorenju festivala, ovogodišnjem predsjedniku žirija Wimu Wendersu postavljaju pitanje treba li filmska umjetnost biti politična. Wenders odgovara da film ima mogućnost utjecati na svijet ali da to treba činiti kroz umjetničko, a ne političko djelovanje. Filmskim autorima savjetuje da se drže van politike.
Wendersa sustižu kritike javnosti.
Direktorica festivala Tricia Tuttle izjavljuje da su svi sudionici slobodni iznositi vlastite stavove, ali da izjašnjavanje o bilo čemu ne bi trebalo biti nametnuto i obvezno.
Nakon Wendersove izjave, književnica Arundhati Roy napušta festival.
Redatelj Abdallah-al-Khatib na crvenom tepihu rastvara palestinsku zastavu. Na završnoj ceremoniji, niz dobitničkih govora, na kraju govora podrška Palestini. Tuttle prijeti smjena s mjesta direktorice, optužuju je da dopušta antisemitske ispade, Ministarstvo kulture još razmatra odluku.
Njemačka Savezna obavještajna služba odbacuje prijedlog o zabrani djelovanja AfD-a nakon optužbe da im stranački program sadrži protuustavna obilježja u dijelovima koji se dotiču temeljnih ljudskih prava i sloboda. Stranka nastavlja s djelovanjem, ali ostaje pod promatranjem BfV-a.
Iz dana u dan raste broj njemačkih tvrtki koje prijavljuju bankrot. Istraživanja provedena na Leibniz institutu za ekonomiju predviđaju da će se taj val usporiti najranije u travnju. U industrijskom sektoru, radnici masovno ostaju bez poslova, njih gotovo dvostruko više nego u isto vrijeme 2024. godine.
Statistike koje objavljuje Federalna policija svjedoče o porastu slučajeva rasno i politički motiviranog nasilja koje dolazi od strane desno orijentiranih skupina i organizacija.
AfD najavljuje veliki stranački skup početkom srpnja u turinškom gradu Erfurtu. Njemačkoj javnosti ne promiče jedna stota obljetnica, prva masovna okupljanja pristaša NSDAP-a održana su 3. i 4. srpnja 1926. godine u Weimeru, niti pola sata vožnje udaljenom od Erfurta.
Ima do srpnja.
***
Srijeda je, 25. veljače, tek malo iza podneva, sletjela sam u Berlin. Trideset mi je godina, u Berlin dolazim jer mi je knjiga prevedena na njemački, i to mi je lijepo, ljepše nego da dolazim na odmoru, ljepše čak i nego da posjećujem bliskog prijatelja.
Ne bih ni na trenutak pomislio kako Wim smatra da umjetnost treba zanemariti velike i neprestane nepravde koje se događaju u svijetu. Riječ je o tome da on po svoj prilici vjeruje, kao uostalom i ja, kako umjetnost može biti veoma moćno sredstvo za buđenje svijesti o raznim oblicima nepravde, no isto tako moguće je vjerovati i da je umjetnost daleko više od zbira onoga čemu je svrhovita; da je umjetnost više od oruđa ili oružja. Rekao bih da kao i ja vjeruje da istinska umjetnost u osnovi postoji ni o čemu ovisna – umjetnost koja preobražava onim suptilnim, sugestivnim i začudnim u sebi; takva da joj treba pristupiti s oduševljenjem i zanimanjem, da nas umjetnost treba ujedno učiniti poniznima i razgrnuti nas iznutra, prodrijeti nam do duše i na taj nas način usmjeriti prema onome što je dobro, časno i istinito.[1]
Po dolasku u Berlin, čitam pismo kojim Nick Cave brani svog prijatelja, dirljiva mi je to gesta sama po sebi, a što osjećam dok čitam, to još ne mogu razlučiti. To da sam u Berlinu zahvaljujući prijevodu romana nije cijela istina, zapravo jesam ali da je samo do toga, ne bih sletjela u Berlin danas i malo iza podneva, sletjela bih tek za osam dana i sve bi bilo drugačije, da mi moja prijateljica Rada nije ponudila da budem u njezinom stanu dok nje nema.
Ne mogu zapravo reći da mi je prijateljica, Rada i ja se još uvijek ne znamo, nikada se nismo vidjele, naše je poznanstvo svega nekoliko mailova ali i to je bilo u vezi Sajma knjiga u Leipzigu, tako da me i do nje dovela knjiga i prijevod, za otprilike mjesec dana i u Leipzigu ćemo se napokon upoznati, ali čini se poštenim zvati je prijateljicom, sjedim u njenom stanu, Mitte prema Prenzlauer Bergu, čitam Caveovo pismo za Radinim blagovaonskim stolom, dan je sunčan, vani je svijet izopačen i okrutan, nema u tome ničega suptilnog ni sugestivnog, 25. je veljače 2026., vrijeme zaista neslućeno gadljivo, vrijeme kakvoga nipošto nije bilo nikad prije, ja sam napokon dospjela u Berlin, pa neka me razgrne i sve ostalo.
***
U avionu:
žena na sjedalu do mene čita Ljubavnika Marguerite Duras na francuskom.
Pri uzlijetanju uznemireno uzdahne i tada shvatim da govori mojim jezikom,
čita taj roman po drugi put, baš ga voli, volim i ja, ona i dalje drhturi,
prestaje čitati, drži knjigu otvorenu na krilu,
muž joj radi u Njemačkoj, ona letove teško podnosi ali leti k njemu,
pri slijetanju me hvata za ruku, pomalo skupa prelazimo Mekong.
***
Bila je topla jesen u Zagrebu, moj prvi studentski stan, to da miriše baš kao studentski stan mi je rekao već netko ali češće nego njega, sjetim se jedne noći u tom stanu, bilo je tiho doba nesanice i ja sam, niotkuda neutješna i mučno budna, u tom mraku i nesanici, na krevetu i s laptopom na krilu prvi put gledala Nebo nad Berlinom.
I gledala sam taj film s posvećenosti kakvu više nikada neću imati, to tada nisam mogla znati, u mukloj osamljenosti studentskog stana, to da nikad nakon te noći neću znati manje niti tako silno htjeti više.
Nesanica, Bruno Ganz i koloplet berlinskih krovova, tajni kod dječjeg smiješka, milostan pogled Bruna Ganza na razoreni grad, na vrijeme nalik nijednom prije, Bruno Ganz i utjelovljenje anđela nevinije i od onoga debeljuškaste, zaigrane i bespolne djece, čovjekoliki anđeo kome je ono najsvetije: svakodnevica.
Bruno Ganz anđeo, Bruno Ganz kao Hitler, koju godinu kasnije gledat ću ga u Konačnom padu, gledat ću u nevjerici, jedva raspoznajući, oči anđela, izopačen svijet, vrijeme kao nijedno.
Topla jesen, Zagreb, moj studentski stan, mučnina nesanice naizgled beskrajna kao zid i najednom moj Berlin čitav staje u lice Solveig Dommartin, pod krivulju obrva, u oči, pogled čeznutljiv kakav je samo i nepogrešivo u djeteta.
Da je scenarij za taj film napisao Peter Handke, to tada nisam znala ali da budem iskrena, nisam zapravo znala ni tko je Peter Handke, saznala sam tek koju godinu kasnije i tu se više nije moglo ništa.
A i on je bio dijete
i njihao je rukama u hodu,
za svaki je potok poželio da je rijeka,
za rijeku da je bujica
a za lokvu pod nogama da je more. [2]
Pamtim pjesmu, kapka mi u sjećanju. Ponekad se njome uspavljujem, šapućem si, ponavljam kao molitvu ali uporno ponavljam krivo, prvi stih pamtim pogrešno i onda šapućem als Kind das Kind war[3], als-Kind-das-Kind-war, alskindaskindar, riječi postaju tek zvukom a zvuk šumom i nestaje značenja, uspavljujem se na njemačkom koji to nije i stihom kojega nema i ponekad se i uspavam.
A dok je dijete bilo dijete,
bilo je vrijeme za pitanja poput:
‘Warum-bin-ich-ich, und-warum-nicht du?
Warum-bin-ich-hier, und warum-nicht-dort?’[4]
Bio je i on dijete i nije znao da je dijete,
sve je oko njega bilo živo
i sav je život bio jedan.
Dok je bio dijete,
Peter Handke još nije imao mišljenje ni o čemu,
nije znao za Jugoslaviju,
nije imao navike,
sjedio bi u turskom sjedu,
pa se naglo ustao u trk,
kosu je nosio zalizanom,
i nije namještao lice ispred fotoaparata.
U siječnju 1996. godine u Süddeutsche Zeitung Peter Handke objavljuje putopis u dva dijela, piše o svom nedavnom posjetu Srbiji, naslov je Zimsko putovanje na rijeke Dunav, Savu, Moravu i Drinu ili pravda za Srbiju. Novinski tekstovi su kasnije ukoričeni u knjigu, umjetnik je bio političan.Prvi dio izlazi prvog vikenda u siječnju, drugoga drugi, treće subote sam se ja rodila, ništa mi još tada nisu bili ni Handke ni Srbija, bio je siječanj 1996. i mene rat što je upravo završio, tek čeka.
„Uvijek bih posjetio nekoga u takvoj situaciji, inače ne bih bio čovjek.“ Handke posjeti Slobodana Miloševića u haškom zatvoru i to kaže, sada govorimo o 2004. godini. Da je Milošević u zatvoru, to tada znam, ali da ga posjećuje Peter Handke, to pojma nemam kao niti da je bio dijete i sve ostalo. Znat ću i da Milošević umire u Haagu, kada umre dvije godine kasnije i puno dalje od toga neću znati niti bih mogla zamisliti, to da mu slijedi ispraćaj poginulog junaka a ne starca dopremljenog iz Haaga, pokopaju ga na požarevačkom groblju, a Peter Handke stiže u Požarevac, riječi budućeg Nobelovca odjekuju grobljem u Požarevcu, okolo se u pijesak zabijaju voštanice i blago onome koji zna za čime tuguje. Austrijanac nije morao imati ali nikakve veze s našim ratovima, kakva je to samo privilegija, biti oslobođen Hrvata i Srba, ali njemu je to u životu silno trebalo, on je vidio Srbiju devedesetih i poželio još, što je mogao. Pogled anđela nad Ulicom 17. lipnja, grad u ruševinama, čitav grad u očima Solveig Dommartin, krivulja obrva nad Berlinom, vječita istina o djetinjstvu, svetost svakodnevice, moj studentski san, nesanica, groblje u Požarevcu, Milošević, Srebrenica, Republika Srpska, rat kojega se ne mogu sjećati.
Kako je to moguće, da mene što sam sada ja
nekada uopće nije bilo,
i da jednog dana mene koji sada jesam ja,
više uopće neće biti?
Dok je dijete bilo dijete,
bobice su padale u dlanove kako samo bobice mogu,
i tako padaju i dalje.
Za orasima je ostajao hrapav trag na jeziku,
a ostaje i dalje.
I na vrhu svake planine,
budila se čežnja za vrhom još višim,
i u svakome gradu
čežnja za većim gradovima,
i budi se i dalje. [5]
Nikad me nije napustilo pitanje:
zašto sam ja – ja, a ne netko, bilo tko drugi?
I još uvijek me ne napušta.
***
Javljam mu da sam sletjela i smjestila se.
[13:54, 25/02/2026] Kako ti miriše Berlin?
***
U veljači 1933. godine, nacisti zveckaju kutijama s donacijama za Hitlerjugend duž Kantstraße. Na pločnik padaju mali kukasti križevi, preplavljuju ga kao konfeti.
U maloj radnji u Kantstraße, kupit ću Minoltu iz devedesetih, takve su aparate nekad imali naši roditelji, prodavač račun ispisuje rukom, ja volim takve stvari, čuvam račun među knjigama, fotografiram Berlin kao da mi je dijete.
Veljača 1933., Kantstraße ulični prodavač nudi ljubičice, ali slabo tko ima novca za cvijeće.
Nagovještaj jedne tuge, malo toga zna oboriti kao pogled prodavačice ljubičica,
njihove su me oči baš slamale, i u njih bi stao grad,
dok sam bila dijete, na korzu su sjedile starice
s maramama na glavama i stručcima ljubičica na kartonskim kutijama.
I neka se tuga smjestila
u čin polaganja ljubičica na prazne kutije,
u čvor marame pod bradom.
Nema ih više, ne viđam više ih ni po drugim ravničarskim gradovima, posljednji je to bila Banja Luka, sjedili su na korzu majka i sin (nema druge) sa stručcima u rukama, oboje okrenuti svaki na svoju stranu i u tu stranu nepomično i beskrajno zagledani, a Berlin je nekada bio jedan od takvih gradova, zida još nije bilo i grad je bio jedan, mogao je stati u stručak ljubičica i konfete kukastih križeva niz Kantstraße.
Nakon duge i hladne zime, u Berlin kao da je stiglo proljeće.
Kupila bih ljubičice da ih tko prodaje.
Na neki korzo i ljubičice kojih odavno nema, tako mi miriše.
[1] Nick Cave, „At the International Film Festival in Berlin, jury president Wim Wenders sparked controversy, stating that art and artists are “the counterweight to politics, we are the opposite of politics.” He said, artists “have to do the work of people, not the work of politicians.” Any thoughts on this?” The Red Hand Files, #355, veljača 2026.
[2] Peter Handke, „Das Lied vom Kindsein“, vlastiti prijevod
[3] Ispravan stih glasi: Als das Kind Kind war“
[4] Zašto sam ja-ja, a zašto nisam ti?
Zašto sam ovdje, a nisam tamo?
[5] Peter Handke, „Das Lied vom Kindsein“, vlastiti prijevod
