(Suvremene dileme autorstva, autorskih prava i smisla kreativne prakse)
Ako prihvatimo da je inteligencija po definiciji među inim „oštroumnost, pamet, bistrina duha“,pri čemu je pamet definirana kao „sposobnost čovjeka da misli, shvaća i prosuđuje, spoznajna sposobnost“ dakle nešto što je imanentno čovjekovoj prirodi, a pridjevak umjetna kao nešto što je opreka prirodnom, onda je sintagma „umjetna inteligencija“ svojevrstan oksimoron. Štoviše, rečena sintagma marketinška je izmišljotina. Terminus technicus za ono što se danas popularno naziva „umjetnom inteligencijom“ jest „Large Language Model“ ili LLM, a taj bi frazem trebao, barem djelomice, otkloniti neke strahove glede moguće ugroze duhovnosti kreativnog procesa uporabom generativnih modela umjetne inteligencije.
Još od vremena antičke Grčke postojale su dvije koncepcije: pjesnik kao prorok (poeta vates) i pjesnik kao tvorac (poeta doctus). Ovim dvama konceptima vratit ću se na kraju ovoga teksta.
S početkom novoga milenija transformacija društvenog života putem digitalnih tehnologija postala je nezaobilazna. No, pojava takozvanih generativnih modela umjetne inteligencije – sustava sposobnih samostalno generirati tekst, poeziju, prozu, esej ili pripovijest – postavlja temeljna pitanja o prirodi književnosti, autorstva, kreativnosti i društvene funkcije pisanja. Rekavši to valja naglasiti kako nije riječ samo o tehnološkoj inovaciji, nego o redefiniranju kulturnih i estetskih normi na kojima se stoljećima temeljilo naše poimanje književne umjetnosti.
Generativni modeli, kao što su ChatGPT, Google Gemini, Meta AI i još neki, koriste se složenim statističkim obrascima načinjenima iz golemih korpusa književnoga i stručnog teksta kako bi proizveli jezično strukturiran sadržaj. Oni nemaju svijest, namjeru niti subjektivnu refleksiju, a opet su sposobni proizvesti stihove ili fragmente proze koji zvuče literarno. Ta sposobnost potiče teorijske rasprave o samoj srži književne prakse: Znači li to kraj tradicionalnog autora? Kako se mijenja uloga urednika i nakladnika? Što se događa s autorskim pravima i pitanjem plagijata? I, na onoj dubljoj razini, predstavlja li umjetna inteligencija ugrozu duhovnosti umjetničkog procesa?
U ovom eseju pokušat ću naznačiti neke ključne probleme, utemeljujući zaključke na suvremenim akademskim raspravama, deklaracijama profesionalnih udruga, te teorijskim konceptima koji obuhvaćaju i klasične ideje o autorstvu.
Prvo pitanje koje se nameće jest: Znači li uporaba umjetne inteligencije „smrt autora“?
Da bismo razumjeli raspravu o „smrti autora“ u kontekstu umjetne inteligencije, važno je vratiti se jednoj od najutjecajnijih ideja moderne književne teorije – eseju Rolanda Barthesa The Death of the Author (prvi put objavljenom u engleskoj inačici 1967. godine u američkom časopisu Aspen). Barthes tvrdi da intenzivna koncentracija na autorovu namjeru i biografiju umanjuje slobodu tumačenja i ograničava čitateljevu sposobnost da sam interpretira tekst. Po Barthesu, značenje se ne nalazi strogo u tekstu kao produžetku autorove volje, nego u interakciji teksta i čitatelja. Barthesova „smrt autora“ označava prijelaz s autoritarnog pristupa tekstu – gdje autor diktira značenje – na interpretativnu pluralnost u kojoj čitateljeva participacija postaje ključna.
Nadalje, Barthesova teorija govorila je o dekonstrukciji tradicionalnog pozitivističkog autorstva u kulturnoj sferi – a ne o njegovoj doslovnoj smrti. Danas, s pojavom umjetne inteligencije, neki kritičari metaforički govore o „smrti autora“ u još radikalnijem smislu: Umjetna inteligencija može proizvesti književne tekstove bez ljudskog inputa u tradicionalnom smislu, pa se postavlja pitanje tko je u stvarnom smislu autor djela. Osvrnimo se stoga nakratko na umjetnu inteligenciju i pojam kreativnog pokretača.
Suvremene rasprave o kreativnosti i umjetnoj inteligenciji ističu da je ključna razlika između čovjeka i stroja u svjesnosti i namjeri stvaranja. Umjetna inteligencija generira sadržaj na temelju statističkih uzoraka preuzetih iz postojećih tekstova, ali sama nema subjektivnu intuiciju, iskustvo ili metafizičko „ja“ koje suvremeni kritičari drže bitnim za stvaranje umjetničkog djela.
Studije pokazuju da u takozvanim suradničkim kontekstima – gdje autor koristi umjetnu inteligenciju kao alat za generiranje ili oblikovanje ideja – umjetna inteligencija može djelovati kao katalizator kreativnosti, ali sama kreativnost ostaje u domeni ljudskog autora koji usmjerava, revidira i procjenjuje konačni tekst, odnosno output nekog generativnog modela.
S tim u vezi, autori se danas razlikuju po tome kako strukturiraju, dorađuju ili korigiraju output umjetne inteligencije — upravo ta ljudska intervencija može biti ključ za ponovno uspostavljanje autorstva i kreativne odgovornosti. Prema jednoj interpretaciji, umjetna inteligencija ne zamjenjuje autora, već redefinira ulogu autora kao „proizvođača selektirane i evaluirane forme“ umjesto kao „inicijalnog kreatora svake ispisane riječi“.
Drugi aspekt ove široke i kompleksne teme odnosi se na probleme koje uporaba umjetne inteligencije potencijalno predstavlja za urednike i nakladništvo.
Urednici i nakladnici suočeni su s nizom praktičnih i filozofskih izazova kada umjetna inteligencija uđe u proces izdavanja književnih djela. Jedan od temeljnih izazova je kako prepoznati neki tekst koji je generirala umjetna inteligencija. Tradicionalna urednička funkcija uključuje selekciju, uređivanje, oblikovanje sadržaja i njegu različitih glasova autora. S pojavom umjetne inteligencije, urednici mogu primati rukopise u kojima je veći dio teksta generiran strojnim modelima.
Takva tehnologija može povećati učinkovitost, ali istovremeno može dovesti do homogenizacije sadržaja – tekstovi generirani umjetnom inteligencijom često koriste slične narativne obrasce i konvencije, što može rezultirati literaturom koja je manje individualna i eksperimentalna nego ona koju pišu ljudska bića. Ovaj fenomen može ograničiti raznolikost stilova i glasova u književnosti. Hoćemo li u nekoj hipotetskoj budućnosti svi pisati unificiranim stilom i jednim glasom?
Nadalje, korištenje umjetne inteligencije u nakladništvu može stvoriti i ekonomske probleme. Generativni modeli omogućuju brzo i jeftino produciranje sadržaja, smanjujući troškove proizvodnje za nakladnike. No, to također može smanjiti potražnju za ljudskim autorima koji traže adekvatnu naknadu za kreativni rad. Profesionalne organizacije ili udruge poput Društva hrvatskih književnika (DHK) izrazile su zabrinutost naglasivši da umjetna inteligencija predstavlja prijetnju književnoj profesiji, posebno ako je uporaba umjetne inteligencije neregulirana i urušava životnu sigurnost spisatelja, prevoditelja ili ilustratora.
Dodatni problem za nakladnike predstavlja pitanje kvalitete. Tekstovi generirani umjetnom inteligencijom mogu biti gramatički besprijekorni, ali ponekad im nedostaje dubina, emocionalna koherentnost ili estetska kompleksnost koju čitatelji tradicionalno cijene. Neki kritičari smatraju da će takvi tekstovi, ako postanu dominantni, degradirati kulturni i estetski standard književnosti.
S pravnog stajališta pak javlja se problem autorskih prava.
Trenutno važeći pravni sustavi diljem svijeta tradicionalno zaštitu autorskih prava uspostavljaju na temelju ljudskog autorstva. Primjerice, U.S. Copyright Office jasno je naglasio da radovi koje je u potpunosti generirala umjetna inteligencija – bez značajne ljudske kreativne intervencije – ne ostvaruju autorska prava prema postojećim zakonima jer ne uključuju originalnost čovjeka kao autora.
To znači da, sukladno trenutnom zakonodavstvu, neki roman ili zbirka poezije, koje je generirala umjetna inteligencija, ne bi mogli biti zaštićeni autorskim pravima ako ne postoji element vidljive i značajne ljudske kreativnosti. U praksi to, međutim, znači da bi takav sadržaj mogao odmah postati javno dobro, dostupno svima bez ekskluzivnog prava korištenja. Dakako, temeljni problem izvire iz nereguliranih normi. Ili drukčije rečeno, valja definirati, ili redefinirati, pojam autora.
Ako osoba unosi temu i upute, ali umjetna inteligencija generira veći dio sadržaja, tko je stvarni autor? Ovaj problem postavlja složena pravna i etička pitanja:
Je li osoba koja kreira prompt autor, iako nije napisala većinu riječi?
Je li copyright pripisan nakladniku?
Je li proizvođač umjetne inteligencije vlasnik outputa generativnog modela?
Ova pitanja još uvijek nemaju konačne pravne odgovore, a različite jurisdikcije mogu donijeti različita rješenja, ovisno o vlastitoj interpretaciji koncepata „originalnosti“ i „autorske intervencije“.
Štoviše, u raspravama poput one u Europskom parlamentu i nacionalnim debatama o autorskim pravima, vidljiv je stanoviti sraz između potrebe poticanja tehnološkog razvitka na jednoj strani i na drugoj zaštite autorā čija su prava ugrožena korištenjem njihovih djela za obučavanje umjetne inteligencije bez licence ili primjerene kompenzacije.
Sljedeće pitanje koje se ovdje nameće jest ono je li tekst generiran umjetnom inteligencijom plagijat?
Pođimo od definicije „plagijata“. U klasičnom smislu, plagijat je neetično preuzimanje tuđeg rada i predstavljanje istoga kao vlastitog bez adekvatne atribucije. Modeli umjetne inteligencije generiraju tekst na osnovi statističkih veza i obrazaca iz golemih korpusa postojeće literature, uključujući potencijalno zaštićene tekstove. To otvara pitanje: Je li generirani sadržaj plagijat ili novi autonomni tekst?
S jedne strane, umjetna inteligencija ne reproducira doslovce kopije copyrighted sadržaja, ali može sintetizirati fraze i strukture koje su vrlo slične originalnim dijelovima. Ako te sličnosti prelaze određenu pragmatičnu mjeru, neki smatraju da to predstavlja novu vrst plagijata. I tu dolazimo do novoga problema, takozvanog provenance problema.
U akademskim raspravama sintagma provenance problem označava situaciju u kojoj tekst generiran umjetnom inteligencijom može posjedovati elemente originalnih ideja ili izraza bez jasnog izvora, što dovodi do kršenja tradicionalnih etičkih normi citiranja i poštenog priznanja izvornih autora.
Ova problematika vrlo je važna jer se modele trenira na golemim setovima podataka koje ne možemo potpuno pratiti ili kontrolirati. To može rezultirati situacijama u kojima umjetna inteligencija nenamjerno reproducira specifične sadržaje bez izvornog citata ili atribucije, što je u suprotnosti s akademskim i umjetničkim normama.
Mnogo kompleksniji problem jest onaj koji bi se moglo sažeti u pitanje: Predstavlja li uporaba umjetne inteligencije propast duhovnosti? Ako književnost definiramo kao izraz duhovne i ljudske kompleksnosti jedno od najozbiljnijih pitanja koje postavlja umjetna inteligencija u kreativnom kontekstu jest: Je li tekst generiran umjetnom inteligencijom samo tehnički artefakt bez duhovnosti? Kritičari poput Matije Štahana ističu da književnost izvire iz ljudskog uma i duha, iz osobnog iskustva, emocija i refleksije o stvarnosti – što je kvaliteta koju strojevi inherentno ne posjeduju. Ako „umjetni“ tekst ne sadrži tu dimenziju, možda je samo forma bez sadržaja, utilitarna tvorevina bez vlastite duhovne srži. Drukčije rečeno: tekst je „umjetni“, ali nije „umjetnički“.
S druge pak strane, neki teoretičari nude drukčije argumente. Po njima umjetna inteligencija ne uništava duhovnost kreativnog procesa, nego je transformira i proširuje. Kreativnost ovisi o složenoj igri između ideja, interpretacija, simboličkih struktura i kulturnih konteksta. Ako se umjetnu inteligenciju koristi kao instrument koji potiče ljudsku kreativnost (npr. generira ideje, sugerira metafore), tada umjetna inteligencija, tvrde oni, može pridonijeti ekspresivnoj dinamici bez zamjene duhovne komponente koju unosi autor. To znači da umjetna inteligencija samo redefinira gdje počinje i završava uloga ljudskog duha – ona nije zamjena za njega.
Stoga zaključimo: Umjetna inteligencija u kreativnom pisanju nije jednostavno pitanje tehnološkog napretka, nego kompleksna interakcija pravnih, etičkih, estetskih i filozofskih dimenzija. Postoji realan potencijal da umjetna inteligencija olakša kreativne procese, potakne autore da istražuju nove forme i omogućuje veću efikasnost u uredničkoj praksi. No, paralelno s tim pojavljuju se ozbiljni izazovi: redefinicija autorstva, problemi autorskih prava, pitanja plagijata, ugrožavanje ekonomske sigurnosti pisaca, te dublje pitanje o duhovnoj vrijednosti umjetničkog rada.
Kao zaključak možemo reći da umjetna inteligencija ne mora nužno značiti kraj autora, nego početak nove paradigme u kojoj se autorstvo redefinira kroz interakciju ljudskog duha i tehnološkog alata. To otvara prostor za kolaborativne koncepte, nove uredničke prakse i pravne okvire koji priznaju kompleksnost uloge ljudskog doprinosa u kreativnom procesu. Međutim, ključna pitanja ostaju: Kako zaštititi prava autora i originalnost u digitalnoj eri? Kako održati raznolikost glasova u književnoj kulturi u vrijeme kada algoritmi mogu reproducirati dominantne obrasce? I, na kraju, kako zadržati osjećaj duhovne prisutnosti u umjetničkom stvaranju?
Ove dileme ne odražavaju samo tehnološku revoluciju, nego i širu kulturnu i filozofsku promjenu. Naša sposobnost da prepoznamo, cijenimo i interpretiramo tekst više nije ograničena samo na ono što dolazi „iz pera“ pojedinca, nego zahtijeva novi teorijski i praktični jezik kojim ćemo artikulirati suživot čovjeka i stroja u umjetničkom prostoru.
Završit ću ovaj osvrt jednim paradoksom tipičnim za vrijeme u kojem živimo. Osim generativnih programa umjetne inteligencija mi danas već imamo i programe za prepoznavanje tekstova koji su generirani umjetnom inteligencijom. Jedan od tih je i Smodin. Međutim, provučete li svoj tekst više puta kroz rečeni program, svaki puta dobit ćete drukčiji rezultat. Paradoks je pak u tome da tvorci istog programa nude i dodatnu aplikaciju koja je u stanju „humanizirati“ nečiji umjetno generirani tekst kako bi se zaobišlo, tvrdi proizvođač, i ponajbolje detektore tekstova generiranih umjetnom inteligencijom.
Dopustite mi da se na kraju vratim na početak, odnosno na gore rečene koncepte „pjesnika tvorca“ i „pjesnika proroka“. Još je prije pola stoljeća hrvatski pjesnik Nikola Milićević zapisao otprilike sljedeće (navodim po sjećanju): Ima pjesnika čije su pjesme vrlo korektno izvedene, domišljene, oblikovno dorađene i usklađene s tekućim pjesničkim tokovima te se za njih može reći da su dobre. I zaista, dobre su u svakom pogledu, samo će osjetljiv čitatelj ipak zapaziti da je u njima više inteligencije i naučena zanata nego istinskog nadahnuća; zapazit će da im nedostaje samo ono nešto malo, malo ali svakako presudno za poeziju, a to je onaj nevidljivi unutrašnji fluid, onaj živi, a jedva primjetan žar koji izbija iz pozadine, skriven u riječima i među riječima, onaj žar koji nitko ne može svjesno udahnuti svome tekstu i koji ulazi u stihove nesvjesno i neobjašnjivo, odakle i na koji način, Bog bi ga znao… on tu jest ili nije.
Ili drukčije rečeno: Postaje li umjetna inteligencija svojevrsni poeta doctus, a čovjek poeta vates? Odgovor na to pitanje leži u možda ne tako dalekoj budućnosti.
Zagrebački književni razgovori: UI! Smrt autora?
